Trebalo je da bude svečano i radosno. Praznik državne nezavisnosti nakon 15 godina isčekivanja. Okvir i primjer trebale su da daju vladajuće strukture

Piše: Ljupka Kovačević

Trebalo je da bude svečano i radosno. Praznik državne nezavisnosti nakon 15 godina isčekivanja. Okvir i primjer trebale su da daju vladajuće strukture.

Slike se ređaju…

TV CG udarni termin. Najavljen prenos svečanog prijema u parku vile Gorica. Neki ljudi izlaze u park u grupicama. Iz drugog ugla – uglavnom od pozadi, uglavnom muškarci, tamna odijela, svečane haljine, uglavnom crne … poneko lice … Spikerka koja najavljuje čekanje ne prepoznaje ni jedno lice a ni razloge boravka tih osoba na tom mjestu.

Prepoznaje jednu osobu – predsjednika parlamenta, nešto kasnije predsjednika vlade. Vidljivo žurno ulaze u zgradu dok drugi pomalo izgubljeno izlaze …

Šta se to iza vrata dešava? Nema radoznale spikereke. Nešto se i dalje čeka i gleda u tišini, mračnoj tišini fiksiranih kadrova…

Malo dinamike unose crne limuzine. Otvaraju se vrata, izlaze neki ljudi. Naravno da nas niko ne upoznaje sa njima. Oni dolaze. Oni su valjda čekani. Voajerišemo i dalje u tišini. Ni traga od radosti ni svečane atmosfere.

Ne bi trebalo da me bude briga, nisam protokol osoba, Crna Gora i nema protokol a i moji razlozi za radost se ne uvažavaju… Briga me. Mračno, tamno, bez radosti, bez dekoracije.

Neupućenim u sterilnost i ograničenost RTCG čitava situacija izgleda prilično besmisleno. Ozbiljna lica kao na komemoraciji, poneki osmjeh se na brzinu kamuflira.

Protokolarno a naročito poziciono prisutni skrivaju svoja lica od nas ili TV kamera? U parku na maloj crvenoj bini, crvene zastave… Predsjednik zaboravljenog zanosa i bez pesnice koja je, nedovoljno vično, ipak mahala u predreferendumskoj kampanji, onemoćala. Pozdravlja sve redom, klanja, a ne sanja!

Gospodin od istorije istoriju uveo PONOVO. Gospodina zaduženog za viziju budućnosti Crne Gore nema!

Jedna nemirna grana unosi malo života u sterilnost čitave scene i malo ljudske nelagode. Naravno da nikoga nije bilo briga za nelagodu gledališta nakon TOGA.

Ostaje da se nadamo da je posluženje bilo u veselijem tonu te da nam gosti nisu ostali gladni i sa mučninom.

Nakon ove » smrtne svečanosti« prenos svečane akademije za mene je bilo suviše. Realsocijalističku scenografiju mogu da podnesem jedino u filmovima kada kod mene izaziva odbrambeni smijeh u kome prepoznajem svoju naivu.

Ipak, ništa nije slučajno, najava opasnosti je bila realna.

U Kotoru su o Prazniku ljudi ranjeni. Vatromet – ento svjesko čudo pri svakom narodnom veselju u Crnoj Gori (kult vatromena zadnjih godina, najčešće poluispravnih prokrijumčarenih projektila u kojima se žrtve podrazumijevaju).

Ovog puta je izostalo narodno veselje (pozvani su bili samo odabrani) ali nije brutalna demonstracija vlastite moći.

Nevini stradaju, kao i do sada. Nova tradicija u Kotoru gradu. Opasno je biti slučajan prolaznik, anatema je biti stanovnik. Naravno, da ovo nije umanjilo »veličanstvenost mjesta za zabavu« u izvještajima revnosnih medija niti je nekog navelo na izvinjenje građanima.

Napravili su da Kotor više nije ni bezbijedan, ni kulturan. Kotor je u stidu. Utješno je to što se zna da su kabadahije koje nemaju sluha za suosjećanje sa vjekovima prolazna pojava. Kamen donekle odolijeva ljudskim nerazumnostima.

Prvi državni praznik u nezavisnosti Kotor, kulturni centar Crne Gore, obilježava povređivanjem ljudi. Ko će došapnuti NOVOPEČENIM da je Praznik vrijeme od radosti, mira i blagostanja? U Kotoru to ovog puta nije bilo niti se dalo naslutiti.

U Kotoru su bez prestanka radili butici, prodavnice, kafane… Ni trunke svečane atmosfere ni ljetnje omorine.

Naravno, oni koji još uvijek po koeficijentu dobijaju svoje plate na državnim jaslama imali su – neradne dane. Njih nije ni briga ni za kulturu Kotora ni za svečanost državnog praznika, oni su uredno na platnom spisku i na neradnim danima o državnim praznicima.

Isuviše je tužno i bučno u Kotoru gradu. Nasilje koje vlada uznemirava duhove grada. Svakako će se pamtiti da su na PRVI praznik državne nezavisnosti u Kotoru povrijeđeni ljudi i niti jedno ćutanje radija, televizije, zvaničnika to ne može izbrisati….

Meni je dovoljno za mučninu koja ne prestaje.
I da ponovim – tamo gdje nasilnici vladaju, nevini stradaju.

Ljupka Kovačević