Kada se naš čovjek bori protiv nacionalizma, a još ima takvih vatrenih i beskompromisnih boraca, onda se on mora popeti dovoljno visoko

Piše: Ugo Vlaisavljević/Nezavisne Novine

Kada se naš čovjek bori protiv nacionalizma, a još ima takvih vatrenih i beskompromisnih boraca, onda se on mora popeti dovoljno visoko. Nacionalizam se može kritikovati samo s visine ili nikako.

Ta visina nikako nije mala jer treba otići dalje od onih koji su očarani svojom nacijom, od onih kod kojih odmah primjećujete nacionalni ponos i gordost. Nacionalizam ne ide bez bezutješne samozaljubljenosti, bez dubokih i plamtećih osjećanja koja svakodnevno potresaju biće pojedinca koji je beskrajno zahvalan sudbini što ga je smjestila u krilo upravo te određene nacije.

Zato je teško, ako ne i nemoguće razdvojiti osjećaj nacionalne pripadnosti od osjećaja superiornosti: kako god da cijenite drugog, on je za vas, miljenika sudbine, iskusio ponešto od zle sudbine – koja ga, eto, nije bacila u najbolje roditeljsko naručje. To nipošto ne znači da su prezir i omalovažavanje nužna mjera vašeg odnosa prema drugima. Za mnoge to može biti motiv posebne pažnje i uvažavanja u ophođenju prema njima jer oni, na kraju krajeva, i nisu krivi što su takvi.

Za sveprisutni nacionalni ponos se može reći isti ono što je Dekart rekao za zdravi razum: da je čitav svijet zadovoljan s onim što mu je Bog dao i da nije primijetio da se iko žali. Pri tom je svaki nacionalista ironičan, baš kao što je to bio i veliki filozof.

Međutim, ako je već nacionalista sebe postavio na vrh svijeta, gdje se tek onda penje njegov ogorčeni protivnik. Možda u nebesa? S kakvim tek on ponosom i gordošću može da se podiči. Nije li svaka gesta kritike nacionalizma nadzemaljska, da ne kažemo božanska? Može li čovjek na ovom svijetu sebe više uzdići nego takvim poslom.
Uistinu je veliko iskušenje, toliko veliko da se ne može nikako preuveličati, za svakog onog ko javno osporava samozaljubljenost nacionalista, da ne podlegne samohvali i samoveličanju. To otprilike izgleda ovakvo: “Pogledajte me gdje sam se popeo, dokle sam došao, čemu stremim! Vidim vas sve kao na dlanu! Kako ste zaostali i nisko pali! Treba mene da slijedite, inače zaslužujete samo prezir!”
Nije li tako govorio nadčovjek ili novi čovjek komunizma? Nemamo li veliku sklonost takvom govoru s obzirom na veliku tradiciju jednopartijske kritike nacionalističkog pluralizma? Taj govor podrazumijeva da se s nacionalistima u stvari nema šta razgovarati. Koliko puta i danas možemo čuti da je to ološ društva koji naprosto treba eliminirati! Ima još onih koji prizivaju “revolucionarni obračun” s njima kao jedino “konačno rješenje”!

Ali pri tom nigdje ni traga od neke revolucionarne snage, od političkog pokreta koji bi je na dovoljno moćan način oblikovao. Od, u stvari, nepolitičke borbe protiv nacionalizma ostao je samo vapaj pojedinaca kao usamljenih moralnih savjesti (etno)nacionalno duboko podijeljenog društva. Ništa bolje o tome ne svjedoči kao nedavna proslava na Sutjesci: odjednom je razgolićena nacionalna podjela čak i onih koji su tu borbu nekad stvarno mogli voditi!

Zašto kritika nacionalizma, za koju jedino znamo, a koja se na kraju krajeva svodi na nemilosrdni obračun s ljudima koji imaju neki značajan nedostatak ljudskosti, ne uspijeva? Zapravo je doživjela svoj potpuni krah! Možda je to upravo zbog njene visine, zbog njene gordosti, a pogotovo božanske uzvišenosti? Jer kad bolje pogledate, primijetićete da ova kritika samo radikalizira tipičan nacionalistički stav prema drugima, stav u kojem se mi nalazimo daleko iznad drugih, ali i da je jedina ispravna sudbina drugih da se nađu na našem vlastitom mjestu.

Neophodno je, dakle, preispitati vladajuće poimanje kritike nacionalizma, a možda je, uviđajući njenu sadašnju neodrživost, postaviti i na sasvim drugačije temelje. Ti temelji, dobro je poznato, odavno se kod nas nude u famoznom građanstvu, u njegovoj političkoj filozofiji. Ali ono što se pri tom nudi, barem kada je riječ o onome što se prodaje na najjeftiniji način za najšire mase, nipošto nije nešto novo. Najpouzdanije mjerilo da se to provjeri jeste da se ispita da li je opet na djelu radikalizacija nekog nacionalističkog stava, koji se u tom smislu pokazuje kao osnovni stav. Građansko opredjeljenje ne bi, prema tome, smjelo da se na začuđujući način poklapa sa voljom gotovo čitavog jednog naroda shvaćenog u etnonacionalnom smislu! Takvo opredjeljenje, to se barem dobro vidi u višenacionalnoj državi, ne bi trebalo da koincidira s višom sudbinom, s božanskim proviđenjem! Naravno da je većinski narod u takvom iskušenju jer je država, kako je obično shvaćamo, tzv. normalna država, nacija-država koja većinsku naciju smjesta čini građanskom nacijom. Bilo bi stoga pravo čudo da bošnjačka politička elita nije u svom značajnom dijelu građanski opredijeljena. Ne sudbina ili priroda nacionalnog bića nego strukturalni ili realni momenat: pozicija nacije prema državi, određuje njenu političku svijest. To je možda najvažniji (ili jedini nenacionalistički) odgovor na uvid o očevidnom građanskom deficitu kod Srba i Hrvata u ovoj zemlji. Ne služi li takvo shvaćanje u stvari denuncijaciji bošnjačke građanske politike? Kolega mi ozlojeđeno neki dan kaže: “Šta ako sam Bošnjak, ne mogu biti vjerodostojno građanski opredijeljen?” Dobro mi je poznata ta tjeskoba slobodoumnog čovjeka; kao da na silu vežem za tlo balon koji bi da leti. Međutim, ipak nije riječ o osporavanju unaprijed nego o podvrgavanju sumnji. To bi bilo isto kao kada bi Edipov kompleks služio denuncijaciji dječaka, ali svakako baca sumnju na njegovu ljubav prema ocu. Ništa bolje ne potvrđuje važnost ove nacionalne nadodređenosti kao novija polemika oko konsocijacije u sarajevskim novinama. Nisu li njeni zastupnici, makar u smislu potrebe javne debate, istog časa denuncirani kao hrvatski i srpski separatisti?

Sada makar znamo šta ne treba biti kritika nacionalizma. Ona nipošto ne smije završiti u pohvali sebe i svoje nacionalne zajednice. Umjesto u radikalizaciji svog osnovnog nacionalnog stava, ova kritika mora biti neizostavno refleksivna i dovoditi u sumnju svoju predgrađansku pripadnost. Još važnije: nema više gotove instance, kakva je bila komunistička ideologija, s koje možete kritikovati nacionalizam. Građanska kritika ne može imati vanzemaljski osnov, a to znači da ulazi u dijalektiku većine i manjine koju višenacionalnom stanovništvu neizbježno nameće država. Prava dimenzija kritike je sada horizontalna, a ne vertikalna. Morate od sada prihvatiti svoju nacionalnu lociranost i iz nje djelovati, prije svega u civiliziranom razumijevanju prema drugima. Ako više nema mogućnosti uzleta, onda se mora drugima puno vjerovati, pogotovo ako su manjina i ako kažu da su ugroženi. Pravda će se moći ostvariti samo u ime manjine, a ne većine.