Pitam se: zašto mi većinu stvari radimo u korist svoje štete; zašto mi pokušavamo da “pronalazimo toplu vodu”; zašto mi uvjek mislimo

Piše: Dragan Dragović

U “Pobjedi” je objavljen clanak pod naslovom: “Besplatni udžbenici za djecu iz siromašnih porodica”, u kome se – izmedju ostalog – objasnjava “procedura za ostvarenje ovoga prava”.

U ovom obja[njenju se kaže sledeće: “Procedura za ostvarivanje ovog prava VRLO je JEDNOSTAVNA i mnogim roditeljima poznata još od prošle godine. – Potrebno je da se roditelj ili staratelj učenika obrati pedagoško-psihološkoj službi škole i od njih zatraži zahtjev za dodjelu besplatnih udžbenika, odnosno određeni formular. Jedan dio zahtjeva ovjerava uprava škole, a drugi dio popunjava opštinski Centar za socijalni rad, čime potvrđuje da je roditelj korisnik prava na materijalno obezbjeđenje porodice. Tako ovjeren zahtjev vraća se školi koja ga prosleđuje Ministarstvu prosvjete i nauke, …”

Dok citam ovo, pomislim: zar smo mi zaista toliki rasipnici da mozemo sebi da priustimo i dozvolimo da svake skolske godine stotine hiljada djaka (odnosno njihovih roditelja) kupuju “nove” udzbenike, koji se – kad se zavrsi skolska godina – kao po pravilu jednostavno bace ili zapale. Znaci, svake godine svjesno bacamo (ili palimo) stotine hiljada eura, a mozda i milione.

Izgleda da su kod nas školski udženici za jednokratnu upotrebu, nešto kao toalet papir: upotrijebiš i baciš.

Recimo, u Kanadi koja je – priznaćemo – neuporedivo bogatija od Crne Gore, školski udžbenici su BESPLATNI za djake osnovnih i srednjih škola, bez obzira na njihov materijalni status. Mozete vi biti i milioner, ipak, vaše dijete će dobiti sve udžbenike besplatno. A jedini uslov koji se pritom postavlja jeste da učenik, poslije završene školske godine, vrati školi udžbenike u “normalnom” stanju; u protivnom on ce morati da plati odredjenu nadoknadu za uništeni udžbenik.

Jednostavno, zar ne?!

I ovo sve organizuje sama škola i tu se ne “petlja” nikakav “Centar za socijalni rad” koji formular vraća pedagoško-psihološkoj službi škole, a ova dalje prosledjuje ministrastvu, koje dalje …

I tako, u ovoj zemlji to beprekorno funkcionise godinama.

Pitam se: zašto mi većinu stvari radimo u korist svoje štete; zašto mi pokušavamo da “pronalazimo toplu vodu”; zašto mi uvjek mislimo da smo najpametniji i najsavršeniji i zašto mi ne radimo ono što rade mnogo bogatije i progresivinije zemlje od nas, pa bi možda i mi jednoga dana bili slični njima.

Ili mi namjerno ( ili nesvjesno) nećemo da budemo slicni njima?

Ko zna, možda je ova “sitnica” jos jedan od razloga zašto smo mi siromašni, a, recimo, ta Kanada bogata zemlja.

Ali, ko nam je sad kriv?!

(Ili medju nama, ali – nedaj Boze – da čuje neko sa strane : We may have no one to blame but ourselves?!)

Dragan Dragović