Kako je nekadašnji finansijski direktor RTCG postao stručnjak za masmedije i novinarstvo

Piše: Duško Vuković

„Znaš li ko je napisao knjigu o novinarstvu?“

Priroda i perspektiva razgovora tokom kojeg mi je kolega postavio navedeno pitanje su upućivali na to da se u odgovoru krije iznenađenje.

???

Procijenivši da bi mi bilo potrebno svo vrijeme ovog svijeta da se, bez njegove pomoći, sjetim o kome je riječ, kolega me je poštedio muka nagađanja i obznanio autorovo ime.

Novost je, zaista, bila prilično iznenađujuća.

Relativno brzo sam se, ipak, sjetio ko je Vasilije Milić, ali ne i da sam ranije iđe – išta pročitao od njega u vezi sa novinarstvom i medijima. Znao sam da je, kao stručnjak za finansije, pisao nešto o istoriji novca u Crnoj Gori.

Gospodin Milić je, isvjesno vrijeme, bio finansijski direktor Radio-televizije Crne Gore. Ta činjenica, povezana sa Milićevim ekonomskim obrazovanjem i radnom biografijom, mogla bi navesti na zaključak da je napisao knjigu o finansiranju državne radio-televizije ili, možda, o finansijskim aspektima njene pretvorbe u javni radio-difuzni servis.

Pošto je moja radoznalost krenula u tom smjeru, početno iznenađenje je počelo splašnjavati. Ali, ne zadugo. Onog momenta kada mi se knjiga obrela u rukama, početno iznenađenje se podiglo na kvadrat.

Ne, gospodina Milića nije zanimala finansijska strana radio-difuznih masmedija.

Već je naslov knjige „Misija sedme sile“ nagovještavao piščeve dalekosežnije ciljeve i stremljenje dubljim uvidima, a iz podnaslova „Radio i televizija što je to“, naslućivala se autorova fascinacija predmetom istraživanja.

Prijatno iznenađenje je gospodin Milić priredio time što je onome ko se dvoumi hoće li ili neće kupiti knjigu stavio – popisom literature i izvora – do znanja da nije pisao „iz glave“, već da se oslanjao na manje ili više relevantne izvore i autore – preteče.

Nema ničega lošeg, niti čudnog u tome da se vremešni stručnjak za finansije počne ozbiljno zanimati za istoriju i prirodu masmedija, novinarstva i odnosa s javnošću. Za pohvalu je to što gospodin Milić nije ostao na nivou kafanske opsjednutosti velikom temom, već se svojski potrudio da joj se primakne i da je objasni – prije svega samome sebi. Pošteno je naveo knjige koje je pročitao, u fusnotama korektno objasnio čitaocu gdje o nečemu može da se detaljnije informiše.

U čemu je onda problem?

Sudeći po onima koji su preporučili knjigu (prof. dr Stanko Crnobrnja i prof. dr Radovan Radonjić ) problema nema. Nije ništa bilo sumnjivo ni onima koji su je izdali (CID).

Stvari su, reklo bi se, poređane logično i ne ostaje prostora za dileme, čuđenja i pitanja. Čovjek napisao knjigu. Stop. Nije mu prvi put da to čini. Stop. Knjigu preporučili autoriteti. Stop. Iza knjige stoji priznata izdavačka kuća. Stop.

Prethodno navedeni autoriteti nam, iz nekog razloga, žele poručiti sljedeće:

• Nije važno za šta si stručan/na, važno je šta trenutno čitaš
• Ako pročitaš nekoliko knjiga na istu temu, to je dovoljno dobar razlog da napišeš knjigu tako što ćeš reciklirati lektiru na akademski korektan način
• O mnogo čemu je napisano toliko knjiga koje zaslužuju da ih ambiciozni „milići“ sažmu na radost naše akademske i laičke javnosti

Zbog nečega sam se sjetio poetike jednog stihoklepca, koji je, u predgovoru svoje „samizdat“ pjesmarice, napisao: „Svako treba sad da piše/Neko manje, neko više“.

Problem nastaje kad se umjesto „samizdata“ pojavi izdavačka kuća od nacionalnog značaja, a kad stihoklepačku poetiku počnu da promiču oni koji važe za stručnjake. Dobar je to pravac – za nigdje.

Duško Vuković