Pad Srbije počeo je i ubojstvom Franza Ferdinanda koji ju je nazivao zemljom ‘lopova, ubojica, bandita i nekoliko stabala šljiva’

Piše: Radovan Stipetić/Jutarnji.hr

Može li se posljednjih stotinjak godina srbijanske povijesti nazvati uzaludnim ili propalim stoljećem? Može, čak upropaštenim, s obzirom na ono s kakvim se idejama i djelima krenulo nakon 1900. i kakvo je stanje sada. Izlazak Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom – referendumom 21. svibnja – formalno je pretposljednji udarac na kraju tog upropaštenog stoljeća, no zapravo posljednji jer je i neovisnost Kosova vrlo izvjesna i skora. Nije se dogodilo a sigurno ni neće da se Srbija ponovo nađe u tijesnim okvirima Beogradskog pašaluka, kao prije dvjestotinjak godina, što su priželjkivali pa i u Hrvatskom saboru najavljivali neki ovdašnji nacionalisti (koji su zazivali i hrvatski barjak na Drini ili barem na Romaniji) – ali srbijanska stvarnost nakon egzodusa Crne Gore i Kosova neće biti bitno različita. Ne samo fizička nego i psihička, koja će teško podnijeti toliku nevolju.

Davni nacionalni cilj, koji su prije stotinjak godina počele navještati i pripremati različite organizacije i istaknuti pojedinci u njima, od Srpske akademije nauka do Crne ruke – da svi Srbi žive u jednoj državi, sada je dalje nego ikad, zapravo je postao neostvariv.

Tri presudna događaja

Glavni razlog tome je sama srbijanska politika, kako je ona taj cilj ostvarivala u vrlo različitim društvenim okolnostima, ali redovito pogrešno. Drugi razlog je na “drugoj strani”, kojoj također treba pripisati odgovornost ili barem suodgovornost što je npr. broj Srba na području današnje Hrvatske s četvrtine ukupnog stanovništva prije stotinjak godina, prema posljednjem popisu 2001. bio sveden na 4,5 posto, uglavnom staraca.

Tri su se kataklizmička događaja zbila na početku tog upropaštenog stoljeća srbijanske povijesti, i sva tri su više ili manje pretkazivala buduće involucije.

Prvi se događaj zbio u noći 29. svibnja 1903. kad je u Beogradu ubijen vladajući monarh Aleksandar Obrenović i njegova supruga Draga Mašin. Umorstvo su izveli nezadovoljni oficiri koji su pripadali tajnoj organizaciji Crna ruka, o kojoj će se još čuti skorašnjih godina. Aleksandar Obrenović bio je loš monarh, svojom je nesposobnošću pridonosio rasapu potrebnog državnog autoriteta, a uz to je bio pod prevelikim utjecajem Austro-Ugarske, koja je na sve načine nastojala potčiniti Srbiju, kao pretpostavljenu glavnu opasnost na svojim južnim granicama.

Novi kralj Petar I. Karađorđević, popularni čika Pera, bio je mnogo bolji već zato što je zemlji vratio demokraciju prema ondašnjim kriterijima ustavnih monarhija. Nije bio problem u novoj (i nekadašnjoj) dinastiji, nego u kriterijima koje je to umorstvo gotovo ozakonilo u ondašnjoj Srbiji. Hitac je takoreći legitimiziran kao instrument rješavanja političkih nesuglasica.

Ako je Austro-Ugarskoj opasan potencijalni neprijatelj bila Srbija, i u drugom smjeru njegovali su se slični osjećaji. Samo 11 godina nakon kraljoubojstva u Beogradu, 28. lipnja 1914. dogodio se sličan regicid u Sarajevu, kad je Gavrilo Princip ubio habsburškog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Za organizaciju umorstva odmah je okrivljena srbijanska vojna obavještajna služba – što nije dokazano – odnosno Crna ruka, odnosno organizacija “Ujedinjenje ili smrt”, a sam regicid je sa srpske strane opravdavan mržnjom Franza Ferdinanda protiv njihove zemlje, budući da je za nj Srbija bila “zemlja lopova, ubojica, bandita i nekoliko stabala šljiva”.

Regicid je i u kasnijoj srbijanskoj literaturi tumačen kao pravično umorstvo tiranina, pa je i decenijima kasnije, u socijalističkoj Jugoslaviji, Vladimir Dedijer (mnogo poznatiji kao Titov biograf) napisao knjigu u prilog toj tezi. Na tragu shvaćanja hica kao legitimnog političkog sredstva valja protumačiti i pucnje Puniše Račića 20. lipnja 1928. u hrvatske zastupnike prilikom rasprave u Skupštini, kad su ubijena njih dvojica, a ranjena trojica, među kojima vođa HSS-a Stjepan Radić koji će 8. kolovoza podleći posljedicama atentata.

‘Stare srpske zemlje’

Drugi kataklizmički događaj bio je austro-ugarska aneksija Bosne i Hercegovine u listopadu 1908. Ta zemlja bila je dotad pod provizornom okupacijom Dvojne Monarhije, što je bio rezultat dogovora velikih sila na Berlinskom kongresu 1878., koji je također potvrdio neovisnost Srbije, Bugarske, Crne Gore, Grčke i Rumunjske. Aneksijom B-H Austro-Ugarska je ojačala svoj položaj na Balkanu naspram Rusije, svoga glavnog suparnika na tom području. Rusija, iscrpljena prethodnim ratom s Japanom već sljedeće godine priznala je aneksiju, a zatim prisilila i srbijansku vladu na istu odluku. No javno mišljenje u Srbiji, poticano djelovanjem formalnih i neformalnih organizacija aneksiju nije priznalo: prvi put široku podršku dobiva parola o “svim Srbima u jednoj državi”, a glavnim neprijateljima pritom proglašuju se Austro-Ugarska i Turska.

Treći kataklizmički događaj bili su balkanski ratovi 1912. i 1913. godine. U prvom od njih udružene Srbija, Bugarska, Grčka i Crna Gora s europskog su teritorija praktički istisnule Tursku, kojoj je preostala samo istočna Trakija. U drugom balkanskom ratu uloge su se promijenile: sad su se udružile Srbija, Grčka i Crna Gora s Rumunjskom i Turskom da poraze Bugarsku, što im je i uspjelo. Srbija je mirovnim ugovorom u Bukureštu dobila Makedoniju i Kosovo, proglasila ih “starim srpskim zemljama” i tako počela ostvarivati san o svim Srbima u jednoj državi. Preostali neprijatelj na tom putu bila je Austro-Ugarska, koja će se raspasti potkraj Prvog svjetskog rata.

Tijekom obaju balkanskih ratova događalo se nešto što je zaprepastilo Europu i pojmu Balkana kao bureta baruta dodalo i atribute strahovitih okrutnosti, koje su tijekom pa i nakon ratnih sukoba činile sve zaraćene strane, osobito u Makedoniji, na Kosovu i duž crnogorske granice. Lav Trocki, tada mladi ruski novinar i ratni dopisnik s Balkana, pisao je: “Meso trune, i ljudsko i volovsko, sela su postala vatreni stupovi (…) svi postaju bezosjećajni, gubeći svoj ljudski lik”.

Povijest nasilja

S takvim emotivnim nasljedstvom triju kataklizmičkih događaja – umorstvom kao legitimnim političkim instrumentom, neograničenim nasiljem u koje se izrođuje svaki oružani sukob i imperativom svih Srba u jednoj državi – Srbija je nakon 1918. ušla u novu državnu tvorevinu koja se isprva zvala Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a nakon 1929. Jugoslavija. Valja svakako upozoriti da je povijest nasilja na ovim prostorima od davnine bila zajednička i uzajamna, da potraga za krivnjom u tom smislu nipošto ne može biti jednosmjerna, ali Srbija je nakon 1918. kao samoproglašeni “Pijemont jugoslavenstva”, kao država koja je, naposljetku, već dugo postojala dok su ostali Južni Slaveni o njoj tek sanjali, morala davati primjer nacionalne, vjerske pa i političke snošljivosti – a nije.

U novu državu Srbija je 1918. ušla ratom desetkovana i razorena. Utjeha joj je bila da sada svi Srbi, napokon, žive u jednoj državi i pritom nije marila što o novim okolnostima misle ostali, Nesrbi, koji su inače tvorili znatnu većinu. Hrvatski političar Frano Supilo izjavio je 1917. kao politički emigrant i član Jugoslavernskog odbora u Londonu: “Hrvati, Srbi i Slovenci jedan su genetički narod s tri imena različitih historijskih, državnopravnih i kulturnih tradicija, ali jednog jezika i jedne plemenske rase. (…) U svakom slučaju vrijedi potpuna ravnopravnost plemenskih elemenata raznog naziva, kao i potpuna sloboda i ravnopravnost vjeroispovijedanja”. Na konferenciji u Ženevi u studenome 1918. predstavnici vlade i skupštine Kraljevine Srbije dogovorili su s članovima Narodnog vijeća (predstavničko tijelo Južnih Slavena unutar Austro-Ugarske) i članovima Jugoslavenskog odbora (političari u emigraciji) da se nova država Južnih Slavena uspostavi na federalnim ili konfedaralnim osnovama, ali taj zaključak nije ostvaren.

Nakon dva desetljeća teških ekonomskih i političkih kriza, nasilja kraljevskog režima koji nije prezao ni od političkih ubojstava, zabluda o troimenom narodu istopila se. Upravo uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, u kolovozu 1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska (koja je obuhvatila Savsku i Primorsku banovinu te dijelove Dunavske, Vrbaske, Drinske i Zetske banovine s većinskim hrvatskim stanovništvom), što je trebao biti početak federalizacije kraljevine, koju su još trebale sačinjavati Srpske zemlje i Slovenija. Ali ta namjera onemogućena je okupacijom i razbijanjem Jugoslavije.

Pogrešne odluke

Nova Jugoslavija, ona koja će se u skoroj budućnosti nazvati socijalističkom, od samih svojih početaka nastojala je izbjeći pogreške prethodne. Već na II. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, potkraj studenoga 1943. zaključeno je da se država izgradi na načelu federativnosti. Makedonci su prvi put priznati kao nacija koja će imati svoju federalnu republiku, utvrđena je obnova Bosne i Hercegovine također kao federalne republike, koja će tako prestati biti jabuka razdora između Srba i Hrvata, tamošnji većinski narod neće više biti samo muslimani, prepušteni tihoj asimilaciji u Srbe ili Hrvate, nego Muslimani s velikim početnim slovom, naposljetku – Bošnjaci.

Ne spominjući krizne pojave druge Jugoslavije koje nisu tema ovog teksta, pričinjalo se da je ona ishodišna – unitaristička zabluda o troimenom ili višeimenom narodu definitivno uklonjena. Taj dojam nisu narušila ni Rankovićeva (navrijeme onemogućena) neounitaristička nastojanja, sve dok se sredinom osamdesetih nije pojavio Slobodan Milošević, koji je ponovo iz naftalina izvukao poklič o svim Srbima u jednoj državi – uz prešutnu pretpostavku da ta država mora biti srpska država.

Ostalo što se događalo između milijunskog mitinga na Gazi Mestanu 28. lipnja 1989. u povodu šeststote obljetnice Kosovskog boja (Milošević: “Ni oružane bitke nisu isključene”) i odluke crnogorskog referenduma 21. svibnja 2006. o izlasku iz državne zajednice sa Srbijom – odviše je poznato da bi sad na to trebalo podsjećati. Nakon stoljeća pogrešnih politika i pogrešnih političkih odluka, nitko više – Crna Gora i Kosovo posljedni su to odlučili odnosno najavili – ne želi živjeti zajedno sa Srbijom.

Srpski mitovi

Mit o svim Srbima u jednoj državi koja će biti dominantno srpska, polazi (kao svaki mit) od pretpostavki koje su jednostavno pogrešne. Premda se činjenice prije jednog stoljeća i sadašnje činjenice ne mogu mehanički uspoređivati jer su se tek u tom međuvremenu dogodile neke nacionalne integracije i homogenizacije kao i ostalo što je pozitivno ili negativno utjecalo na statističke podatke o nacionalnoj pripadnosti, ostaje činjenica da bi Srbi u toj mitskoj državi bili – manjina. Pa onda, logično, niti ta država ne bi mogla biti dominantno njihova. Mogli bi postati većina tek “balkanskim” etničkim čišćenjem, što objašnjava neke postupke tijekom devedesetih.

Prema posljednjem statističkom popisu u SFRJ, Srbi su 1981. u toj državi tvorili 36,3 posto stanovništva. Oni su bili većina tek u užoj Srbiji (87,3 posto) i Vojvodini (54,4 posto), dok su inače svugdje bili manjina: u Sloveniji (2,2), Hrvatskoj (11,5), Bosni i Hercegovini (31,4), Crnoj Gori (9,3), Makedoniji (2,0) i Kosovu (10 posto). Da su navrijeme shvatili kako mogu živjeti u jednoj državi ali ponegdje kao ravnopravna, no ipak manjina, možda bi ta država i danas postojala, tko zna.

Većina Srba, nažalost, dala se ovako ili onako instrumentirati mitovima iz Miloševićeve glave o Velikoj Srbiji, starim stotinjak godina, i s instrumentarijem mržnje i zatiranja kakav su aktivirala tri kataklizmička događaja na početku tog razdoblja. Hoće li Srbija iz toga napokon izvući presudne pouke neizvjesno je – na neizvjesnost upućuje i trenutačan odnos političkih snaga u njoj. Pozitivan pomak – da ne spominjemo velike riječi kao što su preokret ili katarza – koristio bi prvenstveno Srbiji.

‘Barbarske zemlje bez zakona između Jadrana i Crnog mora’

O nasilju kao specifičnosti Balkana progovorio je i britanski povjesničar Mark Mazower u knjizi prevedenoj i kod nas (“The Balkans, a short history”, 2000.). Pritom on uvodno citira putopisca Harryja de Windta koji 1907. naslovom svoje knjige postavlja pitanje zašto je Balkan barbarska Europa, i odgovara: “Zato što taj izraz točno opisuje divlje zemlje bez zakona između Jadranskog i Crnog mora”.

Takvo stajalište o Balkanu kao krvavom razbojištu održalo se do najnovijeg vremena. Godine 1993. tadašnji britanski premijer John Major ustvrdio je: “Sukob u Bosni bio je proizvod bezličnih i neizbježnih sila koje su bile izvan svakog nadzora”.

Mazower zaključuje: “Etničko čišćenje – bilo na Balkanu 1912./1913., bilo u Anatoliji 1921./1922. ili u bivšoj Jugoslaviji 1991./1995. – nije, dakle, bila erupcija primordijalne mržnje, već smišljena uporaba organiziranog nasilja nad civilima od strane paravojnih skupina i vojnih jedinica.

Ono je predstavljalo okrutnu silu koju su nacionalisti trebali kako bi rascijepili društvo koje je inače moglo prevladati uobičajene klasne i etničke podjele”.

Jutarnji.hr