Izgubljena u vremenu i prostoru, bolesna od same sebe, a najviše od svoje nacionalističke mitomanije, Srbija je konačno ostala sama

Piše: Gojko Beric/Oslobodjenje

Kao što u broju od utorka, preko cijele naslovne strane, urbi et orbi objaviše “Večernje novosti”, najtiražniji dnevni list u Srbiji – odoše braća! Čitaocima je tim srceparajućim naslovom saopšteno da je Crna Gora referendumom vratila svoju samostalnost izgubljenu davne 1918. godine, čime je izvučena i posljednja cigla iz nekadašnje zajedničke jugoslovenske kuće. Narod bi rekao: vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje. Sada je i to gotovo. Srbi će morati brinuti o sebi, a braća Crnogorci o sebi.

Izgubljena u vremenu i prostoru, bolesna od same sebe, a najviše od svoje nacionalističke mitomanije, Srbija je konačno ostala sama, poput izraubovanog voza ostavljenog na slijepom kolosijeku. Nikome normalnom ne odgovara da za prvi komšiluk ima jednu tako unesrećenu zemlju, iako ni Bosna i Hercegovina nije u boljem stanju. Razlika je samo u tome što je Srbija glavni krivac i za vlastitu nesreću i za stanje u kome se danas nalazi Bosna i Hercegovina. Obje zemlje su žrtve jednog te istog, velikosrpskog nacionalizma.
U ovom momentu na um mi pada jedna teorija srpskog slikara Milića od Mačve koju je izložio Karadžićevim parlamentarcima u aprilu 1993. u Bijeljini. Slikar je u tom čuvenom izlaganju u jeku rata nazvao Srbe “pupkom planete Zemlje” i najavio tektonsku kataklizmu zapadne hemisfere u trajanju od 15 minuta, tako da će ostati živih ljudi “samo koliko se može skloniti pod krošnju jedne šljive”. Ogrnut dugim crnim plaštom, Milić od Mačve je nastavio: “Naravno, ne mogu ostati svi Srbi u životu, ali ipak ostaje jezgro nacije. Ostaće i srpski jezik kao planetarni, jedini jezik kojim se može sporazumijevati sa civilizacijama drugih planeta. Srbi će biti u stanju posle ove tektonske kataklizme jedini da obnove novu evropsku civilizaciju, jer raspolažu vasionskom snagom poput Tesline.”

Prema Miliću od Mačve, antisrpska zavjera je ta koja ne da Srbima da u miru završe započeti vasionski program, “već nas stalno teraju u ratove i nemire, pa ne možemo valjano obaviti posao po kome smo svojevremeno poslati sa Marsa na Zemlju”.

Na sličnim mitološko-rasističkim izvorima napajali su se mnogi srpski intelektualci i umjetnici. Miloševićeva supruga Mira Marković je kao nacionalnu dragocjenost isticala “superiornu biološku i mentalnu vitalnost Srba”. Na vlastito pitanje šta Srbiju pod Miloševićem čini tako uspješnom zemljom, odgovorila je: “Ambicija da bude prva, inat da bude najbolja.” Milić od Mačve je u međuvremenu umro, tektonska kataklizma zapadne hemisfere nije se dogodila, Mira Marković uživa rusko gostoprimstvo u Moskvi, a Srbija je tu gdje jeste.

Crna Gora je pobrala aplauze Vašingtona i Brisela, ali je pitanje koliko su oni iskreni. Poznato je da je Havijer Solana, prvi čovjek Evropske unije, tako reći do juče činio sve da spriječi izlazak Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom. Otuda vjerovatno i pomalo zagonetan komentar koji je nakon crnogorskog referenduma izrekao specijalni koordinator Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu Erhard Busek: “Onaj ko želi nezavisnost, treba i da je proba.” To bi moglo značiti da Evropska unija namjerava prepustiti Crnu Goru dugotrajnom “probanju” izazovnog voća zvanog nezavisnost. U svakom slučaju, jedna balkanska država više usporiće širenje Evropske unije.

Beograd i Podgorica su se razišli bez veće drame, ali prekrajanje Balkana time nije završeno. Taj deceniju i po dug proces biće okončan krajem ove godine objavljivanjem konačnog statusa Kosova. Katastrofalna politika Slobodana Miloševića učinila je da Kosovo postane splet političkih i geopolitičkih interesa moćnih subjekata u međunarodnoj zajednici, pa će odluka o njegovoj budućnosti biti rezultanta tih interesa. Albanski nacionalni cilj dobio je podršku međunarodne zajednice. “Vodili smo oslobodilački rat. Da je bilo drugačije, svijet nam ne bi pomogao”, ističe Hašim Tači, jedan od vođa kosovskih Albanaca.

Bilo kako bilo, posve je jasno da će iz prekrajanja Balkana Srbija izaći kao apsolutni gubitnik. A zašto niko nije želio da živi sa Srbijom – pitanje je kojim treba da se pozabave njene elite. Ono je od istorijske važnosti za same Srbe i od jednakog je značaja kao i suočenje sa vlastitim zločinima počinjenim u ratovima za veliku Srbiju. Nažalost, od intelektualne elite čija je ikona Dobrica Ćosić, kao i one političke koju oličava Vojislav Koštunica, takvo što se ne može očekivati.
Umjesto da se liječe od istorijskog mamurluka, aktivisti nacionalističke Srbije ovih dana ponovo prebacuju svoje subverzivne baklje preko Drine, raspirujući separatističke strasti u Republici Srpskoj. Oni zajedno sa svojim istomišljenicima u tom entitetu koriste činjenicu da centralna vlast u Bosni i Hercegovini liči na polukrepano kljuse koje jedva stoji na nogama. Ipak, sve je to samo još jedan očajnički pokušaj da se za vlastite frustracije optuže drugi, u skladu sa teorijom o vječitoj “antisrpskoj zavjeri”.