Stradanje Srba u Sarajevu u toku rata ponovno je u centru pažnje javnosti. Justice Report analizira dostupne podatke i razgovara sa porodicama žrtava koje žude za istinom

Piše: Nidžara Ahmetašević i Mirna Mekić*/BIRN

Predraga Šalipura su 18. oktobra 1993. godine, kada je imao 29 godina, ubili njegovi saborci, pripadnici 10. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABIH). Činjenice o ubistvu utvrđene su na suđenju pripadnicima ove brigade još za vrijeme rata. Iza njega je ostala kćerka, supruga Katarina i roditelji koji još uvijek tragaju za Predragovim tijelom.

Otac Momčilo, inače Sarajlija, rat je dočekao na vikendici u selu na Palama. Vijest da mu je sin ubijen dobio je u novembru 1993. godine, a tek nakon rata saznao je da su za njegovu smrt krivi borci Armije BiH.

«Odmah nakon potpisivanja Dejtona, drugi dan, ušao sam u Sarajevo da tražim istinu. I tražim je do dan danas,» kaže za Justice Report Momčilo Šalapur koji još uvijek traga za ostacima svoga sina.

«Na mjestu gdje je ubijen, Kazani, ekshumacija je izvršena još u ratu. Pronađena tijela su kasnije prenesena na groblje na pomoćnom stadionu Koševo,» govori Šalipur.

Pomoćni fudbalski stadion Olimpijskog stadiona Koševo za vrijeme rata pretvoren je u groblje jer nije bilo dovoljno mjesta za ukopavanje nastradalih.

«Tijelo mog sina je bilo ukopano, kao i ostalih 27 koliko ih je ekshumirano, i to ne u masovnu grobnicu. Umjesto imena uz vreću sa tijelom stajao je broj 24. Ali je tijelo identifikovano,» kaze Šalipurpur.

Predragov otac kaže da je ta vreća odnesena u Lukavicu Komisiji za nestale Republike Srpske, RS, nakon ponovne ekshumacije koja je izvršena 1998. godine.

«Mene niko nije pozvao da preuzmem tijelo. I od tada ne znam šta su uradili s mojim sinom,» kaze Šalipur.

«Danas kažem da su ga dva puta ubili: prvo živog u Sarajevu, a onda ga je srpska strana ubila i mrtvog,» priča on i dodaje kako se nada da mu svaki natpis o njegovom sinu može pomoći da bude korak bliže istini.

Iako je Predrag Šalipur bio borac Armije BiH, do danas njegova porodica nema beneficije koje su zagarantovane porodicama poginulih boraca u BiH.

Slična je priča i o porodici Komljenac. Marinu (67) i Radoslava (72) su iz stana gdje su živjeli odveli pripadnici 10. brdske brigade krajem juna mjeseca 1993. godine. Zaklani su, a njihova tijela bačena u provaliju Kazani, lokacija u neposrednoj blizini starog dijela grada Sarajeva.

Njihova kćerka M., koja i danas živi i radi u Sarajevu, još uvijek traga za posmrtnim ostacima roditelja.

«Prije par godina su iskopavali Kazane i našli jednu kost za koju su utvrdili, na osnovu DNK analize, ili je barem meni tako rečeno, da je riječ o ostacima moje majke,» priča M. koja nije voljna da bude potpisana punim imenom i prezimenom.

«Došla je i moja sestra iz Kanade i pripremale smo sahranu. Onda su došli ljudi iz Komisije za nestala lica Federacije i tražili da im dam tu jednu kost. Pogledali su je i rekli da analiza DNK nije izvršena. Do danas mi nisu vratili tu kost i ja i dalje tragam za posmrtnim ostacima mojih roditelja,» tvrdi M.

I ona je bila pripadnica Armije BiH. Godine 1997. uputila je pismo tadašnjem predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću moleći ga da joj pomogne u potrazi za roditeljima. Nikada nije dobila odgovor od bilo koje nadležne institucije.

Šalipur i bračni par Komljenac samo su tri imena od više stotina Srba ubijenih u Sarajevu. Tačan broj ubijenih nije poznat ali različiti izvori raspolažu različitim brojevima. Ubistva su se dešavala u svim djelovima grada a najpoznatije lokacije su Kazani, Dobrinja, Velešići i Pofalići.

RATNI ZLOČIN ILI UBISTVA?

Broj kažnjenih je mnogo lakše utvrditi.

Vlasti u Sarajevu tvrde da su odavno riješili pitanje ubistava koje su počinili borci 10. brdske brigade kojom je komandovao Mušan Topalović Caco.

Krajem 1993. godine, u oktobru, tadašnja vlast Republike BiH pokrenula je veliku akciju u kojoj je Caco uhapšen, a potom i ubijen.

Nakon što je njegovo tijelo nekoliko godina ležalo pod oznakom N.N, 1997. godine je iskopano kada je Caco sahranjen kao heroj na sarajevskom groblju sa borcima Armije BiH.

Sredinom rata podignuto je 16 optužnica i izrečeno ukupno 33 godina i osam mjeseci zatvora za krivično djelo ubistva izvršenog na podmukao i svirep način, a koja su tretirala zločine počinjene nad sarajevskim Srbima.

Većina optužnica nije tretirala sudbinu ovih građana Sarajava kao ratni zločin izuzev optužnice protiv Samira Bejtića, bivšeg pripadnika 10. brdske brigade, čiji proces traje već pet godina.

Za tadašnje pravosuđe i vlast to je bila tačka na sve slučajeve ubijenih Srba u Sarajevu. Kažnjeni su samo direktni počinioci zločina na Kazanima. Nikada nijedan viši vojni zvaničnik Armije BiH nije odgovarao za ove zločine.

Zločini koje su počinili pripadnici drugih jedinica i koji su se dešavali na drugim mjestima u Sarajevu, nisu procesuirani niti sankcionisani u većini slučajeva.

U Kantonalnom tužilaštvu Sarajevu kažu da ne mogu reći koliko je predmeta vođeno zbog zločina protiv Srba u Sarajevu u toku i poslije rata.

«Ovo Tužilaštvo nikada nije u bilo kojem vidu kriminaliteta tretiralo zločin kroz bilo čiju nacionalnost,» kaže za Justice Report glasnogovornik Tužilaštva Oleg Čavka.

«Ali u proteklih 10 godina koliko se procesuiraju ratni zločini, bilo je slučajeva u kojima su podizane optužnice za zločine nad građanima srpske nacionalnost. Najpoznatiji je slučaj Kazani,» kaže Čavka.

«Još u toku rata procesuiran je jedna broj počinilaca za djela koja bi možda danas bila tretirana kao ratni zločin, ali tada nije bilo dovoljno elemenata za takav proces te su tretirani kao ubistva i posebno okrutna ubistva. Ali su izrečene kazne iste visine kao one koje se izriču za počinjeni ratni zločin,» objašnjava on.

Za porodice žrtava visina kazne je manje važna od klasifikacije zločina.

«Meni više ni ne znači puno na koliko će ih osuditi. Ali mi znači da se njihov zločin okarakteriše kao ratni zločin,» kaže M.,

Isto kaže i Momčilo Šalipur i dodaje kako smatra da odgovarati moraju i ljudi koji su u ratu bili na vlasti.

«Tražim njihovu odgovornost jer nisu kontrolisali Cacu. Ubijani su ljudi koji su branili svoj grad, svoju državu, svoj narod».

«KRIVA JE VLAST»

Da vlasti nisu reagovale pravovremeno i odlučno smatra i penzionisani general Armije BiH Jovan Divjak.

«Činjenica je da vlasti nisu dovoljno procesuirale i istraživale kada se nešto dešavalo. A nije istina da se nije znalo, govorilo i pisalo o zločinima u Sarajevu. Od prvog dana se o tome pričalo. Uvijek je postojala priča, ali nije bilo adekvatne reakcije. Političari nisu preduzeli mjere,» kaže za Justice Report general Divjak.

On napominje da je nemoguće govoriti o stradanju sarajevskih Srba.

«Zašto govoriti o Srbima ili bilo kojem drugom narodu i na taj način izdvajati žrtve? Isto tako ovdje su stradali Bošnjaci, Hrvati i svi drugi. Stradali su oni koji nisu radili ono što se od njih tražilo,» tvrdi general Divjak.

Naime, u masovnoj grobnici Kazani, i drugim sarajevskim stratištima, nađena su tijela pripadnika drugih nacionanosti koje su ubijali pripadnici raznih jedinica Armije BiH.

I potpredsjednik nevladine organizacije Srpsko građansko vijeće (SGV) sa sjedištem u Sarajevu, Veljko Droca, smatra da tadašnje vlasti u Sarajevu nisu reagovale na vrijeme.

«Činjenica je da nije bilo kažnjavanja. Kriva je vlast. Odgovorni ljudi iz Stranke demokratske akcije (SDA) se recimo nikada nisu o tome izjasnili. Istina je da su mogli više uraditi da se to spriječi i istraži,» govori Droca.

«Problem su uvijek bile neke stranačke strukture, pojedinci iz SDA, kojima su ti komandanti bili miljenici. Moram reći i da su neki velikodostojnici Islamske zajednice obilazili te brigade koje su činile zločine. Ne kažem da su im govorili ubijajte, ali nisu ni da to ne rade, jer bi sigurno izvršili neki uticaj,» zaključuje Droca.

Na krivicu vlasti, na čijem čelu je bio Alija Izetbegović, ukazuje i grupa međunarodnih naučnika okupljenih oko neformalne grupacije «Naučna inicijativa» u izvještaju naslovljenom «Sigurne zone».

Pored ostalog u izvještaju stoji kako «Izetbegović nikada nije niti pokušao kazniti one koji su bili odgovorni, najvjerovatnije, jer je gradu u tom trenutku trebala svaka naoružana osoba. Istu logiku kasnije su možda primijenili neki na vlasti odbivši onemogućiti djelovanje kriminalnih bandi, čak i kada su oni samovoljno kažnjavali pojedince Srbe za sve što se dešavalo».

«Izetbegović je bio jedina osoba koja je mogla neutralizirati vođe bandi kao što su bili Ramiz Delalić Ćelo ili Mušan Topalović Caco u ljeto 1993. godine nakon što su počeli maltretirani stanovništvo u gradu. Bande koje su djelovale u gradu krive su za dobar dio ubistava civila unutar opsade, i muslimana i Srba,» navodi se u izvještaju.

Broj Srba ubijenih u toku tri i po godine opsade Sarajeva nije poznat a brojevi variraju od izvora do izvora.

Vlada Republike Srpske je u martu 2005. godine izašla u javnost sa preliminarnim spiskom sa 2.435 imena Srba ubijenih u Sarajevu i 575 nestalih.

«Riječ je o preliminarnom spisku i radi se na daljoj provjeri,» rekao je prije više od godinu dana glasnogovornik MUPa RS Radovan Pejić dodajući da «sudeći prema raspoloživoj dokumentaciji, broj stradalih bi mogao biti udvostručen».

U tom trenutku MUP RS je istraživao još 2.079 imena potencijalnih žrtava.

Do danas izmjene nisu unošene na ovaj spisak. Za Justice Report Pejić kaže da se i dalje vode istrage. Tvrdi i da se većina ubistava dovodi u vezu sa ratnim zločinima ali «očekujemo da daljim istražnim radnjama ustanovimo načine na koji su ti ljudi ubijeni».

Kako tvrdi Pejić, na spisku nisu imena onih koji su poginuli usljed djelovanja artiljerije ili snajperske vatre na grad pod opsadom.

Spisak koji se može pronaći na web stranici MUPa RS ne pruža više od imena i prezimena osoba. Nema informacija o tome kada je neko lice rođeno, ili ubijeno, ili nestalo, tako da je vrlo teško provjeriti istinitost navoda.

Do sada su neke neformalne provjere uočile nelogičnosti na ovim spiskovima.

Na primjer, na spisku ubijenih je i ime Katarine Šalipur, supruge ubijenog Predraga, koja prema izjavi članova obitelji, od rata živi i radi u SAD sa kćerkom.

U Komisiji za nestala lica Federacije tvrde da na listi ubijenih ima još imena osoba koje su žive ili koje su preminule tek nakon rata.

Također, tvrde u Federalnoj komisiji, na listi su imena boraca Armije BiH, Srba, koji su poginuli na linijama ratišta.

Među imenima nestalih, tvrde u Federalno komisiji, je 100 imena osoba koje su ili žive ili se njihova sudbina zna.

I podaci Komisije za nestala lica RS se razlikuju od nalaza MUPa RS. Predsjednik Komisije, Milan Bogdanić, za Justice Report kaže da se u Sarajevu traga za 779 lica srpske nacionalnosti.

Najveći broj žrtava se spominje u knjizi Marka Mikerevića «Sarajevski kazani smrti» u kojoj autor tvrdi da je ubijeno oko 10.000 Srba i nekoliko stotina nestalo.

«Moramo biti iskreni i reći tačne podatke. Nestalih lica srpske nacionalnosti, prema mojoj statistici, na području deset opština Sarajeva, je oko 845,» tvrdi Mikerević i dodaje da je svoj spisak prilagodio spisku Međunarodnog crvenog križa.

Mikerević na 320 stranica svoje knjige, ponekada u detalje, opisuje brojna ubistva Srba i zločine počinjene nad Srbima u Sarajevu.

Ipak podaci u ovoj knjizi nisu utemeljeni argumentima a kao izvor se najčešće navode ili prepričavanja, ili autor tvrdi da je lično bio prisutan na mjestu zločina. Mikerević je čitav rat proveo u Sarajevu.

IGRA BROJEVA

«Mi kao SGV nemamo brojeve o kojima možemo govoriti. Ali nema govora da se radi o hiljadama ljudi,» kaže za Justice Report Veljko Droca.

«To ne može niko tvrditi. Ali neka se time bave zvanični organi. Postoji Tužilaštvo. Zna se ko radi takve poslove i čiji je to zadatak,» objašnjava potpredsjednik SGVa.

On tvrdi da političari RS-a često pokušavaju ispolitizirati pitanje sudbine sarajevskih Srba u ratu.

«Moram reći da se to pitanje već nekoliko godina pokreće iz Republike Srpske pred značajne političke događaje. Mislim da je cilj politizacija, a ne saznavanje istine,» kaže on.

Droca kaže da ih niti jedna organizacija ili institucija iz RS nije kontaktirala po ovom pitanju, mada je većina članova SGV rat provela u Sarajevu.

Jovan Divjak također smatra da je o brojevima ubijenih i nestalih teško govoriti.

«Ni govora nema da je riječ o hiljadama ubijenih. Ali, pričati o brojevima, razdvajati žrtve na Srbe i nesrbe je manipulacija. I ona će opstajati sve dok se ne oformi komisija koja će izaći u javnost sa rezulatatima istraživanja. Komisija treba svima da bi se saznalo šta je bilo, da dođe do katarze kod svih strana,» kaže Divjak.

Prema riječima Sanele Bajrambašić, glasnogovornice ureda Međunarodnog crvenog križa u BiH, ova institucija ne klasifikuje nestale prema naciji, a «Zakon o zaštiti podataka ograničava davanje informacija». Različiti brojevi koji se pojavljuju u javnosti za Bajrambašićevu su dokaz postojanja razlika u načinu prikupljanja podataka.

«Neki prikupljaju podatke samo na osnovu prijava užih članova porodica, dok drugi to rade na osnovu prijava komšija ili pak svjedoka,» kaže Bajrambašićeva za Justice Report.

Predsjednik Komisije za nestala lica Federacije Amor Mašović kaže da se prema podacima koje posjeduju, a tiču se deset predratnih sarajevskih općina, traga za 266 osoba srpske nacionalnosti.

«U tom broju, 56 osoba su nestale u borbenim akcijama,» kaže Mašović.

Nevladina organizacija Istraživačko dokumentacioni centar (IDC) iz Sarajeva, jedina je koja pokušava utvrditi tačan broj grđana BiH koji su stradali u proteklom ratu.

Na osnovu istraživanja provedenih u Sarajevu, utvrdili su da je ukupan broj nastradalih u deset općina grada Sarajeva 14.041.

Četiri od deset općina su bile unutar kruga opsade Vojske Republike Srpske (VRS). Kada se govori o stradanju Srba u Sarajevu govori se o događajima u ove četiri općine koje su bile pod kontrolom vlasti sa sjedištem u Sarajevu.

Iako u IDC napominju da istraživanje još uvijek traje, prema dosadašnjim podacima među ubijenim u Sarajevu je najviše Bošnjaka, odnosno 9.663 od čega 5.918 vojnika i 3.745 civila.

Ubijenih Srba je ukupno 3.431, među kojima je vojnika, bilo JNA bilo VRS, 2.497, i civila 934.

U ukupnom broju je i 649 Hrvata i to 265 vojnika i 384 civila.

Prema podacima IDC, još uvijek nije poznata sudbina 613 Bošnjaka, 290 Srba i 39 Hravata građana Sarajeva koji se vode kao nestali.

POSAO ZA KOMISIJU ILI TUŽILAŠTVO

Spekulacije brojevima nestalih i ubijenih Srba u Sarajevu izazvale su mnogo reakcija javnosti. Brojna udruženja žrtava, ali i zvanične institucije iz Republike Srpske i iz Federacije, zahtijevaju da se oformi komisija, po ugledu na Komisiju za Srebrenicu formiranu u RS, koja bi imala zadatak utvrditi istinu o dešavanjima unutar opsade.

«Formiranje komisije je vrlo značajno,» kaže Milijana Bojić, predsjednica Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica RS. «Ta komisija je važna zbog poštenog odnosa prema narodima koji žive ovdje.»
Prije dvije godine porodice nestalih sarajevskih Srba uputile su preko 120 zahtjeva prema Ustavnom sudu Federacije BiH tražeći formiranje komisije. Ustavni sud je 27. maja 2005. naložio Vladi Federacije da se podnosiocima prijava dostave sve raspoložive informacije i da se formira komisija.

Godina dana prije, u januaru 2004. godine, Parlamentarna skupština BiH također je donijela zaključak prema kojem je potrebno formirati komisiju koja će utvrditi istinu o dešavanjima u Sarajevu u periodu 1992 – 1995. godine. Rok za formiranje komisije je bio kraj 2004. godine.

Kako komisija nije formirana, porodice nestalih, njih oko 50, protestvovali su u Sarajevu početkom aprila.

«Trinaest godina oni traže svoje nestale. Ljudi su ogorčeni. Vlasti nisu uradile ništa po tom pitanju, kao što je recimo RS uradila u slučaju Srebrenice,» kaže Milan Bogdanić koji je bio na čelu Komisije za Srebrenicu. Ovu Komisiju je Vlada RS formirala nakon niza pritisaka međunarodnih organizacija u BiH a podaci koje su utvrdili prisilili su čelnike RS da priznaju zločin u Srebrenici.

Miljana Bojić kaže da se srpske žrtve nepravedno tretiraju.

«Ne mogu Bošnjaci imati ekskluzivno pravo po mnogo čemu pa i kada su žrtve u pitanju,» kaže Bojić za Justice Report. «Slažem se da trebaju formirati komisije o svim narodima, ali se prvo treba riještiti pitanje nestalih Srba zato jer je Sarajevo najveća grobnica Srba.»

Jovan Divjak se slaže da je komisija potrebna. «Neka svi sjednu i razgovaraju, pa ćemo iz razgovora zaključiti ko je kriv za što,» kaže Divjak.

«Ako se ne dođe do istine i pravde, onda nema šanse za BiH. Komisija koja će utvrditi istinu o Sarajevu nam treba. Ona mora biti uspostavljena i mora utvrditi kako su stradavali svi,» zaključuje general Divjak.

Veljko Droca pak smatra da Komisija nije potrebna te da je to posao nadležnih Tužilaštava.

U zvaničnom saopštenju koje je Vlada Federacije izdala 10. aprila ove godine stoji da «je Vlada poduzela aktivnosti u vezi sa dobijanjem informacija, pronalaskom i identifikacijom svih nestalih osoba na području koje je nekada obuhvatao grad Sarajevo».

Napomenuto je i da je izdat nalog Ministarstvu pravde Federacije o formiranju Komisije «za utvrđivanje istine o sudbini nestalih osoba na području Sarajeva», i to za područje koje obuhvata 10 općina koje su prije rata pripadale Gradu.

No, stoji dalje u obrazloženju, «Vlada Federacije ne može razmatrati i usvojiti pomenutu Odluku jer se ista odnosi i na područje Republike Srpske i Federacije BiH».

Zato su čelnici Federacije predložili da ministarstva pravde oba entiteta usaglase «Sporazum o formiranju zajedničke komisije» koja bi utvrdila događaje u Sarajevu tokom rata.

Odgovor premijera RS Milorada Dodika objavljen u dnevnim novinama bio je da Vlada Federacije treba da obezbijedi sve potrebne uslove za rad komisije «kao što je to učinila Vlada RS u sličnim situacijama» aludirajući na formiranje Komisije za Srebrenicu.

MANIPULACIJE ŽRTVAMA

Formiranje komisije za utvrđivanje događaja u Sarajevu u toku rata ohrabruje i ured Visokog predstavnika.

U saopštenju iz Ureda stoji da u «Bosni i Hercegovini postoji oko 16 odluka Doma za ljudska prava u slučajevima vezanim za nestale osobe, koje su organi vlasti u cijeloj državi do sada ignorisali, uključujući i Vladu Federacije BiH koja je ignorisala odluku Doma za ljudska prava u predmetu ‘Sarajevski Srbi'».

«Uprkos ranijim naznakama da postoji spremnost da se uspostavi mehanizam za otkrivanje istine u ovom predmetu, čini se da se Vlada Federacije BiH sada povlači. To je neprihvatljivo,» piše u saopštenju OHRa.
OHR napominje da se sve odluke Doma za ljudska prava i Komisije za ljudska prava koje se odnose na nestale osobe moraju u potpunosti ispoštovati, bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost žrtava ili njihovih porodica.
«Svi manipulišu brojevima. Istina je negdje između, vjerovatno,» kaže M. kćerka ubijenih Komljenaca.

«Poslije svega, teško da imam vjeru u bilo koga,» priča ova žena koja i dalje traga za posmrtnim ostacima svojih roditelja. «Nakon 13 godina, čini mi se kao da bi ova država najviše voljela da se sve zaboravi. Ovo je igra bez granica!»

«Bez obzira na sve, nikada nisam razmišljala da napustim Sarajevo, grad u kojem sam rođena. Možda tek sada želim da moja djeca odu jer sam jako razočarana,» završava ona.

Milan Bogdanić je nedavno potvrdio da je u posljednjim ekshumacijama na Kazanima pronađena kost koja, prema analizi DNK, pripada Marini Komljenac. M. ne zna koga da krivi što i dalje ne može sahraniti svoje roditelje, ali ne odustaje od potrage.

Momčilo Šalipur također ne želi odustati od traganja za posmrtnim ostacima svoga sina.

«Znam da svi spominju brojeve, ali ja ne znam šta je tačan broj. Znam samo da je neko otkopao 29 tijela iz Kazana i da je tijelo mog sina bilo među njima. A ne znam gdje je sada».

Amor Mašović nam je potvrdio da je tijelo Predraga Šalipura predato Komisiji u RS. Milan Bogdanić pak to negira.

«On je bio u Armiji BiH i njega su ubili njegovi saborci. Tijelo nije predato komisiji RS i to odgovorno tvrdim,» kaže za Justice Report Bogdanić.

«Moj sin je branio svoj grad, svoj prag, svoju kuću. On je ovdje rođen. I neka je bio u Armiji BiH jer mu je tamo i bilo mjesto. Sarajevo jeste naš grad. Tu smo se rodili i tu i umiremo,» kaze Šalipur.

«Već sam kupio grobnicu za moju porodicu u Sarajevu. I sina ću tu sahraniti. Samo da mi ga je naći da se smiri,» govori kroz suze otac Momčilo Šalipur koji, kako sam reče, traži samo istinu.

BIRN – Justice report

*Nidžara Ahmetašević je urednica BIRN-ovog Justice Report-a. Mirna Mekić je novinarka Justice Report-a