Ni deset godina poslije završetka Domovinskog rata branitelji se ne mire s činjenicom da su brojni dezerteri prošli bez ikakvih sankcija

Piše: Vecernji list/Nikola Sever Šeni

Bijeg preko granice, najčešće u Njemačku i Austriju, predoziranje lijekovima koji su izazivali teške proljeve, skrivanje u napuštenim zagrebačkim stanovima, lažiranje medicinske dokumentacije samo je mali dio metoda kojima su pribjegavali dezerteri tijekom Domovinskog rata.

Koliko ih je bilo, nitko sa sigurnošću ne zna. Branitelji nagađaju da ih je bilo više od 2500, a u Ministarstvu obrane i danas, cijelo desetljeće poslije rata, tvrde da “nema cjelovite evidencije o dezerterima”.

Mate Laušić, prvi načelnik Vojne policije, koja je bila zadužena za hvatanje dezertera, demantira te tvrdnje i kaže kako je evidencija pohranjena u arhivama MORH-a. Kaže da u svakom godišnjem izvješću Vojne policije postoji evidencija o dezerterima, bilo da su pobjegli s prve crte ili da se nisu odazvali pozivu za mobilizaciju.

– Broj dezertera apsolutno je poznat. A je li riječ o 2500 ljudi? Ne mogu komentirati jer nemam papire pred sobom, ali stvaran broj ne može biti manji, samo veći – kaže Laušić i ističe kako izvješća Vojne policije imaju oznake vojne tajne. I general Đuro Dečak kaže da je broj dezertera znatno veći od 2500.

– Nitko nema te podatke, uvjeren sam. Moja je procjena da ih ima i nekoliko desetaka tisuća. Bile su to, kako smo ih u šali zvali, izdajničke bojne iz Frankfurta na Majni. Deseci tisuća dezertera koji nikada nisu bili sankcionirani. To je sramota, ništa drugo – kaže general Dečak i dodaje:

– Nitko od dezertera, ma kakve glasine kružile, nije primio nijedno odlikovanje. Barem koliko ja znam. Ipak, u Registru hrvatskih branitelja moglo bi se naći pokoje vrlo upitno ime. Iako priča o dezerterima nikada nije zanimala vlast, među braniteljima taj problem ni deset godina nakon rata nije zaboravljen. Za branitelje, oni su “najgori šljam, ljudi koji se nisu odazvali pozivu domovine”.

Ne podnose ih, ali zanimljivo je da nitko od branitelja nije želio prokazati nijedno ime, iako se kunu da ih znaju stotine, da ih susreću u gradu. Ističu da je dezertera bilo više vrsta te da su najgori bili oni koji su, čim je poziv stigao, bježali preko granice.

– Susjed i ja istoga dana dobili smo pozive. Ja sam za dva dana bio kod Nove Gradiške u rovu, a moj susjed na baušteli u Stuttgartu. A to je izdaja domovine, ali i mene. Nije se pitao hoću li poginuti. Nije ga bilo briga, glavno da je njegova guzica na sigurnom – priča branitelj iz okolice Zagreba dodajući kako njegov susjed za dezerterstvo nikada nije odgovarao, ali je zato iz Njemačke dovezao novi “opel” i solidnu ušteđevinu.

Oni koji se nisu uspjeli domoći Njemačke ili Austrije skrivali su se u napuštenim stanovima u Zagrebu ili na Jadranu. Kako doznajemo, tijekom jedne od akcije traženja vojnih obveznika u turističkom naselju Stinica kod Jablanca uhićena su šestorica mladića zaključana u jednom praznom apartmanu.

Nekadašnji pripadnik Vojne policije svjedoči o raciji u jesen 1992. godine. Od nadređenih je, prisjeća se, dobio 140 naloga za uhićenje dezertera u Zagrebu. Nikoga s popisa nisu uhitili. Vrata su, u pravilu, otvarale žene, a baš svi traženi vojni obveznici u to vrijeme bili su – kod liječnika.

I danas se prepričavaju, vrlo živo i do posljednjeg detalja, situacije u kojima su tek unovačeni vojnici – odmah poslije dolaska na prvu crtu – umjesto u rovove odlazili u sanitet i liječnicima gurali u naručje cijele traktate medicinske dokumentacije nadajući se da će ih vratiti kući.

– Zaboravili su samo to da na prvoj crti ispričnica nije bilo. Morali su ostati. Barem nekoliko dana, dok nisu lažirali simptome i završili na kućnoj njezi. Bilo je tu svega, od običnih proljeva do lažiranja psihičkih bolesti. Riješili su se rovova i pušaka, a završili kod psihijatra. Uglavnom bez stvarnih teškoća – prisjeća se dana s prve crte bojišta medicinska sestra Slavica Hruškar, danas predsjednica udruge Nezavisni dragovoljci hrvatski.

Neki su i prije odlaska na prvu crtu “rješavali svoju dokumentaciju”. Zagrebačke bolnice bile su preplavljene zdravim ljudima koji su za nekoliko stotina tadašnjih njemačkih maraka od liječnika dobivali povijesti bolesti s dijagnozama koje oslobađaju od vojne obveze. Bilo je tu svakojakih situacija. Pojedini mladići željeli su u vojsku, bili su spremni na sve, ali su ih roditelji, uglavnom majke, odgovarali od toga i bez njihova znanja “sređivali papire”. Najviše je dezertera bilo u gradovima uz rub bojišnice u Slavoniji, na Banovini, u Dalmatinskoj zagori, ali i u Zagrebu.

Kad je rat završio, koju godinu nakon što su se vojnici vratili s ratišta, kući su se vraćali i dezerteri. Onima koji su živjeli u velikim gradovima povratak nije bio problem.

Većina susjeda nije ni znala gdje su bili i zašto nisu bili u ratu. Povratak kući bio je mnogo veći problem onima iz manjih sredina. Neki se, u strahu od susjeda ratnika, do danas nisu vratili kući.

Nikola Sever Šeni
Vecernji list