Ovaj cirkus neopjevani dostojan je pera autora Djekne ili Spijuna u Rovcima; treba se nadati da ce biti ovekovjecen u nekom pozoristu – sa malim dramaturskim dodacima autenticnoj \”prici iz zivota\”

Piše: Milos Vasic/Vreme

Ovaj cirkus neopjevani dostojan je pera autora Djekne ili Spijuna u Rovcima; treba se nadati da ce biti ovekovjecen u nekom pozoristu – sa malim dramaturskim dodacima autenticnoj “prici iz zivota”. U cemu je, dakle, “fabula radnje”? Masan Buskovic, cestiti domacin i dobar coek, ostade duzan drzavi 1580 evra za struju, pak se tako kandidova za glavnog junaka price koja slijedi. Ostale dramatis personae su jos tri dobra coeka: Vasilije Vaso Mijovic (crnogorski junak uz gusle opjevan; ima CD ROM sa tim pjesmama); Ivan Ivanovic i Ranko Vucinic (aktivisti DPS-a, vladajuce stranke u Crnu Goru); i dobra zena Masanovica, dobitnica oskara za epizodnu ulogu, mada se javljala samo jednom iz offa, ali kljucnom recenicom.

Smjestimo prvo pricu u istorijski kontekst: upravo je pocela kampanja za referendum o crnogorskoj nezavisnosti, izbor istorijski i dramatican ciji je ishod krajnje neizvjestan. Sve su cesce i uvjerljivije price o “lizingu” licnih karata za glasanje (a kako ce znati kako je ko glasa?), o obecanjima i prijetnjama. Obadvije strane, oni “za” i oni “protiv za”, zabrinute su, jer se ishod ne vidi bas najbolje; na scenu neizbjezno stupaju cojstvo, junastvo i postenje – kao i obicno u nas kad ne znamo sto cemo i kuda cemo.
U skladu sa starom komunistickom – da se te stvari ne prepustaju stihiji – komsije Ivan i Ranko dolaze Masanu na pice i kafu; da li ih je, koliko i kako na to nagovarao treci gost Vaso, pokazace istraga. Tog istorijskog razgovora snimljeno je – kako saznajemo – nekih dvadesetak minuta sirovine; da narod vidi pusteno je devet minuta, iz cetiri segmenta. Sadrzaj razgovora poznat je citaocu; recimo samo da je dostojan pera Mihaila Lalica iz njegovih najboljih romana: njih trojica ubjedjuju jednoga, a on se necka. Glasaj za nezavisnu Crnu Goru, pa ce Zeta u Kup sampiona, pa ce se sve naglo popraviti, pa ce ti vlast platiti racun za struju; misli se Masan i konta krajnje ubjedljivo, kaze da je za Jugoslaviju, koje doduse nema, ali “bice je”, veli Masan, a Masanovica iz offa, dje kuva kafu, dobacuje: “A vika si za Mila da je lopov…”, sto prolazi bez komentara. Glavni glumci smjenjuju se u kadar: cas ih je cetvorica (i Masanovica u off); cas trojica, cas dvojica. Vaso, crnogorski junak uz gusle opjevan (CD ROM se zove Herojski podvizi crnogorskog junaka Vasa Mijovica opjevani uz gusle; na naslovnu stranu je Vaso u maskirnu uniformu i crvenu beretku, sa guslama u ruke), ulaze sav svoj ugled i cojstvo: ako neko rece da se Masan proda, jebace ga Vaso u nos! Prijetnja nije beznacajna, kao sto ce se vidjeti kasnije u ovaj tekst. Na kraju se doslo do konsenzusa, kako se to kaze: uze Ranko onaj racun za struju, gotovo je i rijeseno, zaboravi Masane, a Masan ce glasati po svom cojstvu i postenju. Slijedi odjavna spica koje na filmu nema, no cemo je mi ispricati.

Odakle kamera u Buskovica kuci? Svi su se odmah i sasvim pogresno sjetili onog filma od 25. januara 1991. o ilegalnom naoruzavanju Hrvatske. Pogresno iz dva razloga: ono je profesionalno bilo mnogo bolje zavrseno (original je bio mnogo boljeg kvaliteta nego prikazana konacna verzija), a ovo je “amaterska kamera koja na sebi ima mikrofon, pa je zato ton tako los”, kako kaze za “Vreme” gen. Aleksandar Vasiljevic, tadasnji (1991) nacelnik Uprave bezbjednosti SSNO-a. Pored toga, kaze gen. Vasiljevic, njihov film iz 1991. bio je snimljen “sasvim legalno, uz odobrenje nadleznog staresine gen. Kadijevica, a to je velika razlika”. Razlika je u tome sto je – ocigledno – video-kameru u Buskovica kucu neko postavio bez Masanovog znanja, kako on kaze. Ivan i Ranko – da su znali za kameru – ne bi bili ni dosli. Dakle – Vaso i (kako se saznaje) njegov ortak, izvjesni Slobodan Neskovic Kobac. Kobac se, inace, muvao oko JSO-a, bio dobar sa Rajom Bozovicem, Lockom, Japancem, Dzekom Samardzijom i ljudima bliskim onoj jednoj frakciji vojne sluzbe koja je bila bliska sa Zemuncima. Kada su, kako i gdje tacno tu kameru postavili – i uz ciju pomoc – pokazace istraga, ako pokaze. Iz snimka se vidi da je kamera negdje gore, na sastavu zida i tavanice; mogla je biti postavljena i spolja, ali prije iznutra. Buskovica kuca je u Golubovce, imaju i komsije; nije ni to bilo lako: ni spolja, a bogomi ni iznutra… Nesto tu ostaje neispricano: a da nije Masan bio u nekom dogovoru sa nekime? S druge strane, u stanu Vasa Mijovica nadjena je audio-kaseta na kojoj se on dogovara sa Rankom i Ivanom da kako ce i o cemu sa Masanom kad mu dodju u goste. Prije ce biti da je Masan odabran kao zgodan kandidat, kad je vec duzan tu struju.

Scenaristi su, dakle, odabrali Vasa Mijovica za producenta i reditelja, za casting i montazu i za jednu od glavnih uloga. Ceo je poduhvat, medjutim, bio i ostao rizican: prije svega pravno. Naime, rijec je o neovlascenom snimanju koje je krivicno djelo i u crnogorskom zakonu, kao i objavljivanje takvog snimka. Ko su narucioci, jasno je: oni kojima to odgovara cak toliko da su se izlozili pravnim neprijatnostima zbog toga. Po onome sto doznajemo iz Podgorice, “taj film je samo pocetak: imamo mi toga jos onoliko”, kako rece jedan funkcioner SNP-a drugome prije neki dan.

Da to nece dobro svrsiti bilo je jasno odmah. Kao ni onaj film o Spegelju onomad, ni ovaj o Masanu nije postigao svoj psiholosko-politicki cilj: postavio je vise pitanja no sto je dao odgovora i jos pritom doveo u pitanje moralnu i pravnu legitimaciju autora i distributera. Tesko se krivicnim djelima podrzava svoja politicka opcija… Da su podnijeli krivicnu prijavu nadleznom tuzilastvu, sa kasetom kao dokazom, pa hajde, makar i tako; ali kad su prvo to pustili na televiziju – e, to je drugo. Nozevi su potegnuti, jasno je; dokle ce se ici – vidjecemo.

Zivot i podvizi Vasa Mijovica

Vasilije Vaso Mijovic (1954, Golubovci) bio je jedan iz prvobitnog sastava Jedinice za specijalne operacije (JSO) i kao takav vidi se na cuvenom snimku iz Kule 4. maja 1997. kad ono Slobo obilazi Jedinicu. U krajnje nesrecnom kontekstu pominju ga dva zasticena haska svjedoka: jedan ga smjesta na Pale 1995, sa Skorpionima koji tada u njegovom prisustvu kolju ratne zarobljenike i sahranjuju ih u sumici, blizu; drugi ga smjesta na Boracko jezero (kamp za obuku) 1994. i u Skelane 1992. (ratni zlocini). Od pocetka aktivnosti “crvenih beretki” u maju 1991. Vaso je tu negdje: Slavonija i Baranja uglavnom. Naslijedio je Ziku Ivanovica Crnogorca kao komandant kampa JSO-a u Bilju kod Osijeka (Baranja, preko Drave odmah); bilo ga je po Jahorini i slicnim mjestima: Petrovom Selu i Knezevim Vinogradima. Na Palama je 1995, po Srebrenici, komandovao zdruzenim sastavom Arkanovih Tigrova i Mrgudovih Skorpiona, a za racun Franka i Jovice.

Po Dejtonu vraca se u Baranju, gdje sa istima takvima kakav je i sam reketira bogate Srbe (a od cega se obogatise, jadni?) i svercuje kradena vozila za Srbiju. Tada radi sa “puk. Jovicem” (Momir Gavrilovic) i svojim ortakom iz JSO-a, kodno ime “Brada” (jedan od mnogih s tim kodnim imenom): imali su servis u kome su prekucavali brojeve motora i sasija i popunjavali registarske dozvole po volji, uz punu saradnju MUP-a Srbije. Beli Manastir bio je zlatni rudnik za pametnog coeka: kako kaze zasticeni svjedok iz Haga C-025, Vaso je samo sebi klepio nekih tridesetak automobila; preko njega su u posao usli i Duca Spasojevic i Kum Lukovic i tako zaradili prve ozbiljne pare, dok im nije zinulo na vise. Tamo u Baranju dolazio je u sukobe sa lokalnim komandantima Srpske vojske Krajine, zbog arogancije koju je ispoljavao kao “ovlasceni” inspektor svega, kao i ostale kolege iz Beograda: Legija Ulemek, pokojni Gavra, Nikola Curcic, Zika Crnogorac. Kada ga je Bosko Bojovic (tadasnji nacelnik SDB-a MUP-a Crne Gore) hapsio zbog arogancije i nasilnistva, Jovica Stanisic je intervenisao uz prijetnju: ako ne pusti Vasa za 24 sata, on ce uhapsiti “20 agenata Boskovih” u Beograd…

E tada, negde 1995, desilo se Vasu da zgazi i ubije dvoje djece u Baranji, a u svom svojstvu clana JSO-a i – prema tome – pripadnika SDB-a MUP-a Republike Srbije. Bio je sudjen za to i 2003. pravosnazno osudjen na tri godine, ama nikako da stigne do zatvora, evo do prije neki dan… Tako je i njegov drug Legija izbjegavao kaznu za saobracajnu nesrecu godinama: vazan coek za drzavu. Trazio je pomilovanje od Borisa Tadica, ali se predsjednik Srbije odupro pritiscima kojima je bio izlozen i pomilovanje odbio; Vaso ni tada da ode u zatvor; hapsila ga beogradska policija na dan Slobovog pokopa, pa ga pustise, iako je za njim bila potjernica. Nekome je Vaso zbog necega bio potreban; a da nije zbog referenduma u Crnu Goru?

Coek u tom polozaju morao je znati da svakom mijenjanju strana ima kraja: Vaso je 1998. prebjegao Milu DJukanovicu od Sloba Milosevica. Postao je savjetnik za obuku rezervne policije MUP-a Crne Gore ministru Vukasinu Marasu; savjetnik za cigarete posta je gen. Nedjo Boskovic, kratkotrajni i neuspjesni nacelnik Uprave bezbjednosti VJ (1992), ali zato tast Vanje Bokana, cuvenog svercera cigareta na veliko (ubijen u Atinu u oktobru 2000). Tada osniva logore za obuku na Adi Bojani, u Sutomoru, Njivicama, Mojkovcu i Podgorici sa Rajom Bozovicem (jos jedan opjevani junak), pokojnim Belim Raspopovicem, ali i Branom Micunovicem (prolazi kroz evidenciju). Tada su nudili tri puta vecu platu od Vojske, pa se deo oficira priklonio njima; u jednom trenutku imali su potencijalnih 30.000 buducih vojnika. Kada je 2001. opasnost od Milosevica prosla, pocelo je i otpustanje.

Vaso Mijovic dobio je mjesto instruktora Drzavne bezbjednosti u Berane, ali tamo ne odlazi; uglavnom je u Beograd. Obojica, Nedjo i Vaso, ostali su na apanazi u MUP-u Crne Gore; kazu ljudi “zato da se ne okrenu na drugu stranu”. Vaso se ipak jos jednom okrenuo: 1999. prikljucio se svojima iz JSO-a i Frenkiju. Protiv Vasa ima iz tog perioda krivicnih prijava koje nisu procesuirane: ubistvo devet izbeglica sa Kosova; pokusaj ubistva gen. Vasiljevica u junu 1999. (prijavljen sa Frankom Simatovicem, kao inspiratorom); zasto? Gen. Vasiljevic je prijavio 17 pripadnika JSO-a zbog ratnih zlocina u Lipljanu i otjerao Jedinicu odatle (procesuiran je samo Sasa Cvjetan).

Kad je 2003. rastjeran JSO, Vaso se opet vraca u Podgoricu, no se ne smiruje. Sada se uhvatio sa ratnim drugovima da radi na referendumu. Prebjegavanje sa strane na stranu posao je djavolji i opasan. Vaso je ima jos jednu priliku i vise ne. Tu je priliku nezgrapno propustio sa ovom filmskom produkcijom: crnogorska vlast ga nece, a ova srbijanska ga zastititi ne moze, jer ce ispasti da je sponzor filma. Potjernica je naprasno aktivirana i eto Vasa u Zabelu.

Nastavak serijala “Masan” (2,3,4) se ocekuje.
M. V.
Referendumski mentalitet: Masani u Ligi sampiona

Devetominutno prelamanje Masanovog mozga beskrajno je duhovit dokumentarac pa smeh ne remeti ni svest da se radi o ozbiljnoj politickoj stvari. Cini se da su svi akteri, ukljucujuci i Masanovu odivu koja se cuje samo iz off-a, znali da se film snima, samo sto nisu svi znali kome ce ova namenska proizvodnja biti isporucena. Ali, to se takvim cini samo onima koji ne znaju da je teatralnost jedna od mentalitetskih odlika zbog koje, inace, volim Crnogorce.

Dakle, nisu glumili, vec su se zbilja prelamali i lazinjali se usput, kako se inace cini, uz cigar duvana i kada je dan dug. Zlobnik bi rekao da su tako nastali i najbolji primeri cojstva i junastva, a zvanicnici iz Crne Gore odgovaraju pokretanjem istrage i dosta neinventivnim optuzbama da je sve to beogradska kuhinja, nastala za montaznim stolom spregnutih vojnokriminalnih grupa, sto nije iskljuceno, ali ne menja sustinu izgovorenog za Masanovim kuhinjskim stolom.

Drustvena elita, preko dela glasnogovornika, zastupa tezu da je rec o provincijskom skandalu, netipicnom za politicki i drustveni zivot Crne Gore, skandalu u kome ucestvuju autsajderi, drustvena margina… od cega je, na nesrecu, sastavljeno i biracko telo, jer u ovovremenim demokratijama nema tog cenzusa koji bi propisao da mogu glasati samo mladi, lepi i pametni.

Tako u zamku pejorativnog govora padaju oni koji bi Crnu Goru da izvedu na evropski put. Marginalci i autsajderi, zbiri i spletkarosi, netipicni predstavnici crnogorske autenticnosti, odjednom izviru kao mravi ispod podignutog kamena. Prezir s kojim ponekad podgoricka elita gleda na sve crnogorske vasojevice ne razlikuje se bitno od beogradskog ucestalog nipodastavanja kada se govori o Crnoj Gori – od onoga da je manja od pojedinih beogradskih opstina pa do neumesnih persiflaza o radnim navikama.

To se, po pravilu, primenjuje, kako se vidi, kad se politicka ideja tesko brani racionalnim sredstvima, kao instinktivna odbrana od spoznaje sopstvenog drugog lica. Milo DJukanovic, retoricki zanet, govori da je rec o “jeftinoj petparackoj prici” i “montazi trecerazrednih obavestajaca”.

Kad se, dakle, ostave po strani politicki argumenti i politicka nadgornjavanja, referendumska matematika i procedura, pa i krajnji rezulat, vidi se da bi crnogorska drustvena elita rado da iskoci iz sopstvene tesne koze. To je prirodno. Pravo pitanje koje bi sebi morali da postave jeste da li taj osecaj teskobe i osujecenosti dolazi zbog nedostatka pune drzavnosti ili zbog nedostataka druge vrste, prvenstveno onih koji se ticu demokratskog potencijala i drustvene pravicnosti.

Rekao bih da ono sto se smatra drustvenom elitom u Crnoj Gori, bilo da sebe tako dozivljavaju ili ih drugi tako vide, mahom optira za onu vrstu samopostvarenja koju bi im donela puna drzavnost, mada je i sada imaju u meri koja nekima smeta a i komplikuje odnose unutar zajednice. Ta punoca proizlazi koliko iz karaktera drzavne zajednice toliko i iz preinacavanja duha te zajednice, gde crnogorska elita na dnevnoj bazi domislja drzavnost – od crkve, preko akademije, do jezika i novca.

Konstituisu se nova ocekivanja: neki sebe vide kao ambasadore, a Masanu se nudi ono sto bi moglo da mu bude privlacno – da fudbalski klub “Zeta” iz njegovih Golubaca igra u Ligi sampiona, o racunu za struju da ne govorimo. Drzava se predstavlja kao poslasticarnica u kojoj ima secerlema za svakoga.
Vrh vlasti u Crnoj Gori novi pocetak vidi kao sansu da uz minimalne rotacije zadrzi stare pozicije i vise je nego sigurno da ce uloziti i napor i novac da tu ideju realizuje. Kad Zeljko Ivanovic, direktor podgorickih “Vijesti”, koji je, takodje, nekad, bio mlad i lep, ocajnim glasom u proslonedeljnom “Utisku nedelje” govori o tome da ce se, ukoliko referendum ne uspe u pravcu pune drzavnosti, iz Podgorice iseliti u Rim, on projektuje DJukanovicevu poziciju, s tim sto ovaj drugi, DJukanovic, tesko da bi izabrao Italiju za adresu.

Otuda ce kampanja jacati u pravcima koji mogu biti manje principijelni od same ideje o drzavnosti i referendumu. Zivci su napeti kao struna na guslama. Izvesni Vasilije Mijovic, sudeci po novinskim izvestajima pouzdan pandur svih srpskih drzava, ukljucujuci i Crnu Goru kad ovoj to nije smetalo, sada postaje samo srbijanski smutljivac ubacen u njihove drzavne redove i takav ce ostati bez obzira na to sto za njim vec godinama postoji poternica izdata od srpskih vlasti, zbog izbegavanja zatvorske kazne, od koje je utociste pronasao u Crnoj Gori i, kako slika svedoci, u narucju nasmejanog Mila DJukanovica.

Pokazace se ubrzo da tako radikalna promena drzavnog statusa nije jednaka promeni odela, da se to ne obavlja s jednakom lakocom i da ce Masan koji podozreva tudju korist od tog posla gledati sta je u tom ducanu po njegovoj meri. Beogradu je najbolje da cuti, u meri u kojoj je to mogucno, jer akteri referendumskog izjasnjavanja vec galame vise nego sto je pristojno.