A bas sam se spremala poslati telegram sucuti Miri Markovic, svakako uspjesnijoj polovici zlocinackog uma Slobodana Milosevica, kadli stize vijest da je taj njezni cin vec obavio najveci heroj domovinskog rata, Gotovina

Piše: Heni Erceg/Feral Tribune

A bas sam se spremala poslati telegram sucuti Miri Markovic, svakako uspjesnijoj polovici zlocinackog uma Slobodana Milosevica, kadli stize vijest da je taj njezni cin vec obavio najveci heroj domovinskog rata, Ante Gotovina. I to ni manje ni vise nego u beogradskoj Politici, pace, na omrznutoj nam cirilici. A buduci da je Gotovina, prema tekucem i visegodisnjem mitu koji poput tople krvi cirkulira venama vecine Hrvata, sve sto je cinio, a cinio je stosta, radio iskljucivo u ime hrvatskoga naroda, tako sam i njegove iskaze sucuti ucviljenoj obitelji Milosevic dozivjela kao da ih je poslao i u moje ime.

Tim vise jer je covjek usplahirenoj javnosti, zatecenoj “cituljom” na kojoj se zajedno, onako bratski, rame uz rame, nalaze uz njegovo i imena Sljivancanina, Seselja, Martica i brojnih drugih zlocinaca s ovoga podrucja, jasno dao do znanja da je njegov cin duboko krscanski, da je on uvijek postupao samo po krscanskim nacelima, ima tu jos nekih trabunjanja iz Biblije, pa zatim da je on, Gotovina, dijelio s Milosevicem uznicke dane, premda je tek stigao u Haag, pa da je zivio u celiji do Miloseviceve, pa jos, kaze, kao da cita vlastitu obranu pred haaskim sucima, kako se i u ratu “ponasao u skladu s krscanskim i humanim nacelima prema vojnicima i prema civilima”.

I doista nije za podcjenjivanje taj uzas koji je obuzeo Hrvate zbog poteza njihova “heroja”, u kojega se vecina zaklinje kao u osloboditelja od toga istog Milosevica, a koji ih sada, kao pticjom gripom, kontaminira svojom boli zbog gubitka haaskoga druga i koji svoju sucut salje supruzi toga satrapa, kao da je rijec o nekoj priprostoj domacici, a ne zeni za koju bolji poznavatelji kazu kako je umnogome bila idejni vodja i zacetnik srpskih zlocina na podrucju bivse Jugoslavije, i koju je, uostalom, zbog udruzivanja u zlocin na svoju tjeralicu stavila cak i tradicionalno nacionalisticka vlada Srbije.

Ali mnogo je vazniju stvar od samog zajednistva u jednoj osmrtnici pokazalo to mracno drustvo haaskih pritvorenika, pokazali su oni svu banalnost zla sto su ga na raznim stranama provodili ti danas dobri susjedi u haaskom pritvoru, pa bi tako ujedinjeni u boli zbog smrti zlocinca Slobodana Milosevica, ti isti, kao heroji u vecem dijelu svojih nacija, trebali i te narode ponovo ujediniti u svojevrsnom zlu kako se jedino moze nazvati zaljenje zbog smrti covjeka najodgovornijeg za krvavu dekonstrukciju citavih podrucja.

Na prvu loptu, medjutim, Hrvati su, unatoc svom proklamiranom krscanstvu, ipak zanijemili od spoznaje da se njihov heroj javno solidarizira s glavnim akterom zlocina na ovom podrucju, dok su se oni, pak, koji su mit o Gotovini intenzivno stvarali svih ovih godina oglasili tipicnim kretenizmima u rasponu od opravdanja “mi smo katolici, svaka smrt je smrt”, poput Gotovininog brata, do “siguran sam da je rijec o namjestaljci”, ili “ne mogu vjerovati da bi tako nesto ucinio Gotovina, niti bilo koji hrvatski casnik”, kako zblanuto izjavljuje organizator velikog mitinga potpore Gotovini u Splitu, stanoviti Strize, sef kastelanske Hvidre. Ostali kreatori mita o Gotovini uglavnom sute kao ribe, ali zato svoju paranoju glasno izgovara Andrija Hebrang, aludirajuci kako je Gotovina bio prisiljen potpisati osmrtnicu u beogradskim medijima.

Svakako je zanimljivo da bratstvo & jedinstvo Hrvata i Srba i njihov “posljednji pozdrav haaskom saborcu” nisu iskazali, niti potpisali, bosnjacki i albanski haaski pritvorenici, doduse nije to ucinio ni Dario Kordic, osudjen na 25 godina zatvora zbog zlocina nad Bosnjacima u srednjoj Bosni, a nije to ucinio, kaze, jer on u Haagu “ne predstavlja sebe, nego hrvatski narod”. Tako je, eto, i u moje ime jedan cinio zlocine u Bosni, drugi pak opet i u moje salje posljednje pozdrave Slobodanu Milosevicu; u jednoj se osmrtnici odaslanoj na kraju zivotnog puta najveceg zlocinca s podrucja Balkana iskazala ujedno i sva groteska ratnih sukoba Hrvata i Srba kada se “u ime nacije” nije pitalo za cijenu ljudskog zivota onoga drugoga, ili kada su u ime sirenja granica Hrvatske i Srbije dvojica danas mrtvih zlocinaca komadala Bosnu bez milosti, da bi njihovi nizerangirani generali i vodje, danas dobri susjedi u haaskom pritvoru, javno oplakivali smrt preostaloga od njih dvojice. Zato jer su svi oni dobri krscani!

A ja sam bas nekako u osvit smrti Milosevica gledala dokumentarac “Izvan razumne sumnje”, film o masovnom istrebljenju stanovnika Srebrenice, o hangarima prepunim mrtvih tijela, sa svjedocenjima rijetkih koji su prezivjeli smaknuca krijuci se pod lesevima ubijenih susjeda, o autobusima smrti pod toboznjom zastitom UNPROFOR-a koji je bio duzan suprotstaviti se onom strasnom Milosevicevom egzekutoru Ratku Mladicu koji bi se, svi se nadaju, trebao uskoro pridruziti onoj gospodi u haaskom pritvoru. I na ciju ce eventualnu smrt u celiji do Gotovinine, ovaj poslati obitelji Mladicevoj izraze sucuti. Zbog toga jer je “krscanin i humanist” i, kako kazu njegovi obozavatelji, covjek osjetljiv na svako stradanje, pa je mozda, a da mi to i ne znamo, isti taj Gotovina tople iskaze sucuti slao i obiteljima onih sest stotina gradjana srpske nacionalnosti koji su onako slucajno pobijeni nakon akcije Oluja kojom je on rukovodio.

Ili ce prije biti da su zlocinci zapravo pravi pobjednici balkanskih ratova, oni koje se postuje i onda kada pripadaju toboze drugoj strani, oni koji zapustene, otrovane nacije ujedinjuju i u svojoj smrti, pa ce tako Srbi revno oplakivati svoga Milosevica, bas kao sto su Hrvati plakali za svojim Tudjmanom. A zrtve? One u Vukovaru, Ahmicima, Varivodama, Srebrenici… Stotine tisuca mrtvih, milijuni raseljenih, prognanih, unesrecenih… Njih ionako nitko nista ne pita, zbog njih toboze postoji tek taj jalovi sud u Haagu, koji dopusta da kapitalci umiru na vrijeme, bilo u svom domu kao Tudjman, bilo u Scheveningenu, kao drugar mu Milosevic, prije kraja sudjenja, pa dakle i bez pravedne sudske kazne. Zapravo da, sa stanovista sudske pravde, umiru nevini.

Oni pak koji su za njih ubijali zaklinju se kako su to radili u ime hrvatskog, odnosno srpskog naroda, pa je tako prirodno, ma koliko morbidno bilo, da tamo u Haagu zajedno oplakuju jednog umrlog zlocinca. I konacno, makar se ne zna, treba li sumnjati da je i Slobodan Milosevic svoju iskrenu sucut iskazao svojevremeno ucviljenoj obitelji svoga ratnog druga, Franje Tudjmana, bas kao sto bi i ovaj samo da je ziv, od tamo, iz celije u haaskom pritvoru gdje bi sigurno bio, svoje ime pridruzio onima Seselja, Sljivancanina, Rajica… u iskazu zajednicke boli zbog smrti satrapa, a u ime najsnaznije od svih veza. One nastale u zajednickom zlocinu.