I dok se nagadjalo kako bi jedan Lucifer znatno duzeg repa, Ratko Mladic, prije mogao dici ruku na sebe negoli se predati, kako bi svojom smrcu odrzao zivim lazni mit o sebi kao najvecem srpskom junaku nakon Kosovskog boja, objesi se iza resetaka Milan Babic

Piše: Branko Mijic/Novi list

I dok se nagadjalo kako bi jedan Lucifer znatno duzeg repa, Ratko Mladic, prije mogao dici ruku na sebe negoli se predati, kako bi svojom smrcu odrzao zivim lazni mit o sebi kao najvecem srpskom junaku nakon Kosovskog boja, objesi se iza resetaka Milan Babic.

Dusevno rastrojstvo, griznja savjesti, svijest da i kad odsluzi kaznu za njega vise nema ni kuce ni doma, a kamoli spokojnog zivota, neizdrzivi pritisci na porodicu i bliznje zbog njegovog pokajnistva, ili nesto peto, detonirali su samoubojicu u nekadasnjem prvom predsjedniku samoproglasene SAO Krajine. Buduci da se svojevremena pobuna u Kninu bazdarila u Beogradu, danas je simptomatican tamosnji muk, kojim je popracen odlazak jednog od prvih vazala Miloseviceve velikosrpske politike. Pogotovu zato sto je ta gromoglasna cutnja uslijedila nakon bucnog filmskog patka-spektakla povodom predaje generala Mladica, reziranog u holivudskom stilu tamo negdje kraj Kosutnjaka, kojeg je cijeli svijet “popusio” dublje od Kusturice.

Iako u Hrvatskoj niko nece zaliti za Milanom Babicem zbog svega sto se zbivalo pod njegovom vladavinom, on ce na kraju svog apsurdima ispunjenog zivota ostati zapamcen kao najbolji svjedok u korist Hrvatske. Ni iskazi stotina i hiljada ratnih zrtava nemaju takvu pravnu tezinu u ocima haskih sudija kao Babicevo pokajanje. Njime je ne samo Milosevica i njegov rezim direktno optuzio kao inicijatore, naredbodavce i izvrsioce svega sto se zbivalo od 1991. do 1995. na podrucju bivse Jugoslavije, vec je iz samog jezgra zla potvrdio ko je bio zrtva, a ko agresor.

Milan Babic je jos za zivota postao covjek kojeg niko ne voli. U Hrvatskoj se vriskalo na samo 13 godina zatvora koje je dobio u zamjenu za nagodbu s Tuziilastvom za priznanje vlastite krivice. Uostalom, to je sada ucinio jos jednom, presudivsi samome sebi. Bez obzira na zlocine prema hrvatskim civilima, taj je krajinski zubar znatno omrazeniji medju svojima, a pogotovo u sluzbenom Beogradu, kojem je zadao mnoge probleme. Babic se svojim preobracenjem uspio osvetiti mnogima koji su ga omalovazavali, a najljuce nekadasnjem mentoru i vozdu Slobodanu Milosevicu, kojem je udario pecat na vec napisanu dozivotnu robiju. Poslije njega mnogi su se drugi “insajderi” kao zasticeni svjedoci usudili da u Hagu ponove ko je to bio gospodar rata i kako su funkcionisali mehanizmi zlocina.

U posljednjem cinu balade Milan Babic se objesio o ekser sengenskog zatvora, koji mu je bio sudjen i u sudbonosni zid zabijen jos kninskom balvan revolucijom. Buduci da mu niko nigdje ne bi podigao spomenik niti dao ulicu, pobrinuo se za to sam: na istim ce vjesalima gdje i on skoncati jos mnogi poslije njega.