Na Radiju 101, u okviru serijala Civildreta, u utorak je emitirana emisja o suočavanju s prošlošću u kojoj su sudjelovali mirovne aktivistice i aktivisti, ratni veterani i istraživački novinari. Objavljujemo opširan prikaz emisije koja je zagrizla u jednu od najkiselijih jabuka hrvatske prošlosti, ali i sadašnjosti

Piše: Radio 101

Pitanje rata i izgradnje mira, žrtava «naših» i «njihovih», pri čemu se uvijek broje samo naše ili samo njihove kao i pitanje načina na koje neko društvo gleda sebe i svoju prošlost bilo je u četvrtoj Civildreti problematizirano kroz politički i emocionalno tešku temu pod nazivom Suočavanje s prošlošću. Emisiju su otvorili: Vesna Teršelič, koja je 1991. godine pokrenula Antiratnu kampanju Hrvatske i najpoznatija je mirovna aktivistica s ovih prostora, sada jedna od osnivačica udruge Documenta koja se bavi upravo suočavanjem s prošlošću, te na drugoj strani vojni veteran, dragovoljac koji se borio za ispravnu stvar – Siniša Ratković, koji se nakon rata također mirovno angažirao.

Pogled u lice

Devedesetih sam se bavila izgradnjom mira, a sada sam se vratila temi koja mi se čini važnom. Ono što mene muči je kako to da se na sve prošle zločine – bili oni iz vremena Drugog svjetskog rata. neposrednog socijalističkog poraća ili Domovinskog rata – gleda na tako različite načine, kako to da se u tim pogledima previđa dotična osoba, tj. osoba žrtve, svoju motivaciju u bavljenju ovom temom objašnjava Vesna Teršelič, a o potrebi suočavanja s prošlošću kaže: Potrebno je pogledati u lice prošlosti zbog onih koji više nisu tu,koji su izgubili živote ali i zbog nas samih. Rat je vrijeme kada se prekrše jednostavne zapovijedi velikih vjera, kaznenog zakona i međunarodnog humanitarnog prava. Izuzetno važno je steći snage i imati odgovornosti da se nakon rata točno pogleda i analizira što se desilo i da se ispita kako je došlo do toga da sukob kakav je postojao u Hrvatskoj preraste u oružani sukob, i da se na osnovu te analize točno kaže što moramo napraviti kako nam se ne bi ponovo dogodila ista stvar. Jedan od važnih koraka prema izgradnji mira je da se kaže koji su zločini počinjeni i da se utvrdi čija je individualna odgovornost za njih, pa da se nakon kaznenih postupaka može učiniti sljedeći, konstruktivni korak.

Usmena povijest

Udruga Documenta želi biti centar za suočavanje s prošlošću koji će konvergirati rezultate istraživanja različitih institucija i pojedinaca, te prikupljati sjećanja na rat i dokumentirati počinjene zločine i žrtave. U projektu usmene povijesti osobe imaju priliku da same ispričaju svoju priču o ratu, anonimno ili pod svojim imenom i prezimenom. Počeli smo snimati sjećanja na rat metodom usmene povijesti putem polustrukturiranih intervjua – za sada to radimo u Pakracu i u Lipiku, a pripremamo se za odlazak u Sisak, razgovaramo i o osnivanju usmene povijestu u suradnji sa vukovarskim majkama u Lovasu.

Snimljena sjećanja se transkribiraju, pri čemu se jedna kopija daje osobi koja je govorila o svojim sjećanjima, druga se čuva za dokumentaciju; kada se odaberu dijelovi za objavljivanje, materijal se vraća natrag zajednici i hrvatskom društvu u cjelini.

Jedan od važnih projekata Documente je i prikupljanje točnih podataka o ratnim zločinima i njihovim žrtvama:

Podatke o direktnim stradanjima, o ubojstvima i povredama ljudskih prava, skupljamo na drugi način – kao što to inače rade organizacije za ljudska prava. Skupljamo podatke o svima bez obzira na njihovu dob, spol i vjersku pripadnost – imamo sreće što su u Hrvatskoj podaci o stradalnicima i žrtvama već dobrim dijelom evidentirani od strane različitih institucija: znanstvene institucije, zatim udruga branitelja, udruge obitelji nestalih koje su prikupljale podatke i izdale publikacije o tome, različite međunarodne organizacije. Sada je riječ o tome da negdje koordiniramo svoje napore, da se prikupe svi podaci i uskladi metodologija. Suradnja je neophodna – u Hrvatskoj i regionalno, bez obzira na ideološke razlike. Cijela priča o tome što se zaista dogodilo je višeslojna, pa ju treba iskomunicirati sa svima – branitelji, civili i žrtve….Posao je djelomično i u segmentima odrađen, ali ga treba dokumentirati u cjelini kako nam se ne bi dogodilo iskustvo Drugog svjetskog rata i onda se manipuliralo ili se uopće negiralo da su neki ljudi ubijeni. Jedini način da se izbjegnu prešućivanja i manipulacije brojem žrtava je da se utvrdi što se točno dogodilo.»

Od početka do kraja

Siniša Ratković, kao vojnik koji je prošao rat od početka do kraja, svoju motivaciju za mirovni angažman nalazi u želji da se rat više nikada ne ponovi. Ipak ističe kako branitelje smeta precepcija dijela domaće i međunarodne javnosti prema kojoj se o ratu danas govori jedino u negativnom kontekstu, kontekstu ratnih zločina:

Zaboravlja se da je to bio obrambeni, oslobodilački rat u kojem je bilo kolateralnih žrtava kakvih ima u svakom ratu. U ovom ratu ih je bilo iznimno malo, ako gledamo statistike i uspoređujemo situaciju sa drugim ratovima, objašnjava Ratković. Ja se nemam s čim suočiti u prošlosti– ja sam pošteno i časno odradio svoju zadaću u koju sam dobrovoljno ušao i iz koje sam isto tako dobrovoljno izašao van. To što je netko napravio nešto – za to neka odgovara, ali smatram da je previše toga puno puta ponavljano o žrtvama i uvijek samo o žrtvama s jedne strane. Braniteljske udruge i ja osobno vidimo da ljudsko-pravaške udruge civilnog društva jednostrano prebrojavaju žrtve, što je uostalom i statistički dokazano.

Za šaku maraka…

Iako se slaže da zločini trebaju biti procesuirani, Ratković misli da treba postojati distinkcija u klasifikaciju ratnih zločina kao i u pristupu žrtvama: Od svojih sugovornika u civilnom sektoru tražim da naprave distinkciju između zločina u ratu i ratnog zločina. Ubojstvo starice radi 200 maraka je klasičan zločin koji bi se dogodio i u miru i ratu. Također, ne bih se složio ni sa sintagmom ‘svaka žrtva je ista’. Ne može ista biti žrtva vojnika koji je pucao na mene i žene koja je silovana i ubijena. Naravno da nije isto. Žrtva te žene stvarno traži osudu, a nerealno je očekivati da vojnik, moj suparnik bude jednako tretiran kao žrtva, a to se vrlo često događa i to se pribraja žrtvama na suprotnoj strani. U potpunosti se slažem da zločince treba privoditi, ali je vrlo teško privoditi branitelja radi ratnog zločina dok se istovremeno ispred tog suda po Zrinjevcu slobodno šeće zločinac iz 2. svjetskog rata. Naravno da ima otpora, jer ne možemo reći – OK, ove sudimo, a ove ćemo abolirati iz ne znam kojih razloga.

Posljednji rez

O mjerenju naših i njihovih žrtava, govorio je i Drago Hedl, jedan od hrabrih hrvatskih novinara koji je bavljenjem ovim temama u Slobodnoj Dalmaciji i Feral Tribuneu riskirao vlastitu sigurnost i život. Čitav rat živio je u Slavoniji radeći kao ratni reporter i bio jedan od posljednjih koji su izlazili iz ratnog Vukovara. Ovih dana očekuje se i prva projekcija filma o Vukovaru, pod nazivom Posljednji rez, koji će biti prikazan na festivalu Zagreb Dox u petak. 24.02. u 23 h, u kinu Tuškanac. Moja je želja bila da sa kolegama sa beogradske televizije B92 pokušam napraviti priču o Vukovaru kakva do sada nije ispričana. Film prikazuje obje strane i aktere sukoba, ne samo hrvatske branitelje i osobe koje su sudjelovale u obrani Vukovara – kao što je to bio slučaj u filmovima koje smo do sada gledali, već ćemo osim žrtava vidjeti i one koji su taj grad napadali. U filmu govore isključivo akteri zbivanja u Vukovaru, ali među njima su i srpski dobrovoljci, pripadnici paravojnih formacija i ljudi iz vojno-političkog vrha koji su imali značajnog upliva na ono što se događalo u Vukovaru. Radi se zapravo o klasičnoj novinarskoj priču u kojoj uvijek treba čuti obje strane. O potrebi suočavanja s prošlošću, posebno u područjima koja su najjače stradala, poput Vukovara, Hedl kaže: Suočavanje s prošlošću je iznimno bitno jer taj je grad danas podijeljen u međusobnom nepovjerenju Srba i Hrvata. Dok se ne budu analizirale sve dimenzije, svi uzroci, a ne smo posljedice te velike tragedije, biti će nemoguće stvoriti jedan normalan život u tom gradu. Iznimno je važno da se ta priča o Vukovaru ispriča što plastičnije, da u njoj bude uključeno sve što je relevantno za tu priču – ne samo ona najteža stradanja, ratne operacije, zločin na Ovčari nego i one stvari koje su svemu tome prethodile. Možda baš zbog toga što se film Posljednji rez bavio događajima u Vukovaru koje su prethodili najžešćim ratnim operacijama, koji dakle govori i o tome da hrvatska strana nije bila posve nedužna u zakuhavanju rata, možda se taj film neće svima svidjeti.

Daleko od crte

Siniši Ratkoviću se metodologija filma Posljednji rez nije svidjela: Put u pakao je popločen dobrim namjerama. Bez sumnji u dobre namjere gospodina Hedla –ovo me podsjeća otprilike na sljedeću situaciju: zamislite da 1955. američki novinar dođe u Njemačku, okupi par preživjelih židovskih žrtva iz Dahaua i otprilike isti broj nacističkih čuvara i onda kaže idemo snimiti film o tome kako je to izgledalo da bismo dobili različite poglede na prošlu situaciju. Smatram da je upravo morbidno da druga strana objašnjava svoje razloge i svoje frustracije.

Uz ogradu Vesne Teršelič da danas ipak živimo prema drugačijim civilizacijskim standardima od kojih se neki ogledaju i u postojanju međunarodnog suda za ratne zločine ili procesuiranja koja su već provedena za npr. zločine počinjenje na Ovčari, reakcija Ratkovića je zapravo reakcija većine onih koji su na hrvatskoj strani bili teško pogođeni ratnim zbivanjima, te sada teško prihvaćaju pozornost koja se pridaje srpskim žrtvama. Sam Hedl objašnjava razliku: Ja sam cijelo vrijeme rata proveo u Osijeku i znam koliko je teško stradao i koliko je nedužnih ljudi poginulo. Ipak se ne mogu pomiriti s činjenicom da su se u toku tog rata istovremeno ovdje događale izrazito ružne stvari. Daleko od crte bojišnice događale su se mračne stvari. Potpuno nedužni ljudi – samo zato što su bili «pogrešne» nacionalnosti – su završili svoje živote. Kao stanovnik ovog grada i građanin ove zemlje, mislim da je izuzetno važno da se jednom zauvijek te stvari istjeraju na čistac i da odgovaraju oni koji su krivi za to što se događalo. Na taj način bit će skinuta kolektivna ljaga sa svih nas, jer svi u tome nismo sudjelovali. Mnogi, mnogi ljudi su časno branili i ovaj grad i ovu zemlju.

Trnje u očima

Prepreku u suočavanju s prošlošću je dugo vremena predstavljala i političko-medijska propaganda: Naravno da nije lako prihvatiti činjenicu da su i Hrvati činili ratne zločine tim prije što je u Hrvatskoj dugo vladalo tumačenje da Hrvati, budući da su vodili obrambeni rat, nisu mogli činiti ratne zločine, zaključio je Drago Hedl.

Boris Dežulović se tokom godina u različitim formama – reportaža, kolumni, pjesama i priča – kao i različitim utjecajnim medijima poput Ferala i danas Globusa, bavio dekonstrukcijom političke slike koju Hrvatska o sebi ima, s posebnim naglaskom na ratne i poratne teme te odgovornost svakog od nas: Ako ćemo najkršćanskije govoriti, onda se tu radi o trnju u vlastitim očima. Ja hoću govoriti o zločinima koji su počinjeni u moje ime i kojih sam ja nužni sudionik ako odabirem da o njima ne govorim. Jer oni koji to rade omogućuju svojim šutnjom i odobravanjem da se nešto radi u njihovo ime, oni zapravo tome daju legitimitet. Mislim da je suočavanje prevažno za Hrvatsku, puno važnije od mnogih protokolarnih svečanosti kojima obilježavamo vlastitu prošlost i sadašnjost. Dokle god ja znam da ubojica male Aleksandre Zec nije u zatvoru, ova država neće biti slobodna.

Laganje i slaganje

S obzirom na vrlo različite interpretacije ratne povijesti kao i iz nje proizašle sadašnjosti koje postoje među različitim akterima hrvatskog društva, pri čemu većina teško odustaje od svojih dobro utvrđenih pozicija, teško je očekivati da će u skorijoj budućnosti postojati općeprihvaćeni javni diskurs koji će jednaku pozornost pridavati svim žrtvama. U nastojanjima da se iskomuniciraju razlike posebno važnu ulogu ima suradnja između udruga koje se bave ljudskim pravima i izgradnjom mira, i onih braniteljskih. Ratković o toj suradnji kaže: Član sam zajednice udruga dragovaljaca i branitelja. Mi branitelji smo inicirali razgovor sa predstavnicima civilnog sektora, i to radimo već otprilike godinu dana; ne znači da se slažemo u svemu, našli smo dodirne točke na kojima radimo, a o ostalima se svađamo.

A koja je moja priča?

Uspostavljanjem komunikacije, suradnjom, davanjem prostora braniteljima kao i mogućnosti da ih netko čuje bavi se i inicijativa Izmir – Izradnja mira i suradnje, koja okuplja pojedince iz braniteljskih udruga i ostalih organizacija civilnog društva, a suočavanje s prošlošću je jedna od tema kojima se bave. Postoji zajednički interes na premošćavanju jaza komunikacije, jer postoji niz tema koje zaslužuju slušanje i razgovor: događanja iz prošlosti, perspektive razvoja demokracije u Hrvatskoj – kako ih doživljava aktivistička scena, a kako braniteljska… To znači da postoji potreba za programom koji bi se provodio u cijeloj Hrvatskoj, a u njemu bi participirali članovi braniteljskih organizacija. Isto tako, sa civilne scene među timovima voditelja participirali bi ljudi koji imaju veliko iskustvo u edukaciji i u direktnoj zaštiti ljudskih prava u hrvatskim i međunarodnim programima, objasnio je aktivist Izmira, Gordan Bodog. Izmir se bavi suočavanjem s prošlošću. Prva faza u njegovu radu jest otvaranje javne rasprave u kojoj protagonisti prošlih zbivanja artikulirano izlažu svoje stavove i svoja viđenja: Sve to je u namjeri da bi sami pridonijeli interpretaciji prošlih zbivanja, a ne da se stvari svedu na to da netko u ime protagonista – bili oni na strani onih koji su počinili određena nasilja ili oni nad kojima je počinjeno nasilje – priča svoju priču. Poanta je u tome da ljudi dobiju šansu da sami participiraju u procjeni tih zbivanja.

(Civildreta je projekt povećanja vidljivosti nevladinih organizacija, koji financijski potpomaže Academy for Educational Development, sredstvima US AID-a. Civildreta se realizira u suradnji Centra za mirovne studije, Radija 101 i H-Altera, op. ur.)

Preuzeto sa www.h-alter.org