Naivni narod pise svakakve poruke i zalbe institucijama i ljudima koji imaju vlast i moc. Vrijeme je da se jedna epistola posalje i na adresu glavne tuziteljice Haskog tribunala

Piše: Gojko Beric/ Oslobodjenje

Naivni narod pise svakakve poruke i zalbe institucijama i ljudima koji imaju vlast i moc. Vrijeme je da se jedna epistola posalje i na adresu glavne tuziteljice Haskog tribunala, otprilike ovakvog sadrzaja: “Gospodjo Del Ponte, vec sest ili sedam godina najavljujete hapsenje ratnih zlocinaca Radovana Karadzica i generala Ratka Mladica. Molimo Vas da to vise ne cinite. Nemojte vise dolaziti na Balkan, nemojte nas ni o cemu obavjestavati i nemojte vise nista obecavati. Nasi zivci nijesu kao Vasi, jer imamo hiljadu briga. Kad uhvatite Vase bjegunce, javite nam.”

Nasa stara poznanica posjetila je ovog utorka Sarajevo, a dan ranije Beograd. Isti susreti i ista prica. Ako u toj trakavici ima ista novo, to je “zaledjivanje” potjere za Karadzicem. Karla del Ponte je nedavno izjavila kako je bivsi vodja bosanskih Srba “negdje nestao.

Nevjerovatno!”, dodala je toboze cudeci se. U Sarajevu je rekla nesto slicno: ne zna gdje je Karadzic, ali je sigurna da je u nekoj od zemalja u regionu.

U kontekstu najtezih ratnih zlocina pocinjenih na prostoru bivse Jugoslavije, Karadzic i Mladic su svih ovih godina uvijek pominjani kao duet. Hag je najavljivao da ce im biti organizovano zajednicko sudjenje. Izgleda da se ,u medjuvremenu, nesto desilo i da je neko Nepoznati odlucio da se najtrazeniji ratni zlocinac u Evropi na neodredjeno vrijeme ostavi na miru. To ostavlja prostor za razlicite spekulacije. Prema jednoj verziji, ne bi valjalo zahtijevati od Srba da Karadzica i Mladica izruce u istom kavezu, jer bi mnoga srpska srca prepukla od zalosti za svojim junacima. Cak bi, navodno, moglo doci i do gradjanskog rata. Paradoks je u tome sto ogromna vecina Srba potpuno ignorise Haski tribunal, ali mu njihove vlasti raznim manevrima ,zapravo, produzavaju zivot. Izgleda da Karla del Ponte nema nista protiv toga, jer dok je Tribunala, dotle je i novca i medijske slave.

Ali ako se “ne zna” gdje je Karadzic, zna se gdje je Mladic. Njegov licni prijatelj, general Zoran Stankovic, novi ministar odbrane srpsko-crnogorske drzave u raspadanju, porucio mu je da se preda i ide u Hag, a ako je kriv – da se ubije. Jos se nije desilo ni jedno ni drugo. Treca varijanta, Mladicevo hapsenje, nerado se pominje.

Nacionalisticka verzija, koju propagiraju mediji nostalgicno vezani za Milosevicevu eru, a sada pod skutima premijera Vojislava Kostunice, glasi: vlasti bi ga ,mozda, i uhapsile, ali ne da narod. Narod svojevremeno “nije dao” ni Slobodana Milosevica, koji je Srbima bio politicka ikona, pa eno ga u celiji Seveningena, prepusten svojoj sudbini i gotovo zaboravljen.

Glavni krivac sto se narod serbski zainatio i “ne da” generala Mladica nije niko drugi do Karla del Ponte. U to nas uvjerava postojano nacionalisticki NIN (12. decembar 2005), koji pise kako su “zahvaljujuci skandaloznoj aroganciji Del Ponte ratni zlocinci pretvoreni u svece u svim dijelovima bivse Jugoslavije”. Beogradski magazin otkriva i sta bi valjalo uraditi, ako je to uopste vise moguce, da presude Tribunala budu prihvacene u Srbiji: “Prvi korak moglo bi biti javno kaznjavanje ili otpustanje nekoga od najodgovornijih ljudi u Tuzilastvu Tribunala.” Ovdje jedino nije jasno sta se podrazumijeva pod “javnim kaznjavanjem” i ne misli li se mozda i na bicevanje glavne tuziteljice.

Cilj ovakve medijske psihoanalize mentalnog zdravlja vecine Srba jeste da taj isti narod drzi u stanju ksenofobije i nacionalisticke napaljenosti, koja Kostunici osigurava neku vrstu masovne podrske za nehapsenje Mladica. Medjutim, narod ne pise optuznice, ne hapsi i ne izrice presude. Svugdje u svijetu, ti poslovi su u iskljucivoj nadleznosti drzave.

A zasto drzava Srbija ne radi to sto treba da radi? Prosto-naprosto zato sto je isprepletenost njenih politickih, vojnih i policijskih elita s nasiljem i kriminalom tako siroka i cvrsta da bi svako rasplitanje te mreze zla izazvalo razoran potres u njenom ionako frustriranom drustvu. Ukazala bi se cijela bulumenta opskurnih tipova, cijeli jedan svijet, ciji je stvoritelj bio Slobodan Milosevic, regrutovan od pripadnika tajnih sluzbi, oficira staljinista, okorjelih kriminalaca i korumpiranih sudija i tuzilaca.

Vojislav Kostunica nije formalno pripadao legiji tih zlikovaca, ali kad je dosao na vlast, postao je njihov zastitnik i perac njihovih mracnih biografija. Mnoge od njih ostavio je u drzavnim strukturama, s priznatim zaslugama i ordenjem koje im je podijelio covjek koji danas sjedi na optuzenickoj klupi u Hagu. Srbijanski tuzilac za ratne zlocine Vojislav Vukcevic nedavno je javno upozorio Mladiceve jatake da ce krivicno odgovarati. Kostunica bi u tom slucaju morao biti prvi izveden pred sud, jer on je medju jatacima najvisi po rangu. Naravno, to se nece desiti.

Objavljujuci svojevremeno pocetak akcije “Sablja”, pokretnute protiv organizovanog kriminala, Vladan Batic, ministar pravde u Vladi Zorana DJindjica, s uzivanjem je prijetio tamosnjim kriminalcima: “Ima, bre, Centralni zatvor da radi ko dragstor.” Batic se nedavno ponovo oglasio. Ovog puta je zaprijetio Kostunici i njegovim ministrima: “Prvo Vlada, pa Centralni zatvor!” Sto ce reci: smijeniti Kostunicinu Vladu i poceti hapsenja. Ali tesko da bi u beogradski Centralni zatvor, cak i kad bi radio kao dragstor, mogli stati svi kojima je mjesto iza resetaka. Sitne ribe ne racunam.