Treba li da se stidim sto zivim u Sarajevu, sto stanujem u glavnom gradu drzave, sto udisem vazduh u centru?

Piše: Sead Fetahagic/Nezavisne Novine

Treba li da se stidim sto zivim u Sarajevu, sto stanujem u glavnom gradu drzave, sto udisem vazduh u centru? Oduvijek i na svim stranama svijeta postojao je i postoji antagonizam prema glavnom gradu i njegovim stanovnicima.

Tako se Talijani odnose prema Rimu, Francuzi prema Parizu, a znamo koliko su Splicani surevnjivi prema Zagrebu. Ima tu svega i svacega, ali i glavni gradovi su nadmeni, njihovi stanovnici najcesce se ponasaju kao privilegovani.

Sarajlije su takodjer pune sebe, sve ostalo je provincija, samo su gradjani na Miljacki pravi, kulturni, civilizovani ljudi. Pa kad se povede razgovor koliko je primitivizma u glavnom gradu, to nekako ispadne gotovo pa simpaticno.

Sarajlije uzivaju da isticu da su najvece zrtve protekloga rata, jer su prozivjeli strahovite godine opsade. To je tacno, ne volim se sjecati, ali izgleda kod nas je poseban uzitak biti zrtva. Na svim stranama se takmice ko je vise stradao, gdje je vise bilo mrtvih.

Takmice se udruzenja poginulih boraca, udruge mrtvih domoljuba i asocijacija zivih sehida ko je vise mrtav. To mi izgleda kao seoska kuknjava na parastosu, pa ko jace kuka vise je zalostan. A posebno je drago nasim narodima da opet umanjuju tudje stradanje.

Tako sam procitao da je neka strana novinarka kao svjedok na sudjenju u Hagu kazala da je granata na pijaci na Markalama u stvari podmetnut eksploziv ispod tezge.

Tu sam ranjen u obje noge, bio sam svjedok kad je u jednom trenu oko mene bilo sedamdesetak mrtvih, gledao sam kako zaista bukvalno tece potok krvi. Ta novinarka bi trebalo da dodje i danas i vidi tragove granate koja je pala izmedju tezgi. Ali, koga briga za istinu!
U ovim politickim prepucavanjima, vrli politicari iz Republike Srpske sve svaljuju na Sarajevo, s indignacijama govore “oni u Sarajevu”.

Najvise te surevnjivosti cujem od Mladena Ivanica, za koga nikada nista dobro nema u mom gradu.

Ali, kada sam prije neki dan vidio na televiziji da Mladenova koleginica iz stranke ovom gospodinu pridrzava kaput, sve sam mu oprostio. Ne mogu ocekivati od tako neciviliziranog i nekulturnog ministra inostranih poslova da bude odmjeren, da ne bude provincijski patrijarhalan.

To prebacivanje loptice preko taraba je nasa najpoznatija sportska disciplina medju politicarima. Tako Haris Silajdzic ne zna nista kazati, a da ne istakne kako Republiku Srpsku treba ukinuti.

Ovaj borac za cijelu Bosnu i Hercegovinu nije deset godina svoj nos pokazao u Republici Srpskoj, eto koliko je on za cjelovitu drzavu! Ali, kako se ovaj covjek moze uzeti ozbiljno, kada se ne zna koja je njegova profesija, cime se bavi, ima li ikakvog zaposlenja, koja je njegova privatna firma? Haris Silajdzic ocigledno dobro zivi, ali od cega? Je li platio porez na dobit koja mu valjda dolazi iz have?

Pa tako nam javne licnosti sa sumnjivom kulturom i jos sumnjivijim izvorom prihoda zagadjuju vazduh prebacujuci krivnju za sve na one druge.

Nevjerovatno koliko je zluradosti bilo prije nekog vremena u saopstenju sedam direktora kulturnih institucija u RS. Bore se protiv “centralizacije” kulture na primjeru sedam kulturnih ustanova u Sarajevu koje crkavaju u besparici i mrznu se bez grijanja. Ocekivao bih da budu solidarni sa stanjem u Zemaljskom muzeju i ostalim kulturnim firmama, ali jok, oni idu stazom svojih politicara, zdusno se bore protiv “centralizacije”. Mogu li oni ista reci iz svoje glave? Cvrc, Milojka! Nikada nisu ni glasica pustili sto bi moglo naljutiti njihove politicke vodje!

Ranko Risojevic, moj uvazeni poznanik, jedan od tih direktora, dobro postavlja pitanje: zasto tek posljednju godinu, dvije sarajevske kulturne institucije postavljaju pitanje svoje “centralizacije”? Pa zato, Ranko, sto nije u pitanju tvoja “centralizacija”, nego lova. Doskoro su bili finansirani od Kantona Sarajevo, ali su dobili crveni karton, pa su sada na ledini. Nisu kukali kad su bili lokalne institucije, nego im je sada prigustilo jer nema para.

Uostalom, zasto ne bi postale od drzavnog znacaja i neke institucije u Doboju, Nevesinju, Modrici, a svakako i u Banjoj Luci? Ali, treba zajednicki sjesti i dogovoriti se. Ali, nema dogovora o kulturi na drzavnom nivou, tako je napisano u Dejtonu. Mada bi se valjalo usaglasiti da se decentralizira duhovno stvaralastvo. Ne da se Zemaljski muzej prebaci u Banju Luku, ali da se svakako Rankova Biblioteka proglasi centralnom.

Mada, iskreno receno, ta budalastina s entitetima jednog dana ce svakako crknuti.