Mucenje i ubijanje politickih protivnika duboko je ugradjeno u doktrinu vanjske politike SAD-a. Ono se \”otkriva\” tek sada, povodom zbivanja u drugim u kojima se ljudi drze pod optuzbom za terorizam i suradnju sa afganistanskim talibanskim rezimom. Opce zgrazanje plod je presucivanja proslosti, dokazuje poznata novinarka i aktivistica Naomi Klein

Piše: Naomi Kejn

Bila je to: “Misija-ispunjena”, drugog mandata Georgea W. Busha, i najava te jacine zahtijevala je prikladno dramaticnu lokaciju. Ali sto je bila prava pozadina za zloglasnu deklaraciju “Mi ne mucimo” ? S karakteristicnom drskoscu, Bushev tim zadovoljio se Panama Cityjem.

To je bilo hrabro. Sat i pol voznje od mjesta gdje je Bush stajao, vojska SAD-a vodila je zloglasnu Skolu Amerika (SOA) od 1946. do 1984., zlokobnu obrazovnu ustanovu kojoj je, da ga je imala, moto mogao biti “Mi mucimo.” Ovdje u Panami i, kasnije, na novoj lokaciji skole u Fort Benningu, Georgia, mogu se pronaci korijeni sadasnjih skandala s mucenjima. Prema prirucnicima za obuku studenti SOA –vojni i policijski casnici iz cijele hemisfere–- su poucavani mnogim tehnikama “prisilnog ispitivanja” koje su otad migrirale u Guantánamo i Abu Ghraib: ranojutarnje zarobljavanje radi uvecanja soka, stavljanje kukuljice i poveza za oci, prisilnu golotinju, uskracenje osjeta, preopterecenje osjetila, “manipulaciju” hranom i picem, ponizavanje, ekstremne temperature, izolaciju, —i gore. Godine 1996. predsjednikov Obavjestajni nadzorni odbor priznao je da su materijali za obuku koje su proizvele SAD sadrzavali “smaknuce gerilaca, ucjene, tjelesno zlostavljanje, prisilno i pogresno zarobljavanje.”

Najgori zlocini

Neki od diplomanata panamske skole vratili su se u svoje zemlje i pocinili najgore ratne zlocine na kontinenetu u zadnjih pola stoljeca: ubojstva nadbiskupa Oscara Romera i sest Isusovaca u El Salvadoru, sistematicna kradja novorodjencadi od argentinskih “nestalih” zatvorenika, masakr 900 civila u El Mozoteu u El Salvadoru i vojna djela prebrojna za nabrajanje. Dovoljno je reci da je odabir Paname za objavu “Mi ne mucimo” pomalo poput odlaska u klaonicu radi objavljivanja da su Sjedinjene Drzave nacija vegetarijanaca. Ipak, kada su izvjestavali o Bushevoj objavi, niti jedan mainstream izvor nije spomenuo odurnu povijest te lokacije. Kako su i mogli? Uciniti to zahtijevalo bi nesto sasvim odsutno iz trenutne debate: priznanje da prihvacanje mucenja medju duznosnicima SAD-a ima dugu povijest i prije Busheve administracije i zapravo je bilo sastavni dio vanjske politike SAD-a od Vijetnamskog rata.

To je povijest koja je dokumentirana u mnostvu knjiga, dokumenata, CIA-inih prirucnika za obuku, sudskih zapisnika. U svojoj knjizi Pitanje mucenja, Alfred Mcoy sazima ovo glomazno skroviste dokaza, stvarajuci nuzan dokaz kako su se stravicni eksperimenti na psihijatrijskim pacijentima i zatvorenicima koje je finacirala CIA u 50-ima pretvorili u obrazac za ono sto on zove “mucenje bez dodira,” temeljeno na uskracivanju osjeta i samo-izazvanoj boli. Mcoy otkriva kako su te metode terenski testirali agenti CIA-e u Vijetnamu kao dio programa Phoenix i onda su ih izvezli u Latinsku Ameriku i Aziju pod krinkom programa za policijsku obuku.

Sadisticki umovi

Ne ignoriraju povijest samo zagovaraci mucenja. Kada zlostavljanja pripisuju “nekolicini trulih jabuka” isto cine i mnogi protivnici mucenja. Ocito zaboravljajuci sve sto su nekad znali o avanturama SAD-a iz Hladnog rata, zapanjujuci broj ljudi je poceo prihvacati protupovijesnu pripovijetku u kojoj ideja mucenja zatvorenika duznosnicima SAD-a pada na pamet tek 11. prosinca 2001., kada su izasle na vidjelo ispitivacke metode koristene u Guantánamu, u potpunosti formirane u sadistickim dubinama mozgova Dicka Cheneyja i Donalda Rumsfelda. Receno nam je da se do toga trenutka Amerika borila s neprijateljima zadrzavajuci humanost nedirnutu.

Glavni zagovornik ove verzije price (koju Garry Wills naziva “jedinstvena bezgresnost”) je senator John Mcain. Pisuci nedavno u Newsweeku o potrebi za zabranom mucenja, Mcain kaze da se, kada je bio ratni zarobljenik u Hanoju, cvrsto drzao spoznaje “da smo mi drugaciji od nasih neprijatelja… da se mi, kada bi uloge bile zamijenjene, ne bi obescastili cinjenjem ili odobravanjem takvog loseg ponasanja prema njima.” To je zapanjujuce iskrivljavanje povijesti. Kada je Mcain zarobljen, CIA je vec pokrenula program Phoenix i, kao sto Mcoy pise, “njezini agenti su vodili cetrdeset ispitivackih centara u Juznom Vijetnamu gdje je ubijeno vise od dvadeset tisuca osumnjicenih i muceno jos na tisuce,” tvrdnja je koju podupire sa stranicama citata iz izvjestaja za novinare i zapisnika Kongresa i Senata.

“Nikad prije!”

Da li bi priznanje da SAD nisu prvi put upotrijebile mucenje kako bi unistile svoje politicke protivnike nekako umanjilo strahote danasnjice? Da su i ranije vodili tajne zatvore, da su aktivno podupirali rezime koji su pokusavali unistiti ljevicu izbacivanjem studenata iz aviona? Da su kod kuce fotografije lincovanja prodavane kao trofeji i upozorenja? Cini se da mnogi misle tako. Dana 8. studenog demokratski kongresmen Jim McDermott iznio je zapanjujucu tvrdnju pred Predstavnickim domom da “Americi nikada do sada nije doveden u pitanje moralni integritet.” Molly Ivins, izrazavajuci svoju sokiranost cinjenicom da SAD vode zatvor gulag, napisala je da je “to samo ova uprava… i cak i u ovoj, cini se da je to uglavnom podpredsjednik Dick Cheney.” U izdanju Harper”s u studenom, William Pfaff tvrdi da je ono sto razlikuje Bushevu administraciju od prethodnika “ustolicenje mucenja kao sastavnog djela americkih vojnih i tajnih operacija.” Pfaff priznaje da su mnogo prije Abu Ghraiba, postojali oni koji su tvrdili da je Skola Amerika bila “skola mucenja,” ali kaze i da je bio “naveden na sumnju da je to uistinu tako.” Mozda je vrijeme da Pfaff pogleda prirucnike SOA koji poucavaju nezakonite metode mucenja, dostupne i na spanjolskom i na engleskom, kao i listu diplomanata te skole od koje se dize kosa na glavi.

Prava inovacija

Druge kulture nose se s nasljedjem mucenja objavljivanjem: “Nikad vise!” Zasto toliko mnogo Amerikanaca ustraje na rjesavanju trenutnih kriza s mucenjem tako da zapomazu: “Nikad prije!”? Sumnjam da to ima veze sa iskrenom zeljom da izraze ozbiljnost zlocina ove uprave. Uistinu je otvoreno prihvacanje mucenja od strane Busheve administracije novost – ali budimo otvoreni u vezi s tim sto je novost: ne mucenje, vec otvorenost. Prijasnje uprave takticno su zadrzavale tajnim svoje “crne mrlje”; zlocini nisu kaznjeni, ali su pocinjavani u sjeni, sluzbeno poricani i osudjivani. Busheva administracija je prekrsila ovo pravilo: Nakon 9. studenog, besramno su zahtijevali pravo na mucenje, legalizirano novim zakonima.
Prava inovacija Busheve administracije je zlostavljanje zatvorenika od strane drzavljana SAD-a i u zatvorima koje vodi SAD i transport zatvorenika u trece zemlje u americkim zrakoplovima. To napustanje nepisanih zakona znaci i vise od samog zlocina jer ukljucuje toliki dio vojne i obavjestajne zajednice: usudjujuci se muciti bez ispricavanja i javno, Bush je uskratio svima mogucnost uvjerljivog poricanja.

Za one koji se nervozno pitaju da li je vrijeme za upotrebu alarmirajucih rijeci kao totalitarzam, ovaj prijelaz ima ogromno znacenje. Kada se mucenje odvija skriveno, ali je sluzbeno i zakonski negirano, jos postoji nada da pravda moze prevladati ako se strahote razotkriju. Kada je mucenje pseudo-legalno i kada odgovorni jedva poricu da je to mucenje, umire ono sto je Hannah Arendt zvala “pravna osoba u covjeku”; uskoro zrtve ne traze vise pravdu, toliko su uvjerene u uzaludnost (i opasnost) svojih zahtjeva. Ovakvo nekaznjavanje je masovna verzija onoga sto se dogadja u prostorijama za zlostavljanje, kada zatvorenicima kazu da mogu vristati koliko god hoce jer ih ionako nitko ne moze cuti i nitko ih nece spasiti.

Optuzbe zrtava

U Latinskoj Americi otkrica americkih zlostavljanja u Iraku nisu izazvala sok i nevjericu vec snazni déja vu i ponovo probudjene strahove. Hector Mondragon, kolumbijski aktivist kojeg je u 70-ima mucio casnik obucen u Skoli Amerika, napisao je: “Bilo mi je tesko vidjeti fotografije zlostavljanja u Iraku zato sto sam i ja mucen. Vidio sam se golog sa stopalima svezanim jedno za drugo i rukama zavezanim iza ledja. Vidio sam vlastitu glavu pokrivenu platnenom vrecom. Sjecam se svojih osjecaja—ponizenja, boli.” Dianna Ortiz, americka redovnica koja je brutalno mucena u gvatemalskom zatvoru kaze, “Nisam mogla podnijeti ni pogled na te fotografije… toliko tih stvari na fotografijama i meni su ucinjene. Mucena sam sa zastrasujucim psima i stakorima. Takodjer asm bila snimana.”
Ortiz je svjedocila da su se muskarci koji su ju vise od 100 puta silovali i palili cigaretama, pokoravali covjeku koji je govorio spanjolski sa americkim naglaskom kojeg su zvali “Sef.” To je jedna od mnogih prica koju su ispricali zatvorenici u Latinskoj Americi o tajanstvenim ljudima koji su ulazili i izlazili iz celija za mucenje, na engleskom predlazuci pitanja, nudeci prijedloge. Nekoliko takvih slucajeva dokumentirani su u snaznoj novoj knjizi Jennifer Harbury, Istina, mucenja i americki nacin.

Neke od drzava koje su pogodjene zlostavljackim rezimima sponzoriranim od strane SAD-a pokusale su zakrpati tkivo svoga drustva kroz sudjenja za ratne zlocine. U vecini slucajeva, pravda je bila varava, ali prijasnje zloupotrebe usle su u sluzbene zapisnike i cijela drustva su si postavljala pitanja ne samo o individualnoj krivnji vec i o kolektivnoj sukrivnji. Sjedinjene Drzave, iako aktivan sudionik u tim “prljavim ratovima,” nisu prosle nikakve usporedne procese nacionalnog preispitavanja duse.

Prigodna amnezija

Rezultat je takav da sjecanje na sukrivnju SAD-a u udaljenim zlocinima ostaje krhko, zivi samo u starim novinskim clancima, rijetkim knjigama i upornim aktivistickim inicijativama ispred Skole Amerika (koja je preimenovana, ali ostaje uglavnom nepromijenjena). Strasna ironija trenutne protupovijesne rasprave o mucenjima je sto se u ime iskorjenjivanja buducih zlostavljanja, prosli zlocini brisu iz sjecanja. Svaki put kada Amerikanci ponove bajku o nevinosti vremena prije Cheneyja, ta vec ionako mutna sjecanja jos vise blijede. Teski dokazi jos uvijek postoje, naravno, pazljivo pohranjeni u desecima tisuca dokumenata u Nacionalnom sigurnosnom arhivu. Ali unutar kolektivnog sjecanja SAD-a nestali nestaju jos jedanput.

Ova prigodna amnezija ne samo sto ne cini uslugu zrtvama ovih zlocina, vec niti pokusaju uklanjanja zlostavljavanja iz politike SAD-a, jednom zauvijek. Vec postoje znakovi da ce administracija rijesiti trenutacnu buku oko zlostavljanja povratkom na hladnoratovski model uvjerljivog poricanja. Mcainov amandaman stiti svakog “individualca u pritvoru ili pod fizickom kontrolom vlade SAD-a”; ne kaze nista o obuci za mucenje ili o kupovanju informacija od rasplamsale industrije ispitivaca za profit. U Iraku je prljavi posao vec proslijedjen irackim odredima smrti, koje su obucili casnici SAD-a poput Jima Steelea, koji se pripremao za taj posao uspostavom slicnih nezakonitih jedinica u El Salvadoru. Uloga SAD-a u obuci i nadzoru irackog Ministarstva unutarnjih poslova je zaboravljena, cak i kada su 173 zatvorenika nedavno otkrivena u tamnici Ministarstva, neki od njih muceni toliko da im je koza otpadala. “Gledajte, to je suverena drzava. Iracka vlada postoji.,” kaze Rumsfeld. Zvucao je kao William Colby iz CIA-e, koji je, kada je 1971. pitan u Kongresu o tisucama ubijenih u programu Phoenix – programu koji je on pomogao pokrenuti – odgovorio da je to sada “u potpunosti juznovijetnamski program.”

To je problem sa pretvaranjem da je Busheva administracija izmislila mucenje. “Ako ne razumijete povijest i dubinu slozenosti javnosti,” kaze Mcoy, “onda ne mozete poduzeti smislene reforme.” Zakonodavci ce reagirati na pritisak eliminiranjem malog dijela mucilackog stroja—zatvoriti ce zatvor, stopirati program, cak ce zahtijevati ostavku trulih jabuka poput Rumsfelda. Ali, kaze Mcoy, “sacuvati ce pretpostavke za mucenje.”

Centar za americki napredak upravo je pokrenuo reklamnu kampanju pod nazivom “Mucenje nisu SAD.” Teska istina je da je zadnjih pet deseteljeca tako bilo. Ali ne mora biti.

Naomi Kejn

Clanak je preuzet sa web site H-Alter. Inace je originalno objavljen 9. decembra 2005. u The Nationu.