Uz sve uvažavanje koje iskreno gajim prema ruskoj “braći”, ili tačnije rečeno ruskom narodu, a naročito ruskoj kulturi, moje je mišljenje da oni nisu ta snaga pod čijom upravom bi radili Crnogorci u svome najvećem preduzeću

Piše: Dragan D. Dragović

U nadmetanju za kupovinu kontrolnog paketa akcija KAP-a, svi učesnici na tenderu su se povukli, osim Rusala – ruskog aluminijskog giganta, i to se već moze smatrati njegovom pobjedom, ali zato i porazom tenderske komisije.

Stiče se utisak da mi, ustvari, i nismo imali pravu strategiju razvoja ovog najvećeg i najznačajnijeg crnogorskog preduzeća, a ako i jesmo, onda nismo imali dovoljno snage da je striktno i dosledno sprovodimo.

Ako je to tako, a, nažalost, izgleda da jeste, onda ćemo postati laki plijen ovog giganta, koji je – pored ostalog – poznat i po tome da se izuzetno dobro snalazi u takvim neregularnim i nedefinisanim situacijama, što je, u ostalom, i pokazao u svom dosadašnjem poslovanju.

Ako mislimo da će Rusal tehnološki da unaprijedi KAP i njena prerađivacka postrojenja, modernizuje ovaj kombinat i da uloži ogromna sredstava na zaštitu životne sredine, onda smo mi izuzetno naivni, jer takva poslovna politika nije svojstvena ovom gigantu.

Dovoljno je pogledati šta i kako Rusal radi u Rusiji, i sve će nam biti jasno, pa, tako i nema potrebe da se putuje
čak do Gvineje da bi se tamo vidjeli njihovi pogoni.

Ne bi trebalo živjeti u iluziji niti se zavaravati da Rusal ima namjeru da ulaže u KAP, jer ako je namjerio da investira samo 50-tak miliona eura u razvoj KAP-a onda su to- najblaže rečeno – kopejke; čak i u bukvalnom smislu; jer, za bilo kakve ozbiljnije namjere, ovom kombinatu su potrebne neuporedivo veće investicije. A, kad smo već kod toga, onda treba reći da je i za samog Deripasku 50 –tak miliona eura isto što i za prosjčenog stanovnika Crne Gore, 50– tak eura.

A Deripaska je – kažu – “težak” 5.000 miliona eura. Predpostavljam da bi vi bili srećni i sa jednim milionom, a on ih ima 5.000, pa i zato kažem da je ulaganje u KAP, u iznosu od 50-tak miliona obična sitnica, ili, kako Rusi vole da kažu “meloč”.

No, bez obzira na Deripasku i njegovo materijalno stanje, i bez obzira na to što je Rusal u svijetu druga po veličini aluminijska kompanija, sa gotovo 100 % akcija u najvećim Al zavodima Rusije, ona (tj. “Ruski Alumijum”) nema svojih obrtnih sredstava. To tvrdi čovjek iz samog vrha Rusala, kome se mora vjerovati. Taj gospodin je ugledni ekonomista Aleksandr Livšic, rukovodilac eksportno-importnim operacijama kompanije “Ruski aluminijum”, a koji je javnosti više poznat kao eks-ministar, tj. kao bivši ekonomski savjetnik Borisa Jeljcina i Vladimira Putina. Poznavaoci ruskih poslovnih prilika i neprilika tvrde da g-din Livšic za takvu izjavu već ima određenih neprijatnosti od prvog čovjeka Rusala.

Dakle, ako je tačno ovo što priča g-din Livšic, onda novac za kupovinu kontrolnog paketa akcija KAP-a mora doći odnekud drugo, ali, svakako, ne iz Rusije.

U današnje vrijeme, izgleda, nije ni važno odakle i kakav novac dolazi, bitno je samo da dođe, jer, kako kaže prof. dr Veslin Vukotić, “siva eminencija i kreator crnogorske privatizacije”, u jednom od svojih intervjua: “Nije važno kako je stečen kapital, već da uđe u biznis”, i dodaje: “i ja sad ne znam da li je to prljav novac, ili nije, ali čini mi se da je najvažnije da se stvore uslovi da on uđe u biznis”.

Ako smo dobro shvatili šta je prof. Vukotić imao namjeru da kaže, onda se sa njim u potpunosti slaže i g-din Sergej Šojgu, sadašnji ministar za vanredne situacije u vladi Ruske Federacije, koji, za razliku od prof. dr Vukotića, manje sofisticirano, tj. prostim jezikom, kaže (parafraziram): Kad ste vi (predpostavljam da misli na Crnu Goru), prali pare u vrijeme raspada Jugoslavije, i unosili ih vrećama u Rusiju, mi se nismo pitali za porijeklo para, a sada, kada mi vraćamo novac u Crnu Goru, za vas je to odjedanput postalo od izuzetne važnosti.

Vremena se mijenjaju, g-dine Šojgu; činjenica je da vi niste pitali za porijeklo para iz Crne Gore, koje – ako su bile (tj. pare), ipak su one bile nemjerljivo mala veličina u odnosu na novac koji se iznosio iz Rusije, zahvaljujući, između ostalog, ruskim oligarhima, pa time i samom Olegu Deripaski – vlasniku Rusala. A kontrola odliva tog novca, saglasićete se g-dine Šojgu, je neuporedivo bila važnija za vas od kontrole crnogorskih para.

Hoću da kažem, da ovdje, možda, i nije toliko važno otkud novac i kakav je to novac, nego je mnogo važnije ko će da upravlja najvećim crnogorskim preduzećem, a time i sveukupnom crnogorskom privredom.

Ako je u biti filozofije biznisa oligarha Deripaske, Abramoviča ili Berezovskog samo i isključivo novac, a u ovom slučaju nesumnjivo jeste, onda se naša i njihova gledišta i očekivanja po ovom konkretnom pitanju nalaze u sasvim različitim ravnima.

Naime, analitičari predpostavljaju da Rusal za svoje poslovne uspjehe (tj. ostvarivanje velikih profita) treba da zahvali, prije svega, jevtinoj radnoj snazi, sirovinama i struji, a isto tako “optimizaciji” poreza i “toplingu”, a ne novim tehnologijama, savremenoj opremi i proizvodnim procesima, vrhunskom menadžmentu i efikasnim sistemom upravljanja, a što smo mi od učesnika na tenderu i trazili; ili se ja varam, tj. možda takav zadatak i nije stajao pred tenderskom komisijom?!

Poznavaoci privrednih kretanja kažu da se situacija u Rusiji mijenja na bolje. Istina je da se jos uvijek koristi jevtina radna snaga, ali je sve manje jevtinih sirovina, dok Anatolij Čubajs, kažu, već uveliko ratuje sa Deripaskom zahtijevajući da se struja plaća po tržišnim cijenama.

Takozvanom “optimizacijom” poreza se dugo godina bavio jedan od najbogatijih oligarha Rusije, Mihail Hodorkovskij (a naročito njegov partner Platon Lebedev), pa je, između ostalog, i to bio razlog (ili, tačnije rečeno, povod) što se njih dvojica nalaze iza rešetaka, već više od godinu dana. A ovo zapravo znači da je u Rusiji od toga vremena, postalo veoma opasno baviti se takvim načinom “optimizacije” poreza.

Sto se tiče “toplinga”, isti je u Rusiji bio uveden kao privremena zakonska mjera u vrijeme Jeljcinove vladavine i najviše se ticala velikih kombinata, kojima je – zbog takve zakonske regulative – bila u potpunosti uskraćena mogućnosti da učestvuju u kupovini sirovina kao i u prodaji metala, jer takvim transakcijama su se uglavnom bavile neke, za te svrhe specijalno registrovane, ofšor firme. Od takvog ogromnog ostvarenog profita, kombinatima su stizale mrvice, koje, u većini slučajeva, nisu bile dovoljne ni za regularnu isplatu i tako mizernih plata radnicima kombinata, uostalom kako to i obično biva u takvim sistemima.

Ovakav način poslovanja se dugo zadržao u Rusiji, jer je svesrdno bio podržavan od određenih državnih struktura, zato što su od toga ogromnog profita (u ruskom slengu, poznat pod imenom “kormuška” tj. hranilica), imali izuzetne koristi direktori kombinata, lokalni činovnici, poreski inspektori, članovi državne strukure iz redova FSB-a, koji bi upravo trebalo da se bore protiv takvog ekonomskog kriminala, a bogami, kažu, nije hvalilo ni za sami vrh. Dakle, svima je pristizalo, osim onima koji su neposredno radili u proizvodnji, a to, priznaćete, zvuči poznato.

Ljudi koji su Deripaski otkrili vrata takvog biznisa, a u isto vrijeme i njegovi učitelji, braća Lav i Mihail Černoj, kao i braća David i Sajmon Ruben, su bili majstori takvog poslovanja. Zahvaljući toj zakonskoj povlastici (tj. “toplingu”), oni su prodavali tonu aluminijuma na svjetskom tržistu za, recimo, 1.500 dolara, a imali su troškova tri puta manje. Braća Ruben, koja su imala monopol na eksport ruskog aluminijuma u vrijeme Jeljcinove vlade, često su uobičavali da kažu: “Budala je onaj koji u Rusiji ne može da ostvari profit bar najmanje 60%”. Naravno, oni nisu bili budale; daleko od toga – bar za 200-300 procenata, a i više.

I tako je ovaj četverac, zahvaljući tome, profitirao stotine i stotine miliona dolara. Ilustracije radi, u jednom momentu oni su imali neuporedivo više ofšor firmi nego što su imali zapošljenih; a, kažu, da ni sami nisu znali koliki je tačan broj ofšor firmi, ali se predpostavlja da su posjedovali vise od 300, upravo stvorenih za takvu vrstu poslovanja, i registrovanih na raznim bjelosvetskim ostrvima.

Danas se situacija izmijenila u odnosu na onu koja je bila u vrijeme brace Ruben i Černoj; međutim i danas je ona još uvijek povoljna za Rusal, ali je samo pitanje do kada.

Dakle, ako je ovo suština poslovanja Rusala, onda KAP ne može da računa na neku svijetlu perspektivu; a Rusal je , kako analitičari predpostavljaju, zaintersovan, prije svega, za preradu boksita i proizvodnju glinice, tj. za prljavu industriju, takvu kakvu on već ima u Gvineji, tako da se može lako očekivati da Podgorica postane “crnogorska Gvineja”; a u Gvineji, što je, predpostavljam, poznato tenderskoj komisiji, nalazi se jedan od Rusalovih kombinata za preradu boksita i proizvodnju glinice, pa predlažem tenderskoj komisiji da, ipak, i to obiđu i da svojim očima vide kako to tamo izgleda – bar u ekološkom smislu.

Uz sve uvažavanje koje iskreno gajim prema ruskoj “braći”, ili tačnije rečeno ruskom narodu, a naročito ruskoj kulturi, moje je mišljenje da oni nisu ta snaga pod čijom upravom bi radili Crnogorci u svome najvećem preduzeću. Jer, Rusal, sa poslovnom tradicijom od 5-6 godina je još uvijek daleko ispod savremenog poslovanja zapadnih aluminijskih kombinata, kao što su, recimo, američki ili kanadski aluminijski giganti, AlCao ili AlCan, tj. ogromni sistemi sa 100-godišnjom poslovnom tradicijom, a takvi su, zapravo, nama i potrebni.

Naročito ako su njihovi stvarni interesi kompatibilni našim strateškim interesima, i koji mogu da nas nauče radu, redu i disciplini. A to Rusi ne mogu; jer oni, nažalost, ne mogu da se “sprave” ni sa svojom mukom, a mi očekujemo od njih da će da rješavaju našu.

I još nešto, u ovom biznisu, kao što znamo, nema mjesta za ljubav, koju, naravno, niko ne podcjenjuje. Naprotiv, tu viševjekovnu crnogosko-rusku ljubav bi trebalo da i dalje njeguju panslavjanske institucije, crkve i razna udruženja, a ne biznismeni; međutim, da se ne zavaravamo, u ovom konkretnom slučaju riječ je o najprimitivnijoj i najogljenijoj realnosti, bez imalo pozitivnih emocija, sa bilo koje pregovaračke strane, a najmanje sa ruske.

A ako već dođe do toga da Rusal kupi većinski paket akcija KAP-a , onda će se dugo komentarisati ta “sdjelka”, praviti kafanske analize, nagađati koliko je koji član tenderske komisije dobio “ispod stola”, polemisati uz povišene tonove, a onda će, u jednom momentu, kao po komandi, sve da zatihne; a nakon toga neće dugo proći, kada će, nažalost, biti postavljen eksploziv ispod nekog ferarija ili bentlija, Rusalovog v.d. upravnika KAP-a, koji će se, na svu sreću, u to vrijeme nalaziti u nekom klubu ili fitnis centru; a taj incident će predstavljati reakciju nezadovoljstva određenog kruga ljudi, koji su očekivali jedno, a dobili sasvim nešto drugo.

Ta impulsivna i krajnje primitivna i negativna reakcija će biti osuđena, ali i vrlo brzo zaboravljena, ono što će dugo ostati biće posledice, koje će za Crnu Goru biti nesagledive – nažalost u negativnom smislu.

Dragan D. Dragović
Moskva