Nema zestokog ideoloskog sukoba bez prijekog pogleda vodje: bez pogleda koji dobro, neuporedivo dobro vidi ono sto ocima ne moze da vidi

Piše: Ugo Vlaisavljević/Nezavisne

Odavno svako zna da je glavna osobina ideologija da privid podmecu pod stvarnost. Kada zelite nekom osporiti nacin kako gleda na odredjeno stanje stvari, pogotovo ako ga dijeli s citavom grupom ljudi, nazvat cete njegovo glediste ideologijom.

Ljudi obuzeti ideologijom uzimaju neki privid kao stvarnost. Slika dobro poznata jos od Domanovica: ljudi koji ne vide stvarnost tumaraju kao slijepi ili vide samo svoje slijepe vodje. Kada neka ideologija sasvim zavlada jedino sto se dobro vidi jesu vodje, a upravo ih nepokolebljivo uvjerenje njihovih sljedbenika da su oni ti koji sve vide cini toliko vidljivim.

Kada se sukobe dva pogled na svijet – nije li i posljednji rat bio takav sukob – to se ukrste pogledi dva velika oka na koja puno ljudi koji slabo vide gledaju. U takvim sukobima mnogi se ocima ne mogu vidjeti, pa se medjusobno ubijaju, ali, ako dobro pogledamo, tu se samo vodje uistinu poprijeko gledaju.

Nema zestokog ideoloskog sukoba bez tog prijekog pogleda vodje: bez pogleda koji dobro, neuporedivo dobro vidi ono sto ocima ne moze da vidi. Nije to pogled prepun mrznje, mada i takav moze ponekad da sijevne. Naprotiv, prije se za sve druge koji kroz vodjine oci gledaju moze reci da su zaslijepljeni mrznjom. (Dobro je poznato i cesto za mase otreznjujuce, ali uvijek prekasno, koliko se malo vodje medjusobno mrze, a cesto se u zaprepascujucoj mjeri postuju.) U poredjenju sa svojim sljedbenicima, bistre oci vodje imaju. Ako je vjerovati Svetozaru Markovicu i njegovoj preporuci, sjetih se prijatelja koji je to cesto navodio, to je zato sto oni vole da gledaju u daljinu.

Pogledajte u oci vodjama. Mozda to mozete tudjim, ali ne i svojim vodjama. Oci svoga vodje svakako mozete vidjeti, ali ne i njegov pogled. Koliko god gledali, uvijek vam jos ostaje da uhvatite njegov pogled. To je zato sto ne mozete gledati svoj pogled, gledati u to kako gledate. Vodja je covjek s kojim dijelite vlastiti pogled, onaj jedini pogled koji nikad ne mozete uhvatiti. Sjetite se Tita koji vas je s fotografije iznad skolske table zagonetno promatrao u ucionici. Ili nekih kasnijih zagonetnih pogleda. Frojd je govorio o doslovnoj zaljubljenosti u vodje. Osoba u koju ste zaljubljeni gleda vas s fotografije vasim vlastitim ocima, iako bi mozda sve dali da imate njene oci.

Velike vodje su kao meduze, strasno ih je gledati u oci. Cak i kad su vam to sasvim tudje, mrske vodje, taj dojam da gledate citavom jednom narodu u oci ne ostavlja nikog ravnodusnim. Gledate u oci tudjeg vodje, sasvim lascivan prizor, a pogled koji dohvatate je obican ili prazan. To je kao kad vam neko pokazuje sliku svoje drage ili dragog i ocekuje da se i vi na nju “uhvatite”. Koliko puta ste to iskusili, pogotovo u stranoj zemlji, uhvativsi u prolazu: tupi, zajedljivi, drski, blesavi, uobrazeni, smeteni, lukavi, debilni, proracunati, odsutni (itd.) pogled tudjeg vodje. Onaj pogled koji njegovi sljedbenici, dok god su to sto jesu, nikada nece biti u stanju da uhvate. Ali, upravo zato vodja u sebi moze nositi dusu tolikog broja ljudi: “ono nesto nedokucivo” u cemu narod vjeruje da se ponajvise naslucuje njegovo iskonsko bice.

Postoji kod nas masovna panika oko hvatanja pogleda, jer ima puno vodja, pa tako i onih koji poprijeko gledaju na naseg vodju. Tjeskobno je iskustvo ne vidjeti dobro onoga koga gotovo nikad ne ispustate iz vida. Zato svi hvataju svaciji pogled na sve strane. I okruzeni su cesto slikama vodja koji ih netremice gledaju. I mrtve vodje zivo gledaju. Njihova smrt ne moze nauditi, cak jos vise doprinosi onom najprivlacnijem kod njih: zagonetnosti neuhvatljivog pogleda, njihovog i naseg vlastitog pogleda. Dok god vi gledate na nekog kao na svog vodju, njegov pogled ne moze ugasnuti. U stvari, on vam migolji i poziva vas da ga uhvatite – ali samo dok tim istim pogledom i sami gledate. Koliko jos ljudi ocima mrtvih ili svrgnutih vodja gleda na ovu stvarnost! Tako su i njihove oci kao i te velike oci nastanjene milijardama ociju. Ne zaboravimo da su to oci ideologije, oci kojima se cini da sve vide. Okati ljudi na sve strane, bez mrene, bez mrtvog ugla! Lako ce vas prozreti ako ne gledate njihovim ocima.
Ali, oni ipak bulje u sve i posvuda, jer ne mogu da vide ono najvaznije. Ne slijede ljudi vodje, pogresno se to misli, nego hvataju njihove poglede. Ne stoje oni zapravo iza vodja, nego ispred njih kao ukopani. Ko zna uociti, onda zna da vodju bolje predstavlja njegova fotografija i plakat nego on sam. Zato mnogi ljudi moraju stalno da tumaraju okolo hvatajuci tudje poglede, poglede za koje naslucuju da mogu zlurado uhvatiti njihovu bezuspjesnu potragu za svojim vlastitim pogledom. Uobicajena predstava o sljedbenistvu ne pogadja ovaj ocaj ideologije: zivi vodja se s uspjehom moze slijediti, ali ni mrtvi vodja se ne moze vidjeti kakav je uistinu bio.

Nije cudo da su ljudi kod nas vicni gledanju. Neko ce reci da je to zato sto su cesto bili izlozeni opasnosti, velikom stradanju. To je tacno pod uslovom da ovu opasnost ne shvatimo toliko kao vanjsku opasnost koliko kao prijetnju koja dolazi iznutra. Ne gledaju ovdasnji ljudi toliko pomno oko sebe koliko u druge. Kao sto se mudro kaze, oni im nastoje “zaviriti u dusu”. Upravo kao sto to neumorno pokusavaju uciniti svojim vodjama. Kod nas je dio svakodnevne komunikacije, pogotovo s neznancima i nedovoljno bliskim sagovornicima, grcevito lijepljenje oci za oci i lovljenje pogleda.

Zahtjev policijskog isljedjivanja – u oci gledati i nikad ne obarati pogled – se cak smatra potvrdom necijeg dobrog morala i karaktera. (Naravno, dugo kolektivno iskustvo o lopovima i izdajicama tome je dalo takodje veliki doprinos.) Mozda nista ne pruza tako plodno tlo ideologijama velikih vodja kao ovi dobro uvjezbani i duboko usadjeni rituali kolektivne razmjene pogleda. Gledati na stvarnost kod nas niposto ne znaci gledati samo svojim ocima. Stvarnost je takva da se mora pomno gledati, zajedno sa ljudima s kojima se treba dijeliti svoj pogled, a koji je to pogled uvijek ce nam reci vodja koji pomno gleda na nas.

Ugo Vlaisavljević
Nezavisne novine