Duse se pradjedovske najgrlatije u Crnoj Gori zazivaju pred izbore i referendume, kada se govornici pozivaju na buduca pokoljenja

Piše: Brano Mandic

Mimo arhiva, novinskih zapisa, analiza i stenogramskih rolni, o tragediji jednog politikom sludjenog drustva svjedoce i pucki komentari ispod glasa.

– Nije Milo (Djukanovic) kriv, on ne zna sta rade ovi ispod njega – cuvena je narodna doskocica, jedna od onih koje, po tvrdnjama opozicije, sire causi tajne policije u slavu premijerove fotelje.

– Bolje da glasamo ove koji su se vec nakrali, pa ce manje ubuduce, od ovih sto su vlasti zeljni – kaze bizarna mudrost iz Crne Gore s kraja devedesetih, dostojna sofista stare Grcke.

Ili, kada crnogorski penzioner ne zeli da se politicki oda, obicno drznicima sjetno odvrati:

– Ja sam imao samo jednu partiju, a nje vise nema…

Da treba razgraniciti narodne poslovice od novokomponovanih laznjaka, upozorava profesorica filozofije i antropologije Sonja Tomovic-Sundic. Ona podsjeca da nove ideoloske floskule pod plastom narodnog predanja uniformisu, odnosno, ukidaju misljenje.

– Gradjani reaguju na odredjene drustvene pojave sablonizirajuci ih u odredjene jezicke matrice koje su pokusaj da se sudi, ali toliko uopsteno i toliko neprecizno da je to liseno znacenja – kaze Tomovic-Sundic i podsjeca da se narodna pamet u totalitarnim sistemima kreira iz centara politicke moci.

Cesto na braniku narodne vlasti, narodna pamet je nebrojeno puta progovorila kroz frazu: “A koga ces umjesto njega?”, ali se uzdizala i do pronicljivih opazanja: “Oni se pred kamerama svadjaju, a poslije zajedno jedu i piju”.

– Te su sintagme vrlo funkcionalne…To je odustajanje od vlastitog misljenja jer su sve te konstrukcije krajnje bezlicne. Znaci, njih ne izrice jedan pojedinac sa stanovista vlastite savjesti vec su to stereotipi koji se prihvataju bez sumnje – veli Tomovic-Sundic.

Ako se tome dodaju i orvelovske slutnje “da u glasackim kutijama imaju kamere”, onda nije ni cudo da sa takvim narodskim citatima onaj koji zasjedne na celo tesko silazi, ili kako “na narodnu” mudro progovori hercegnovski pjesnik Antonije Pusic “ko visoko leti, visocije pada”.

Profesor Milan Popovic je nedavno povodom “Rata za mir” napomenuo da se u javnosti sve vise odomacuje teorija kako je tadasnja Demokratska partija socijalista bila protiv rata. Crnogorski su celnici, po toj teoriji, bili odvec mudri da se javno suprotstave Milosevicu – da Crna Gora ne bi prosla kao kasnije Bosna.

– Da su bili manje mudri, mozda ni Bosna ne bi bila Bosna – usljedila je Popoviceva redakcija tog carsijskog apokrifa.

Ista “carsija” godinama “bruji” da su svi oni (politicari) isti, da referenduma (ne)ce biti, da nikad nije bilo gore nego sto je sad, da ce biti kako Solana kaze…

– Visoko prisustvo stereotipa je pokazatelj da taj narod, ta populacija nije u stanju da se na otvoren i normalan nacin bavi javnim poslovima – kaze Tomovic-Sundic.

Narod je “znao” kada je Djukanovic kod Siraka sredio da NATO ne bombarduje Luku Bar, da je liberal Slavko Perovic ljubio sahovnicu, da mitropolita SPC Amfilohija Radovica cekaju pocasne katedre na desetak svjetskih univerziteta, a da je don Branko Zbutega mogao bez kucanja banuti kod pokojnog pape Jovana Pavla Drugog kad mu se prohtije.

– Taj kod ministra nogom otvara vrata!- pucki je prevod engleske rijeci establisment.

Osim poslovicne forme, duh plemena izranja basnolike rezone, pa se javne licnosti svode na pojedine njihove osobine. Tako je Svetozara Marovica zapalo da je mudar (lisica), Djukanovica da je ostar (ljuta guja), a Predraga Bulatovica nesto izmedju.

Ne smeta kad Djukanovic, kao prije pola godine na HRT-u, biva mnogo meksi nego sto mu nadimak Britva nalaze, a Marovic bas suprotno svom psihoterapeutskom tonu plane oko afere Pancir – njih dvojica imaju svoje narodske foto-robote od kojih se u predizbornim kampanjama ne odustaje.

S druge strane uspjeha, Momir Bulatovic je ispao iz politicke utrke mozda i zbog toga sto se previse osmjehivao, a to u poslovicama nije plus. Bio je nesto nizi od konkurenta i govorio pognute glave sto mu Crnogorci, premda tradicionalno naklonjeni brkajlijama, nijesu mogli oprostiti(co’ek se u oci gleda!)

– Necemo brka, ‘ocemo co’eka! – osvanuo je na podgorickim zgradama grafit lideru kojem je prvo predsjednikovanje dnevni list “Pobjeda” cestitao naslovom “Momire, neka ti je srecan narod!”.

Kako narod najbistrije zbori uz gusle, tako su “godine raspleta” opjevane i u himnama haskim bjeguncima. Osmerac i desetarac, medjutim, ne zaobilazi ni aktuelne stranacke lidere u Crnoj Gori. Nedjeljnik “Crnogorski knjizevni list” sporadicno izbaci brzalice u kojima narodni pjesnik npr. kurazi potpredsjednika Skupstine Dragana Kujovica stihovima “Kujovicu, sad il’ ikad!” ili Predraga Bulatovica opominje na politicki kurs njegovih predaka.

Duse se pradjedovske najgrlatije u Crnoj Gori zazivaju pred izbore i referendume, kada se govornici pozivaju na buduca pokoljenja. Veliki Luj Ferdinand Selin je napisao da je obracati se potomstvu isto sto i pricati sa crvima.

To posebno kada se govori “iz glave cijela naroda” kojoj treba makar aspirin, velik kao kolut njeguskog sira.

********

Politicki zafrkanti se igraju Filipa Visnjica

– Sve te danasnje floskule koje govore o vlasti – svaka ima porijeklo od ranije. Nije to sadasnji odnos prema vlasti nego samo specifikacija, govorna i stilska, sentenci koje su nekad postojale – objasnjava profesor narodne knjizevnosti i bivsi lider Narodne stranke Novak Kilibarda.

Kada cuje na televiziji poslanike da govore “iz glave cijela naroda” i kunu da znaju sta narod misli zna i osjeca, Kilibarda se, kaze, mora nasmijati.

– Razni sitni politicarcici oskudnog obrazovanja i jos oskudnijeg morala djeluju groteskno, vise je to sprdacina. Oni sami sa sobom, minornoscu svojih licnosti, minornoscu shvatanja zivota i svijeta ne mogu biti ni molekul iz svijesti svoga naroda, nego samo persiflaza te svijesti. Mogao je Filip Visnjic pjevati iz glave cijela naroda, mogli su to genijalni ljudi, a ne mali politicki zafrkanti – veli Kilibarda.

Narodne mudrosti su rasute bez sistema i svako misljenje se moze opravdati nekom narodnom filozofemom. One su cesto znacenjski suprotne. Zato je, kako kaze Kilibarda, oblik agitovanja poslovicama u Crnoj Gori jos snazan.

– To je upravo vjestina koju su doveli do vrhunca klerikalci i makijavelisticki politicari. Klerikalci ne biraju nacina da u sluh slusalaca unesu one poruke koje odgovaraju politici koju tumace – kaze Kilibarda.

Kralj Nikola kao hrvatski imperator

Kada su se pocetkom devedesetih proslog vijeka Crnogorci opet upoznali sa sopstvenim grbom, carsija je munjevito reagovala: cirilicni inicijali posljednjeg crnogorskog kralja HI (Nikola Prvi) desifrovani su latinicno u duhu tadasnjih ratnih pohoda kao “Hrvatska Imperija”.

– Te dosjetke i stereotipi sluze i da se ljudi brane od drugosti. Vi se u stvari ubacite u jednu semu i time blokirate svaku razlicitost. Znaci, vi time negirate automatski druge, jer ih automatski dozivljavate kao poslovnicnu opasnost – objasnjava Tomovic-Sundic.