Ne mogu se osporiti cinjenice da je Crna Gora bila u ratu sa Hrvatskom, i da se veliki broj gradjana Crne Gore odazvao ratnom poklicu svojih partijskih vodja

Piše: Dr. Srdja Pavlovic

Kada je u pitanju ucesce u ratnim sukobima na prostoru bivse Jugoslavije, kao i u Dubrovackoj Operaciji tokom 1991 i 1992 godine, ne mogu se osporiti cinjenice da je Crna Gora bila u ratu sa Hrvatskom, i da se veliki broj gradjana Crne Gore odazvao ratnom poklicu svojih parlamentarnih predstavnika, politickih lidera, i partijskih vodja, da ucestvuju u agresiji na Dubrovnik.

Ove cinjenice se ne mogu promijeniti bez obzira na trud koji u tom pravcu ulaze crnogorska politicka elita i neki pravni eksperti. Mogu se oni upirati iz petnih zila da dokazu kako je oko Dubrovnika ratovala bivsa JNA, i kako mlado i perspektivno crnogorsko rukovodstvo nije imalo pojma o tome sta se zaista desavalo na terenu. Sve je uzalud. Cinjenice su neumoljive.

Naravno, ne moze se ocekivati da ce crnogorska politicka elita svojevoljno priznati sopstvene greske iz ranih 1990-tih godina. Gresnici koji su i danas na pozicijama vlasti ce da se brane svim sredstvima. Danas se oni brane politickom manipulacijom zvanom “dvije Crne Gore” i spremnoscu da zutim dukatima otkupe sopstveni crn obraz. Brane se i imbecilnim konstatacijama da su zlocine pocinili “Srbi iz Crne Gore”. Uvredljivi komentari crnogorskog predsjednika vlade o toboznjoj politizaciji pitanja naknade ratne stete, i bezobrazno svodjenje opravdanog zahtjeva za ratnom odstetom na problem gubljenja “jednog stada”, jasno pokazuju dubinu panike koja je zahvatila vladajucu strukturu u Crnoj Gori. Ljutnja i uvreda su znaci nemoci. Koncentrisani napor politicke elite u pravcu zastite svojeg “lika i djela” iz ranih 1990-tih godina, kod posmatraca prvo izaziva nevjericu, pa smijeh, a potom i mucninu.

Nasu politicku elitu treba prisiliti da se suoci sa sopstvenim ruznim likom u istorijskom ogledalu. To se treba i moze uciniti argumentima, dokumantima, gradjanskom hrabroscu, i spremnoscu da se ni po koju cijenu ne zaborave katastrofalne greske (svejedno da li slucajne ili namjerne) koje je crnogorska elita pocinila tokom posljednje decenije. Zato, ne treba prestajati da se argumentovano govori o crnogorskoj agresiji na Hrvatsku, o pljackaskom pohodu crnogorskih rezervista kroz bogate Konavle, i o velikosrpskom nacionalizmu tadasnjih crnogorskih lidera.

Ranih 1990-tih godina mlado crnogorsko rukovodstvo je bilo poslusnik Slobodana Milosevica, i bilo je duboko odano idejama velikosrpskog nacionalizma. To su bili okviri u kojima se definisala tadasnja crnogorska politika. Crna Gora koja je ratovala u Dubrovackoj Regiji bila je, u najvecoj mjeri, izmanipulisana od strane sopstvenih lidera. Bila je podijeljena na izdajnike koji su bili portiv rata i agresije na Hrvatsku, i patriote koji su se borili za ocuvanje takozvane Jugoslavije. Crnogorska vlast je kreirala i odrzavla takvu podjelu. Gradjani Crne Gore su “oslobadjali” Konavle tako sto su u praksi primjenjivali stavove koje su crnogorski politicari iznosili na skupstinskim zasijedanjima, a potom ih razradjivali u patriotskim medijima. Nasi politicari su se zalagali za konacno razgranicenje sa Hrvatima, jednom za svagda. Neki od gradjana Crne Gore su tada pocinili zlocine. Ti zlocini trebaju da budu personalizovani i kaznjeni shodno zakonu. Istovremeno, ovi zlocini moraju biti interpretirani kao dio politickog projekta koji je zagovarala tadasnja vlast u Crnoj Gori.

U posljednjih petnaestak godina, u Crnoj Gori su na vlasti manje-vise isti ljudi. Danasnji lideri su evropejci kojima na srcu lezi multikulturalizam, pomirenje, i dobrosusjedski odnosi. Oni su spremni da se odmah izvinu u ime svih gradjana Crne Gore za stradanja koja su pretrpjeli susjedi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ipak, Crna Gora je iznova podijeljena, ali su uloge nesto drugacije. Demokratska vlast zrtvuje nekadasnje heroje kako bi spasila sebe. Retorikom pomirenja i integracija, ona pokusava da kupi legitimitet i zastiti sebe od neizbjeznih pitanja: kako je moguce da nekada nacionalisticki nastrojeni lideri ne snose nikakvu odgovornost za desavanja iz ranih 1990-tih? Kako je moguce da oni sebe danas predstavljaju kao lidere neke “druge (nove) Crne Gore” – demokratske, tolerantne, spremne za pomirenje? O cemu to oni pricaju?

Doista, u posljednjih petnaestak godina su se jasno definisale dvije Crne Gore. Jedna Crna Gora je bila ona koju je kreirao DPS – ratnohuskacka, krvolocna, primitivna, nacionalisticka, kriminalizovana, poslusna, i nadasve prevrtljiva i koristoljubiva. Ona jos uvijek postoji, i o vratu tegli breme zlocina.

Druga Crna Gora je bila ona koja se javno i jasno protivila ratu i agresiji, i koja se borila protiv nacionalizma i fasizma na nasem prostoru, i bila proganjana od strane vlasti.

Ove dvije Crne Gore su i danas u sukobu. Vladajuca Crna Gora danas poziva da se okrenemo buducnosti i mislimo pozitivno; da zatvorimo fijoku sa avetima iz proslosti, a o cjenovniku bola da se dogovorimo na medjudrzavnom nivou! Zvanicna Crna Gora, sa hipotekom zla i ratnog razaranja, i dalje marginalizuje i progoni onu Crnu Goru koja trazi licnu (politicku i krivicnu) odgovornost za pocinjene zlocine.

Nacionalisticki poziv na prolivanje komsijske krvi u jesen 1990 godine je danas volsebno mutirao u spremnost da se plati cijena zatvaranja fascikle sa dosijeima politicara. Strukture vlasti i njima bliski (od njih zavisni?) krugovi intelektualaca, ovog mutanta nazivaju “nova” Crna Gora. Njome paradiraju pred porodicama nestalih izbjeglica i obecavaju pravdu i kompenzaciju.

To, medjutim, nije nikakva “nova” Crna Gora! Radi se o jos jednom pokusaju nekadasnjih nacionalista i ratnohuskaca na pozicijama vlasti da zametnu svoje smrdljive tragove iz proslosti. To im se ne smije dozvoliti.