Komemoriranje srebrenickog masakra na desetu obljetnicu zlocina genocida nad osam tisuca Bosnjaka proslo je bez isprike srbijanskog predsjednika Borisa Tadica

Piše: Slobodna Dalmacija

Komemoriranje srebrenickog masakra na desetu obljetnicu zlocina genocida nad osam tisuca Bosnjaka proslo je bez isprike srbijanskog predsjednika Borisa Tadica. Razumljivo. Jerbo bi u sadasnjoj konfiguraciji vlasti u Srbiji to bila vise groteska nego iskreni cin pokajanja i mozebitne moralne katarze. Tadic je uoci 11. srpnja izjavio u priopcenju za medije: Idem u Srebrenicu da bih kao predsjednik Srbije pokazao kako se Srbija odnosi prema ratnim zlocinima pocinjenim nad bosnjackim narodom. Prvi razlog je ljudski i ne treba ga puno objasnjavati. Drugi razlog su gradjani Srbije. Mi nismo stajali iza zlocina. Moramo pokazati distancu izmedju gradjana i zlocinaca. Od toga zavisi buducnost Srbije. Treci razlog je neophodnost uspostavljanja punog povjerenja i suradnje zemalja regije. Idem u Srebrenicu misleci o regionalnoj suradnji i odgovornosti za sve ono sto se dogodilo na prostoru bivse Jugoslavije. Moramo prekinuti zacarani krug zla na Balkanu.

Dakako, srbijanski predsjednik nije propustio kazati da su ucinjeni i mnogi zlocini prema srpskom narodu, te da se njihova osuda po sebi podrazumijeva. Ali, naglasio je, “vrlina i snaga je osuditi zlocin pocinjen u nase ime prema drugom narodu”. I zato se pojavio u Srebrenici. No, njegova fizicka nazocnost komemoraciji, ma koliko znacajna na razini simbolike, ne moze kompenzirati snagu javno izgovorene rijeci, javnog preuzimanja krivnje za zlocin pocinjen u ime srpskog naroda te javnog iskazivanja zaljenja zbog toga. Taj dio “kolektivnog iskupljenja” ostavljen je za neko drugo vrijeme, neku drugu obljetnicu. Zasto Tadic nije demonstrirao gradjansku i politicku hrabrost nad najvecim masovnim stratistem nakon Drugog svjetskog rata? Zasto se sutke poklonio bosnjackim zrtvama? On za drugo jednostavno nema mandat, a nije spreman biti ni Stjepan Mesic!

Srbija, koja deset godina nakon genocida u Srebrenici i strasnih zlocina u Hrvatskoj, instalira radikale na vlast, koja zakonom izjednacava cetnike i partizane, pace pod drzavnim pokroviteljstvom organizira ravnogorsko opijelo sljedbi cetnickog vojvode Draze Mihajlovica, nije zrela za ispriku. Da je kojim slucajem Boris Tadic zatrazio oprost pred oko 50 tisuca okupljenih Bosnjaka i nebrojenim stranim izaslanicima pognutim nad 610 posmrtnih kovcega tek identificiranih zrtava srebrenickog pokolja, bila bi to gesta osobnog kajanja i pijeteta, cin bez pokrica drzave koju zastupa. I ma koliko da ga je, prema izjavi koju potpisuje, prvorazredno u Srebrenicu doveo ljudski razlog, njegovo su ponasanje na licu mjesta dominantno odredili oni politicki. Isprika oko koje se, posve pogresno, koncentrirala sva medijska paznja, u ovom trenutku bi bila vrhunac politickog kica i licemjerja. Utoliko bolje da je izostala. U njezinu iskrenost bi malo tko vjerovao, a takva “strateska” laz u funkciji udvaranja medjunarodnoj zajednici dodatno bi vrijedjala spomen na tisuce pogubljenih.

Vise od svake deklaracije, svih rijeci ovog svijeta, govore djela, a ne isprike. I ako nikada i ne dobiju oprost za svoje zlocine, izrucivanjem pravdi onih koji su ih zapovjedili i neposredno izvrsili, prije svih Karadzica i Mladica, mogu makar racunati na iskupljenje nevinih zrtava (gradjana) na cija su ledja uprtili kriz svoje velikosrpske politike. Predugo je trebalo da bi se Srbija uopce suocila sa zlocinima sto su u njeno ime pocinjeni. Ni Vukovar, ni Ovcara, ni Skabrnja… nisu dopirali do svijesti godinama indoktriniranog naroda kojemu su servirani samo mitovi o junastvu srpskog vojnika i ugrozenosti njegova nacionalnog bica. Tek je haaski videozapis iz srebrenicke zone sumraka na kojemu “dicni srbijanski vitezovi” hladnokrvno ciljaju u beskrvno tijelo (malodobnih) bosnjackih zrtava, pazeci pritom da na vrijeme zamijene baterije kako oko kamere ne bi propustilo nijedan kadar njihova junackog djela, otrijeznilo mnoge tamosnje skeptike. No, te su jezive slike njihova nocna mora i s njom se jos ne znaju nositi. Zato dojucerasnje osporavanje danas masovno zamjenjuju relativiziranjem zlocina. Olaksavajuci vlastitu savijest. Nije li upravo o tome rijec kad Dragan Cavic, predsjednik RS, u Srebrenici izjavi da su “ovom komemoracijom uvrijedjene srpske zrtve”, kojih je istina manje, ali zrtva je zrtva i svaki je zivot jednako vrijedan.

U Srbiji jos i danas glas razuma i konzekventne osude zlocina dolazi najglasnije od nevladinih udruga, koje se toliko godina nakon rata doimaju usamljenijim negoli tijekom krvavih sukoba. Policija ne intervenira kada se na aktiviste NGO-a, predvodjene “Zenama u crnom” u povodu obiljezavanja 10. obljetnice srebrenickog masakra u Beogradu, baci suzavac, kada se Natasi Kandic izvikuje “kurvo”, a prosvjednicima replicira uzasavajucom porukom “Noz, zica, Srebrenica”. Srbija kao da se ne zeli probuditi od sramote, a isprikom bi je priznala i dozivjela.