Trublje i rodoljublje

by | jun 3, 2005 | Drugi pišu | 0 comments

Kako su “trubaci, brate” postali omen iskonstruisanog “srpskog nacionalnog identiteta”, i da li to znaci da su Emir Kusturica i Goran Bregovic otac i majka srpskog naroda

Piše: Teofil Pancic/Vreme

Stvari se bas lepo i slatko intenziviraju na onom Bojnom Polju Simbola koje je ponajcesce glavni sadrzaj ove rubrike. Evo, recimo, ima vec desetak dana otkad se tamo oko Negotina podzapase nadrndane grupice srpskih i vlaskih/rumunskih pravoslavnih vernika – i patriota pride, to vam je ovde postalo k”o prst i nokat – oko toga ko ima, a ko pak nema pravo da u izvesnom crkvenom objektu svecano obelezava milion i ne znam tacno koju godisnjicu neke srednjovekovne bitke izmedju vlaskih vlastelina i opakih Turaka (sa sve placenicima i vazalima, medju kojima se navodno obreo i Kraljevic Marko, prevejani tezgaros): “ovo je srpska zemlja (bre)”, govorahu jedni; “ovo je nase nasledje”, odvracahu drugi uz cvrkutavu melodiju panove frule, i tako to trajase (pro)letnji dan do podne, sve uz diplomatsko posredovanje narodne milicije. Okej, ako dokon pop prekracuje vreme pokrstavajuci jarice – ili Karice, sto mu je bezbeli mnogo pametnije – sta li tek (da) radi njegova dokona pastva iliti zupljani, da ne recem parohijani?! Pa eto, recimo, moze da zaneseno ozivljava poluapokrifne medijevalne bitke, trudeci se da u njima makar i naknadno “pobedi” mrske dusmane i jos mrskiju istovernu konkurenciju, ili da ih makar simbolicki zapisa kao svoje i samo svoje Neotudjivo Nasledje. Tjah, sve je to mozda tek karakteristicna terenska farsa, palanacko ubijanje dokolice i zatomljivanje apsurda, daleki i tuzni provincijalni eho inace vec dve decenije trajuce histerije (oko) identiteta na “ovim prostorima”; a gde ste to jos videli histeriju dostojnu tog casnog imena bez prigodnog zivopisnog histerisanja?!
Zato mi, eto, necemo danas o tome… Nego se selimo cak u Suboticu, gizdavu varos u kojoj joste zivi (i “zivece vekov”ma) Maestro Zvonko Bogdan, i cije becarske noci, nabokane paprikasom i orosene casama sardonea sa palickog peska, jos pamte tamburase neumrlog Tumbas Pere Haje… E, taj je kraj nekako odvazda kroz istoriju slabo stajao sa Ljutim Bojevima, pa se njegove simbolicke bitke nuzno vrte oko sasvim skore proslosti ili pak presne sadasnjosti. Tako je, na primer, dopisnik uglednog “Kurira” (31. 5. 2005.) vispreno otkrio – i pokorno dojavio – najnoviji slucaj Muckog Napada Na Srpsko Nacionalno Bice u ovom et(n)icki nepouzdanom gradu, i to u reziji gradonacelnika Geze Kucere in person: maturirali tako vredni srpski suboticki maturanti, i hteli javno, na ulici, da se provesele, sve sa trubaci, a onda im to Kucera licno zabranio, pod bednim izgovorom da ce bas tada gradom hoditi madjarski premijer DJurcanj, pa nije pozeljno da bude kakvih god javnih okupljanja na ulici, zbogradi bezbednosne prevencije. E, tu smo ga cekali! Nije njemu – kazu lucidni Dopisnikovi sagovornici – sto prolazi DJurcanj, nego njemu smeta Srpska Truba, taj vajkadasnji simbol srpskog identiteta, docim mu violina i cimbal ne bi smetali uopste! Eto kako se sve Raspeto Srpstvo perfidno ugrozava, kako mu se podlo osporava pravo na Ispoljavanje Identiteta! Mda. Bas potresno. Nareceni kusturijanski dernek na kraju je, tek da se zna, uredno odrzan, ali u dvoristu Gimnazije (gde mu je, bajdvej, inace i mesto), a ne na soru.

Sta je ono sto ovaj bizaran slucaj cini tako zanimljivim? Ajmo po redu. Nesto ne verujem da nacijama treba Otac, ali ako vec govorimo u tim kategorijama – ne bese li Rastko Nemanjic oficijelni “otac” srpske nacije kakvu poslednjih vekova znamo? Ili smo mi to kanda poslednjih leta malko mutirali, pa smo jos i dobili nove roditelje, recimo Emira Kusturicu i Gorana Bregovica? I ko je od njih u tom slucaju cale a ko keva? I od koga se vise isplati iskati dzeparac? Ne, sasvim ozbiljno, sta se to dogadja s ovim nasim nesrecnim, zdravo pobrkanim svetom? Jer ako su trubaci, brate postali jedan od simbola nekakvog “srpskog identiteta”, onda mi zivimo u jos blesavijoj pojmovno-vrednosnoj pometnji nego sto se do sada moglo i pretpostaviti. Srbijansko “lozenje” na harmoniku ili frulu, vojvodjansko na tamburice ili gajde, dinarsko na gusle etc. – sve to ima nekakvo uporiste u “tradiciji” (i to mahom relativno novoj), mada “tradicija”, da se razumemo, nikada nije onako “cista”, onako “autohtona” kako njeni obozavaoci kicerski zamisljaju – ona je uvek neka vrsta ekskluzivistickog kulturnog konstrukta, ali je taj konstrukt barem dovoljno vremena odlezao – i tako potvrdio vlastiti smisao i utemeljenost na narecenom prostoru – da ga se moze shvatiti i tretirati ozbiljno, uz sve zadrske. U tom smislu, “trubaci” su samo jedan trivijalni potkulturni trend, u rangu spanskih serija; utoliko oni mogu biti zalog identiteta samo nekoj ekstravagantnoj potkulturnoj grupi, nikako naciji. Oni su isplivali na velikom talasu karnevalizacije i spektakularizacije (te otuda i samodivinizacije) prostote; zato nije cudno da je taj trend uzeo maha potkraj osamdesetih, a zacario u devedesetim. Njegov je uspeh, doduse, vaistinu senzacionalan: vec tusta i tma naseg sveta ozbiljno je poverovala kako je to vec sveprisutno sadisticko mucenje jednog plemenitog muzickog instrumenta vaistinu “oduvek” saundtrek nasih zivota, legitimni omen “srpskosti”. Nije, bre: to je samo nusposledica jedne veste i agresivne popkulturne invazije. I tako smo svi ulovljeni u jednu sumanutu simbolicku klopku: na koncu se borci za “nacionalni identitet” zeste oko jedne Pompezne Izmisljotine kao da im ju je sam Sveti Sava u amanet ostavio. A ono jok, nego im niko nije javio da se najveci srpski trubac zove Dusko Gojkovic. On inace ne svira po svadbama, sahranama i maturalnim zabavama, nego pici dzez, idealan izraz tradicionalnog srpskog weltschmerza.

0 Comments

Submit a Comment