Publikovanje ovog dokumenta moze biti manifestacija latentnog sukoba unutar vladajuce koalicije oko stvari koje mozda i nemaju nikakve veze sa medijima i problematikom crnogorske nezavisnosti

Piše: Srdja Pavlovic

Sudeci po izvjestavanju crnogorskih medija (ako im je vjerovati !), gospodin Miodrag Vlahovic je “ovlas” pregledao dokument takozvane analize, prije nego je proslijedjen na adrese predsjednika vlade i predsjednika skupstine. Ako su ove informacije tacne, odgovornost ministra spoljnih poslova je tema o kojoj se treba razgovarati. Ako je ministar Vlahovic zaista “ovlas” redigovao pomenuti tekst, onda je logicno zakljuciti da se on i njegovi sluzbenici slazu sa ocjenama iznesenim u ovom dokumentu. Dakle, moje drugo javljanje na ovu temu ne oslobadja crnogorski MIP od odgovornosti. Naravno, ostavljam otvorenu mogucnost da cu crnogorski mediji koji su prenijeli pomenutu opasku ministra spoljnih poslova, u stvari, slagali crnogorsku javnost, i da ministar Vlahovic ovo uopste nije izjavio. Obmanjivanje javnosti nije novina u Crnoj Gori.

Publikovanje ovog dokumenta moze biti manifestacija latentnog sukoba unutar vladajuce koalicije oko stvari koje mozda i nemaju nikakve veze sa medijima i problematikom crnogorske nezavisnosti. Od ranije je poznato da veci partner u ovoj koaliciji (DPS) nema rezervi kada je u pitanju koriscenje raznih modela pritiska na manjeg koalicionog partnera. Sjetimo se samo spiska “drzavnih neprijatelja” koji je procurio u javnost kao dio takozvanih zakljucaka o slucaju S.C. i trgovine seksom u Crnoj Gori. Autorstvo ovog dokumenta nikada nije jasno utvrdjeno. Dakle, nije nemoguce da su MIP i resorni ministar naivno “legli na rudu” samovolji veceg koalicionog partnera. Ovim ne zelim reci da je manji koalicioni partner politicka snjeguljica, vec zelim prepoznati realnost odnosa politickih snaga u Crnoj Gori.

Mediji u Crnoj Gori (uz par casnih izuzetaka) su uvijek bili pod punom kontrolom struktura (partija) na vlasti. Osporavati validnost ove tvrdnje bi znacilo zatvaranje ociju pred medijskom i politickom stvarnoscu kod nas. Cinjenica da veliki broj ljudi u Crnoj Gori ovu kontrolu danas vidi kao normalni slijed stvari i kao neophodan uslov za ostvarivanje “viseg cilja”, ili, pak, ne zeli (ili se boji) o tome javno govoriti, je tema za siru analizu na drugom mjestu i u drugoj prilici.

Gospodin Zekovic ima pravo na sopstveni stav o stepenu relevantnosti naucnog tijela kakvo je The Association for the Study of Nationalities, i naucnih institucija kakve su The Harriman Institute i Columbia University. Radi potpunijeg informisanja citalaca potrebno je reci da je The Harriman Institute najstarija i najveca akademska institucija u Sjedinjenim Americkim Drzavama koja se bavi interdisciplinarnim analizama i studijama medjunarodnih odnosa. O instituciji kakva je Columbia University nije potrebno mnogo govoriti. Znacaj ovih institucija nece biti umanjen time sto ih gospodin Zekovic ne prepoznaje, ili za njih nikada nije cuo.

Naucni skup o kojem sam govorio u mojem prethodnom javljanju, moze biti ocijenjen kao marginalan (“na nekom skupu u Americi”) jedino od onih koji ne zele da se suoce sa cinjenicom da se o crnogorskoj situaciji razgovara i na mjestima koja praktikuju objektivnu analizu, a ne samo u centrima oformljenim da budu produzena ruka lokalne politicke elite. U svijetu postoje mnoga strucna tijela koja se bave analizom nase situacije, a koja nijesu favorizovana od struktura vlasti u Crnoj Gori. Gospodin Zekovic nije u prilici da procijeni da li je moj zakljucak (parafraza zakljucaka za okruglog stola “The Making of Modern Montenegro”) “povrsan i netacan”. On naprosto ne zna dovoljno o pomenutoj problematici. Sudeci po nacinu na koji reaguje, njegovo vidjenje crnogorske situacije je u znatnoj mjeri obojeno emocijama, koje neminovno zamagljuju vidike.

Tvrdnja gospodina Zekovica da se moji zakljucci podudaraju sa glavnom tezom “prosrpskih partija u Crnoj Gori i Liberalnog Saveza” je pokazatelj uskog politickog vidokruga. Moj odnos prema pocivsem LSCG nije nikada imao obrise idoeolskog sljepila, niti je patio od nekritickog odnosa koji je karakteristican za one ljude u Crnoj Gori koji svom snagom podrzavaju trenutnu strukturu na vlasti. Sto se tice “prosrpskih partija u Crnoj Gori”, moj stav prema tim pro-Milosevicevskim mutantima i vikend-cetnicima je uvijek bio negativan i javan. U nedostatku argumenata, gospodin Zekovic poseze za neistinama i pokusava da me svede na zajednicki imenitelj sa nekadasnjim Kilibardinim jurisnicima, Bojovicevim slugaranima, Dubakovim sovinistima, i slicnom politickom bulumentom.

Pitanje redosljeda (drzava pa demokratija, ili obrnuto) je netacna teza nametnuta od struktura vlasti. Ovako definisan izbor je sladunjavi mamac koji uspavljuje mozak. Ova teza je u potpunoj suprotnosti sa osnovnim postulatima demokratije i bazira se na pretpostavki (obecanju / nadi?) da ce vladajuca elita radosno pristupiti demokratizaciji crnogorskog drustva cim se verifikuje drzavni suverenitet. Snaga ove nade je tolika da je u Crnoj Gori postignut pakt o nenapadanju izmedju crnogorske inteligencije, medija, i vlasti, kako bi se zajednickim snagama ostvario zeljeni cilj. Uvjeren sam da je ovakav pristup pogresan i da ce proizvesti nezeljene efekte u bliskoj buducnosti. Hamletovski izbor u Crnoj Gori moze lako da kreira “nezeljene druge” i gradjane druge kategorije. Osim sto potvrdjuje od davnina poznati odnos intelektualaca prema vlasti, nedostatak kriticke distance prema vladajucoj strukturi u Crnoj Gori (ili “privremeno” birsanje te distance) olaksava posao zidarima autokratije. Pravi izbor je ocigledan: drzava i demokratija. Drugim rijecima, nezavisna Crna Gora se moze i treba graditi paralalno sa procesom demokratizacije drustva. Ovaj proces podrazmijeva dekostrukciju autoritarnih modela vladavine.

Posto ove teme zahtijevaju znatno veci prostor i drugaciji analiticki okvir, mislim da nije uputno da se njima bavim sada i ovdje. Imam utisak da gospodin Zekovic zeli da prosiri nasu diskusiju i ukljuci nove parametre. Meni to, ovom prilikom, nije namjera. Naravno, zadrzavam pravo da komentarisem moguce stavove gospodina Zekovica koji bi presli u sferu licnog.

Srdja Pavlovic