“Sada, u mojim godinama, najvaznije mi je da sacuvam nivo. A danas je lako pokliznuti: napises jednu pesmu za Jelenu Karleusu – i gotovo”

Piše: Intervju: Kornelije – Bata Kovac

Kornelije – Bata Kovac, proslavljeni kompozitor, aranzer, producent i klavijaturista, u svojoj 64. godini radi kao da mu je osamnaesta. Zamor materijala u radu sa pjevacima je, objasnjava, kumovao da oni vise ne stoje u redu pred vratima njegovog stana cekajuci neki hit iz Batine kuhinje. Pored pjevaca, na “pauzu” je stavio i svoje vrsnjake ciju paznju privlace jos samo novinske citulje.

Zbog toga trenutno radi lezernije stvari: muziku za pozoriste i prvu domacu rok operu, inspirisanu velikim ruskim pjenikom Sergejem Jesenjinom.

“Sada, u mojim godinama, najvaznije mi je da sacuvam nivo. A danas je lako pokliznuti: napises jednu pesmu za Jelenu Karleusu – i gotovo”, objasnjava jedan od najplodnijih muzicara na prostoru bivse Jugoslavije. Drugo, naglasava, zeli da bude sto dalje od sadasnjih gospodara estrade. Po njemu, to je jedna vrlo ruzna sorta ljudi – neobrazovana, bahata i bez kucnog vaspitanja. Skandali su, primjecuje, glavna stavka u njihovim biografijama.

SEZAM MU SE OTVORIO U SARAJEVU

Danas, konstatuje Kovac, covjek prosvira i za tri mjeseca ga svrstavaju u ozbiljnog muzicara, iako to sa sviranjem i muzikom nema blage veze.

“Stvar je u tome sto u studijima sve moze da se dotjera i ispegla. Nasnimis semplove, sintisajzer sam radi, a ti kao sviras. Mi smo godinama savladavali instrumente i danonocno ucili da bi mogli da izadjemo pred ljude”, uporedjuje Kovac. Oci u oci sa publikom ovaj muzicki vuk prvi put se nasao u Subotici, gradu u kojem je odrastao i zavrsio srednju skolu. Odatle se zaputio u Sarajevo . Potpuno neplanirano. Naime, Bata je, najprije, pokusao da upise Muzicku akademiju u Beogradu. Profesori su ga hvalili, ali na toj skoli nije bilo mjesta za talentovanog Suboticanina. Ipak, Kovac nije odustao. U Sarajevu uspijeva i da upise akademiju i da se afirmise. I to neocekivano brzo. Kornelije i Cetiri mladica ispod Trebevica nedugo po Kovacem dolasku iz Subotice postali su atrakcija u gradu na Miljacki. Bata Kovac nije mogao da vjeruje sta mu se sve otvorilo u Sarajevu. Pogotovo sto su ga, sjeca se, suboticki drugovi opominjali da ne ide u taj grad. “Sta ces tamo”, rekli su mu, “to je drugi svijet – nije to za Vojvodjane, to je kasaba, ima da slusas sevdah i narodnjake na svakom koraku”. Ali, vec na prvom, na igranci u “Slozi”, mladi Kovac je bio fasciniran.

“Dodjem, a tamo se svira laki dzez. Zamisli: dzez muzika u Sarajevu 1961. godine. I to na igranci?! Drugo, u FIS-u je svirao veliki dzez orkestar: cetiri trube, cetiri trombona, pet saksofona, pevac i dirigent Srdjan Matijevic. To je jedna velika i vazna figura, koja ce se vremenom verovatno zaboraviti. Recimo, kada je on u pitanju, meni je bilo neprijatno zbog teksta u “Svijetu” i naslova “Najzad krenulo”. Hvalospevi meni, moja i slika mojih pet muzicara. Kaze: dotad, sto hoce reci do mene, u Sarajevu nije bilo nista. Nije tacno. Ali, dobro, ja sam bio mlad, pa dosao, uz to i nov”, prisjeca se Kornelije.

Nikada ne moze da zaboravi da ga je, pored muzickog stanja duha u Sarajevu, taj grad impresionirao i po tome sto su, tada, u njemu, za strance ruke bile rasirene. Barem ih je, tvrdi, on osjetio. A pamtice, i dva covjeka, narocito zasluzna za njegov uspjeh: Niksu Dabovica i Vladu Danisa sa Radio Sarajeva. Uvjeren da juce nije kao danas i da onda, dok je on bio mlad, nisu igrale veze i poznanstva kao sada, Kovac konstatuje da je i tada trebalo da te neko registruje – procijeni te, kaze ti da vrijedis i pruzi ti podrsku.

“Niksa i Vlado su dosli u “Slogu” i rekli: “Izvoli, Radio Sarajevo, sta god pozelis – dodji i snimaj!” Pazi, sa 19 godina, da ti neko to kaze. Pa, to je Holivud, otvaraju ti se sva vrata. Znas ono: Sezame, otvori se. I otvorio mi se Sezam. Svi su me podrzavali i niko me nije pitao ni ko sam, ni sta sam. Ja sam bio mesanac – otac mi je Madjar, majka Srpkinja. I kada imas tako otvorena vrata, kako da propustis sansu koja ti se ukazala.

Drugo, u svetu se pojavio veliki bum neke nove slobodne muzike, gde je dozvoljeno i da se vrisne u pesmi. To je bio jedan udar na sve mlade ljude. Vladao je osecaj da se sve krece napred i u muzici i u svim drugim oblastima. Imali smo energiju i, kako da ti kazem, nije bilo kao danas kada stvoris delo, a ne mozes da ga realizujes”, prica covjek koji je svoje sarajevske dane zavrsio u “Indeksima”.

“INDEKSI” SU BILI REVOLUCIJA

Sa pokojnim Davorinom Popovicem i ekipom svirao je dvije godine. Posebno pamti izuzetno uspjesnu turneju po evropskom dijelu Rusije. Publika je, kaze, na njihovim koncertima vristala kao da sviraju “Bitlsi”. Bend je bio u cudu: “Vidi, zar ovo nije Rusija, gde ne smes nista!”

Po zavrsteku njihovih nastupa, aplauz se nije stisavao: organizatori su pokusuvali sve, apelovali na “svijest sovjetske omladine” i stavljali zastor na binu da pokazu da je gotovo. Publika je uzvracala “ua, ua” i stalno trazila “bis”.

“Indeksi” su ga privukli kao prva grupa bivse Jugoslavije koja je svirala svoje stvari i stalno povecavala fond domaceg repertoara, dok to nisu poceli da slijede i ostali. Do tada, domaci rokeri su bili neka vrsta dzuboksa na dvije noge: svirali su iskljucivo stranu muziku. Tako su funkcionisale i beogradske “Siluete” i zagrebacke “Elipse” i svi ostali.

Uprkos velikom uspjehu i osjecaju da je u Sarajevu kao u svojoj kuci, Kornelije, ipak, odlazi u Beograd i tamo 1968. godine fomira “Korni grupu”. O nastanku i razlazu te grupe, u kojoj su pjevali i Zdravko Colic, Dado Topic i Zlatko Pejakovic, smatra Kovac, odavno je receno sve.

LONDONSKA AVANTURA

Ta grupa se raspala 1974. godine, poslije nastupa na “Evroviziji” sa Kornelijevom pjesmom “Moja generacija”. Plasman na deseto mjesto na takmicenju na kojem je s pjesmom “Vaterlo” pobijedila cuvena ABBA i nije bio tako los. Medjutim, Kovacevi i planovi ostatka benda nisu se podudarali, pa je grupa ugasena.

Za razliku od ostalih, Kovac je i tada bio cvrsto rijesen da ostvari san o odlasku na Zapad. Kad vec grupa nije otisla u Ameriku, a nije jer su bili uvrijedjeni sto Amerikanci njima, jugoslovenskim velicinama, nisu htjeli da plate put, u svjetsku avanturu se otisnuo Bata Korni. Petlju je, definitivno, stisnuo krajem sedamdesetih. I to kada je, komponujuci za Colica, bio na vrhuncu: imali su milionske tiraze, trazili ih sa svih strana, nagradjivali. Dalje i vise se nije moglo: Kovac je “udario o plafon”. Morao je, kaze, da reaguje da ne postane kancelarijski pacov. Medjutim, i tada iznenadjuje okolinu. Kombi sa instrumentima, spakovan za Svedsku, Kovacevom odlukom mijenja pravac. Kornelije, naoruzan samo energijom i poznanstvom sa Sarajlijom Misom Petroniom, sa 10.000 funti u dzepu odlazi u London . U najvecu muzicku baru na svijetu.

“Dosao sam tamo – nula. Stan naci, da pocnes da citas novine, pa nauciti engleski, od kojeg sam, kao i svi mi u to vrijeme, znao samo: “My name is” i “I have” ili “I don”t have”, muka ziva. Ali, meni je to bio podstrek da se borim, radim i da upoznajem ljude. I uspeo sam da za te tri londonske godine, po engleskim kriterujimima, doteram vrlo visoko. Naravno, za domace krugove to nije bilo nista – kaze Kornelije. A to visoko, znaci da je radio u velikim studijima i sa muzicarima vrhunske klase.

“Sa kojim muzicarima? Tu je bio Hans Cimer, covek koji je krenuo u Engleskoj i otisao u Ameriku. Sad je svetski format u filmskoj muzici. Dobio je “Oskara” za muziku u filmu “Lajon king” i radio muziku i za takve filmove kao sto su: “Veliki imperator”, “Gladijator” ili “Kisni covek”. S njim sam normalno saradjivao. Kasnije sam ga pozvao da saradjuje na Colicevom albumu “Sta mi radis”. I na ploci lepo pise da je on saradjivao, ali ko kod nas gleda fusnote ako ti saradnik nije Mik Dz eger . Pa sam imao audiciju za Pitera Gebrijela, sedeo sa njim u sobi kao sad sa vama, svirao mu, pa nisam prosao. Ali, jebi ga, nije sve med i mleko. Problem je bio u tome sto pravi Englezi, oni tipicni, imaju otpor prema strancima. Trebalo je da udjem da radim nesto s “Roksi mjuzikom”, pa sa Ricijem Blejkmorom iz “Rejnboua”. Sve je nesto trebalo da se desi. Medjutim, tek kada sam se vratio shvatio sam u cemu je bila stvar da ja, razmisljajuci na nas nacin, provedem mnogo godina u Londonu, a da zalim sto nisam usao u “Pink Flojde”. Covece, kakve tri godine, 10 do 12 godina ti je potrebno da ides stepen po stepen i da si deo engleske ekipe, pa da uradis nesto. Tolika je bila hiperprodukcija da je to bilo uzasno. Za te tri godine cak smo radili neke demo snimke za Pola Mekartnija, snimao sam za neku pank grupu, radio s Japancima, Brazilcima…”, prisjeca se Bata, kome su iskustvo iz Londona i tamosnja prijateljstva, mahom sa Ircima, kasnije otvorila vrata veoma unosnih projekata u Spaniji.

STA CE MI JUGOSLOVEN

“Moj prijatelj Irac kaze: “Imam jednog spanskog producenta, predlozicu te. A Spanac kaze: “Ma, sta ce mi Jugosloven, ja sam ovde zbog Engleza. Da mi, ipak, neku mrvicu da uradim da on vidi sta je to. Prvo mrvica, a na kraju ceo hleb. Na kraju sam radio sve. I aranzmane. E, kada sam se vratio ovde, taj jedan njihov poznati pevac cije ime ovde ne znaci nista jer nasi ljudi znaju samo za Hulija Iglesijasa, vratio se u Spaniju i napravio studio u Madridu. Pozove me da dodjem i ja odem svake godine mesec dana, doradim plocu, dodjem ovde, a ono fino – lova do krova. I pre nego sto sam otisao devedesete, on kaze: “Ja ove godine imam cetiri stvari. Hoces li da dolazis da radis? Sto, rekoh, hajde da budem godinu dana i odradim to, pa da se vratim. I kad sam otisao, radio sam na 30 LP-ija u Spaniji”, sumira kompozitor koji je uvijek, kada bi se sa Zapada vratio u Beograd , pokusavao da primijeni znanje i iskustva koja je tamo stekao. Ovdje su ga, medjutim, uvijek docekivali s istim “objasnjenjem”: “Ma, pusti to!”

Iako mu je u Spaniji, za razliku od Engleske, bilo mnogo lakse, jer je dosao na preporuku i konkretnu ponudu, Kovac se vratio jer covjeka uvijek prate neke porodicne i egzistencijalne stvari.

“Covek, kada bi bio sam, sve bi mogao. Ja, recimo, ne mogu bas sto posto da tvrdim, ali kada bi me nevolja naterala mogao bih da spavam i u parku. Ali, ni tada ne bih pristao da potonem i da umrem od gladi, nego bi mi to dalo impuls da se izborim i da izadjem iz tog parka. Jer, ta borba da samom sebi dokazes da mozes – to je kod mene primarno”, tvrdi kompozitor koji je svojim hitovima doprinio velikoj slavi Zdravka Colica, napisao mnogo pjesama za Oliveru Katarinu, Biseru Veletanlic i mnostvo poznatih pjevaca. Kovacevom muzikom “zacinjeno” je desetine domacih filmova.

Posljednji, “Budjenje iz mrtvih”, nedavno je promovisan na beogradskom FEST-u. Kornelije je napisao himnu “Partizana”, ucestvovao na “Evroviziji” i kao izvodjac i kao kompozitor, a stigao je i da napise roman “Tamne dirke”. Ali, i nekoliko pjesmica za Lepu Brenu, zbog kojih ga je kritika bila uzela na zub, iako je on, tvrdi, odavno prestao da dokazuje da su sve one, ukljucujuci i “Sitnije, cile, sitnije”, tipicne pop pjesme.

Ne zeli, zakljucuje Kornelije, da polemise s neznalicama i da im na taj nacin uvecava rejting. Zato, kaze, ne bi ni da prica o ovdasnjim skandalima sa izborima za pjesmu “Evrovizije”, gdje se svake godine otkrije da je pobjednik “ukrao” pjesmu, a previdja se da danas vise niko ne moze da odsvira nista sto vec neko nije odsvirao.

Svi Kovaci muzicari

Kornelije Kovac, i da je htio, nije mogao da pobjegne od muzike. Porodicnu naklonost notama otvorio je Kornelijev djed, ucitelj koji se prekvalifikovao i posvetio muzici. Dospio je do horovodje, a cak je i dirigovao u subotickoj Operi. Prvi skolovan muzicar u porodici bio je Kornelijev otac Josip. Svirao je violinu, a potom ovladao cak i trubom i trombonom. Kao djecak, Kornelije je u kuci cuo samo ocev klavir. Isto je bilo i sa njegovom djecom. Kristina i Aleksandra na veliku muzicku scenu stupile su kao duo “ K2 “. Muzikom se bavio i Batin brat Mihajlo, aktuelni ambasador Srbije i Crne Gore u Becu. Ovaj nekadasnji novinar i predratni urednik centralnih informativnih emisija u mladosti je “prebirao” po klaviru i pjevao. Cak je nastupio i na Zagrebackom festivalu.

Kcerke samo profesionalno osposobio

Kada su njegove starije kcerke Kritina i Aleksandra izbacile hit “Hajmo u zivot”, svi su, konstatuje Bata Kovac, rekli: “Ah, pa to je tata!” Medjutim, tvrdi Kornelije, on za njih nikada nije prstom mrdnuo. Kada su kao klinke dosle iz Engleske, sjeca se glava muzicke porodice Kovac, otisle su na prijemni ispit za muzicku skolu. Dok su ostala djeca pjevala melodije “cihu-cihu-cihu-hu”, Aleksandra je otpjevala izuzetno zahtjevnu pjesmu “Don”t kraj for mi, Argentina “.
Danas mu je drago sto su, kako kaze, relativno uspjele. Za to sto nisu isle do kraja u pokoravanju velike scene, pomalo je i sam “kriv”.
“Jedino sam im rekao: osposobite se da budete profesionalci u poslu sa muzikom. Slava pevaca moze da traje 35 do 40 godina, ali mozda samo kod Colica. Evo, ja niti sam pevac, niti sam lik da sam idol mladih, ali radim i prolazim. I one su to prihvatile”, tvrdi Kornelije. Zadovoljan je, kaze, sto im ide, jer Kristina ima grupu “Peti element”, koja slaze glasove, iako to ovdje niko ne radi, dok Aleksandra plasira pjesme u Hrvatsku. I Oliver Dragojevic je na svoj posljednji album uvrstio dvije Aleksandrine pjesme. Anja, najmladja Kornelijeva kcerka, jedina je koja se ne bavi muzikom, jer su takvu odluku donijeli Bata i njegova bivsa supruga.

Osisaj se, pa ces u taksi

Iako je bio vrlo popularan, kao i vecina tadasnjih rokera, Kornelije kaze da je to bilo vrijeme kada vecina nije blagonaklono gledala na njihov posao. Takav ostar gard prema “cupavcima” Bata je najdirektnije osjetio na zeljeznickoj stanici u Sarajevu, kada je zureci posao da sjedne u taksi. Medjutim, taksista nije htio ni da mrdne. “Osisaj se, pa cu te voziti. Nema problema, kazem, evo upravo sada sam krenuo kod brice. Ali, ni to nije proslo. Srecom, drugi taksista nije bio u tom fazonu”, sjeca se Kovac, isticuci da on ni tada nije imao kosu do ramena, vec mnogo kracu.

Nezavisne Novine