Za mene su Crnogorci najgori narod na svijetu, a ja jesam Crnogorac. Meni je jako zao sto Slobo prvo nije ukinuo nas, nego je ukinuo pogresne narode

Piše: Intervju: Marko Vesovic

Nas Online gost je Marko Vesovic, pisac, prevodilac, predavac na sarajevskom Univerzitetu, zestoki polemicar. Predratni prijatelj sa Radovanom Karadzicem, od pocetka rata u BiH Vesovic je jedan od najzescih kriticara “srpskog fasizma”

RSE: U uvodu za on-line intervju na web stranici Radija Slobodna Evropa pise da ste rodjeni u Papama kraj Bijelog Polja, ali da ste skoro cijeli svoj zivot proveli u Sarajevu. Da li je Marko Vesovic Crnogorac ili Sarajlija?

VESOVIC: Ja sam bio i ostao pet posto Crnogorac. Sta to znaci? To znaci da kad bih postao sest posto Crnogorac, da bi u meni zazvonio uredjaj za uzbunu da sam krenuo zlim putem. Pet posto biti Crnogorac, to se moze podnijeti, sve preko toga je visak. Ono ostalo sam covjek. Ja jesam sarajevski pisac, ja jesam Sarajlija, zivim cetrdeset i jednu godinu u Sarajevu, ali to je jedno mjesno odredjenje. Ima tu i elemenata i univerzalnog. Jesam Sarajlija u smislu da je Sarajevo bilo simbol te sarene Bosne, kako kaze Camil Sijaric, dakle te mijesane, univerzalne Bosne. U tom smislu jesam Sarajlija. Odnosno, smatram da sam covjek koji je pet posto Crnogorac, zao i los, ali se to da kontrolisati.

RSE: Da li je u sustini lose biti sto posto pripadnik bilo koje nacije?

VESOVIC: Ja licno mislim da je to sve mitologija. Ja sam ovaj procent od pet posto upotrijebio u ironicnom smislu, ali hajde da uzmemo da deset posto covjeka pripada onom sto se zove nacija, dakle nacija je jedan sasvim mali dio identiteta, a ovo ostalo je univerzalna ljudska sustina. Oni kod kojih nacija zauzima veci procent njihovog identiteta su, po mom misljenju, manijaci ili lazljivci. Identitet je toliko slozena i zamrsena stvar, a istovremeno i toliko pokretljiva – govorim o svojim osjecanjima, o mom unutrasnjem bicu – kad se ujutro probudim jedno sam bice, sklono samoubistvu, a uvece, nakon dvanaest sati rada, drugo sam bice, maksimalno sklono optimizmu, koje vjeruje da zivot ima smisla. Ta dva covjeka nemaju medjusobno nikakve veze, a u jednoj su kozi. Idioti, fasisti i manipulanti kazu da je identitet zamrznut i stabilan. Dakle, ta jedna primjesa identiteta se zove nacionalna, kod nekog je veca, kod nekog manja. Ja tvrdim, osim ako si neposten i ako lazes i ako si manijak i fasista, da je to jedna od sporednih pratilackih osobina ljudskog bica. Jezik je nesto drugo. Ja znam da mene odredjuje jezik, ovo moje bice. Ja jesam po Darinkinom jeziku Crnogorac, ali govorim jezikom koji vise nema naziva. Ja ga nazivam srpskohrvatsko-bosansko-crnogorskim jezikom, to je moj identitet. Moj identitet, pravi, ljudski, duhovni, jer ja zivim duhom, ja sam knjizevnik, poklapa se sa granicama mog jezika. Kad bi me pitali jesam li Hrvat, odgovorio bih da jesam, jer sam cakavac, sa ostrva, obozavam literaturu Slobodana Novaka… Takodjer sam iz Vranja, jer volim Boru Stankovica… Prema tome, taj duhovni identitet, kad pogledam u sebe i vidim koliko je slozen i bogat, zaista sazalijevam ljude koji se smatraju samo Srbima, samo Crnogorcima, samo Bosnjacima, samo Hrvatima… Nana moje kume Azre Kovacevic se zvala Pasa. Moja kuma i njena Pasa su bile divne zene. Pasa je pricala prekrasne price. Ispricacu jednu:

„Zulejha je bila vec stara kao kovca kad je srela lijepoga Husrefa, pa joj oko zvrklo za njime. A on je bio isto kao da krv prospes po snijegu, tako bijel i tako rumen. I sretne njega Zulejha i stane moliti Boga da je uda za njega i Bog tako i upravi, uda je za lijepog Husrefa. Ali cemo svi na onom svijetu imati po osamnaest godina, a Zulejha ce biti stara kao kovca.”

To je genijalna prica. I to je dio mog trajnog identiteta.

RSE: Na web stranici ste odgovarali na pitanja nasih slusalaca. Da li je bilo neko pitanje koje Vas se posebno dojmilo?

VESOVIC: Bilo je mnogo pokvarenih pitanja. Na dva cetnicka pitanja nisam odgovorio, nisam imao snage da se nadmudrujem s njima, a na sva ostala sam odgovorio. Najdraze sto su me pitali je sustina mog sukoba sa Jevrom Brkovicem, gdje sam ukratko izlozio o cemu se radi, posteno. Sve sto sam tamo napisao mogu da provjere, sve je to napisano u mojim knjigama.

RSE: Kao sto kazete, na neka pitanja niste odgovorili. Parafraziracu jedno od njih. To je zapravo vise bio komentar nego pitanje, a to je – da li Vas je sramota zbog onog loseg sto se u srpskom narodu prica o Vama? Kako to komentarisete? Kako komentarisete uopste takve stavove?

VESOVIC: Bilo je jedno pitanje, gdje sam u odgovoru rekao da nemam volje da razgovaram sa covjekom koji me naziva “postenim Srbinom”. Nemam volje da razgovaram sa covjekom koji me nasilu trpa tamo gdje ja necu. Postoji jedna svijest koja kaze – ti si ono sto mi kazemo. Ta svijest moze da funkcionise, ali izvan mene. Taj kaze – ti si Srbin i je li te stid zbog onoga sto se o tebi prica u srpskom narodu? Prema tome, ja ne mogu da odgovaram na pitanje koje podrazumijeva da sam ja ono sto misle cetnici da jesam. Nemam neko visoko misljenje poslije ovoga rata o srpskom narodu.

Vjerovatno ce jednog dana taj narod postati drugaciji. Morace, htio ili ne. Postoji tu jos jedna stvar. Ja tom narodu, na kraju krajeva, ne mogu previse da zamjeram, jer su na celu tog naroda bila dva Crnogorca. Ja sam to govorio u ratu do iznemoglosti, ali i niko mi od stranaca nije vjerovao: da biste ovaj rat shvatili, treba da znate da su na celu tog naroda dva Crnogorca, Milosevic i Karadzic, i da je ovo, izmedju ostalog, eksperiment koji prave dva Crnogorca na Srbima. Odnosno, rekao sam da ne mogu da zamislim Srbina iz Sumadije, i to ponavljam, na mestu Slobinom, da radi ono sto je on radio. Ne mogu, dzaba ti je.

RSE: Interesantno je bilo i pitanje da li ste zaista predratni prijatelj Radovana Karadzica?

VESOVIC: Ta prica je slozena. Ja sam sve to zapisao. Ocigledno je da od mene niko nista ne cita. To im ne zamjeram, to je prirodno. Mi smo civilizacija necitaca. Sve na svijetu sto je vezano za Karadzica, ja sam zapisao. Tacno je da sam bio s njim prijatelj, tacno je da jedno sedam-osam godina nisam s njim govorio, prekinuo sam s njim prijateljstvo, jer sam ga smatrao spijunom. Smatrao sam da je on policijski cinkaros. Sedam-osam godina s njim nisam govorio. Kad sam ponovo s njim uspostavio komunikaciju, to vise nije moglo biti prijateljstvo.

RSE: Sta mislite zasto Karadzic jos nije uhapsen?

VESOVIC: Zato sto nikog od ovih cimbenika, da upotrijebim tu rijec, u svijetu ne zanima. Sve ostalo dodje potom. Dakle, Karadzic bi davno bio uhapsen da ih zanima. Postoji jedan covjek, Nijemac, koji zna sve o Karadzicu, snima film o Karazicu i zasto nije uhapsen. Ne znam da li je uvijek taj film zavrsio. To je covjek koji je isao direktno kod Klintona, covjek koji apsolutno sve zivo zna o odnosu stranaca prema Karadzicu. I on je rekao: „Kad bi Busu bilo u interesu, bilo kakvom, da uhapsi Karadzica, ne bih mu dao jos ni mjesec dana fore”. Ali to ne zanima Busa, ne zanima nikoga. On im vise jednostavno ne smeta, on vise nije u javnosti, ostalo njih ne zanima. Ove ostale price, nase, to njih ne zanima. Kad me pitaju gdje je, ja kazem: „U cika Pekinom trapu”, jer ima jedan roman koji je napisan o njemu u izbjeglistvu, gdje je on razgovarao sa cika Pekom. On je sad za njih bezopasan i sta ih briga za ostalo. Treba gledati njihovim ocima. On prije svega zato nije uhapsen.

RSE: Jedan ste od najzescih kriticara prije svega srpskog fasizma u posljednjih petnaestak godina. Koliko je ustvari, i nakon rata, svuda oko nas ostalo fasizma i fasistickih ideologija?

VESOVIC: To je jedno stravicno pitanje koje prevazilazi moju moc razmisljanja. Zasto? Zato sto bih od toga poludio. Rekao sam si – ti si za tri i po godine odradio svoje i ako neces da izludis i da legnes pod zemlju prije vremena, eno ti kompjutera. Ima jedan mali narodic u fildzan drzavi koja se zove Crna Gora, a ako pocnem da mislim i o ostalom, izludio bih. O cemu se radi? Prije svega je jasno da je ostalo poslijeratno ludilo i ono se ispoljava u razlicitim oblicima, prije svega razlicitim oblicima fasizirane svijesti. Da pocnem da razmisljam o oblicima neljudskosti, nemorala, pa i fasizma, u ovim drzavicama koje su nastale raspadom one vjestacke tvorevine, one tamnice naroda, izludio bih. Ali kad ti naleti Crnogorac tog tipa, oderi ga. Jasno je da mi zivimo u poslijeratnoj ludnici koja je drukcija od one ratne i od prijeratne. I jedino rjesenje je, ali sto necu nikada dozivjeti, da nas Evropa primi tamo i da batinom natjera nas, marvu, da se ponasamo pristojno. Nema drugog lijeka, ali mislim da ja to necu docekati, prema tome necu da mislim u tom smislu. Necu docekati nas ulazak tamo gdje moramo da se ponasamo kako treba ili nas nema. Dakle, jedini lijek za ovo ludilo, koje jeste i fasisticko, jeste da nas prime tamo. A posto ona gospoda nece dozvoliti da im kvarimo ni red, ni blagostanje, ni mir, ni udobnost, onda ce nas motkom po glavi. Eto, to je ono sto ja mislim da je lijek za ovo sto se desava ovdje.

RSE: Vi ste prije svega knjizevnik. Koliko je knjizevnost, koliko je ustvari pisana rijec ta kojom ste se Vi borili protiv svega ovoga i koliko se moguce uopste njome boriti? Da li ste nesto uspjeli za sve ovo vrijeme?

VESOVIC: Ne vjerujem. U ratu, to zaista nikad necu zaboraviti, sreo me jedan covjek i kaze: „Vi ste moju dusu spasili”. Kako sam spasio? „Spasili ste me da ne zamrzim sve Srbe i sve pravoslavce”. On je mene smatrao Srbinom, ali pravilno je da su u ratu Srbi i Crnogorci izjednaceni. Nije bilo nikakve razlike i pravilno je da jedan Sarajlija u meni vidi Srbina, odnosno da ne vidi razliku izmedju Srbina i Crnogorca. Spasio sam njegovu dusu da ne zamrzi sve pravoslavce. Ja ne mogu da podcijenim taj rezultat. Drugo, ne mogu da podcijenim te rezultate kad mi ljudi kazu da su citajuci te redove dopola plakali, dopola se smijali, i to je tacno. Dakle, bilo je tu i humora i zezanja, nisam govorio samo o uzasu, jer to se ne moze podnijeti. To moje ismijavanje, treba imati snage za to.

Odozgo te gadjaju granatama, a ti mu ne priznajes da je sila nego mu se smijes, sprdas se s njim. To su ti rezultati, ali to su, ali to su pojedinacni rezultati djelovanja na ljudsku dusu. A da knjizevnost ili uopste umjetnost ima ikakvog uticaja na covjecanstvo, to je cista laz. Sve ovo sto se desavalo je bilo vec opjevano, vec zapisano, sto to znaci da niko nista ne cita. Ja sam u ratu citao samo dva pisca. Drugi su procitali tone knjiga jer su imali ogromne kolicine vremena u ratu, ali ja nisam mogao. Citao sam samo dva pisca – procitao sam ponovo sabrana djela Mihajla Lalica i procitao sam ponovo prekrasne price Camila Sijarica. Bio sam zaprepasten, kod Lalica je sve to sto se desavalo vec bilo zapisano. Citam Lalica i prepoznajem svoje dozivljaje. U Drugom svjetskom ratu se desavalo manje-vise sve ovo. Dakle, sve je opisano. Ali niko ne cita, ili ako cita, zaboravlja. Mozda je umjetnost, knjizevnost djelovala na pojedince, na njihovo licno izgradjivanje, to je drugo. To su ljudi koji duhovno rastu, koji prave od sebe covjeka i pomocu literature. Ali to nije slucaj kad je u pitanju masa, kolektiv. Ovaj rat je meni otkrio da smo mi zivjeli u laznom svijetu. Da je to bila tanka skrama tog nekakvog duha, te nekakve uljudjenosti, gradjanstva. Moguce je da je narod postao rulja pod uticajem medija, da je pod uticajem medija probudio kod njih te nagone. Moguce je da taj narod nije bio rulja, ali na scenu je izasla rulja. Jesu li ih pomocu medija i propagande napravili ruljom, to ne znam, ali sam se zaprepastio, nisam mogao da prepoznam taj narod. Pomislio sam da sam zivio u izmisljenoj zemlji. Ona zemlja u kojoj sam zivio nema nikakve veze sa zemljom koja se tada pojavila. Hocu da kazem, knjizevnost je jedan od najbeskorisnijih i najuzaludnijih poslova i stvari i zato je ona divna. Knjizevnost je neophodna, ona je neizbjezan pratilac covjeka kroz istoriju, ali ona je istovremeno luksuz i namijenjena je samo ljudima koji su spremni da smatraju da to nije luksuz nego hljeb. Za devedeset i devet posto naroda ovdje u bivsoj Jugoslaviji knjizevnost je luksuz, a za jedan posto je to hljeb. Tako ja vidim stvari.

RSE: Da li ste za nezavisnu Crnu Goru?

VESOVIC: Evo o cemu se radi. Rekao sam to i opet ponavljam. Za mene su Crnogorci najgori narod na svijetu, a ja jesam Crnogorac. Drugo, meni je jako zao sto Slobo prvo nije ukinuo nas, nego je ukinuo pogresne narode. Ali to je tako, to je nepravda s kojom moram da se pomirim. Dakle, kad je u pitanju takva Crna Gora i takav narod, ne samo da sam za nezavisnu Crnu Goru, nego se radi o tome da je to jedino rjesenje da se stavi tacka na pricu o Velikoj Srbiji. To je najvaznija stvar, s tim da ima jos hiljadu razloga. Zaista mislim da ce Crna Gora i Crnogorci isceznuti ako ostanu u toj zajednici, to je prirodno. Crna Gora je velika koliko i Sarajevo, a u Srbiji ima 10-12 miliona stanovnika. Uzmimo samo to i nista drugo. Prirodno je da ona jednog dana postane jedan kanton Srbije i dovidjenja, mozes da pricas sta hoces. To je prirodna logika istorije. Ne bih volio da iscezne ni Crna Gora, ni Crnogorci, ali zbog toga se ne borim. Borim se prije svega zbog toga jer je meni ovdje Velika Srbija „drzala predavanje” tri i po godine iz haubice, iz tenka, iz minobacaca. Ja bih volio da velika Srbija umre u Crnoj Gori, kako sam napisao, da lipse, a lipsace onog trenutka kad Crna Gora bude nezavisna, kad bude priznata kao drzava. U tom trenutku ce Srbi morati da kazu – to podvucimo, to vise ne vazi i da vidimo sta cemo. I u tom smislu, koliko mogu, kopacu i rukama i nogama za samostalnost. To je najvazniji razlog, a ima jos drugih. Da jednostavno na grobu one Velike Srbije, koja je kasapila ljude oko mene tri i po godine, onoj Velikoj Srbiji koja je prije svega moje dijete, pa i mene, drzala u gladi, zedji i mraku, zaigram crnogorsko kolo. To ce za mene biti praznik. Hocu li ga dozivjeti, ne znam, ali to ce jednog dana biti.

RSE: Pored svih tih nastojanja Crne Gore da postane nezavisna, u Beogradu je osnovan Pokret za zajednicku drzavu. Kako to komentarisete?

VESOVIC: Ko su oni? Pa to su ljudi koji nose majice s Karadzicevim likom. To su ljudi za koje je Karadzic heroj i junak. Imam osjecaj da vise ne treba trositi rijeci na to. Po hiljadu puta, otkad je pocelo u Bosni, pokazali su ko su. I odjedanput se ispostavlja da oni sasvim legitimno nastavljaju tu pricu. Ja mogu da shvatim, odnosno mene bas briga, ali mogu da shvatim da covjek kaze da je Srbin, da znam svoje porijeklo – govorim o Crnoj Gori – i to nije nikakva politicka prica, to njegov identitet. Medjutim, o cemu se radi? Bio je ovaj popis, koji niko ne benda, po kojem Srba u Crnoj Gori ima trideset posto, dakle samo trideset posto, a ostalih sedamdeset. E sad, tih trideset posto Srba hoce da Crna Gora ostane u srpskim verigama i oni smatraju da je to prirodno. Smatraj da je prirodno da dakle njih trideset posto drze sedamdeset posto ostalih gradjana u srpskim verigama. To je stvar koja je za mene van pameti. Samo, sve sto su oni radili od pocetka rata, bilo je van pameti, tako da me ni ovo i ne cudi.

RSE: Sta biste Vi kao predavac na fakultetu najvise voljeli da naucite svoje studente?

VESOVIC: Trudim se da ih naucim to sto bih najvise volio da ih naucim, ali u tome ne uspijevam. Niko ne moze da sudi o vrijednosti onoga sto sam pise. Znam da je to dobro, kad je u pitanju esejistika, da imam dobre pjesme i tako dalje, ali to mi je sve sumnjivo. Ja samo znam da sam rodjeni predavac. Jedino u to ne sumnjam. Izlazim sa svakog casa mokar, znojav. Dekan mi kaze: „Pa sta ti je, bolan, jesi li ti vadio panjeve ili drzao predavanje?” Ja znam da sam rodjeni predavac i najvise bih volio svoje studente da naucim da se dive ljudskom duhu, da se dive pjesmi, da se dive knjizevnosti. Procitao sam kod Tomasa Mana kad sam bio klinac, odnosno ne bas klinac – imao sam cetrdeset godina, da je divljenje ono najbolje sto ljudska rasa ima, dakle snaga divljenja, moc da se divis. To pokusavam da naucim svoje studente, neki od njih to i nauce, ali to je tesko nauciti. Kad kazem da se dive, to znaci da osjecaju, da razumiju, ne moraju cak to ni da izraze. Ja imam tu sposobnost divljenja ljudskoj tvorevini, ljudskom duhu i ljudskom stvaralastvu i idem tamo da im pokazem cijelim svojim bicem kako se treba i zasto se treba diviti poeziji. I ne samo poeziji. Sada predajem poeziju. Ja sam predavao svasta na fakultetu – jugoslovensku knjizevnost, svjetski roman, jedino dramu nisam, o tome najmanje znam. To je najteze nauciti, a istovremeno i najjednostavnije, morate imati od prirode tu sposobnost divljenja i tom divljenju bih htio da ih naucim. Zasto? Kao sto su mene ucili moji divni predavaci. Ivan Foht, koji meni nije predavao, ali sam isao da ga slusam, on je za mene bio najveci esteticar na Balkanu. Ono sve sto sam ja procitao, bilo je spram njega nista. Dakle, Ivan Foht je predavao estetiku, a mi smo isli kao ovce da ga slusamo. Onda profesor Begic, koji nam je predavao modernu knjizevnost. Uzme Simunovica i Rastka Petrovica i dva semestra ih analizira. I treci, Svetozar Koljevic, ni on mi nije predavao, ali citao sam njegove knjige i isao na njegova predavanja. Jednom sam slucajno zalutao na njegovo predavanje, bilo je o „Don Kihotu”, izasao sam kao pijan s tog predavanja. Od takvih ljudi, kojih ima koliko hoces, ja isticem ove s kojima ne mogu da uporedim nikoga, od njih sam naucio to divljenje ljudskom duhu i to pokusavam da prenesem svojim studentima. Ali uspijevam vrlo malo.

RSE: Koliko su Vase pjesme angazovane danas?

VESOVIC: Ako shvatimo da je moralna covjekova svijest, svijest o mogucnostima smisla naseg zivota, smisla ili besmisla, onda je to sve moral, a cim govorite o moralu, to se moze nazvati angazovanim. Medjutim, postoji nesto drugo. Postoji knjiga pjesama „Poljska konjica”, u toj knjizi se susreo individualni talent, moj, i kolektivni duh. Tu sam pisao na osnovu onog sto sam cuo, dakle to su narativne pjesme, odnosno nisu samo narativne, ima i drugih pjesama, ali to je knjiga gdje sam pustio Sarajlije da pricaju svoje subdine, svoje dogadjaje, svoja misljenja. To je jedan hor glasova, tu se susrelo to iskustvo kolektiva – Sarajevo jeste bilo kolektiv u ratu, jedan cudesan kolektiv – sa individualnim talentom, i to mozemo da nazovemo angazovanom poezijom, ali mene bas briga je li to angazovana poezija ili nije. Cak me nije briga je li to poezija ili nije, to je knjizevnost, to je umjetnost. To moze da se nazove angazovanim, ali meni je to besmisleno. Angazovana knjizevnost moze da ima neke ucinke, recimo Sartrov angazman je zaista imao ucinka, ali Sartr je pripadao velikoj kulturi, velikom jeziku, velikom narodu, i on je mogao da vjeruje da je njegova rijec imala neki ucinak u svijetu. Mi ovdje smo svi postali saka jada, svako se zatvorio u svoj nacionalni tor i potpuno je smijesno vjerovati da ovdje angazovanost moze da ima nekakav ucinak. U kom smislu? Gete je rekao: „Neka ne uzima pero u sake onaj koji ne ocekuje milion citalaca”. Na teritoriji cjelokupne propale Jugoslavije, ako ima vise od 50 hiljada citalaca, glavu dajem. I kako onda mogu da govorim o angazovanoj poeziji, knjizevnosti odnosno umjetnosti? Ona se zasniva na pretpostavci da treba da udje u ljude, u njihovu svijest.

RSE: Pisali ste mnogo o uticaju Srpske pravoslavne crkve na rat na prostorima bivse Jugoslavije. Koliko je taj uticaj crkve danas veliki medju pravoslavnim narodom?

VESOVIC: Mislim da je pogibeljniji nego ikad. Vidjeli smo kako se izblamirala Srpska pravoslavna crkva u ratu, a ona je opet sad nekakav autoritet. Ali jednog dana ce Srbi shvatiti da im se ludilo ne isplati i morace da se vrate univerzalnom ljudskom moralu. Kako paravladika Kostunica ne vidi da on vodi u 16. stoljece svoj narod? Ako on to ne vidi, onda sta mene briga.

Marija Arnautovic

Radio Slobodna Evropa