Nekakav dobrohotan zapadnjacki turist koji je u ove vruce kolovoske dane dosao u posjet Hrvatskoj, imao bi – baci li slucajno oko na unutrasnjopoliticke vijesti iz Lijepe nase – dobar razlog da sazalijeva predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Seksa

Piše: Boris Raseta

Nekakav dobrohotan zapadnjacki turist koji je u ove vruce kolovoske dane dosao u posjet Hrvatskoj, imao bi – baci li slucajno oko na unutrasnjopoliticke vijesti iz Lijepe nase – dobar razlog da sazalijeva predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Seksa. Dok se, naime, jadni turist bori tek s podivljalim Celzijima i lokalnim turistickim prevarantima koji ga tretiraju kao statisticku jedinicu za iscjedjivanje eura, prvi hrvatski parlamentarac, mnije nas zapadnjak, vodi pravi krizarski rat protiv povampirenog nacizma! Dok se on, blazen, natjeruje s jezincima i morskim algama, celni covjek Sabora nastupa protiv cijele legije naci-akademika koji zele rehabilitaciju ustaskog doglavnika Mile Budaka!

Ode li s povrsnim dojmom – a ni u jednom bedekeru kroz Hrvatsku nece naci popratnih pojasnjenja o dubljim uzrocima Seksovih nevolja – nas ce se turist u svoju domovinu vratiti s takvom idejnom konfuzijom koju ce tesko raspetljati do narednog feragosta. U toj hrvatskoj corbi, Seks i njegova stranka ostat ce zabiljezeni kao jedna demokratska mirodjija… Mi, koji u Hrvatskoj nazalost zivimo izmedju dva feragosta, pa i dulje, znamo medjutim da se Vladimir Seks – “boreci” se protiv spomen-ploce Mili Budaku – uistinu bori protiv zakonitog djeteta vlastite stranke: porod od tmine iz Svetog Roka samo je zakasnjeli izraz sustavne nacifikacije Hrvatske do koje nije doslo slucajno. Svaka, pa i najpovrsnija inventura emanacija ustastva, nacizma ili NDH-nostalgije u minulom desetljecu, pokazat ce da su, sve to vrijeme, uz stanovite oscilacije u intenzitetu ali isti smjer kretanja, brojni hadezeovi putokazi vodili prema Svetom Roku, pa bi bilo pravo cudo da je ovo pitoreskno licko mjestasce ostalo bez svoje spomen-ploce. S kojom sada HDZ ne zna sto ce.

Prva babica ustasizacije

Ukoliko bi Franju Tudjmana bilo pretjerano oznaciti rodonacelnikom ustaske rekonkviste u Hrvatskoj, ne bi ga bilo netocno oznaciti prvom babicom ovog procesa. Tudjman je vec u svom programatskom spisu “Bespuca”, izdanom jos 1989., u poglavlju “Svedobna sveudiljnost genocidne cinidbe” sasvim eksplicitno iznio ideju po kojoj “genocid moze biti koristan” – ako dovodi do cistije etnicke slike pojedinih pogranicnih podrucja. Vec na Prvom opcem saboru HDZ-a Tudjman je, pak, iznio ocjenu po kojoj Nezavisna Drzava Hrvatska nije bila samo kvislinska tvorevina, vec i izraz povijesne teznje hrvatskog naroda za vlastitom drzavom.

U TV-nastupu u emisiji Luke Mitrovica, takodjer prije preuzimanja vlasti, Tudjman je pokazao zemljopisnu kartu i – ruke usmjerene prema BiH – najavio neodredjene kondicionalne korekcije granica na Balkanu. U intermezu, pak, na jednom predizbornom skupu u Dubravi, Tudjman se proslavlja izjavom kako je “sretan jer mu zena nije ni Srpkinja ni Zidovka”. Doda li se tome doslovno prepisivanje ideje Maksa Luburica o pomirenju sinova hrvatskih ustasa i hrvatskih partizana, jasno je da je vec prije izbijanja rata bio trasiran sirok put za grandiozni povratak Nezavisne Drzave Hrvatske. Njegovu ideju o “pojednostavljivanju” etnickih karata kao ideologiju uoblicio je Ivan Aralica, danasnji Budakov advokat, koji je pod novom egidom “humana razmjena stanovnistva” samo prodao staru Budakovu parolu “Bjez”te psine preko Drine” uz dodatak da je u Aralicinoj verziji formula na isti nacin kacila i bosanske Hrvate.

Stara je drzava uskrsnula vec i preko prvih insignija nove Republike Hrvatske: zastava RH imala je, u svojoj prvoj varijanti koja je vazila krace vrijeme, grb s bijelim pocetnim poljem. Zbog preocite podudarnosti za zastavom NDH – no tek nakon negativnih reakcija iz svijeta – taj je grb, nakon odredjenog vremena, zamijenjen. No, paralelno s tim, u svim hrvatskim gradovima zapocelo je brisanje naziva ulica i trgova koji su svoja imena dobili po likovima ili institucijama iz razdoblja Narodnooslobodilacke borbe.

Uklanjanje spomenika

Tek nesto kasnije – uglavnom tijekom 1991. i 1992. godine – na razne nacine, eksplozivom ili uklanjanjem, s lica zemlje nestaje cak 2966 spomenika NOB-a. Medju njima, uklonjena su i djela vodecih hrvatskih kipara Vanje Radausa, Antuna Augustincica i Vojina Bakica. Danas se – ako je suditi po primjerima Mile Budaka i Jure Francetica – pravna drzava ne zna nositi s tim problemom, no jos 1994. nepozeljni su spomenici uklanjani u skladu s propisima, temeljem dekreta, poput onoga kojega je u rujnu te godine opcinskim nacelnicima u Dalmaciji odaslao zupan Kruno Peronja.

U dekretu doslovce stoji ovo: “Posto dobijete potrebito strucno misljenje, temeljem istog na sjednici Vaseg poglavarstva donesite odgovarajuce odluke o skidanju spomen-ploca i obiljezja s javnih mjesta, te sukladno dobijenom strucnom misljenju, njihovom sklanjanju u odgovarajuce prostore radi svjedocenja o vremenu koje je, na srecu, iza nas. Poglavarstva za tu namjenu trebaju osigurati sredstva za pokrice troskova skidanja i sklanjanja u namijenjene prostore, te odrediti poduzece, radnju ili djelatnika koje ce za te poslove biti ovlasteno te ih obaviti najkasnije do 31. listopada 1994.”

Slicnim dekretom u Zagrebu se, odmah po uspostavi nove vlasti, uklanja Trg zrtava fasizma koji postaje Trg hrvatskih velikana. Mile Budak, medjutim, dobiva svoju ulicu: najprije u Splitu, a potom – narocito nakon Oluje – i u dvadesetak hrvatskih gradova i gradica. Budakovo ime dobiva i jedan djecji vrtic, a “ljudina iz Svetog Roka” vraca se i u lektiru, bez spominjanja njegove ustaske proslosti. U nekim udzbenicima Budak i danas kotira tek kao pisac…

Ozivljavanje ideologije

Prvih par godina drzavne samostalnosti – neposredno pred izbijanje rata i za njegova trajanja – ideologija NDH ozivljava na svim frontovima. Dr. Sime DJodan, vodeci Tudjmanov ideolog etnogeneze i rasnih razlika, na Sinjskoj alci daje “znanstveno” uporiste nastupajuceg sovinizma, tvrdnjom kako Srbi “imaju manje mozgove i siljate glave”; par godina kasnije, na istoj smotri folklora, Tudjmanov “najbolji ministar” Gojko Susak – koji je jednom izraelskom listu dao ocjenu kako su “ustase bili good boys” – pozdravlja okupljene visoko uzdignutom desnicom; predstojnik Tudjmanova ureda dr. Ivica Kostovic, ministar znanosti i tehnologije, najavljuje osnivanje neuroloskog instituta u kojemu ce “proucavati zlocinacke srpske mozgove”. Paralelno s ovim procesima, traje borba niza visokih duznosnika Tudjmanova rezima za rehabilitaciju Nezavisne Drzave Hrvatske.

Mozda najozbiljniji korak u tom pravcu ucinio je dr. Nedjeljko Mihanovic, u jednom mandatu predsjednik Sabora, koji je konstatirao kako je NDH “imala stanovitih devijacija, ali je sve ostalo bilo u redu”. Isti gospodin Jasenovac je dozivio kao mjesto koje “nije bilo ljeciliste, ali ni mucionica” sto je potkrijepio otkricem kako su logorasi u okviru dramske sekcije na scenu postavili Tijardovicevu “Malu Floramye”. Vice Vukojevic, danas vec pomalo zaboravljeni lik iz Ustavnog suda, vodi tih godina bitku za korijenski pravopis – ideju podrzava i Nedjeljko Mihanovic – kojega bi nepridrzavanje vodilo ravno u ustanove koje nisu “ljecilista ali ni mucionice”. Vukojevic, tako, u svibnju 1995. predlaze da se “zatvorom do 6 mjeseci kazni za kazneno djelo odgovorna osoba u krugovalnoj ili dalekovidnickoj postaji u kojoj se rabi nehrvatski “medjunarodno-hrvatski” jezik”. Vukojevic, usto, predlaze i osnivanje Drzavnog ureda za hrvatski jezik, koji bi nadgledao upotrebu jezika u “tisku, kazalistima, slikokazima, krugovalnim i dalekovidnickim postajama”. Dr. Ivica Kramaric, savjetnik u Ministarstvu pravosudja, predlaze pak za upotrebu vise od pet srpskih rijeci u jednom autorskom arku, zatvorsku kaznu od tri mjeseca do tri godine!

Tu bi kaznu – da je zakon usvojen – mozda pobrao i sam dr. Franjo Tudjman, kojemu su se unatoc ocitih puritanskih zamisli, srbizmi omicali razmjerno cesto. Isto je Tudjman, medjutim, samo godinu dana ranije kao sluzbeni naziv valute uveo pojam “kuna”, koji se u Hrvatskoj koristio jedino u Pavelicevo vrijeme. Tudjman je, s ocitom namjerom da bude slican prethodniku, u vojski uveo i stare vojne cinove, koji su doduse uporiste imali i u tradiciji Austro-Ugarske ali su ipak ostali zapamceni po NDH.

Doslovce cijela vojna hijerarhija prepisana je iz oruzanih snaga NDH; jedna bojna u Splitu dobiva naziv “Vitez Rafael Boban”, jedna se kocoperi imenom krilnika Jure Francetica, dok cijeli niz vojnih i paravojnih postrojbi navlaci crnu uniformu. Kako je endehazijska euforija trajala cijelo vrijeme, Tudjman – unatoc protivljenju dijela javnosti – 1997. mijenja i Ustav kako bi Saboru dao novi (stari, endehazijski) naziv: Hrvatski drzavni Sabor.

Crkve u dva najveca hrvatska grada – Zagrebu i Splitu – svake su godine, koncem prosinca, priredjivale mise zadusnice za Antu Pavelica; dva svecenika – don Luka Prcela i pater Vjekoslav Lasic – na blagdan Nevine djecice, Poglavniku su s ove cemerne zemlje molila skrusene molitve za dusu pravednicku…

NDH u vojsci

Na ovome svijetu, pak, njegovi su portreti krasili niz sluzbenih ureda u razlicitim tijelima javne vlasti, narocito u vojarnama. Tisak tvrdi da je jedan takav portret krasio i ured danasnjeg sefa Uskoka Zelimira Zganjera. Politicka uprava Ministarstva obrane RH, ravnana rukom Ivana Tolja, propalog studenta jugoslavistike i kasnijeg generala, u udzbeniku “Domovinski odgoj”, kao uzore hrvatskim ratnicima navela je pukovnike Juru Francetica i Rafaela Bobana, te tabornika Petra Rajkovca koji je “punih 37 dana, od 19. travnja do 25. svibnja 1945. zapovijedao obranom Odzaka i 24 okolna sela i zaseoka na uscu Bosne u Savu, 10 dana nakon sto je rat svugdje u Evropi prestao”. Krace ili dulje vrijeme nakon proglasenja drzavne neovisnosti, u Hrvatsku se, pak, vracaju clanovi Paveliceve obitelji – sto samo po sebi nije problematicno, no Poglavnikova kci Visnja i zet Srecko Psenicnik nadaleko i nasiroko daju izjave u kojima endehaziju opisuju kao neku vrst raja na zemlji.

Istodobno, visoki ustaski duznosnik Ivo Rojnica – provoditelj etnickog ciscenja Zidova u Dubrovniku, od Tudjmana biva odlikovan ordenom kneza Branimira, a tek zbog glasne medjunarodne reakcije ne uspijeva postati pocasni ambasador Hrvatske u Argentini. Nabrojiti sve duznosnike HDZ-a i ostalih stranaka koji su ostrasceno dokazivali kako NDH nije bila fasisticka, zlocinacka ili kvislinska tvorevina, bilo bi pak na ovako malom prostoru posve neizvedivo. Tiskovine poput Hrvatskog vjesnika, ST-a ili Ultimatuma, takodjer. Kult Nezavisne Drzave Hrvatske odrzava se i u pop kulturi, pa se – od niza guslara do Marka Perkovica Thompsona ili Jakova Sedlara, ta drzava velica i u razlicitim kulturnim proizvodima, ciji je zadnji izraz apel dijela hrvatskih javnih radnika, koji Milu Budaka prikazuju kao zrtvu montiranog procesa i, u prvom redu, kvalitetnog pisca.

Grijeh necinjenja

Vlada Ivice Racana u minule cetiri godine nije, za razliku od bivsih ekipa, stimulirala ovu vrstu ludila, ali je svakako odgovorna za grijeh necinjenja. Jesu li u tom postupili politicki oportuno ili ne, procijenit ce glasaci. Tako je sada obracun s nacistickim naslijedjem u Hrvata ostao na Vladimiru Seksu, sto je samo po sebi jedan od ozbiljnijih povijesnih paradoksa kojima ova zemlja inace nije deficitarna.

NIKOLA VISKOVIC, SVEUCILISNI PROFESOR

TOLERIRANJE NACIZMA

Tudjmanova vlast od pocetka je imala ambivalentan odnos prema naslijedju ustastva i NDH?

– Rekao bih da se radilo o otvorenom koketiranju: isticanjem ustasoidnih elemenata htjelo se drzati u pogonu ekstremiste u Hrvatskoj i izvan nje, uz istodobno pridrzavanje svih prava na korpus Hrvata-antifasista, pod parolama o jedinstvu i pomirbi. Ekstremni Hrvati nisu, naravno, bili iskljucivo u Hercegovini, vec je u znacajnoj mjeri bila rijec i o dijaspori koja je HDZ-u dala golem novac. Ti su ljudi i kao borci odigrali veliku ulogu u minulom ratu, oni su sacinjavali udarne jedinice i bili spremni na svakovrsna zrtvovanja, ali i na najrazlicitije grozote. Oni su obavili svoj ratni posao i sada vise nisu nikome potrebni. Zato je taj drugi dio danas razocaran, odnosno zbunjen, zaokretima Ive Sanadera kojemu ti borci vise jednostavno ne trebaju.

– Simbolicka nazocnost endehazije bila je evidentna na svakom koraku?

– Najgore od svega je to sto je vlast tolerirala zlocine koji su, prema srpskom stanovnistvu, radjeni po slicnom mehanizmu, s manje-vise istim parolama i pod slicnim simbolima kao u Drugom svjetskom ratu. Kao sto se tolerirao zlocin, tako se tolerirala i simbolika. Tek danas, nakon deset godina, javnost pocinje uvidjati da su se na ovom prostoru dogodili neki zlocini, no ova simbolicka upotreba ustastva – sto je jedinstven primjer u evropskoj politici u zadnjih pedeset godina – i dalje se ignorira. Vi u modernoj Evropi nemate primjera da sluzbena politika tako nonsalantno trpi, ne fasisticke, nego nacisticke ideje!

– Zasto govorite o nacizmu a ne fasizmu?

– Zato sto je ustaski pokret samo u ranoj fazi bio pod utjecajem talijanskog fasizma, da bi vrlo brzo pao pod utjecaj nacista. To se, izmedju ostalog, vidi upravo po ulozi Mile Budaka koji je potpisivao rasne zakone onda kada to u Evropi jos nitko nije radio. U muzeju Wansee u Berlinu, gdje je 1942. godine odrzana cuvena nacisticka konferencija na kojoj je dogovoreno tzv. “konacno rjesenje zidovskog pitanja” i danas pod staklom mozete vidjeti kljucni izvjestaj u kojemu se obrazlaze sto u Evropi treba napraviti sa Zidovima, a kao primjer se uzimaju jedine dvije zemlje u Evropi koje su to pitanje “rijesile”, i u njima vise nije potrebno ulagati dodatne napore. Te dvije drzave su Hrvatska i Slovacka. Talijanski fasisti – primjerice – pocinju progon Zidova tek 1943. godine nakon naredbe iz Berlina, a ne sua sponte. Prema tome, nije tocno da tu neki “notorni neznalice” i “politicki mrzitelji” objedjuju nevina Budaka, izvrsitelja tudjih naloga, kako stoji u apelu ovih akademika. Naprotiv, cinjenica je da nigdje u Evropi 1941. godine nije bilo naloga za istrebljenjem Zidova: Pavelic i Budak to su izveli na svoju ruku, vodjeni zeljom da se dodvore Hitleru, vjerojatno zato da bi kasnije od toga priskrbili stanovite politicke koristi za NDH.

– Budak je – kazu potpisani stovatelji njegova lika i djela – stovise spasavao pojedine Zidove?

– Dovoljno je procitati memoare Viktora Klemperera, da biste vidjeli da je znacajan broj nacista, iz privatnih razloga, zastitio svoje susjede Zidove. No, progon Zidova bio je nacelan i sustavan, rasni a ne individualni progon: neki pojedinci su se uvijek mogli izvuci, ali politika ih je htjela unistiti kao skupinu. Zato je taj argument bespredmetan: navodno je i Pavelic spasio pojedine Zidove, ali je kreirao sustav koji je unistio vecinu. Nije, naravno, stvar u tome da nasi akademici to ne znaju, to nije stvar neznanja, nego uvjerenja. No, da Crkva u tome oportunira – to je jednostavno neshvatljivo.

ZORAN PUSIC, GRADJANSKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA

UBOJICA, A NE KNJIZEVNIK

Sva ova akademska prenemaganja oko Mile Budaka su apsolutno degutantna, jer je ocito da se inicijatori dizanja spomenika ponasaju u skladu sa starom zagorskom uzrecicom: em se razmemo. Oni uistinu, pod izlikom o umjetnickom radu, dizu spomenik jednom ustaskom funkcionaru i zlocincu, a ne knjizevniku. To se vidi i iz izjave Jelke Vidakovic, koja kaze da “ako je istina da je jedna zena u Slunju digla suknju i popisala se na nji”ov spomenik, onda joj svaka cast…” Kakve veze ima s knjizevnoscu to sto se netko popisao na spomenik civilnim zrtvama druge etnicke pripadnosti? Iste kao i ovo s Budakom, dakle nikakve. Mjestani Svetog Roka to govore dosta jasno: pisat ce da je bio knjizevnik i pisac, ali svi znaju tko je, zapravo, bio Mile Budak. Meritum stvari je da je Mile Budak poznat po rasnim zakonima i nekim izrekama koje mu se pripisuju, no ona koja je nedvojbeno njegova je ona o “trecini Srba koje treba pobiti, trecinu pokatoliciti i trecinu potjerati”. Ta je izjava najpoznatije njegovo djelo, poznatija je od “Ognjista”.

Tu, medjutim, nije rijec o postapalici koja bi bila izrecena u nekoj opskurnoj lickoj birtiji, vec o politickom programu kojega se NDH drzala od pocetka do kraja svog postojanja. I njemu, kao i nacistickim zlocincima, nije bilo sudjeno zato sto je nesto rekao nego zato sto je dolaskom na vlast dobio priliku provesti ono od cega se normalnom covjeku dize kosa na glavi. Na temelju njegovih ideja i rasnih zakona koje je potpisao, ljudi su masovno slani u konclogore gdje su uglavnom bili ubijani.

IVO GOLDSTEIN, SVEUCILISNI PROFESOR

CRKVENA SUTNJA

– Treba li velicanje simbola i duznosnika Nezavisne Drzave Hrvatske zakonski sankcionirati?

– Zakonsko sankcioniranje pojava te vrste uvijek je dvojbeno, tu se nalazite na skliskom terenu. Liberalnodemokratske zemlje imaju vrlo razlicite prakse u rjesavanju tog problema. Na to pitanje, cini mi se, nema konacnog odgovora. Mnogo je vaznije da javnost – odnosno, sto veci dio javnosti – bezrezervno osudi te pojave.

– Ivo Sanader i Vladimir Seks posjetili su Jasenovac; Sanader je izrazio neslaganje Vlade s odrzavanjem spomenika Juri Franceticu u Slunju, dok se Seks zalozio za uklanjanje spomen-ploce Mili Budaku. Je li to dovoljno?

– Vrh vlasti po mom je misljenju vec ucinio dosta; vise me – u ovom kontekstu – brine ponasanje nekih intelektualaca a narocito me zaprepascuje ponasanje dijela crkvenog vrha. Ukoliko civilna vlast vec i ne moze uciniti nista na uklanjanju ovih spomenika – moze li ili ne, nemam dovoljno informacija – mislim da bi mogli vratiti spomenike koji su u proslom desetljecu sruseni na Jadovnu i na Pagu, na mjestima ustaskih logora u kojima su stradale tisuce nevinih ljudi.

– Njemacke televizije, cak i one privatne, redovito emitiraju dokumentarne filmove u kojima se problematizira nacisticko razdoblje njemacke povijesti. Kod nas je takva praksa gotovo nezabiljezena?

– Ocito je da u odnosu na naslijedje NDH i ustaskog pokreta postoji zamjetna doza konformizma i kompromiserstva. Nostalgija prema ustastvu prije nekoliko godina bila je poticana iz struktura vlasti. Danas to vise nije slucaj, no bez obzira na sve ograde koje se tu i tamo pojavljuju, ocito je da hrvatskoj javnosti nije pretjerano poznato sto je, uistinu, bila NDH. Drugi svjetski rat i u Hrvatskoj i u svijetu uopce vrlo je kompleksno dogadjanje koje se mora promatrati na mnogo razina. No, ne treba nikada gubiti iz vida da je na jednoj strani bilo iskonsko Zlo koje je klasificiralo ljude na prave i krive po onome sto su stekli rodjenjem, a da je druga strana branila covjecanstvo od toga Zla.

FERAL TRIBUNE