Medjunarodni institut za bliskoistocne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane analizira cetvrtu naftnu krizu i njene posljedice. Iz opsirne analize izdvajamo najvaznije i najzanimljivije djelove

Piše: IFIMES

Rast cijene nafte na svjetskim trzistima u mjesecu avgustu 2004.godine svijet je dao u razmisljanje o buducim kretanjima te strateske sirovine.

Svi analiticari se slazu, da je nafta strateska i rijetka sirovina koje ce jednog dana nestati i da sa povecanjem njene potrosnje raste i njena cijena, to bi bilo prvo pravilo u trgovini sa naftom, koja biljezi stalni porast potrosnje poslije 2.svjetskog rata.

Svijet je od 2.svjetskog rata dozivjeo devet recesija i cetiri naftne krize (ukljucujuci i sadasnju avgustovsku). Prva naftna kriiza, koja je zadesila svjetsku privredu bila je 1973.godine u vrijeme arapsko-izrealskog rata. Arapske drzave su prvi put u historiji upotrijebile naftu kao oruzje protiv Izraela – tako su arapske drzave sa embargom na dobavu nafte fakticki pritisnule na SAD i Zapad.Jos u narednoj 1974.godini svjetska privreda nije se oporavila od posljedica jednomjesecnog oktobarskog embarga.

Arapski pritisak je uspjeo, britanski konzervativci su 1974.godine izgubili na izborima. Slicno se dogodilo u SAD predsjedniku Geraldu Fordu, koji je 1976.godine izgubio u predsjednickoj utrci sa demokratskim kandidatom Jimmy Carterom. Nafta je bila i za njega sudbonosna jer je izgubio na izborima 1980.godine u borbi protiv Georga Busha st. poslije druge naftne krize 1979/80 godine i pobjede islamske revolucije u Iranu.

Treca naftna kriza nastupila je 1990/91 poslije iracke okupacije Kuvajta i bila je sudbonosna za poraz predsjednika Busha st. unatoc njegovoj vojnoj pobjedi i oslobodjenju Kuvajta.

Iz gore navedenog mozemo zakljuciti, da je naftna kriza bila produkt politicko-vojne situacije na Bliskom istoku, koji posjeduje preko polovine svjetskih rezervi nafte. Neizvjesna situacija u toj regiji glavni je uzrok povecanja cijena te sirovine.

Drugi faktor poskupljenja nafte proizilazi iz porasta potrosnje u poslednje tri decenije. Na primjer Kina biljezi neprestani rast privrede i time vecu potrosnju nafte.Prema zvanicnim kineskim podacima, drzava danas potrosi milion barela nafte vise nego 2000.godine i postala je druga najveca uvoznica nafte odmah iza SAD.

Uzroke naftne krize mozemo razvrstati u sedam tacaka:

1. Nezvjesna situacija na Bliskom istoku: Kraljevinu Saudijsku Arabiju obuhvatio je val teroristickih napada na strane kompanije u kraljevini. Iran zabrinjava Zapad zbog netransparentnosti nuklearnog programa i stalne prijetnje SAD i Izraela sa napadima na nuklearnu elektranu Bushehr. Na srecu ta situacija nije sustinski uticala na porast cijena u sadasnjoj krizi.

To ne vazi za Irak, koji ima veliki psiholoski uticaj na cijene. Irak je od 1990.godine pod sankcijama UN-a i fakticki je bio iskljucen iz sistema kvota unutar organizacije drzava izvoznica nafte OPEC. Program “Nafta za hranu” je 1996.godine dozvolio Iraku ogranicen izvoz nafte u humanitarne namjene pod nadzorom UN-a.

Prije americke okupacije Iraka 09.aprila 2003.godine, iracke vodje opozicije imale su u svojim petogodisnjem planu izvoz tri miliona barela na dan, da bi 2010.godine Irak izvozio 6-8 miliona barela.Te ekonomske ocjene nisu bile realne, jer nisu predvidjale slabljenje vojne i sigurnosne situacije zbog snaznog otpora u cijeloj drzavi. Sjeverni naftovod Kirkuk-Cehan (800.000 barela/dan) skoro ne radi i stalna je meta napada. Dva juzna naftovoda (2 miliona barela/dan) bili su meta diverzija – tako da dugo ocekivani iracki izvoz nafte u najboljem primjeru nece prelaziti milion barela na dan.

Prema misljenju analiticara Medjunarodnog instituta IFIMES ne smije se racunati na iracku naftu naredne dvije godine iz slijedecih razloga:

A. Neizvjesna vojna situacija. Do sada nema alternative za zamjenu americih okupacionih snaga snagama UN-a ili NATO-a u Iraku.Dokle americke snage budu prisutne u centralnom sunitskom ili juznom siitskom dijelu Iraka ocekivati je nastavak otpora i diverzija na naftnu infrastrukturu.

B. Neizvjesna politicka situacija u drzavi.Prelazna iracka vlada jos uvijek ima ogranicenu kontrolu nad cjelokupnom teritorijom drzave. Politicke borbe jacaju pred priblizavajucim se izborima 2005.godine, koji nece ostati sukob samo na politickom nivou nego ce doci i do posezanja i po oruzju izmedju razlicitih frakcija i stranackih milicija.Potrebno je naglasiti nerijesen status grada Kirkuk, koji ima 5% svjetskih zaliha nafte i kojeg zele sebi prisvojiti Arapi, Kurdi i Turkmeni.

C. Zastarjela iracka naftna industrija nije sposobna kontinuirano eksploatisati naftu zbog decenije sankcija i dva razarajuca rata 1991. i 2003.godine.Prema misljenju strucnjaka Medjunarodnog instituta IFIMES u naredna 24 mjeseca nije moguce ocekivati, da ce Irak ozbiljnije uticati sa svojom proizvodnjom na rast cijene, moze pa uticati psiholoski na trgovce kao predmet spekulacije na naftnim berzama.

2. Kineska potrosnja: Kina je postala drugi najveci uvoznik nafte odmah iza SAD. Rast kineske privrede najbrzi je na svijetu i iznosio je 20% u 2003.godini. Kina je uvozila u periodu januar-juli 2004.godine 2,49 milona barela na dan, to znaci 39,50% vise nego u 2003.godini. Neke izvoznice nafte vec izracunavaju buducu kinesku potrosnju, prema nekim ocjenama bi iznosila preko 12 miliona barela na dan do 2020.godine.

Najveci investitor u kineske naftne kompanije je Kuvajt, koji je izgradio dvije rafinerije u Kini, danas kinesko-kuvajtska petrohemijska investiciona saradnja prelazi 8 milijardi dolara.Najveci dio kineskog uvoza nafte je iz Rusije i upravo drugi najveci ruski gigant “Yukos” snabdjeva naftne kompanije “China National Petroleum Corp.” i “Sinopec Group”.

3. Kriza americke naftne industrije: SAD su sasvim sigurno najveci ovisnik od uvoza nafte na svijetu, uvoze skoro 10 miliona barela na dan. Tako su americka privreda i politika tijesno povezani sa tom sirovinom i vrlo brzo reagiraju na svaku krizu na naftnim trzistima. Nafta je bila izborni materijal na americkim izborima u poslednje tri decenije.

Na narednim novembarskim izborima sasvim sigurno nafta ce biti glavni adut svakog kandidata. Predsjednik Bush zeli, da bi cijena nafte pred izbore bude izmedju 25-30 dolara za barel. U tome ima garanciju Saudijske kraljevske dinastije, da ce Saudijci prekomjernom eksploatacijom uticati na cijene. Saudijska Arabija je vec reagovala u toj krizi i najavila da ce povecati proizvodnju za 1,30 miliona barela na dan – tako danas Kraljevina Saudijska Arabija eksploatise nesto vise od 10,5 miliona barela na dan, dok njena kvota unutar OPEC-a iznosi 8,60 miliona barela na dan.

Na drugoj strani demokratski kandidat John Kerry povezuje rat protiv terorizma i naftu.Prema misljenju Kerrya drzava je u ratu protiv terorizma, terorizam je na Bliskom istoku, i upravo u toj regiji se nalazi nafta, koja je prijeko potrebna za nacionalnu sigurnost drzave.Senator Kerry ce imati naftu kao glavni segment svoje izborne kampanje.

Drugi razlog americke naftne krize proizilazi iz nedostatka kapaciteta americkih rafinerija. Amerikanci u poslednjih 25 godina nisu izgradili nijedne nove rafinerije.Americki naftni trgovci sve vise uvoze derivate umjetso sirove nafte.

4. Spekulacije: Svjetske berze posebno americke brzo reaguju na svaku promjenu i politicku ili vojnu krizu u svijetu. Berze su idelane za spekulante, koji spekuliraju ne samo sa sadasnjim ugovorima nego i sa terminskim ugovorima za 2 mjeseca unaprijed. SAD nemaju pravog i efikasnog instrumenta za umirivanje situacije na berzama i trzistu. Prvi put je u historiji americki predsjednik Bill Clinton 2000.godine posegao u manjoj krizi kada su cijene nafte presle 30 dolara sa oskudnih 9 dolara pocetkom 1999.godine. Tako je septembra 2000. godine iz strateskih rezervi dao na trziste 30 miliona barela ili milion barela na dan u tom mjesecu. Predsjednikov potez bio je potpuno neefikasan i sa tom intervencijom krsio je zakon koji odredjuje upotrebu rezervi samo tada kada je nacionalna sigurnost drzave ugrozena. Americke naftne komapnije zloupotrijebile su naftu iz strateskih rezervi za spekulacijske namjene, kasnije su pod pritiskom kongresa i sudova u izvansudskim poravnavama bile prisiljene vratiti naftu u drzavne rezerve.

Ne smijemo zaboraviti negativnu ulogu medjunarodne agencije za energiju (International Energy Agency – IEA) u oblikovanju tamnih scenarija i psihoze na naftnim trzistima. IEA je u periodu 3 mjeseca tri puta drasticno promijenila svoje prognoze.

U poslednjoj analizi IEA najavljuje promjenu proizvodnje i potrosnje sve do 2030.godine.Pitanje je koliko su realne takve analize za tako dug period ako pri tome uvazavamo da je agencija u 3 mjeseca tri puta promijenila svoje prognoze.

Prema misljenju Medjunarodnog instituta IFIMES neki analiticari IEA su u sluzbi berzanskih spekulanata i dodatno otezavaju umirivanje svjetskih trzista.

5. Uloga OPEC-a: U proslosti organizacija drzava izvoznica nafte OPEC, koju cini 11 drzava je puno vise uticala na cijene sirove nafte. U vrijeme hladnog rata suprotnosti izmedju istoka i zapada povremeno su se odrazavale i medju clanicama.

Glavni proizvodjaci u toj organizaciji Saudijska Arabija i Iran danas tijesno saradjuju sa ostalim proizvodjacima u kartelu, u tom smislu OPEC je prije nekoliko godina zacrtao donje i gornje granice cijene, koja bi bila izmedju 18-25 dolara za barel. OPEC bi izvozio na osnovu sistema kvota 26,5 miliona barela na dan – u sadasnjoj krizi OPEC eksploatise dnevno nesto vise od 30 miliona barela.

Organizacija, koja je bila u proslosti optuzena za rast cijena sa strane Zapada i treceg svijeta, danas se svi slazu da djeluje konstruktivno i prvi put priznanje dolazi od najveceg kriticara tj.SAD. Americki potpredsjednik Dick Channey 10.avgusta 2004.godine izjavio je, da danas radimo sa OPEC-om i da ne mozemo sada optuziti OPEC za sadasnju krizu i da korijeni krize upravo u americkim rafinerijama, koje nemaju slobodnih kapaciteta.

OPEC danas tijesno saradjuje sa proizvodjacima izvan kartela kao sto su: Oman, Meksiko, Norveska, koja je svoju proizvodnju povecala za 3 miliona barela na dan.

6. Kriza ruske naftne industrije: Ruska Federacija je drugi najveci izvoznik nafte odmah iza Saudijske Arabije. Ruski izvoz bio je u stalnoj oscilaciji, naime izmedju 1987-1999.godine izvoz se prepolovio iz 591 tona na dan na 306 tona na dan. Izmedju 1999-2002.godine Rusija je povecala proizvodnju na 421 tonu na dan. Sadasnji ruski izvoz prelazi 9,3 miliona barela na dan.

Prema misljenju analiticara Medjunarodnog instituta IFIMES povecanje ruskog izvoza uglavnom zavisi od ruske politike. Pitanje je, da li ce Kremalj mijesati u tu industrijsku granu ili ce upravo naftna inustrija biti predmet obracuna medju ruskim elitama? Nazalost, teskoce ruskog giganta “Yukos”, koji izvozi 1,7 miliona barela na dan potvrdjuju te strahove.

Ruska drzava u svakom slucaju uplece se u sve ruske naftne kompanije pomocu ruske paradrzavne kompanije za naftovode “Transneft”.

Predsjednik Rusije Vladimir Putin je decembra 2003.godine u svom politickom obracanju rekao, da se mora prestati sa trgovinom prirodnim bogatstvima kao da se radi o nekom bazaru.

Analiticari su najavili da ce Kremalj iz politickih razloga “nacionalizovati” ruske kompanije. Te analize bile su dosta tacne i jasno su vidljive u teskocama “Yukos-a”, koji mora za isplatu poreskih obaveza prodati ili ruskoj drzavi ili zainteresovanim americkim kompanijama vecinu svoje imovine.

Druga teskoca ruskog izvoza proizilazi iz nedostatka kapaciteta ruskih naftovoda. Razvoj naftovoda je upitan ako znamo da jedini, koji ima koncesiju za naftovode je upravo paradrzavni “Transneft”, koji nema finansijskih mogucnosti.

Unatoc tome, da je “Transneft” povecao svoje kapacitete sjevernog naftovoda (Balticki) sa sjevernom Evropom na 50 miliona tona, ostaje crnomorski naftovod, koji nije obuhvacen u planu za razvoj zbog teskoca Bosforskog tjesnaca.

Projekti naftovoda Murmansk – Tihi okena za kojeg su SAD snazno zainteresovane te nafovoda Istocni Sibir – Azija za kojega su zainteresovani Japan i Kina zasada nisu predvidjeni za realizaciju.

7. Politicka kriza u Venecueli: Prema misljenju Medjunarodnog instituta IFIMES stanje u Venecueli bice neizvjesno sve do kraja mandata sadasnjeg predsjednika Huga Chafeza decembra 2006.godine.

Venecuela je peti najveci izvoznik unutar OPEC-a, izvozi nesto vise od 1,7 miliona barela na dan i moze znacajno uticati na cijene u SAD, koje uvoze 15% svojih potreba upravo iz Venecuele.

Prema misljenju Medjunarodnog instituta IFIMES cijena nafte je u porastu poslije ekonomske krize 1997/98 godine.Poboljsanje svjetske privrede posebno americke i azijske imao je uticaj na povecanje potrosnje energenata izmedju ostalog i nafte.

Svi pokazatelji kazu, da ce potraznja u ovoj deceniji rasti i da klasicne metode odrzavanja cijena nafte nece biti efikasne. Cijena nafte mora se formirati prema trzisnom modelu ponude i potraznje.

Rast cijene nafte je i reakcija na rast u svjetskoj trgovini, npr. americka privreda vec petu godinu biljezi stalni rast. U proslosti je rast prouzrokovao povecanje proizvodnje i smanjenje potreba za radnom snagom.Sadasnji rast je povecao potrebe za radnom snagom a uporedo i rast proizvodnje.

Pitanje je, da li je svjetska privreda spremna prezivjeti krize globalizacije u koju ubrajamo i naftnu krizu?

Medjunarodni institut za bliskoistocne i balkanske studije IFIMES – Ljubljana

Ljubljana, 19. avgusta/kolovoza 2004.