Piše: Biljana Vankovska

Mnogi su u Makedoniji skloni da gledaju na SFRJ kao na lošu komunističku prošlost, čak i kao „tamnicu za makedonski narod“ (Albanci imaju svoju verziju). Za mlađe, to je daleka prošlost koja nema nikakve veze sa njihovim životima, ali je deo priča koje čuju od svojih roditelja. Danima ne mogu da se oslobodim asocijacija na poslednje dane pred krvavi raspad zemlje koja mi nekad bijaše voljena otadžbina (i pored toga što je bila nedemokratska, jednopartijska, sa mnogo grijehova i grešaka). No, moja sjećanja i emocije su sasvim nebitni za ovaj trenutak; ono što mi se čini važno, a što se prenebregava u svim analizama koje se bave redefinisanjem društvenog ugovora od 2001. godine između Makedonaca i Albanaca, ako ne i ranije, je sličnost u političkom uređenju i razlozima za tragičan ishod. Naime, Jugoslavija je bila konsocijacija (federalnog tipa), i imala je ustavno sve elemente toga teorijskog modela: vladu uspostavljenu na širokoj koaliciji djelova/republika, pravičnu zastupljenost naroda i narodnosti u saveznim organima i vojsci), pravo veta u saveznom parlamentu i teritorijalnu/funkcionalnu i kulturnu autonomiju djelova/republika. Ne samo da nije imala politički pluralizam (postojao je jedan surogat nazvan pluralizam samoupravnih interesa), ali najvažnije od svega je da nije imala demos, nije imala građane, nije imala lijepak niti jugoslovenstvo. Vlast nije proizilazila od građana, nego od dva kolektiviteta: radničke klase i naroda i narodnosti.

Da skratim priču na ono što je za nas relevantnije i poučnije (iako niko od istorije nije naučio ništa), samo ću da uradim kroki raspada SFRJ.

Na početku je bila duboka ekonomska kriza, koja se zaoštravala sa zaduživanjima u inostranstvu i otvaranjem tržišta, izlaganjem uticaju neoliberalizma, sa čime jugoslovenska ekonomija ne samo da nije mogla da se nosi, nego je postala gubitnik. Neuspjeh vlasti da isporčuje javna dobra otvorio je širom prostor za nacionalizam (koji se već uspostavio od Slovenije do Srbije i Kosova): krivi su susjedi! Pojavili su se zahtjevi za uvođenje svoga jezika u komandovanju u JNA, služenje vojnog roka u svojim republikama, sve do nelegalnog uvoza oružja. Ustavna kriza i institucionalna paraliza bila je sapunska serija koju je teško ukratko ispričati. Kako je rastao broj tumača ustava, toliko je opadalo poštovnje principa ustavnosti i zakonitosti. Ustavni sud SFRJ bačen je na bunjište. Kao kula od karata su se raspadale institucije, čak i one koje su predstavljale bedem jugoslovenstva; političari su se gledali preko nišana, a ustavne praznine bile su poziv za neustavno djelovanje. U javnom prostoru su otvarane stare priče, zahtijevana je revizija istorije, a nekrofili su brojali kosti odavno mrtvih ljudi da bi utvrdili ko je bio žrtva a ko genocidni narod. Nije manje važno i to što se Jugoslavija raspadala onda kada više nije bila potrebna u međunarodnom kontekstu i kada je postala polje u koje su slobodno mogli ulaziti tuđi geopolitički interesi i apetiti.

Makedonski galimatijas neodoljivo podsjeća na te godine. Makedonija prema Ustavu nije federacija, ali nije ni unitarna država ako se sudi prema faktičkim rješenjima i pravnim akrobacijama od 2001. godine do sada, do kojih je došlo putem „kreativnih tumačenjima“ Ohridskog sporazuma i ustava (uključujući i široku amnestiju za ratne zločine). Unitarizam je bio zašećereno voće koje je ponuđeno Makedoncima 2001. godine da bi lakše progutali Ohridski sporazum i ustavne amandmane ( o kojima se nije ni raspravljalo u parlamentu, ni pregovaralo, ni dodavana tačka ili zarez – budući je to bio uslov za mir, inače bi se desio rat). Makedonci su se uhvatili za unitarnost kao davljenik za slamku, a ne shvataju da je brod odavno potonuo i da ih slamka ne može više održati. Još prije deset godina sam napisala da je Makedonija federacija, ali to nema ko da joj kaže. Originalni model podjele vlasti (power sharing), nametnut od međunarodnih državotvoraca (statebuilders), nije bio ni teoretski održiv, niti praktično primjenljiv – osim u obliku dvonacionalne države u kojoj segregacija i dalje cvjeta. Tokom 16 godina, država je postala prćija dva plemena čiji vođe su se vješto dogovarali kada je bila riječ o lukrativnim interesima i sticanja inostrane podrške. No, nacionalizam nisu ispuštali iz ruku uvijek kada im je bio potreban da bi lakše dobili glasove na izborima. Sada smo i za strance samo geopolitičko pitanje, i disciplinuju nas rusofobijom dnevnoj osnovi.

Lider opozicije Zaev je ovih dana izašao sa nekakvim vladinim programom (bez dogovora o vladi ili koaliciji), što pokazuje da je to “račun bez krčmara“. Ovo mu je treće istrčavanje od dana izbora 11. decembra: prvi put je slavio izbornu pobjedu još prije no što su bili prebrojani listići, pa je ispalo da ipak nije pobjedio; drugi put se pohvalio na jednom skupu u Sarajevu da je budući premijer Makedoniju – a onda nije dobio mandat za sastavljanje vlade od predsjednika Ivanova. Ovo obraćanje je trebalo da predstavlja javno datu riječ da ne prihvata Albansku platformu, da pruža ruku pomirenja kao „premijer svih građana“, da će biti određenih ustupaka Albancima, ali ne takvih koje će ugroziti unitarnost, da će da teče med i mlijeko (prosječna plata 500 eura!). No, kasno je to za čovjeka koji je otvorio Pandorinu kutiju i nije znao da je zatvori – čak je i nada pobjegla. Ukratko, nije donio smirivanje.

Pola sata docnije, DUI je odbacila program, pozivajući se na „svoje ustavne eksperte“ koji tvrde da nije protivustavno ako vojska, policija, granični prelazi i novčanice imaju dvojezične oznake. Gradonačalnik skopske opštine Čair, Medžiti je bio najjasniji: Albanci su drugi narod i tu nema popuštanja. Talat Džaferi, bivši komandat UČK i bivši ministar odbrane, je prethodnog dana u TV debati poručio: Nemojte me vrijeđati da sam makedonski Albanac, ja sam Albanac iz Makedonije (rođen tu zbog istorijske nepravde učinjene 1912.).

Politička metereologija je najavila kišu. VMRO-DPMNE i DUI nijesu radili na tome dok su bili u koaliciji, još manje su SDSM i Šareni revolucionari uspjeli da ujedine ljude oko građanskog koncepta (ako izuzmemo propagandističko vezivanje dvije državne zastave, makedonsku i albansku). Sada se pregovara za slabu vladu (od jedva 60-tak poslanika) po velikoj cijeni i uz visok rizik. Može Zaev da priča koliko voli da je na ulicama zabludjeli i primitivni narod, ali i to je narod kome on želi da bude premijer. Frustracije se mogu potiskivati dugo, ali ne beskrajno. Makedonci su trpeljiv narod, čak su ga neki proglašavali i nedržavotvornim uoči raspada SFRJ. Lideri su im pragmatični i lakomi na vlast. No, sve više ljudi govori: dosta je! I u konsocijaciji se pregovara i ne prihvata se svaka ucjena sa skrivenom namjerom (da od Albanaca zavisi opstanak Makedonije). Red je da i makedonske partije odigraju etničku utakmicu, ako već niko nije spreman za građansku: ne smiju (kao 2004.) da izgube službenim rezultatom 3:0 zato što nijesu istrčali na teren, jer su ih pritisli ambasadori, a oni su bili željni vlasti po svaku cijenu.

U Makedoniji, na žalost, nema „lijepka“. Građani su protjerani iz Ustava 2001. godine, pa tako umjesto o demosu govorimo o – demosima (demoi). Ako već Albanci nijesu osudili platformu, najmanje 65% (pa i ostali 10% stanovništva), neće imati drugu alternativu osim da kažu „mi smo Makedonci“ ( u etničkom i nacionalnom smislu). Bivša poslanica Ermira Mehmeti i njena družina se hvališu matičnom državom, Albanijom. Makedonci takvu nemaju i to je ono što ih pritiska uza zid, što je pozicija u kojoj imaju samo jednu alternativu. Ovo je bitka i za makedonštinu, riječ koja je u Makedoniji tabu, neprihvatljiva zbog političke korektnosti i straha od etikete nacionaliste, a koju tako pitomo izgovaraju našijenci u susjedstvu kada se kao nepriznata manjina bore za elementarna manjinska prava u Grčkoj, Bugarskoj i Albaniji.

vankovska.com
Preveo PCNEN