Piše: Biljana Vankovska
Konačno i predsjednički i parlamentarni izbori su iza nas, a rezultati su sasvim očekivani. Ipak, politička kriza i dalje visi iznad Makedonije kao Damoklov mač. Sada slijede tumačenja i optužbe o izbornim prevarama – a narod je ponovo u fokusu kao pobjednik, gubitnik ili kao krivac, zavisno od perspektive. Jedni trijumfalistički kažu da je „narod mudar“, jer je većina glasala za one koji ga štite i ulivaju mu sigurnost, pa makar ona bila u vidu socijalne pomoći. Njihovi partneri iz albanskog bloka kažu to isto, s jednom „malom“ razlikom: oni govore o dva naroda, o našima i vašima, koji su glasali s ciljem da svojim etničkim liderima predaju pravo da odlučuju u njihovo ime i da vode državu – makar u suprotne pravce. Po njima, nigdje u Ustavu ne piše da vlast proizilazi od građana (što, naravno, nije istina), nego da su etničke zajednice one iz kojih izvire demokratska vlast.
Оpozicija i ne pomišlja da odgovornost za poraz, ko zna koji po redu, potraži u sebi, nego upire prst u vlast i u narod. А samo do juče je govorila o „bibliskoj Makedoniji i hrabrim Makedoncima“ koji će sada srušiti „ovu mafijašku i kriminalnu bandu na vlasti“. Оtkako je jasno da se to nije desilo, padaju teške riječi o „sistemskoj krađi“, a koriste se čak i naučni koncepti da bi se to dokazalo, kao onaj Galtungov o „strukturnom nasilju“ (pri čemu se zaboravlja da se ustvari radi o istom sistemu u kome se jedina borba vodi oko toga ko će stati na čelo strukture, bez obzira što taj sistem generira tiho nasilje i siromaštvo). Osim floskula o „sistemskoj krađi“, za koju se ne nude ni dokazi, niti ulažu prigovori nadležnim organima, zaključak je da je narod opet dobio vlast kakvu zaslužuje.
Ipak, najindikativniji je prezir za onu većinu čije se političke volje stide demokrate, a koju optužuju za kukavičluk, neukost, apatiju i nizak nivo inteligencije. Intelektualac mlađe generacije je između dva izborna kruga upozorio: „Nemojte mi samo reći da je sve ovo zbog straha od vladajućih; postoji tu i saučesništvo, ima tu i istorijske odluke i odgovornosti i malo fašizma u domovima, u školama i u sugrađanima, а najviše što ima to je zločinačka većina. Istorijski izazov je sada napraviti jasnu demarkacionu liniju između njih i nas, između učesnika i pomagača i onih koji su se aktivno suprostavljali… nekad će se ovo brojati.“
Ko će prebrojavati i kada, nije jasno, ali u svom revolucionalnom zanosu autor kao da je zaboravio da ljudi kreiraju svoju sudbinu u već zadatim okolnostima, a ne u okolnostima koje sami biraju. Ovaj narod koji je sada na optuženičkoj klupi je produkt društevnih okolnosti, a ne nekakav romantičan heroj ili najgori bijednik. Na dan-dva prije izbora najčešće citirani autor u ovim krugovima je bio Betrold Breht: “Najgora od svih vrsta nepismenosti jeste politička nepismenost. Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, ne učestvuje u političkim dešavanjima. Ona ne zna da troškovi života, cijena pasulja, ribe, brašna, stanarine, cipela, ljekova, zavise od političkih odluka. Politički nepismena osoba je toliko glupa da je ponosna i busa se u grudi govoreći kako mrzi politiku. Taj imbecil ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena djeca, i najgori od svih lopova: loši političari, korumpirani i potkupljeni od strane lokalnih i multinacionalnih kompanija.” Naravno, za njih su politički nepismeni svi oni koji nisu odlučili ispravno i nisu glasali za njihove. Ko zna, možda će opozicija ovih dana ponovo parafrazirati Brehta i predložiti raspuštanje naroda i izbor drugog naroda umesto ovoga?
I na ovim izborima, slično kao i ranije ali uz veći intenzitet, vodila se manihejska bitka Dobra i Zla. Pluralizam je bio ukinut, tj. uopšte mu nije bila data nekakva šansa. Pitanje izbora, i uopšte demokratije, je pitanje postojanja alternativa koje su legitimne sve odreda, jer odražavaju različite interese u društvu (svakako, ukoliko su u okvirima onoga što je dopušteno zakonom). Ali u bici Dobra i Zla ne postoji sredina – ili si sa lošima (pa u očima drugih postaješ saučesnik, pa i fašist) ili si sa dobrima (koji svoju poziciju legitimiraju moralnim floskulama, bez programskih rješenja, i sa glavnim argumentom da si oni opozit onih drugih).
Specifika ovih izbora je bio pokušaj da se umjesto izborne kampanje organizuje javno suđenje. Otkrivanje kriminalne afere, nakon što se nakon 10 godina probudio „zabrinuti i savesni građanin“ i lideru opozicije predao snimak telefonskog razgovora koji inkriminira Gruevskog za nešto što je navodno uradio u vrijeme kada je sadašnja opozicija bila na vlasti, javna se sfera pretvorila u sudnicu: umjesto da se odlučuje o političkoj odgovornosti nosilaca vlasti, od građana je zatraženo da budu istovremeno i javni tužioci, vještaci, porota i sudija; umjesto o političkim pitanjima, „plebiscitom“ su pozvani da odluče o krivično-pravnom pitanju. Kao da nije bilo dovoljno potvrda i indikacija po kojima bi građani odlučili o svom životu, o stanarinama, o grahu i cipelama, ali i o spomenicima i zajmovima u njihovo ime, pa je još bilo potrebno skandalizirati ih s navodima o kriminalu od prije 10 godina? Tako je opozicija (čiji je lider čovjek koji je bio aboliran od strane predsjednika upravo za kriminal) pokazala svoju bezidejnost, slabost i očaj, pa posegnula za negativnom kampanjom kao za krajnjim sredstvom i vjerovatno kao uvodom u postizbornu retoriku o masovnoj krađi glasova.
Kako stvari stoje, Makedonija je definitivno srećna što živi u bipolarnom, dvostranačkom i dvoetničkom svijetu – na kraju dana, svako uhvati svoju stranu i spreman je uraditi sve da njegovi pobijede. Čak i kritički i navodno nezavisni intelektualci koji su sada nezadovoljni narodom/građanima nisu sasvim amnestirani od odgovornosti za stanje u kome se nalazi zemlja. Pitanje je koliko njih je zaista napustilo svoju „kulu od slonove kosti“, sišlo sa visina i krugova u kojima visokoučeno citiraju svjetske filozofe (najčešće modernog Žižeka) ili uradilo nešto izvan svojih NGO projekata, da bi ušli u cipele onih „politički nepismenih“, a prije no što ih osude. Da li uspijevaju da vide svakodnevicu kroz njihove oči i njihov prazan trbuh. Pitaju li se zašto veliki broj građana nije ni slijep ni nepismen, a ipak ne vjeruje ni jednoj političkoj stranci? Uostalom, kakva je to ljevica čije je glavno obećanje da će vratiti srednju klasu, bolje rečeno sitnu buržoaziju (pe¬tit bour¬ge¬o¬is) u jednom osiromašenom društvu? Koja se i dalje „kune u minimalnu državu i slobodni kapital, u NATO i moć velikih, pa čak i razmišlja o slanju kontingenta u Ukrajini ako zatreba? Sit gladnome ne veruje, još manje može da shvati njegovu nesigurnost i strah. Na kraju dana, elitisti i snobovi sude ne samo političkom protivniku, nego i “kretenskom” i fašizoidnom narodu.
Razumije se, legitimno je govoriti od otsustvu demokratskih tradicija, o neukosti i strahu kod većine koja nikada i nigdje u istoriji nije bila avangarda. Danilo Kiš iznosi brutalnu istinu kada kaže: ljudi više vole izvjesnost neslobode nego neizvjesni ishod promjene. Ovo je posebno tačno kada promjena treba nastati u nekakvoj epskoj bici u stilu „Gospodara prstenova“, a u kojoj cijenu treba da plate najslabiji. Mase kliču carskoj (državnoj) pravdi; kliču pobjednicima. Da, elita na vlasti je usavršila mehanizam vladanja koji se poigrava strahovima, slabosti i disciplini kičme s onima koji su podložni klijentelizmu i moralnoj korupciji.
Ali, gdje su Prometeji? Kada će prestati da krivicu traže u drugima i da stalno zazivaju strance u pomoć? Do osnaživanja ne dolazi samo u susret izbora ili usred kampanje, jer rad sa građanima mora početi od azbuke, a ne od nekog prevedenog priručnika. I ovi izbori su posijali sjeme netrpeljivosti i političke netolerancije, pri čemu kolateralna žrtva borbe stranaca i njihovih (medijskih i intelektualnih) trabanata je narod. On je ili kratkotrajno ovjenčan lovorikama (dok traje vatromet) ili je žigosan kao fašizoidan. Sa ljudima treba raditi i uzeti ih onakve kakvi jesu, umjesto da se mudruje i sanja o revoluciji koja će sama pasti s neba ili o konjici sa Zapada koja će ih upristojiti po terku već viđenom na drugim meridijanima.
Prevod je autorkin
0 Comments