Piše: Biljana Vankovska
Kao i uijvek u susret samitu EU, Makedonija žuri da isporuči neki rezultat i pokaže da zaslužuje dobijanje datuma za početak pregovora. Posljednji rezultat (koji je, svakako, nedovoljan da promijeni generalno mučnu sliku) je konačno konstituisanje komisije, koja ne bi ni bila potrebna da je u zemlji vladala demokratija, pravo, institucije i nenasilna politička kultura. Sada se možemo pohvaliti da imamo (kakvu-takvu) istražnu komisiju koja treba utvrditi činjenice vezane za 24. decembar, ali sljedeće na agendi tzv. martovskog sporazuma je potpisivanje međustranačkog sporazuma o razumijevanju.
Ako je istražna komisija bar u početku imala neki smisao, bar dok su tenzije bile visoke, a javnost uznemirena, sada sve nalikuje onoj staroj izreci o „nakon svadbe – muzika“; niko, pa ni opozicija više ne spominje tako često „crni ponedjeljak“ niti traži odgovornost ili prevremene izbore. Komisija koja je dobila domaćeg eksperta da rukovodi njom i da ima tzv. zlatni glas je domaći (aleluja!), a i pored svih nedostataka, nejasnog mandata i procedure po kojoj će raditi, da ne govorim i o involviranosti u dešavanja njenih članova, bar će fingirati da je država sposobna da sama „riješi“ (donese izvještaj) ono što je zabrljala.
Mnogo više konfuzije unosi zahtjev da se potpiše međustranački memorandum o saradnji i posvećenosti evropskim integracijama, i to usred Parlamenta, tj. mjesta koje po definiciji služi za debatu, dogovore i saradnji između pretstavnika raznih stranaka. Istina je da se stranke iz vlasti i opozicije ponašaju kao da su zaraćene strane, ali kada ovakav nalog dolazi spolja, postavlja se pitanje da li je ovo neki pandan Ohridskom sporazumu, tj. neki „meki“ Skopski mirovni sporazum, čime bi Brisel potvrdio da uspješno menadžira konflikte, čak i kada su unutrašnjo-politički? Ovaj je memorandum „invencija“ koja ima za cilj da dobije napismeno, crno na bijelo, da su svi za EU i da će se zakleti da će raditi u tom cilju.
Interesantno je što su stranke, pa i njihovi lideri, poznati po tome da slušaju međunarodnu zajednicu, a da su toliko bezidejni da godinama kao papagaji ponavljaju „mi drugu alternativu, osim EU i NATO, nemamo“. Osim toga, javna podrška je tako visoka, da nam je konkurencija jedino Kosovo, a u jednodušnosti već nalikujemo jednopartiskim društvima iz prošlosti. Izgleda da nikome i ne pada napamet da File može zahtijevati što hoće, ali da po Ustavu, ako se poštuje naravno, građani su oni koji će u krajnjoj instanci odlučivati o članstvu, jednom kada (i ako) pregovori budu završeni. Zato je sada ovo čudo-neviđeno: međunarodna organizacija i savez država kojima se u principu pristupa dobrovoljno, sada diktira parlamentarnim strankama da se obavežu da će raditi na ostvarivanju evropske agende (mada je zemlja i dalje poznata kao „your country“ i nije baš željeni partner za ulazak i elitni klub evropskih nacija)! Da apsurd bude veći, ovo se dešava državi koja već osmu godinu pokušava da dobije datum za početak pregovora s tim savezom, a kojoj Brisel to ne isporučuje zbog „spora s imenom“, koji ne samo da nema veze sa Kopenhaškim kriterijumima, nego je i suprotan njihovom slovu i duhu.
I dok se ovakve stvari dešavaju na Balkanu, stiže vijest sa sjevera Evrope da je Island suspendovao pregovore sa EU. Otkako je islandski ministar spoljnih poslova ljubazno rekao „no, thank you“, komesar File je izjavio da mu nije lako da prihvati odluki, da ju je doživio kao lični udarac, ali pošto je profesionalac, on će bez pitanja poštovati volju islandskih građana i njihovih izabranih pretstavnika. Zamislite na tren, onako hipotetički, kakvu bi poruku File napisao na Twitteru ukoliko bi umjesto Islanda ovo najavila zemlja iz tz. Zapadnog Balkana.
Makedonski građani, za razliku od islandskih, nemaju drugu želji, niti su ikada razmnišljali o alternativi, osim EU. Ali odgovor koji kao eho stiže iz Brisela glasi „spremni smo da vam progledamo kroz prste zbog događaja iz 24. decembra, i za korupciju, i sa medije i za otsustvo vladavine prava – ali, pobogu, promijenite ime i daćemo vam datum za početak pregovora“. Na svaku manifestaciju neslaganja ili otpora prema ovakvoj ucjeni (jer se drugačije i ne može nazvati), dogovor glasi da niste dovoljno entuzijastični za Evropu, da ste zaostali, Balkanci, da je „identitet ružna riječ“ (kako mi je nedavno rekla ambasadorka jedne velike zemlje EU), itd. Rećiće vam ponovo da je potrebna hrabrost, statesmanship, da će vas malčice boljeti ali da će proći kao malom djetetu kada se udari, ali da nema drugog načina da dobijete datum za pregovore. Mi dobro znamo da ne zaslužujemo članstvo, bar dok se ne upristojimo, kao Bugarska recimo, pa makar se i ljudi živi spaljivali, ali eto ona je članica za upoređenje. Ali ono što Makedonija zaslužuje, i što joj je potrebno, je početak pregovora, koji će održavati i tempo nekih reformi i nadu da nismo slijepo crijevo Evrope.
Vijest o odluci vlade Islanda je dočekana sa oduševljenjem, pa i sa (zlu)radošću. То ne znači da je ovdje na sceni neka druga ideja ili vizija; pa kod nas nema ni evroskeptičnih stranaka, a i sumnjičavim intelektualcima nije lako jer su odmah sumnjivi; ponekad mi se čini da je lakše registrovati fašističku stranku, nego stranku koja neće imati NATO i EU u svom programu. (Albanci su posebni slučaj, oni sanjaju svoju svealbansku viziju evropeizma – od Stokholma do Atine, kako je nedavno izjavio Ahmeti sa John Hopkins University.)
Radost u Makedonaca nije ništa drugo do izraz frustracije: tretirani kao poluprotektorat, neimenovani, poniženi, mnogu priželjkuju da vlada skupi hrabrost pa da Briselu kaže ono „no, thank you“ – ali samo u pogledu promjene imena, nikako u vezi mogučeg članstva. Činjenica koja ih boli, ali koju nemaju hrabrost priznati sebi, je da se državno rukuvodstvo nikada nije drznulo reći glasno da nema namjeru da promijeni ime države ili da prekine pregovore oko imena sa Grčkom. Oklijevaju, dovijaju se, ali ne odustaju od pregovora oko vlastitog identiteta – jer alternativu nemaju. Veliki patrioti aplaudiraju ovih dana: „Svaka čast Islandu, to je država, a ne mi! Tako treba i Fileu i Briselu!“ I naravno propuštaju glavnu poentu! Pojma oni nemaju koliko svjetlosnih godina smo daleko i od Brisela i od Rejkjavika.
U Islandu nova vlada (ustvari stranke koje su bila na vlasti kada se desio finansijski kolaps iz 2008.) je dobila izbore sa neskrivenom evroskeptičnim programom. Oni su Briselu saopštili da se pregovori prekidaju na neodređeno vrijeme, jer žele da prvo pitaju građane na referendumu oko eventualnog produžavanja. Kod nas je sve obrnuto! Recimo, ovdje bi se održao referendum oko promjene imena, ali ne i u vezi ulaska u EU.
Island je prihvatio EU kao spasonosnu opciju u vrijeme kada je bio na dnu krize, ali ne zaboravite – radi se o državi koja ima dugo iskustvo tipa „druge opcije, osim EU“. Sada je zemlja stala na noge, doživljava ekonomski rast i bogata je resursima, mada sve teškoće nisu sasvim savladane. Do ekonomskog oporavka su došli uglavno vlastitim silama, i ne slušajući Brisel ili Frankfurt. Sada su na vodećoj poziciji što se oporavka tiče, a u poređenju sa svim zemljama EU. E, u tome je „hrabrost“, a ne u tome što je neki ministar imao zadovoljstvo da Fileu pljusne u lice „no, thank you“. Mi niti imamo ekonomiju, još manje prosperitet, a i ono malo resursa pokrademo ili potrošimo na barok i spomenike. U Islandu je stopa nezaposlenosti samo 5% (polovina prosjeka u EU), a naš – znate i osjećate. Za ovu zemlju sa sjevera je „rezervisano“ prvo mjesto po rangu na tzv. Globalnom indeksu mira (Makedonija se ove godine nalazi na 79-om i posljednja je u poređenju s državama u regionu). Island je zemlja sa najmanje kriminala i u kojoj je najveći broj pročitanih kniga (per capita), dok se kod nas patriote hvale što su nepismeni ali toliko vole Makedoniju da bi umrli za nju! Ovi drugi „evropljani“ se hvale da bi i pucali, samo da bi ušli u NATO i EU! Pa vi im sada mjerite i pamet i miroljubivost! Tamo se zemlja voli radom, obrazovanjem, kulturom, demokratijom i nenasiljem. Tamo su žene oduvijek imale značajni položaj i uticaj u društvu, pa i u politici (prve žena predsjednik je bila izabrana još 1980-te, i to kao samohrana majka), što se smatra jednim od faktora koji su doprinijeli nemilitantnosti. Kod nas, obrnuto, od žena se traži da spašavaju naciju svojim matericama. Oni su prilično egalitarno društvo u socijalnom smislu, a mi se glođemo i davimo u klijentelizmu i darvinizmu. Prema indeksu sreće, Islanđani su opet na vrhu, a mi sa pesimizmom i defetizmom na samom dnu. Island je članica NATO, ali nema vojsku. Kod nas obrnuto: nismo članica, a pola smo vojske poslali u Avganistan da pomognemo Amerikancima, pa još i žalimo što nemamo veća izdavajanja za vojsku i više vojnika za izvoz.
Vjerujte, u Briselu se niko (osim Filea, razumljivo) ne potresa previše zbog odluke Rejkjavika; oni ionako zadržavaju specijalne partnerske odnose! A to što nas u regionu (koji postaje sve manji) pritišću da uđemo ili da bar koračamo prema cilju je samo dokaz da smo slabi i nestabilni, i da pretstavljamo opasnost i za sebe i za njih. Mi smo predmet evropske bezbjednosne politike, a ne politike proširenja.
Prevod je autorkin
0 Comments