Piše: Sarah van Gelder

Ekstremne vrućine, oluje i suše koje razaraju konačno će uvjeriti ogromnu većinu Amerikanaca da su se klimatske promjene nadvile nad nama. Prema  Bloomberg News, 70 posto Amerikanaca je sada uvjereno da se klima mijenja.

Sada je kasno za rješenja, ali smo, možda, konačno spremni za izazov.

Bill McKibben postavlja strašnu sliku realnosti u predstojećem izdanju Rolling Stone: Mi smo već zagrijali planet za 0,8 stepeni Celzijusa i vrijeme je postalo zastrašujuće. Na konferencija o klimi u Kopenhagenu jedino o čemu se svijet složio je da moramo ostati unutar dva stepena Celzijusa povećanja temperature – iako je klimatolog Jim Hansen to nazvao receptom za katastrofu. Ako sadašnji trend bude nastavljen, mi ćemo se suočiti sa mnogo većim globalnim zagrijavanjem.

Ali moćne naftne, gasne i kompanije koje vade ugalj su blokirale potrebnu akciju. Sa milijardama profita, oni ogromne svote novca ubacuju u političke kampanje, think tank organizacijama koje odbacuju klimatske promjene i desničarskim medijima. Zajedno, ove grupe sprječavaju napredak.

Da smo djelovali 20 ili 30 godina ranije, kada su se zvona za uzbunu prvi put oglasila, prelaz ka klimatski sigurnijem svijetu bio bi postepeniji i manje razoran i mi smo mogli sačuvati mnogo više koralnih grebana, šuma, lednika i vrsta.

Sada nemamo puno vremena.

Iako već postoji dovoljno ugljenika u atmosferi da učini klimatske promjene neizbježnim, postoji još uvijek velika razlika između promjena koje donose veće suše, oluje, temperaturne ekstreme i podizanje nivoa mora i onih koje gase život na Zemlji. Slavni fizičar Stephen Hawking je među onima koji kažu da nezadržive klimatske promjene mogu preobraziti našu planet u neku poput Venere, na kojoj je ljudski život nemoguć.

Ne postoji ništa hitnije od ovoga. Da li je djelotvoran odgovor već iza nas? Postoji mnogo razloga da mislimo tako. Prljava energija blokira akciju i postoje svi razlozi da vjerujemo da će se tako nastaviti. Međunarodna saradnja je teška. S obzirom na izbor, većina nas će se radije držati stečenog konfora što je moguće duže i poricati.

Ali koraci koji su neophodni da bi spriječili katastrofu se, u stvari, nalaze unutar naše sposobnosti kao maštovitih i marljivih ljudi. I u svijetu, u varošima i gradovima, u plemenima i odgovornim biznisima, kao i aktivistima koji čine promjene. Ali moraćemo da tu energiju podignemo brzo.

Najveća američka generacija je bila sposobna da okupi cijelo društvo kada su nacisti okupirali Evropu i kada je bombardovanje Perl Harbira pokazalo prijetnje koje se ne mogu ignorisati. Fabrike automobila su bile preuređene za proizvodnju tenkova. Guma i metali su bili reciklirani. Većina je pošla u rat.

 

Trebaćemo takav nivo mobilizacije, izgrađen na dubokom patriotizmu, da bismo stvorili održivi napor i spriječili katastrofu. To će značiti spremnost da naši farmeri, naši primorski gradovi, naši snabdjevači dječjom hranom stave ispred profita i moći prljave energije opstanak ribarstva i svačije pravo na pristup čistoj vodi za piće. To je zadatak koji treba da definiše naša vremena i svakome od nas omogući da djelujemo.

Šta će se preduzeti? Prije četiri godine YES! je napravio kompletnu studiju o tome šta je neophodno da se okrenemo klimatskoj krizi. Velike obaveze su ove:

1. Mi treba da preorijentišemo naš sistem proizvodnje hrane, koji iznenađujuće doprinosi klimatskim problemima preko dugih transporta hrane, poljoprivredne hemija koja ubija klimu i načina proizvodnje mesa u kojoj se koriste ogromne količine žitarica, što vodi do uništavanja šuma. Dobra vijest je da novi, na lokalnoj osnovi zasnovan sistem proizvodnje i distribucije mesa i mlijeka počiva na hranjenju travom, te da je sve više u procvatu proizvodnja svježeg voća i povrća. Prvenstveno mladi ljudi diljem zemlje su ponešeni da žive kao poljodjelci.

Mi treba da okončamo sa subvencijama za fosilna goriva. Prave cijene će uputiti snažan tržišni signal koji će inicirati inovacije i pametni, niskougljeničkni razvoj.

2. Moramo okončati subvencioniranje prljave energije i odrediti cijenu za ugljenik. Mi trebamo porez na ugljenik, kako sada preporučuje bivši član Reganovog kabineta Džordž  Šulc. Ili bismo mogli izlicitirati pravo na emitovanje količine ugljenika. U svakom slučaju, mogli bismo biti jednaki prema svim Amerikancima. Konačno, atmosfera pripada svima nama. Zagađivači moraju plaćati, utoliko prije što koriste naš vazduh za džabe. I mi moramo prekinuti sa tim da poreski obveznici subvencioniraju fosilna goriva. Prava cijena za zagađivanje ugljenicima poslaće snažan tržišni signal i inicirati inovacije i pametni, niskougljenničkni razvoj.

3. Mi moramo ponovo da razmislimo kako ćemo podizati gradove i metropole i kako ćemo se kretati okolo. Završeno je vrijeme raštrkanih predgrađa koja zavise od automobila. Evropljani koriste samo dio gasa koji mi koristimo zato što su im gradovi kompaktni, javni transport efikasan, a prevoz biciklima dobro obezbijeđen i siguran. Evropljani su takođe vjerovatno daleko manje gojazni i bolešljivi. Postoji veza. Umjesto kuća i šoping molova gdje sjedimo usamljeni, sada je vrijeme da ponovo uspostavimo kompaktniji prijateljsko-pješački način života: prodavnice u komšiluku, lokalna hrana i snabdijevanje energijom.

4. Trebaće da ponovo pronađemo energiju. Za samo nekoliko decenija  mi smo sagoreli ono što se milionima godina od kostiju dinosaurusa i preistorijskog biljnog života pretvaralo u fosilna goriva. Ne samo da ovo šteti stabilnosti atmosphere, nego to zahtijeva sve rizičnije i skuplje načine crpljenja posljednjih rezervi – poput pomjeranja čitavih planinskih vrhova u Appalachia, crpljenja nafte iz katranskog pijeska u Alberta, dubokih bušenja u Meksičkom zalivu i na Arktiku. A tu je i vojni trošak za osiguravanje pristupa naftnim rezervama u drugim zemljama.

Srećom, pametne inovacije u energetskoj efikasnosti i novim tehnologijama su već dostupne.  Da bismo zaista dobili stvari koje djeluju i omogućili nezaposlenim Amerikancima da rade i počnu sa samoodrživom ekonomijom, mi se moramo mobilisati kao u vrijeme Drugog svjetkog rata, prilagoditi zgrade vremenskim uslovima, okrenuti se enertski efikaskoj proizvodnji, graditi masovni prevoz i instalirati solarne i elektrane na vjetar. Mi moramo preorijentisati sve vladine nabavke prema najefikasnijim tehnologijama i brzo napustiti nabavke svakog transporta koji koristi fosilna goriva. Mi treba da postavimo ciljeve ove tranzicije daleko od korišćenja uglja i prirodnog gasa za sve komunalen usluge. Onima koji se sa ovim ne saglase treba oduzeti vlsništvo i pretvoriti ga u javno dobro  – to je ono što su birači u Boulder, Kolorado, uradili lanjske godine.

5. Mi treba da blokiramo crpljenje prljave energije, njen transport i izvoz. Mi treba da kažemo ne izvozu uglja iz Vajominga u Kinu, kao što su učinili ljudi na sjeverozapadu zemlje. Moramo nastaviti govoriti ne naftovodu preko našeg dragog (i sve ugroženijeg) Ogallala Aquifer—the KXL koji je zamišljen kao cjevovod za izvoz u Kinu nafte koja se proizvodi iz katranskog pijeska. Mi trebamo kazati ne bušenju na Arktiku. A dok smo u tome, moramo vidjeti da se novac koji kontrolišemo – u univerzitetskim zadužbinama, državnim penzionim fondovima, i sl. prekine investirati u kompanije koje koriste prljavu energiju sve dok se ne preorijentišu na čistu.

U govoru koji je održao u Riverside Church 4. aprila 1967,. Dr. Martin Luther King je kazao, “Suočeni smo sada sa žestokom hitnošću. … Možemo očajnički vikati vremenu da zastane, no ono nikome ne popušta i juri dalje. Preko izblijeđelih kostiju i zbrkanih ostataka  brojnih civilizacija zapisane su patetične riječi. “Prekasno je”.

U vrijeme kada se naša djece i njihova djeca suoče sa ekstremnim vrućinama i strašnim olujama moglo bi biti prekasno. Nije, zaista, suviše kasno da mi djelujemo. Mi još možemo preokrenuti ono što bi mogla biti razarajuća klimatska kriza. Nema izgovora za odgađanje.

YES! Magazine

Prevod: PCNEN