Piše: Ivo ŠKORIĆ

Deset godina nakon najveće tragedije uzrokovane ljudskom akcijom na tlu Sjedinjenih Država:

SAD su i dalje uključene u dva najduža rata u svojoj povijesti, u kojima je do sada poginulo preko 6,000 američkih vojnika i na koje je do sada potrošeno gotovo 1,3 bilijuna dolara.

Službeno je nezaposleno 14 milijuna ljudi, a stvarna nezaposlenost je oko 16 posto, dok srednja klasa zarađuje 25 posto manje nego prije deset godina. Banke su spašene. Ljudi su izgubili kuće, i dalje ih gube, osim kada se susjedi organiziraju da spriječe deložaciju, a zemlja je izgubila 50 tisuća tvornica, 50 milijuna ljudi i dalje nema zdravstveno osiguranje i gotovo polovica američkih brakova je bez djece.

Republikanski guverner Floride zabranjuje ljudima koji “izgledaju kao liberali” prisustvovati njegovom nastupu u javnom prostoru, a u Washingtonu hapse ljude zbog plesanja na javnom mjestu, u oba slučaja kršeći američki Ustav.

Ilegalne imigrante iz Meksika po pustinji ganjaju neonacisti, dok policija stoji po strani, a Obamina administracija je zaslužna za deportaciju najvećeg broja imigranata u povijesti ove zemlje.

U nedostatku stvarnih terorista i Al Kaide, FBI mora sam smišljati i organizirati islamsko-terorističke akcije, čiji protagonisti su najčešće ljutiti teenageri, a policija stavlja invalide u lisice kao da su teroristi.

Superintendant školskog sustava Ithaca u Michiganu predlaže pretvoriti škole u zatvore, nakon što je republikanski guverner Michigana, Rick Snyder odlučio srezati izdatke po učeniku na 7 000 dolara (a po zatvoreniku se izdvaja 30 000 dolara) .

Nacija prevelikih porcija postaje ovisna o kuponima za hranu, a 17 milijuna djece prijeti glad, dok si veliki direktori i menadžeri ponovno dijele sve više plaće i 400 najbogatijih posjeduje više od 150 milijuna drugih – od polovice ostatka populacije, što je gora nejednakost nego u nekoj afričkoj diktaturi.

Sirotinju se kažnjava posebno surovo radi primjera drugima, kako se nitko ne bi usudio dovesti u pitanje svoje bogom-dano mjesto pod suncem. Kelly Williams-Bolar je poslana u zatvor jer je krivotvorila adresu da bi joj djeca išla u bolju školu, a Raquel Nelson zato što joj je pijani vozač pregazio četverogodišnjeg sina dok je s obitelji pretrčavala autoput od autobusne stanice do kuće u zemlji u kojoj nije pristojno biti pješak.

Djeca u siromaštvu ne rastu samo više bez očeva, nego i bez majki, jer su zatvori sve više pretrpani sitnim nenasilnim prekršiteljima kojima je najveći grijeh to što su siromašni.

U sporu između radnica Wal Marta i Wal Marta, u kojem su one zahtijevale da ih se unatrag isplati koliko su za isti posao bile manje plaćene od svojim muških kolega, Vrhovni sud je presudio u korist Wal Marta, ponovno dokazujući da nije u službi pravde, već kapitala.

Republikanski Kongres je, u međuvremenu, našao porez s čijim dizanjem se može složiti: porez na najmanja primanja. Dok su protiv svakog drugog poreza, rado bi danas ukinuli jedinu poreznu olakšicu dostupnu najsiromašnijima (earned income credit) koju je etablirao poznati “komunist” Ronald Reagan.

Za EU, SAD je nova Kina. Budući da je nemoguće omogućiti svim Kinezima životni standard Amerikanaca, republikanski plan da uspostave tržišnu ravnotežu je spustiti životni standard prosječnog Amerikanca na kinesku razinu. No, dok Kina zabranjuje reklamiranje luksuznih proizvoda, a ulaže devet posto svog BNP-a u razvoj infrastrukture, SAD troše novac na najskuplji luksuz: ratove. Američko društvo inžinjera ocijenilo je da bi SAD trebale uložiti oko 2,2 bilijuna dolara samo u popravak postojeće infrastrukture (a da ne govorimo o izgradnji pruga za super-brze vlakove).

Dok magijskim razmišljanjem opsjednuti republikanci i dalje niječu postojanje čovjekovom djelatnošću uzrokovanih klimatskih promjena, s jednakom upornošću kojom niječu evoluciju, Spinozin “Bog ili Priroda” nemilosrdno tuče po arogantnoj imperiji: u Texasu bukti najveći šumski požar u povijesti te države, država Colorado doživjela je prvi zemljotres u svojoj povijesti, tornadoi (pijavice) se pojavljuju sve sjevernije (pred neki dan u Scenectadyju, 200 kilometara sjeverno od New Yorka), a čitava Istočna obala je prije tjedan dana prošla kroz biblijski potop uzrokovan uraganom Irene.

Moja država, Vermont, se nakon uragana i uraganom izazvanih poplava, drugo jutro osjećala kao neka mala državica, friško bombardirana od humanitarnog i demokratskog američkog zrakoplovstva: uništene ceste, otplavljene kuće, porušeni mostovi, nestašice struje, pitke vode. Petoro poginulih, od kojih jedna Makedonka iz Štipa. Jedina nada je da će ekonomska kriza i bijes prirode neizbježno smanjiti mogućnost i uništiti volju za ratovanjem. Jer sloboda se ne brani u Iraku i Afganistanu, nego otvaranjem svake zatvorene tvornice i zapošljavanjem svakog otpuštenog radnika kod kuće.

Republikanci pokazuju svoje pravo lice upravo sada: glasnogovornik Zastupničkog doma, Republikanac iz Virginije, Eric Cantor, zahtijeva da se pomoć stradalima nadoknadi rezanjem drugih programa! Najbolje, po njemu, da se ukinu programi kojima je cilj redukcija našeg utjecaja na klimatske promjene, gurajući nas u nove i veće prirodne katastrofe. Ako Bog da, slijedeći tornado će odnijeti njegovu kuću.

To je Amerika deset godina poslije rušenja tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku.

Al Kaida može zadovoljno trljati ruke: u SAD-u je zaista znatno lošije nego pred deset godina. No, Al Kaide gotovo da više i nema, i za ovakvo jadno stanje svjetske supersile Al Kaida nema nikakvih posebnih zasluga, osim što je isprovocirala bezumni trošak na rat u Afganistanu. Kao i s raspadom Jugoslavije, glavni uzroci američke krize nisu vanjski, nego unutrašnji i kriza nije posljedica onog što se događa posljednjih deset godina, već je strukturalna i kuha se već posljednjih 40 godina.

Od 1947-1970. plaće i nadoknade za rad rasle su paralelno s produktivnošću rada, i porasle su u prosjeku sto posto u svim platnim grupama. To međutim znači da je Marxov “višak vrijednosti” cijelo to vrijeme bio približno jednak. Tijekom 1970-tih, a posebno dolaskom Reagana na vlast, kapitalu je palo na pamet da promijeni takav sustav. Od 1970. do danas produktivnost rada raste kudikamo brže od nadnica za rad, što znači veći “višak vrijednosti”, veći povrat na investicije i veće bogaćenje vlasnika kapitala, po cijeni osiromašivanja društva.

U početku tog trenda, veća koncentracija kapitala u rukama kapitalista zaista je dovela do novih investicija (kojima možemo zahvaliti razvoj informatike tehnologije), a prosječni američki životni standard je bio dovoljno visok u usporedbi s ostatkom svijeta, da ljudi nisu niti primijetili da realno svake godine zarađuju sve manje novca za sve više rada.

Trend se međutim nastavio i nakon što su njegovi benefiti nestali, a da bi se održao, umjesto da se približno jednako podižu plaće svima, od 1970. do danas se nesrazmjerno više podižu nadoknade malom broju ljudi na vrhu menadžerske piramide, odgovornih da nađu načina privoliti ostale da rade više za manje, dok je ljudima u najnižem platnom razredu, realno pao prihod u posljednjih četrdeset godina, uništivši univerzalnost tzv. Američkog sna.

Danas, da bi se preživjelo, stradaju budući naraštaji – kroz to da oba roditelja moraju raditi puno radno vrijeme, bez pomoći društva, i pored toga se još do grla zaduživati na kreditnim karticama. Takva situacija sada postaje napokon neodrživa – jer kao što je ekonomska plima Reaganovih godina digla sve brodove, pa i najmanji čamac, tako će ova sadašnja oseka nasukati i najveću jahtu.

Suočeni sa situacijom koja se mora promijeniti, američki političari me opet podsjećaju na zadnje dane političara bivše Jugoslavije, po svaku cijenu ne želeći učiniti ništa i smišljajući načine kako da osujete svaki mogući dogovor. Kako Paul Krugman piše: lako je predvidjeti reakciju Republikanaca na svaki prijedlog Obamine vlade: neće se složiti s ničim. Ako takav stav šteti ekonomiji, tim bolje, jer će time više štetiti Obami politički u predizbornoj godini.

No, što Obama radi? Što je Obama zapravo do sada uopće učinio? Puno toga je obećao, neke stvari je započeo, ali je od mnogo toga više odustao. Zapravo, teško je naći u tri godine predsjednikovanja neki veći program koji je progurao kroz Kongres osim reforme zdravstvenog osiguranja, a to mu politički uopće ne koristi, jer će većina provizija tog programa stupiti na snagu tek 2013. i 2014. kad on možda više ne bude predsjednik, i kad novi predsjednik možda isti program ugasi i ukine (recimo ako pobijedi republikanac kao Rick Perry).

Najveća ironija Obaminog mandata je da će on, koji je kao senator glasao protiv rata, i koji je u predizbornoj kampanji najmanje pažnje posvećivao terorizmu, busajući se u prsa ekonomskim inicijativama, na kraju biti najbolje zapamćen po ubijanju Osame Bin Ladena, kiteći se Bushevim perjem, kad već nema svoga. Američka predsjednička kampanja obično počinje 18 mjeseci prije izbora i Obama ju je otvorio na najbolji mogući način: smaknućem Velikog Zla. Ne čudim se da mu se W. Bush nije želio pridružiti u proslavi.

Kampanja je zapravo započela tek nešto ranije fundraiserom u San Franciscu, kojeg su Obami zagorčali aktivisti Fresh Juice Partyja protestom zbog tretmana Bradley Manninga, izvora Wikileaks informacija. Manning je potom hitnim postupkom prebačen u normalni zatvor i iživljavanje je prestalo. Armija, naravno, tvrdi da je do prebačaja došlo normalnom procedurom. Ja mislim da je došlo vrijeme jer je predsjednik okrenuo telefon kad je zaključio da bi mu priča mogla štetiti u kampanji. Nakon prebacivanja Manninga u normalni zatvor, ubijen je Osama, i Amerika je uglavnom potpuno zaboravila na Manninga.

BBC je napisao kako Britanci ne bi smjeli tako helikopterima potajno ući u navodno prijateljsku zemlju i hladnokrvno ubiti nekog tko se njima ne sviđa. No, u Americi nitko nije bio previše zabrinut oko međunarodnog legaliteta takvog postupka. Pa, što bi s njim da su ga živog uhvatili? Gdje bi ga držali? Koliko dugo bi se navlačili po Kongresu da li da mu sude u vojnom ili u civilnom sudu? A dok god je živ, bilo bi osvetničkih terorističkih napada.

Također, nije ga se nigdje moglo pokopati, jer bi to onda postala nova Mecca, nego ga se moralo baciti u ocean morskim psima. Niti su se slike tijela mogle objaviti, jer bi ih kao ikone nosali po protestima u svim većinski muslimanskim zemljama desetljećima. Pitanje je međutim da li je Obama zaslužan za uspjeh te operacije, ili je to zapravo zasluga Pentagona, koji je, učeći na ranijim greškama, kao npr. nemanje rezervnog helikoptera, u slinim operacijama (Iran, Lebanon, Somalija), ovu operaciju izveo uspješno.

Pakistanci su se neko vrijeme durili, pa čak i uhapsili svoje, koji su pomogli CIA-i pronaći Bin Ladena, ali ne i one koji su Bin Ladenu pomogli se sakriti u Pakistanu, no uglavnom su ušutkani dvostrukom sramotom da se najveći svjetski terorist krio nekoliko kilometara od njihove vojne akademije i da su im Ameri uspjeli ući u zemlju bučnim helikopterima, ubiti čovjeka, i napustiti zemlju, prije nego se njihova vojska i probudila, a baš su se nešto ranije prijetili kako će srušiti američke bespilotne letjelice ako budu letjele nad Pakistanom nenajavljeno.

Vijest o ubijanju Osame Bin Ladena u Abbottabadu dočekana je na ulicama američkih gradova s euforijom ravnom hrvatskoj po oslobađanju Knina, pucanjem u zrak i viorenjem zastava slinih veličina: kao kulminacija tona macho-nacionalističke službene retorike desetljeća i reuspostava muževnosti ranjenog imperija. Pentagon nije gubio vrijeme iskoristiti trenutnu popularnost kulta uniforme za regrutacijske svrhe puštajući u opticaj sliku s leđa (širokih i obnaženih) jednog od hrabrih momaka koji su obavili posao, a u međuvremenu su angažirali i hollywoodsku režiserku Kathryn Bigelow da snimi film o “američkom trijumfu”.

Problem za Obamu je što se euforija oko eliminacije Velikog Zla stišala još pred ljeto, a ekonomska situacija se nastavila pogoršavati. Do početka kolovoza Obama ne samo da je potrošio kompletan proračun za ovu godinu nego je proverbijalno maksirao i sve državne kreditne kartice. Da bi država mogla nastaviti funkcionirati morao je tražiti odobrenje Kongresa da uđe u veći dug. Naravno, Republikanci su jedva dočekali tu priliku da izvrše pritisak na Obamu, iako je Obama najmanje kriv u zadnjih 30 godina za akumulaciju duga. Zapravo gotovo polovicu duga (6,1 bilijuna dolara) je akumulirao George W. Bush, a i dalje se dug akumulira uglavnom zbog ratova, koje je on započeo i zbog dvije milijarde dolara poreznih olakšica imućnima, koje je on ozakonio.

Republikanci su doslovce ucijenili Obamu i Ameriku oko duga, odbivši dozvoliti dalje zaduženje ukoliko Obama ne sreže davanja, iako uzrok zaduženja nije u visokim izdacima za socijalne servise, nego u dva nedovršiva rata i u smanjenim porezima bogatašima. Republikanci tvrde da se ti porezi ne smiju dizati uz ovako visoku stopu nezaposlenosti, jer bi to onemogućilo vlasnike kapitala da otvaraju nova radna mjesta. Međutim, taj argument ne stoji, jer vlasnici kapitala trenutno radije sjede na svom kapitalu, nego da njime otvaraju nova radna mjesta, te bi ih trebalo oporezovati i taj novac onda uložiti u prijeko potrebnu obnovu infrastrukture, time bi se otvorile tisuće radnih mjesta.

Obama je popustio, iako su na kraju davanja srezana minimalno, pa je vuk nasićen, a koza je ostala cijela, po cijenu potiskivanja problema u budućnost: dakle linija manjeg otpora, najdraža svakom političaru, bez obzira kojoj stranci pripada i u kojoj zemlji živi. Dug, porezi i davanja su u ovom slučaju mnogo manje zabrinjavajući od neobične sklonosti predsjednika, koji je izbore dobio na platformi smjelosti i nade, da popušta i pravi štetne kompromise s ljudima koji niti njemu niti svome narodu ne misle ništa dobro.

David Westen, psiholog i autor knjige “The Political Brain: The Role of Emotion in Deciding the Fate of the Nation”, najbolje je ocrtao kolektivno razočaranje Obamom u svom tekstu u New York Timesu. Njegovo razočaranje započelo je još 20. siječnja 2009. na dan Obamine inauguracije. Zašto Obama tada nije iskoristio svoju elokvenciju da stvori narativ koji bi ponio mase? Ljudi su očekivali to od njega i već je tada iznevjerio. Pogledao je u oči povijesti i odvratio pogled. Narod je očekivao Franklin Delano Roosevelta – koji je u govoru 1936. u Madison Square Gardenu rekao: “nikad u povijesti nisu moćnici toliko mrzili jednog kandidata kao što mrze mene danas, a meni je njihova mržnja dobrodošla” i koji je obećao da će unilateralno iskoristi moć predsjedničkog ureda da okrene sustav u korist malog čovjeka. Možda smo precijenili Obamu? U 12 godina, kako je profesor na sveučilištu u Chicagu, nije objavio ništa do autobiografije, a kao zastupnik je najčešće – 130 puta – glasao “prisutan”, izbjegavajući se izjasniti “za” ili “protiv” politički škakljivijih tema.

Nakon tri godine teško je reći u što Obama zapravo vjeruje i za što se zalaže. Kaže da favorizira i dizanje poreza i rezanje davanja, no na kraju potpisuje samo rezanje davanja. U govoru o energiji i klimi najavljuje nove bušotine i kopanje ugljena. Drži veliki govor o pravima imigranata nakon što je deportirao 700 tisuća u dvije godine. Proglašava zdravstvenu reformu koja će se oslanjati na Medicaid, a zatim potpisuje zakon koji će desetkovati financiranje Medicaida. Obama je majstor Orwellianske dvomisli: u jednoj rečenici prezentira dvije inkonzistentne pozicije bez ikakvog znaka da prepoznaje da su iste inkonzistentne.

Zadnji sličan potez koji smo od Obame doživjeli je njegov neočekivani napad na vlastitu agenciju za zaštitu okoliša EPA. EPA je već bila pripremila novu mjeru da se smanji dozvoljena količina ozona u zraku, mjerilo za smog, sa 75 na 60 ppm, što bi sačuvalo živote 12 tisuća djece, i svi su očekivali da će Obama barem to potpisati, no on se okrenuo protiv, pod pritiskom energetskog lobija, koji tvrdi da bi striktnije regulacije zaštite okoliša ekonomski previše štetile industriji i vodile većoj nezaposlenosti. To je naprosto laž. Striktnije regulacije okoliša bi zapravo otvorile mnogo novih radnih mjesta da bi bile zadovoljene, iako bi to svakako ekonomski koštalo industriju i smanjilo njene profite. Međutim, Obama to ne kaže, nego prihvaća njihov narativ, i povinuje se sili i nepravdi, umjesto da unilateralno koristi moć svog ureda kao što je to činio Roosevelt nekada. Justin Ruben iz Move-On organizacije izjavio je nakon ovoga kako će biti jako teško organizirati ljude za podršku Obami za ponovni izbor za predsjednika.

Cornel West, crni profesor filozofije s Princetona i dugogodišnji kritičar “brata Obame”, ide dalje, otvoreno pozivajući na revoluciju. Obama je naime otvorio (i on furt nešto otvara k'o Jaca) spomenik Martinu Lutheru Kingu, a West je oštroumno primjetio kako King, u današnjoj situaciji, ne bi prihvatio spomenik, nego jedino revoluciju: “Kingov odgovor na našu krizu može biti sažet u jednu riječ: revolucija. Revolucija u našim prioritetima, reevaluacija naših vrijednosti, reinvigoracija našeg javnog života i suštinska transformacija našeg načina razmišljanja i života koja promovira prijenos moći s oligarha i plutokrata na svakodnevne ljude i obične građane.” King je identificirao četiri “katastrofe” američkog društva – militarizam, materijalizam, rasizam i siromaštvo. Možda bi ih, da ih približimo američkoj desnici, opaljenoj religijom, trebali zvati jahačima apokalipse – i njih ima četiri – i oni jašu i gaze sve pred sobom i danas kao i u doba Martina Lutera Kinga, ako ne i gore.

Bez podrške u vlastitim redovima, lako je dakle moguće da Obama ne bude ponovno izabran. U nekom od narednih tekstova analizirat ćemo moguće protukandidate unutar Demokratske stranke. Za sada je jasno jedino da među Republikancima imamo tri potencijalna kandidata: Michelle Bachman, Rick Perry i Mitch Romney. Romney je mormon, bankar, dakle lopov i bivši guverner Massachussetsa (koji je, iako republikanac, uveo obavezno državno zdravstveno osiguranje za sve u svojoj državi, što mu sada kvari image unutar vlastite stranke). Perry je guverner Texasa, koji ne vjeruje u evoluciju, obrazovanje i poreze. Već smo imali jednog takvog: no idiotizam je za političara u Americi velika prednost, očito. Bachman je kršćanski religiozni fanatik u smislu u kojem je recimo Al Hamenei islamski religiozni fanatik, te valjda u ovakvom ludilu od krize zato ima najveće šanse i najbolje stoji u istraživanjima javnog mnijenja.

Izbor nam je upravo fascinantan, ne? Do “promjene”, dakle, očito neće doći milom, pa će onda morati, neizbježno, kada kriza postane neizdrživa, do nje doći silom i neće uopće biti ugodno kad do toga dođe. Ako ikada do promjene uopće dođe, naravno, jer, ma koliko to nevjerovatno zvučalo, istraživanja pokazuju da nije puno veći broj siromašnih nezadovoljan ekonomijom od bogatih: dapače, bogati najviše kukaju kako im je teško, kako su im visoki porezi, itd. A oni koji najmanje imaju, ipak imaju nešto, pa to nešto mogu i izgubiti, bez šanse da to ikada nadoknade, te najviše strahuju: da će izgubiti posao, da će im plaća biti srezana, da neće moći platiti zdravstveno, da neće moći otplatiti kuću ili auto. Ne pada im na pamet da razmišljaju klasno. Zadaća školskog sustava je da disciplinira ljude da rade i ne postavljaju previše pitanja. Oro et laboro!

Osim toga ne postoji “ljevica” u klasičnom smislu: samo osam posto radne snage u privatnom sektoru je sindikalno organizirano, i ti preostali sindikati su, da bi preživjeli, prisiljeni kooperirati s kapitalom. Nekad su “lideri” na ljevici, kao Joe Hill, Albert Parsons, Louis Adamich bili ljudi bez formalnog obrazovanja ali s klasnim iskustvom i srcem za revoluciju. Danas se “ljevica” ovdje, u meritokraciji, poistovjeuje s akademski obrazovanim liberalima, sofisticiziranim ideolozima, klasno otuđenim snobovima, prezrenim od radništva, upravo uslijed te sofistikacije i intelektualizma, koje se [radništvo] onda identificira s fašistoidnom desnicom, koja zastupa ideološki suprotne stavove po socijalnim pitanjima od te prezrene tzv. “ljevice”. Tako je političkoj ljevici oduzeto prirodno uporište, a njeni birači su razvodnjeni u Partiju čaja i taj proces je efikasnije i dosljednije sproveden nego u Weimarskoj Republici.

No, barem se još u prirodne nepogode možemo pouzdati.

H-alter