{"id":99118,"date":"2012-11-18T11:32:20","date_gmt":"2012-11-18T10:32:20","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=99118"},"modified":"2012-11-18T14:27:46","modified_gmt":"2012-11-18T13:27:46","slug":"vukovar-1991-samo-gledaj-i-povracaj","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/11\/18\/vukovar-1991-samo-gledaj-i-povracaj\/","title":{"rendered":"Vukovar 1991.Samo gledaj i povra\u0107aj"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Boris De\u017eulovi\u0107<\/p>\n

Bio je Vukovar. Bio je grad. Imao je svoju Vuku i svoju obalu Dunava. Imao je svoje barokne pala\u010de i svoje trgove. Svoje ulice i mostove, drvorede i parkove. Imao je svoje dvorce i tvornice, predgra\u0111a i nebodere. Imao je sedamsto godina i osamdeset tisu\u0107a stanovnika. Bio je Vukovar. Bio je grad.<\/p>\n

Danas zapadnim Srijemom, pomije\u0161an s jutarnjom maglom, pliva zadah deset dana starog le\u0161a grada na Vuki. Le\u017ei na kraju na\u0161eg svijeta, kao naneseno Dunavom, be\u017eivotno tijelo Vukovara. Hladna ki\u0161ica ispire krv i smrad s njega. Ranjenog su ga silovali i masakrirali. Izvadili mu o\u010di i razvalili utrobu. Ubijali ga polako, ku\u0107u po ku\u0107u, prozor po prozor, ciglu po ciglu.<\/p>\n

Oderali mu asfaltnu ko\u017eu i zapalili ga. I vuku njegov izmrcvareni le\u0161 po novinama i pokazuju svijetu. A sakatim i uko\u010denim mrtvim tijelom Vukovara poput mu\u0161ica i crva lunjaju danas vojnici i rezervisti, lije\u010dnici i promatra\u010di, gladni psi i svinje, traktori i oklopni transporteri, jedan d\u017eip i jedan novinar… I tek pokoji sijedi Vukovar\u010danin koji je do\u0161ao da potra\u017ei svoju ku\u0107u i obitelj, da identificira le\u0161 grada na dnu Panonskoga mora.<\/p>\n

Gledaj i povra\u0107aj<\/strong><\/p>\n

Dan ranije dva sata sam pukovniku Pavlovi\u0107u iz Slu\u017ebe za informisanje SSNO obja\u0161njavao za\u0161to \u017eelim vidjeti mrtvi grad. U sobici na \u010detvrtome katu velebnog socijalisti\u010dkog zamka u Ulici kneza Milo\u0161a palio sam cigaretu (\u201cSad \u0107e drug pukovnik, dru\u017ee… kako ono rekoste, De\u017eulovi\u0107?\u201d) i prisje\u0107ao se srednjo\u0161kolskog ljeta 1982., \u0161vercanja u vlaku iz kojeg su nas izbacili u Br\u010dkom i jednog dana u Vukovaru. Devet godina i dva sata kasnije pukovnik Pavlovi\u0107 mi ljubazno saop\u0107ava da mi ni uz najbolju volju ne mo\u017ee dati dozvolu za posjet Vukovaru, jer \u201cne mo\u017ee da mi garantuje tamo li\u010dnu bezbednost, ako razumete \u0161ta ho\u0107u da ka\u017eem\u201d.<\/p>\n

\u201cZnate, ljudi su tamo, kako da ka\u017eem, jo\u0161… nervozni, razdra\u017eljivi, sem toga, jo\u0161 se puca, jo\u0161 ima skrivenih usta\u0161a po Vukovaru… a i svugde ima tih ekstrema, razumete, lakih na oru\u017eju. Ja ne mogu da na sebe preuzmem odgovornost za va\u0161 \u017eivot… molim vas da me razumete!\u201d Primje\u0107ujem da je dosta neobi\u010dno da mi \u201cmoja\u201d \u201coslobodila\u010dka vojska\u201d ne mo\u017ee garantirati sigurnost od sebe same, ali pukovnik se smije i \u201czna da ja ipak razumem\u201d. Zavr\u0161avamo ovaj za obojicu neugodan razgovor i ja sam pomiren s time da Vukovar ne\u0107u vidjeti. Ipak…<\/p>\n

\u201cTi si taj novinar? Ja sam Bogoljub, zovi me Bo\u017ea. Ja \u0107u da ti budem dozvola… Jebe\u0161 pukovnika, mene tamo svi znaju! Idem svaki dan u Vukovar i… mo\u017ee\u0161 sa mnom, ja \u0107u da te odvedem. Taj u\u017eas svi moraju da vide. Ti samo \u0107uti i ne pri\u010daj s nikim tamo… jebi ga. Samo gledaj i povra\u0107aj… al\u2019 nemoj u d\u017eip, ha ha ha… Sutra u osam i nemoj da kasni\u0161!\u201d<\/p>\n

Nakon sat i pol provedenih u nekoj odvratnoj birtiji u \u0160idu Bo\u017eo se vra\u0107a s dvojicom rezervista iz press-centra i ka\u017ee mi da su izbile nepredvi\u0111ene komplikacije. Ne\u0107e mo\u0107i bez dozvole, koju ovdje moram da dobijem, a ne mogu je dobiti… \u201cJebi ga, \u0161ta da ti ka\u017eem… zna\u0161 i sam za\u0161to.\u201d Ostajem s rezervnim kapetanom Belo\u0161evi\u0107em iz Pan\u010deva, dok Bo\u017eo jo\u0161 ne\u0161to ne poku\u0161a.<\/p>\n

Uz \u0161estu ili sedmu kavu kapetan, ljubazan \u010dovjek (nastavnik biologije), uvjerava me da nema frke da me puste, ali \u201cima budala, \u010dove\u010de, jo\u0161 se puca… ma ne\u0107e oni ni da te pitaju odakle si, ubi\u0107e te, bre, za tu jaknu, razume\u0161… ti \u0160e\u0161eljevi tamo, rezervisti… to je pijan i lud svet! Evo, ja te molim da ne ide\u0161…\u201d. Po\u010dinjem i ja razmi\u0161ljati ima li smisla i ve\u0107 odustajem, ali dolazi Bo\u017eo i ka\u017ee mi da upadam. \u201cIdemo, kasnim ve\u0107…\u201d<\/p>\n

Kapetan mu jo\u0161 ne\u0161to govori s druge strane d\u017eipa, Bo\u017eo se smije i kre\u0107emo. S nama, na zadnjem sjedi\u0161tu, ide i jedan njegov prijatelj, rezervist, Smederevac. Smrdi na \u0161ljivovicu, znoj i smrt. \u0106utim njegov zadah, a u retrovizoru vidim automatsku pu\u0161ku. Ne odvajam pogled od njega, ne djeluje mi naro\u010dito veseo \u010dovjek. Prvi put danas \u0161aljem samog sebe u kurac. Da li me je strah? Srce mi tu\u010de poput minobaca\u010da… \u201cAjde, \u010dove\u010de, dok si sa Bo\u017eom, nema frke… Kako sam isposlovo da ide\u0161? Idi, bre, jesam ti obe\u0107o?…\u201d<\/p>\n

Ugljenizirana Slavonija<\/strong><\/p>\n

Kasnije \u0107u, prolaze\u0107i onim \u0161to je ostalo od Tovarnika, saznati da je Bo\u017eo uvjerio vojsku da sam sigurniji s njim nego s gomilom rezervista u \u0160idu, gdje bih morao ostati do nave\u010der, dok se on vrati iz Vukovara. Zajebavam ga da sam duboko dirnut pa\u017enjom vojske za mene. Bo\u017eo se zajebava da je srpska du\u0161a \u0161iroka ko Slavonija. Smederevac na zadnjem sjedi\u0161tu se ne zajebava. Tek iska\u0161ljuje iz dna plu\u0107a i bu\u010dno ispljune kroz otvoren prozor.<\/p>\n

A prljavim prozorom promi\u010du slike Slavonije na kraju dvadesetog stolje\u0107a. Ugljenizirani kosturi ku\u0107a u potpuno razorenom i napu\u0161tenom Tovarniku, vojnici uz vatru, \u017eivi mrtvaci koji traktorima spa\u0161avaju krevete, ormare, knjige i svinje, babe koje guraju natovarene bicikle, drvoredi spaljenih stabala, uni\u0161teni tenk s velikim bijelim natpisom \u201cSITNO 045\u201d, pa opet kolone vojnika, stotine napu\u0161tenih pasa, polja tu\u017eno obje\u0161enih kukuruza, oblaci, ki\u0161a, beskona\u010dno veliko sranje… Tovarnik, Ila\u010da, Orolik… mjesta koja vi\u0161e ne postoje.<\/p>\n

Cesta za Vukovar spu\u0161ta se kao serpentina ka devetom krugu pakla. Kada bi Dante danas pisao \u201cPakao\u201d, bilo bi ih deset. Jurimo d\u017eipom kroz uni\u0161tena sela bez zaustavljanja. Na otvorenoj cesti, me\u0111utim, zaustavlja nas kome god padne na pamet, postavlja besmislena pitanja i kontrolira sve i sva\u0161ta. Test za moj strah, koji buja poput Bosuta, ali i za Bo\u017einu sujetu. Do Orolika je sve u redu. Svi ga znaju. Tamo nas, me\u0111utim, zaustavljaju dva vojna policajca i dva \u010detnika.<\/p>\n

Bradati s kokardom<\/strong><\/p>\n

Najkrupniji me\u0111u njima, s najve\u0107om kokardom koju sam u \u017eivotu vidio, pri\u010dvr\u0161\u0107enom o d\u017eep uniforme, nare\u0111uje da iza\u0111emo i tra\u017ei dokumente. Bo\u017eo ga bezuspje\u0161no uvjerava da \u017eurimo, vojni policajci sa strane promatraju i \u0161ute. Pogledom pitam \u0161to da radim. On opet navaljuje na bradatog, ali ovaj je ve\u0107 prili\u010dno ljut. Naposljetku vadim novinarsku iskaznicu i pru\u017eam mu je. Bradonja je zaprepa\u0161ten. \u201c\u0160ta ti radi\u0161 ovde, jebo te Bog?!?\u201d Bo\u017eo opet ne\u0161to prtlja, bradati ga i ne slu\u0161a, ve\u0107 nare\u0111uje da izvadim sve iz torbe. Zagleda u kasetofon i d\u017eepni sat, ali ih vra\u0107a. \u201c\u0160to \u0107emo s tobom, De\u017eulovi\u0107u?\u201d, gleda me bahato i pravi stanku.<\/p>\n

\u201cNema\u0161 dozvolu, nema\u0161 ni\u0161ta… mora\u0107e\u0161 da ostane\u0161 ovde. Ti, \u0107oravi, produ\u017ei, novinar mora da ostane ovde\u201d. Gledam Bo\u017eu, gledam bradatog, gledam nebo i drugi put danas \u0161aljem samog sebe u kurac. Iznenada, Smederevac sa zadnjeg sjedi\u0161ta, koji cijelim putem rije\u010di nije progovorio, otvara vrata d\u017eipa i dere se na \u010detnika. \u201c\u010cove\u010de, \u017euri nam se, ne zajebavaj!\u201d Smederevac sada meni i Bo\u017ei nare\u0111uje da u\u0111emo u d\u017eip i da idemo. Bradonja, iznerviran, urla i skida automatsku pu\u0161ku s ramena, a Bo\u017eo me ugurava u d\u017eip i uz \u0161kripu guma kre\u0107emo. Prestravljen, \u010dekam rafal… ali ni\u0161ta.<\/p>\n

Sve do Negoslavaca glasno sam prema krovu d\u017eipa tresao sve psovke koje sam znao i koje nisam znao. \u201cI, jebo te, \u0161ta si se usro!\u201d Smederevac \u0161uti i kad mu se zahvaljujem. Ponovno je progovorio tek kad smo se u Negoslavcima pozdravljali. Daje mi pun \u0161ar\u017eer metaka za \u201ckala\u0161njikov\u201d, za \u201cuspomenu\u201d, to svi novinari ovde pitaju? Ne, hvala!<\/p>\n

Plja\u010dka\u0161i na djelu<\/strong><\/p>\n

Iza te\u0161ke zavjese od magle i rijetkih kapi ki\u0161e nazire se silueta Vukovara. Dvije kontrole policije i vojske na ulazu u grad kojeg nema. Duga ravna cesta i dugi, dugi niz poru\u0161enih obiteljskih ku\u0107a. Nijedna ku\u0107a nije cijela. Hrpe cigala i drvenih greda uz rub ceste. U jednom dvori\u0161tu tri mrtve svinje, \u010detvrta umire od gladi, vide joj se rebra.<\/p>\n

U jarku uz cestu nabacane izgorjele olupine automobila. Ka\u017eem Bo\u017ei da uspori, da stane… da zavirim u koju od ku\u0107a, da zapi\u0161em u notes, da uhvatim zraka.\u201cKako se zove? \u0160ta ja znam, Ohridska, Osje\u010dka, \u0160este proleterske… sve su ulice u Vukovaru iste. Ne postoje…\u201d. \u010cini mi se da ulica nema kraja, ni smrt posijana uz nju. \u201c\u0160ta ti je, bre, jo\u0161 ni\u0161ta nisi video. Slede\u0107u \u010ditavu ku\u0107u vide\u0107e\u0161 tek u Beogradu, kad se vratimo.\u201d<\/p>\n

Ulazimo u Vukovar otprilike onim putem kojim je protekla tri mjeseca, metar po metar, ulicu po ulicu, u Vukovar ulazila vojska. Ku\u0107e su uni\u0161tavane minobaca\u010dima, tenkovima, haubicama i avionskim projektilima, i na kraju, u \u201c\u010di\u0161\u0107enju oslobo\u0111enih teritorija\u201d, dokraj\u010dene ru\u010dnim bombama. Te\u0161ko di\u0161em. Odnekud smrdi zapaljena guma.<\/p>\n

Na kraju ulice bager ra\u0161\u010di\u0161\u0107ava ulaz u drugu, a vojna dizalica na kamion di\u017ee olupinu prepolovljenog autobusa. Te\u0161ko se na\u0161 d\u017eip probija kroz posmrtne ostatke Vukovara. Ulice su zakr\u010dene, zasute ciglama, kamenjem, gredama, crepovima, zemljom… i krvavim pokriva\u010dima pod kojima su do ju\u010der le\u017eale stotine le\u0161eva. Ulaz u gotovo svaku pokrajnju ulicu zaprije\u010den je \u017eutom trakom i velikim tablama s natpisom \u201cMINIRANO\u201d.<\/p>\n

Golem broj vojnika i rezervista muva se kao bez cilja. Neki \u010dovjek ugurava \u017eenu u \u201cstojadina\u201d, ona ne\u0107e. Previja se od pla\u010da i gleda mjesto gdje im je bio dom. Na ku\u0107i preko puta zlokobno se vijori crna \u010detni\u010dka zastava s natpisom \u201cSloboda ili smrt\u201d. Tri ku\u0107e ni\u017ee dva mu\u0161karca popravljaju krov. \u0160to kada ga poprave? Cijeli kvart oko te ku\u0107e sravnjen je sa zemljom. Mo\u017ee li \u010dovjek tu \u017eivjeti? Bo\u017eo naglo skre\u0107e u pokrajnju ulicu, pokraj velike table \u201cPA\u017dNJA! MINIRANO\u201d. Gledam ga i vi\u010dem. \u201cKoji ti je kurac, \u0161ta radi\u0161?!!\u201d, Bo\u017eo se smije. \u201cO\u010di\u0161\u0107ena je jo\u0161 prekju\u010de.<\/p>\n

Ostavili su valjda da ne be\u017ee Hrvati… jo\u0161 ih ima tamo.\u201d. Prolazimo pokraj potpuno prazne samoposluge, bez cijelog prednjeg zida, upadljivo \u201c\u010diste\u201d u okru\u017eenju potpuno poru\u0161enih okolnih zgrada. Jedan je kiosk, me\u0111utim, jo\u0161 uvijek \u201cdobro opskrbljen\u201d. \u201cNe uzimaju ljudi, boje se da je minirano\u201d. Pribli\u017eavamo se Cvjetnom naselju. Na Ulici 25. maja prokuljala je utroba polusru\u0161enih nebodera. Iz otvorenih rana na njihovim fasadama vire cijevi od centralnoga grijanja, komadi betona vise na \u017eeljeznoj armaturi… vide se spava\u0107e sobe, kuhinje, slike na zidovima.<\/p>\n

Jedan krevet pravim \u010dudom jo\u0161 visi na rubu razvaljenog kata, a svijetloplava zavjesa poku\u0161ava sakriti golemu rupu. Pet katova ni\u017ee iz zgrade izlazi grupa rezervista s kesama punim koje\u010dega. Ne\u0161to nam vi\u010du. Bo\u017eo ubrzava.<\/p>\n

\u201cSlijepci\u201d iz podruma<\/strong><\/p>\n

Prolazimo kraj nekog raskopanog parka. Gomile zemlje nisu od granata. \u201cTo je samo jedno od improvizovanih groblja\u201d. Zato\u010deni Vukovar\u010dani no\u0107u su ovdje pokapali svoje mrtve. Sada ih vojska iskopava i predstavlja kao masovne grobnice Srba. Strani su mi novinari prije ovog puta pri\u010dali kako su im tako htjeli predstaviti i onih famoznih osamdeset \u201ctemi\u0161varskih\u201d le\u0161eva pred vukovarskom bolnicom. Le\u0161evi su, me\u0111utim, imali bolni\u010dke brojeve.<\/p>\n

Nisu do\u010dekali pokop prije \u201coslobodilaca\u201d. Pitam mo\u017ee li se do bolnice. \u201cRadije nemoj. Ali ja mislim da le\u0161evi vi\u0161e nisu tamo. Vide\u0107e\u0161 ih, ustalom, u ciglani. Tamo ih sad sakupljaju\u201d. Do ciglane nas vodi opori glas iz zvu\u010dnika, postavljenog na neki oklopni transporter, koji poziva preostale gra\u0111ane da do\u0111u i pomognu pri identifikaciji. Pretje\u010demo traktor koji upravo tamo vozi \u010detiri le\u0161a. Bo\u017eo poznaje voza\u010da i staje da mu ne\u0161to ka\u017ee. Ubrzo me njegov kolega zove. \u201cNovinar\u201d, do\u0111i da vidi\u0161!<\/p>\n

Pod \u0161atorskim krilom, u prikolici traktora, le\u017ee u\u017easno izobli\u010dena tijela starice i triju mu\u0161karaca. \u201cSad smo ih izvukli ispod ru\u0161evina\u201d. Sjedamo u d\u017eip i nastavljamo. \u201cKa\u017eu da su na\u0161li ju\u010de i petoro djece… od tri do deset godina\u201d. Pred ciglanom je mnogo ljudi. Parkiran je i automobi evropske misije. U dvori\u0161tu ciglane naslagano je vi\u0161e od sto le\u0161eva. Ve\u0107ina u crnim plasti\u010dnim vre\u0107ama. \u201cTo nisu svi. Ima ih jo\u0161, tamo s druge strane. Stalno ih donose. Bolje da idemo sad\u201d.<\/p>\n

Pitam \u0161to zna\u010di ono \u201cZOV\u201d na vre\u0107ama. \u201cNemam pojma\u201d. U\u017easan smrad ispunio je ulice oko ciglane i prati nas putem. Ne\u0161to dalje izlazimo iz d\u017eipa i ulazimo u ne\u0161to \u0161to bi se moglo nazvati ljudskom nastambom. Bo\u017eo me upoznaje sa starijim bra\u010dnim parom i trojicom rezervista. Prvi put me predstavlja kao novinara iz Splita. \u201cOvi su O.K., nema frke. Tu \u0107e\u0161 da me sa\u010deka\u0161\u201d. Ljudi me nude rakijom. \u201cSamo to nam je ostalo. Imamo pun podrum rakije.\u201d<\/p>\n

Pri\u010daju o devedeset dana u\u017easa provedenih u podrumu zajedno sa deset susjeda. Ni sami ne znaju kako su pre\u017eivjeli. Starica je u tri mjeseca dva puta iza\u0161la iz skloni\u0161ta. \u201cKako, kako ste…\u201d Htio bih, u stvari, jednostavno pitati kako su vr\u0161ili nu\u017edu. \u201cJebo te, je l\u2019 to prvo \u0161to ih ima\u0161 pitati?\u201d, govorim sam sebi. \u201cNi\u0161ta, ni\u0161ta…\u201d. Imaju li svojih, rodbinu…<\/p>\n

\u201cImamo, tamo u Pionirskom, ni\u0161ta ne znamo o njima… ne znamo jesu li \u017eivi. Sin, snaja i dvoje unu\u010dadi\u201d. Pitaju me kako je u Splitu. Ljudi koji su nakon devedeset dana skoro slijepi iza\u0161li iz podruma \u201cne prepoznav\u0161i kvart u kojemu \u017eive trideset godina\u201d, pitaju mene kako je u Splitu!<\/p>\n

Kad stranci pla\u010du<\/strong><\/p>\n

Pred hotelom \u201cDunav\u201d \u2013 onim, zapravo, \u0161to je ostalo od njega \u2013 puno je vojske. Trg pred njim izgleda kao razglednica iz Drugog svjetskog rata. \u201cU hotelu je bio Jastrebov \u0161tab, sad je to turisti\u010dka atrakcija\u201d, govori Bo\u017eo. Iznenada zrak presijeca nekoliko dalekih rafala, pojedina\u010dna pucnjava, a onda, ve\u0107 mnogo jasnije, \u010duje se cijela serija dugih rafala. Izgleda dosta blizu. Nitko ne reagira. \u201cTo je iz Borova Naselja\u201d, tamo jo\u0161 ima skrivenih \u201czengi\u201d.<\/p>\n

Ne zadr\u017eavamo se dugo. Idemo nazad. Susre\u0107emo vojni kamion pun vojske. \u010cuje se pjesma \u201cOd Topole pa do Ravne gore\u201d. Pitam Bo\u017eu je li ovo vojska ili… Malo mu je neugodno. \u201cPusti, pijane budale. Ne zna\u0161 vi\u0161e ko je vojska, ko rezervisti, ko dobrovoljci… jebi ga, svi imaju kod ku\u0107e te uniforme\u201d. Pitam ga je li istina da se po Vukovaru plja\u010dka sve \u0161to je ostalo po ku\u0107ama i neboderima. \u201cSve, \u010dove\u010de, ja ti ka\u017eem! Nose autima i traktorima televizore, muzi\u010dke ure\u0111aje, fri\u017eidere, slike, sve…\u201d. Ima li nekog da to sprije\u010di, vidjeli smo miliciju po gradu…? \u201c\u0160ta ti je, ko \u0107e da ih spre\u010di… oni su \u2018oslobodili\u2019 grad, ej!\u201d.<\/p>\n

Vozimo dalje, izme\u0111u kostura ku\u0107a, kao kraj kulisa za neki film strave i u\u017easa. Zjape izgorjele ku\u0107e bez krovova i odvaljenih prozora, barem one od \u010dijih zidova nisu ostale samo armirane grede, iskrivljene \u010deli\u010dne \u0161ipke i nagorjele grede. Prolazimo kraj goleme gomile automobilskih olupina po kojoj se mota pove\u0107e dru\u0161tvo gladnih ma\u010daka.<\/p>\n

\u201cOno ti je Hercegova\u010dka ulica, tu je izginulo vojske ne zna se koliko… u onom tenku su trojica izgorjela… ono ti je bio taj dvorac, jebem li ga ako znam kako se zove… u ovoj ku\u0107i je bilo jako upori\u0161te \u201czengi\u201d, ka\u017eu da ih je pod ru\u0161evinama barem trideset … pogledaj ovamo!\u201d, pokazuje mi Bo\u017eo s njegovog prozora na cesti ogromnu lokvu krvi. Vodi me kroz sravnjeni Vukovar kao kustos po muzeju ljudskog bezumlja.<\/p>\n

Pri\u010da kako je prije nekoliko dana vozio tako\u0111er neke novinare, strance. Plakali su, ka\u017ee, kao mala djeca… \u0161okirani, skoro ga ni\u0161ta nisu ni pitali. \u201cFotoreporter je po\u010deo da snima tek posle pola sata\u201d.<\/p>\n

Grad mrtvaca i \u201cministara\u201d<\/strong><\/p>\n

Zaustavlja nas patrola milicije. Kad su vidjeli Bo\u017eu, samo odmahuju. \u201cVozi!\u201d. Primje\u0107ujem da jedan od njih ima dobro mi poznate oznake \u201cMilicije SAO Krajine\u201d. \u201cKo zna odakle su, doveli su ih sa svih strana… nema Vukovar\u010dana uop\u0161te\u201d. Goran Had\u017ei\u0107, predsjednik Vlade fantomske SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, prebacio je u mrtvi Vukovar \u201cresore\u201d unutra\u0161njih poslova, zdravstva i pravosu\u0111a.<\/p>\n

\u201cIma\u0107e grad vi\u0161e ministara nego stanovnika\u201d, smije se Bo\u017eo. Na odlasku pretje\u010demo pove\u0107u kolonu vojnih kamiona. Vojska di\u017ee tri prsta i mahnito urla. \u201cVidi ih, jebo te, ko \u017eivotinje da voze u zoolo\u0161ki vrt!\u201d Promi\u010du posljednje ku\u0107e ubijenog Vukovara, \u010dekamo da bager gurne u stranu izgorjeli kombi, u jednom dvori\u0161tu vojnici s plinskim maskama bacaju u veliku jamu mrtve svinje, koko\u0161i i telad. Gubi se u retrovizoru silueta izbu\u0161enog vodotornja, Bo\u017eo dodaje gas. Odnekud maglu kidaju daleke detonacije. Oba \u0161utimo!<\/p>\n

Vukovar je na po\u010detku ove godine imao vi\u0161e od osamdeset tisu\u0107a stanovnika. Kraj godine u potpuno razru\u0161enom gradu na Vuki do\u010dekat \u0107e tek ne\u0161to vi\u0161e od njih tisu\u0107u. Nitko ne zna i te\u0161ko da \u0107e se ikad saznati koliko je ljudi, vojnika i civila, poginulo u sumanutom \u201cosloba\u0111anju\u201d Vukovara. Te subote vi\u0161e od tri stotine le\u0161eva \u010dekalo je obdukciju i identifikaciju. Mjesecima koji nailaze otkrivat \u0107e se novi, pod ru\u0161evinama ili u improviziranim grobljima Vukovara. Zvat \u0107e ga \u201chrvatskim Staljingradom\u201d i \u201csrpskim Galipoljem\u201d. Bio je, me\u0111utim, Vukovar. Bio je grad.<\/p>\n

Da se mene pita, nikada ne bih objavio reprint svoje reporta\u017ee…<\/p>\n

Tko je bio agresor, a tko \u017ertva u bitci na Neretvi?<\/strong><\/p>\n

Danas, a gotovo je sedamdeset godina pro\u0161lo od te neko\u0107 slavne bitke, jedva je jedna petina Hrvata uop\u0107e dovoljno stara da teoretski pamti Drugi svjetski rat, druga petina teoretski pamti tek Bulaji\u0107ev film, tre\u0107a pitanje smatra relativnim, \u010detvrtu za taj rat odavno vi\u0161e nije briga, a peta, posljednja petina, o toj, kako ste rekli, Neretvi, iskreno \u2212 nema pojma.<\/p>\n

Ta posljednja petina jo\u0161 nema dvadeset godina i nikad nije \u017eivjela u Jugoslaviji, u kojoj je svetost epopeje na Neretvi i slavne Narodnooslobodila\u010dke borbe bila slu\u017ebena dogma. Tromjese\u010dna neprijateljska ofenziva bila je \u010detvrta od sedam evan\u0111elja NOB-a, koje smo mi \u2013 ona jugoslavenska petina mla\u0111ih od dvadeset \u2013 u\u010dili u \u0161kolama kao pjesmice.<\/p>\n

Nama, ro\u0111enima dvadesetak godina poslije Onoga rata, cijela je ta pri\u010da bila nepojamno dosadna: dok je Dr\u017eava o obljetnicama sve\u010dano polagala vijence, a novine objavljivale velike da-se-ne-zaboravi pri\u010de \u010ditave od te\u0161kih rije\u010di, mi smo o ranjenicima na Neretvi pri\u010dali viceve, umirali od smijeha gledaju\u0107i televizijske heroje Borisa Dvornika i Batu \u017divojinovi\u0107a, besramno zajebavali stare partizane \u0161to su nam na otvorenim satovima povijesti pri\u010dali \u201ckako je to, djeco, bilo\u201d, i glupirali se na ekskurzijama po svetim mjestima NOB-a.<\/p>\n

Glupiranje na ekskurzijama<\/strong><\/p>\n

Ta je generacija, kao kad-tad svaka na ovim prostorima, iskusila relativnost dogme: samo dvadesetak godina poslije, mitska Neretva i cijeli do ju\u010der slavni NOB ne samo da su zaboravljeni, nego i temeljito redefinirani: nema teorije da bi nekakav vremenski putnik namjernik, \u0161to bi se svojim vremeplovom zatekao u dana\u0161njoj Hrvatskoj ili Srbiji, mogao pogoditi tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu.<\/p>\n

Sve ovo pri\u010dam o devetnaestoj obljetnici tromjese\u010dne neprijateljske ofenzive i herojske smrti Vukovara, najslavnije epopeje Domovinskog rata, slu\u017ebene dr\u017eavne dogme koju klinci danas u\u010de u \u0161kolama kao pjesmicu. Dok Dr\u017eava bude sve\u010dano polagala vijence, a novine objavljivale velike da-se-ne-zaboravi pri\u010de \u010ditave od te\u0161kih rije\u010di, oni \u0107e o vukovarskim ranjenicima pri\u010dati viceve, besramno zajebavati veterane \u0161to \u0107e im na otvorenim satovima povijesti pri\u010dati \u201ckako je to, djeco, bilo\u201d, umirati od smijeha gledaju\u0107i televizijske spomenare s upara\u0111enim Tu\u0111manom, glupirati se na ekskurzijama po svetim mjestima Domovinskog rata i, uop\u0107e, cijela \u0107e im ta pri\u010da, kako je to ve\u0107 red s neodgojenim balavcima, biti nepojamno dosadna.<\/p>\n

Cijela se dr\u017eava ritualno prestravila kad je pro\u0161log prolje\u0107a objavljeno da \u010detrdeset posto maturanata na dr\u017eavnoj maturi nikad nije \u010dulo za Ov\u010daru, a da se nitko u tom op\u0107em domovinskom zgra\u017eanju nije zapitao za\u0161to bi, zaboga, djeca uop\u0107e i ikad \u010dula za Ov\u010daru? \u0160to je to Ov\u010dara? Mjesto historijskog stradanja i amblematskog zlo\u010dina, mjesto gdje su neki bron\u010dani ljudi ginuli da bi se vi, djeco, danas mogli logirati na Facebook?<\/p>\n

Znam kako je to, dobro mi je poznat taj osje\u0107aj, ali ne zbog toga \u0161to imam dobru memoriju, nego zbog toga \u0161to je vukovarska dogma i meni, sa svih \u010detrdeset i \u0161est, nepojamno dosadna. Dosadna je jer je ra\u0111ena od istog materijala kao onomad dogme socijalisti\u010dke revolucije, od mramora, bronce, pozlate, stiropora i novinskog papira, oslobo\u0111ena svega ljudskog, i sumnje i istine.<\/p>\n

Zato, da se mene pita \u2013 kao \u0161to me se ne pita, jer vlasnici tekstova nisu novinari, nego novine koje su ih objavile \u2013 nikad ne bih objavio reprint svoje davne reporta\u017ee iz ubijenog Vukovara. A pogotovo je ne bih objavio na slavnu godi\u0161njicu. Zato \u0161to \u0107e klinci \u2013 oni zbog kojih to jedino ima smisla \u2013 ove stranice s nepojamnom dosadom presko\u010diti. I zato \u0161to bi ih, da mene pitaju, s nepojamnom dosadom presko\u010diti morali.<\/p>\n

Put u zaborav<\/strong><\/p>\n

Mo\u017eda, naime, jednog dana bude imalo smisla objavljivati ovakve reporta\u017ee \u2212 nekakvog sasvim obi\u010dnog, svakodnevnog smisla, poput smisla History Channela \u2212 ali taj dan nije danas, kad je sje\u0107anje na Vukovar, i moje i sva\u010dije, tek nepojamno dosadna dr\u017eavna dogma od bronce, stiropora i novinskog papira, velika da-se-ne-zaboravi pri\u010da oslobo\u0111ena svega ljudskog, svega, dakle, o \u010demu je prije dvadeset godina pri\u010dala i od \u010dega je napisana.<\/p>\n

Ako, pak, toga smisla uop\u0107e ima \u2013 makar, \u0161to bi rekli Bosanci, bio ovolicki \u2013 ako ikakvog, dakle, smisla ima danas \u010ditati jednu davnu reporta\u017eu iz jednog davnog Vukovara, onda ga, pitate li mene, ima samo \u010ditati kao podsjetnik na \u2212 Neretvu.<\/p>\n

Da, dogme su relativne, i nisu vje\u010dne, koliko god neupitne i vje\u010dne izgledale. Ne\u0107e vam se svidjeti \u2212 kao \u0161to vam se ne svi\u0111a podatak da gotovo pola hrvatske djece nikad nije \u010dulo za Ov\u010daru \u2013 ali i Vukovar \u0107e ovakav, bron\u010dan i dosadan, jednog dana biti zaboravljen, tek jedna petina Hrvata pamtit \u0107e Domovinski rat, druga \u0107e teoretski pamtiti tek smije\u0161ne filmove o njemu, tre\u0107a \u0107e ga smatrati relativnim, \u010detvrtu odavno vi\u0161e ne\u0107e biti briga, a peta o tom, kako ste rekli, Daruvaru, Bjelovaru, Vukovaru, ili kako ve\u0107, iskreno \u2013 ne\u0107e imati pojma.<\/p>\n

Razmislite o tome. Pa tek onda \u010ditajte i pri\u010dajte pri\u010de o Vukovaru.<\/p>\n

Jutarnji list<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Slobodna Dalmacija objavila je reporta\u017eu Borisa De\u017eulovi\u0107a iz okupiranog Vukovara 1991. godine…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-99118","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/99118","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=99118"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/99118\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=99118"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=99118"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=99118"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}