{"id":98701,"date":"2012-11-13T09:31:48","date_gmt":"2012-11-13T08:31:48","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=98701"},"modified":"2012-11-13T09:31:48","modified_gmt":"2012-11-13T08:31:48","slug":"kriza-kao-kapitalisticka-prilika","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/11\/13\/kriza-kao-kapitalisticka-prilika\/","title":{"rendered":"Kriza kao kapitalisti\u010dka prilika"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Ursula Huws je, izme\u0111u ostalog, direktorica konzultantskog poduze\u0107a za socijalna i ekonomska istra\u017eivanja Analytica. U sklopu serije priloga kojima je portal New Left Project popratio zbornik Socialist Registera za 2012. godinu – The Crisis and the Left (Kriza i ljevica). Huws je razgovala s Edom Lewisom o svom \u010dlanku “Kriza kao kapitalisti\u010dka prilika: nova akumulacija kroz komodifikaciju javnih usluga”.<\/em><\/p>\n

Mo\u017eete li nam dati pregled argumentacije u Va\u0161em \u010dlanku?<\/strong><\/p>\n

Mislim da se ljevica, a britanska ljevica u svakom slu\u010daju, usredoto\u010dila na sagledavanje financijske krize kao ne\u010dega \u0161to ima veze s bankama i \u0161to ima veze s financijalizacijom i financijskom ekonomijom. Sve politi\u010dko djelovanje koje smo u zadnje vrijeme\/nedavno imali prilike vidjeti – uklju\u010duju\u0107i pokret Occupy koji bezostatno podr\u017eavam – mahom je usredoto\u010deno na to da su banke negativci, na to kako promijeniti bankovni sistem, kako ga u\u010diniti odgovornim itd. Malo se pa\u017enje poklanja tome \u0161to se doga\u0111alo u onom \u0161to bismo mogli nazvati “realna ekonomija”. To je komplicirana sintagma: o financijskom kapitalu i industrijskom kapitalu obi\u010davalo se govoriti kao da se radi o dvije odvojene stvari, \u0161to je vjerojatno bio slu\u010daj prije sto godina, ali stvarnost je takva da se industrijski kapital sve vi\u0161e pona\u0161a kao financijski kapital. Tako imamo transnacionalne kompanije \u010dije mati\u010dne kompanije imaju sjedi\u0161ta po poreznim oazama, stvaraju\u0107i unutarnji globalni prostor kroz u kojem prenose profite, izbjegavaju\u0107i pla\u0107anje poreza i sve vi\u0161e se pona\u0161aju\u0107i poput banaka.<\/p>\n

Pa ipak, ne\u0161to takvo kao realna ekonomija postoji, u smislu da se kapitalizam zapravo oslanja na proizvodnju stvarnih tr\u017ei\u0161nih roba koje konzumiraju i proizvode ljudi u stvarnom svijetu – da upotrijebim tu pomalo zastarjelu frazu. Kapitalizam, neovisno o tome \u0161to \u010dine banke, periodi\u010dki zapada u krize \u0161to je posljedica opadaju\u0107e stope profita i previ\u0161e akumulacije. Nije to novi uvid – Rosa Luxemburg vrlo je rje\u010dito pisala o tome kako se kapitalizam uvijek mora \u0161iriti izvan svojih granica. Njen veliki uvid je da su nu\u017ena tr\u017ei\u0161ta izvan kapitala, jer (budu\u0107i da se vi\u0161ak vrijednosti mora izvla\u010diti iz radne snage) nikada ne\u0107e biti mogu\u0107e da radnici otkupe sva dobra koja proizvedu – ukupan iznos njihovih nadnica uvijek \u0107e biti manji od vrijednosti tih dobara. Stoga kapital mora na\u0107i nova tr\u017ei\u0161ta izvan svojih granica, primjerice \u0161irenjem u dijelove svijeta koji su pretkapitalisti\u010dki, a kojih je ostalo vrlo malo u svijetu. Kapital se mora \u0161iriti izvan svojih granica i zbog drugih razloga. Mora nalaziti nove izvore poslu\u0161ne radne snage koja \u0107e imati manje zahtjeve. Mora stalno tra\u017eiti nove izvore sirovina. A u dana\u0161nje doba sve vi\u0161e mora tra\u017eiti i nove lokacije gdje \u0107e odlagati otpad koji nastaje iz sve te proizvodnje materijalnih stvari (koja eksponencionalno raste unato\u010d svoj toj govoranciji o “laganoj ekonomiji”), dapa\u010de danas se diljem svijeta proizvede vi\u0161e materijalnih stvari nego li ikada prije u povijesti. No, kapital tako\u0111er konstantno treba nove stvari koje \u0107e komodificirati. To je ono \u0161to marksisti nazivaju prvobitnom akumulacijom. U pro\u0161losti su nove tr\u017ei\u0161ne robe nastajale iz razli\u010ditih aspekata prirode, iz ljudskog tijela – primjerice stvaranjem novih tr\u017ei\u0161nih roba pomo\u0107u lijekova ili kozmeti\u010dke kirurgije. Kapital je iznimno inventivan u svojoj sposobnosti da stvara nove robe manje vi\u0161e ni iz \u010dega. Me\u0111utim, moj je argument da se u ovom trenutku odvija jedan drugi tip komodifikacije.<\/p>\n

Naime, posve je o\u010dito da se istovremeno s razdobljem financijske krize odvijala i jedna druga kriza u realnoj ekonomiji koja ima kompleksne veze s njom. Primjerice, pogledate li statistike za godinu 2006-2007., shvatit \u0107ete da se tada odvijala najbr\u017ea koncentracija kapitala ikada. U toj se godini tr\u017ei\u0161ni udio multinacionalnih kompanija drasti\u010dno pove\u0107ao te se tako\u0111er pove\u0107ao njihov udio u globalnoj zaposlenosti, a spajanja i preuzimanja popela su se na rekordne razine. No, dok je tekla ta ogromna koncentracija mo\u0107i transnacionalnih korporacija u globalnoj ekonomiji, zapravo se dogodio pad u realnim investicijama u razvoj nove proizvodnje – poznatim kao green field investicijama. Sav taj novac se prelijevao uokolo, sve su te kompanije kupovale druge kompanije i dogodio se ogroman porast udjela transnacionalnih kompanija u stopama globalne proizvodnje, udjela u globalnoj zaposlenosti kojom dominiraju – ali one su pritom samo gutale postoje\u0107e kapacitete. One su pro\u017edirale druge kompanije, a da pritom nije bilo dovoljno nove proizvodnje. Zbog toga se dogodila kriza akumulacije. Gdje su tu onda mogle nastati nove tr\u017ei\u0161ne robe?<\/p>\n

Ve\u0107 barem petnaestak godina, a da nitko nije ni primijetio taj trend, javni je sektor najve\u0107e polje ekspanzije za multinacionalne kompanije. Komodifikacija javnih usluga nije prvobitna akumulacija kakvu mi poznajemo – u kojoj se stvaraju nove tr\u017ei\u0161ne robe u aspektima \u017eivota koji su prethodno bili izvan nov\u010dane ekonomije, kao \u0161to je rad u doma\u0107instvu ili tijelo, ve\u0107 je to zapravo komodifikacija kolektivne ste\u010devine radni\u010dke klase. Pojednostavljeno re\u010deno socijalna dr\u017eava je ono \u0161to su radnici uspjeli preoteti od kapitala. To je njihov udio u vi\u0161ku vrijednosti, udio koji su na\u0161e majke i o\u010devi, bake i djedovi reaproprirali herojski – ne postavljaju\u0107i kratkoro\u010dne ekonomske zahtjeve, ve\u0107 postavljaju\u0107i zahtjeve u ime \u010ditave radni\u010dke klase. Upravo se to sada eksproprira. I za te transnacionalne kompanije financijska kriza je kao bo\u017ei\u0107ni dar – sjajna prilika da se primora vlade da komodificiraju zna\u010dajne dijelove javnog sektora, da stvore novo polje akumulacije kapitala na ime rezanja prora\u010duna ne bi li se sredile javne financije.<\/p>\n

Popri\u010dajmo o procesu komodifikacije javnih slu\u017ebi. Kako dolazi do toga?<\/strong><\/p>\n

Proces komodifikacije mo\u017eemo sagledati iz \u0161ireg historijskog zahvata. To je proces koji se odvija u nekoliko stadija. Prije svega trebamo shvatiti da se svekolika ekonomska aktivnost temelji na ljudskoj domi\u0161ljatosti, vje\u0161tinama, znanju i kreativnosti koji su nu\u017eni za bilo kakav ekonomski proces. U prvom stadiju komodifikacije procesi se moraju standardizirati. Ako nisu standardizirani, onda u stvari imate posla s takozvanom zanatskom proizvodnjom – obu\u010denog \u010dovjeka koji, primjerice, proizvodi ko\u0161aru, pa zatim jo\u0161 jednu i jo\u0161 jednu – ali tro\u0161kovi proizvodnje svake pojedine ko\u0161are ostaju isti. \u010cim imate standardizaciju radnih procesa i mogu\u0107nost uvo\u0111enja podjele rada, kapitalist mo\u017ee investirati novac u ma\u0161ineriju koja \u0107e masovno izra\u0111ivati ko\u0161are, pretvoriti radnike u proizvodne jedinice na proizvodnoj liniji i proizvesti pritom masu ko\u0161ara. Profit po svakoj pojedinoj ko\u0161ari umna\u017ea se razmjerno tome koliko ih prodate \u0161to je iz temelja razli\u010dito od pretkapitalisti\u010dke, predkomodificirane zanatske proizvodnje u kojoj bez obzira na to koliko ko\u0161ara proizvedete uvijek generirate isti profit po ko\u0161ari. Ta logika masovne proizvodnje \u010dini bit komodifikacije. I ona se ne odnosi samo na materijalna dobra, ona se mo\u017ee odnositi, primjerice, i na policu osiguranja koja isto tako mo\u017ee biti tr\u017ei\u0161na roba.<\/p>\n

Ve\u0107ina javnih usluga uklju\u010duje dosta rada temeljenog na implicitnom znanju i nije ga jednostavno standardizirati. Procedura standardizacije tih procesa na na\u010din koji bi omogu\u0107io da ih se u\u010dinkovito proizvodi po modelu proizvodne linije, uz anga\u017eman sve manje i manje stru\u010dnog rada je stoga duga i te\u0161ka. Prvi stadij komodifikacije je kodifikacija tog implicitnog znanja radnika i njegovo standardiziranje tako da se procesi – umjesto da radnik koristi svoju inicijativu, kreativnost i vje\u0161tine – provode na standardiziran na\u010din i na\u010din koji se mo\u017ee reproducirati ne bi li ih mogli izvr\u0161avati sve nestru\u010dniji i nestru\u010dniji radnici.<\/p>\n

A onda kada su standardizirani njima se mo\u017ee upravljati prema rezultatima. Tada dolazi do uvo\u0111enja raznoraznih indikatora izvedbe, tako da se radnike, namjesto da im se plati pla\u0107a i d\u00e2 povjerenje da rade svoj posao na profesionalan i predan na\u010din (promatramo li nekomodificirane javne usluge koje se pru\u017eaju radi njihove uporabne vrijednosti, vidjet \u0107emo da radnici u javnom sektoru te\u017ee biti krajnje predani), sve ih se vi\u0161e ocjenjuje prema onom \u0161to proizvedu, a \u0161to se mjeri tim indikatorima izvedbe ili proizvodnim normama. A onda kada se nekim radom mo\u017ee upravljati prema rezultatima, tada postaje spreman za outsourcing i svatko ga mo\u017ee obaviti. Sve \u0161to trebate je pobrojati rezultate – i zadati ciljeve: “X operacija zamjene kuka” ili “X posjeta domu za starije i nemo\u0107ne” ili o \u010demu god ve\u0107 da se radi. Time se ona vrsta standardizacije koju imamo, recimo, u tvornici mo\u017ee primijeniti i na javne slu\u017ebe. Dakle, prvi stupanj komodifikacije javnih slu\u017ebi je standardizacija, a ta standardizacija ne odvija se samo unutar nacionalnog konteksta. Tu se radi o kompanijama koje imaju globalnu podjelu rada za \u0161to je podloga standardizacija uklju\u010duju\u0107i me\u0111unarodnu standardizaciju (ISO standarde) koja odre\u0111uje minimalne standarde kvalitete ili specificira pojedina\u010dne procedure, a potrebno je i osigurati da se stru\u010dne kvalifikacije globalno prizna ne bi li rad mogli obavljati ljudi s odgovaraju\u0107im vje\u0161tinama bilo gdje u svijetu. Mo\u017eete ili poslati neki posao u inozemstvo, \u0161to se naziva offshoringom, ili mo\u017eete dovesti imigrantske radnike da obave taj posao.<\/p>\n

Dakle, prvi stadij procesa komodifikacije je standardizacija. Drugi stadij je upravljanje prema rezultatima. Tre\u0107i stadij je kada razdvojite procese i organizacije. Neki radni zadatak mo\u017eete obaviti bilo gdje u svijetu gdje imate ljude s odgovaraju\u0107im vje\u0161tinama i gdje imate infrastrukturu da ga izvr\u0161ite, jer svime time mo\u017eete upravljati na daljinu. Tako de facto uvodite globalni lanac vrijednosti u dijelove ekonomije koji ih povijesno nisu imali. Ono \u010demu svjedo\u010dimo posljednjih petnaestak godina – dijelom zbog kraja Hladnog rata, dijelom zbog globalnog uvo\u0111enja informacijskih i komunikacijskih tehnologija, a dijelom zbog poraza radni\u010dke klase u ve\u0107ini razvijenih zemalja, barem u privatnom sektoru – zapravo je stvaranje globalne rezervne armije rada.<\/p>\n

Uslijed standardizacije mnoge usluge koje treba javni sektor, kao \u0161to je informati\u010dka podr\u0161ka ili obra\u010dun pla\u0107a, sve vi\u0161e su identi\u010dne uslugama koje treba privatni sektor. I tu onda imamo taj novi soj multinacionalnih korporacija koje su stasale na pru\u017eanju tih outsourced usluga i imaju svoju unutarnju globalnu podjelu rada u kojoj se jedan dio posla odvija u zemljama u razvoju, a drugi bli\u017ee klijentu. One imaju ogromnu fleksibilnost u tome ho\u0107e li na radna mjesta dovesti radnike-imigrante ili \u0107e radna mjesta poslati radnicima u inozemstvo. Te kompanije sve vi\u0161e operiraju na globalnoj razini \u0161to im omogu\u0107uje da izbjegavaju pla\u0107anje poreza.<\/p>\n

Te su kompanije izri\u010dito ciljale javni sektor, ali na poprili\u010dno prikriven na\u010din \u2013 barem u posljednjih deset godina. Budu\u0107i da se servisne djelatnosti obi\u010dava uzimati kao sporedne funkcije, doga\u0111a se sljede\u0107e: recimo da se neki vladin odjel odlu\u010di na oustourcing \u010di\u0161\u0107enja, sindikat javnih slu\u017ebi \u0107e razmi\u0161ljati: “pa \u010dista\u010di nisu na\u0161a temeljna radna snaga, mislimo da je to \u0161teta, poduzet \u0107emo sve \u0161to mo\u017eemo, ali oni za koje brinemo su zapravo porezni inspektori i sli\u010dne slu\u017ebe”. Tako se sve vi\u0161e i vi\u0161e segmenata radni\u0161tva mi\u010de s javne pla\u0107e, \u0161alje u outsourcing i pretvara u zaposlenike globalnih kompanija. I u mnogim slu\u010dajevima u kojima dolazi do toga, dolazi neprimije\u0107eno, jer se radi samo o transferu osoblja. Zapravo se ne otpu\u0161ta ljude, ve\u0107 se ka\u017ee “dobro, dat \u0107emo ovaj ugovor firmama poput Accenture, Serco, Siemens Business Services ili Cap Gemini”. Ali jo\u0161 uvijek \u0107e biti potrebne vje\u0161tine tih radnika, barem u prvom razdoblju. Pretpostavimo tako da neka kompanija dobije ugovor da pru\u017ea vanjsku informati\u010dku podr\u0161ku – u toj \u0107ete kompaniji zate\u0107i radnike koji su tamo premje\u0161teni iz javnih slu\u017ebi, iz lokalne uprave, iz BBC-a, iz banke Barclays ili iz industrijske kompanije poput Fujitsua kako sjede jedan pored drugoga, a imaju posve razli\u010dite naslije\u0111ene uvjete zaposlenja.<\/p>\n

Pritom sindikat misli da je odradio svoj posao u za\u0161titi radnika zato \u0161to postoji TUPE regulativa [Transfer of Undertakings (Protection of Employment) – Prijenos posla (za\u0161tita radnog mjesta)] koja \u0161titi njihova prava i uvjete prilikom premje\u0161taja. Tako da za sindikate nije tema “borimo se protiv outsourcinga”, ve\u0107 “osigurajmo da oni zadr\u017ee mirovinsko osiguranje ili \u0161to ve\u0107” ili druga prava prilikom outsourcinga u tu kompaniju. Ali problem s TUPE regulativom jest da je ona koncipirana kako bi regulirala jednokratnu promjenu poslodavca – prvotno za situacije spajanja ili preuzimanja. A s ovim se radnim ugovorima doga\u0111a da se oni obnavljaju svakih pet ili ve\u0107 koliko godina i da svaki put kada do\u0111u na obnovu postoji opasnost da \u0107e se uvjeti zaposlenja dalje pogor\u0161ati.<\/p>\n

Taj proces se \u010dini sredi\u0161njim u stvaranju prekarne radne snage u javnom sektoru…<\/strong><\/p>\n

Rije\u010d je o transformaciji radnika u javnom sektoru u radnike u privatnom sektoru. Ali to nije samo promjena njihovog statusa, to je tako\u0111er njihova transformacija u zaposlenike globalnih kompanija koje imaju globalnu podjelu rada, guranje u izravno natjecanje u sve standardiziranijim radnim procesima s radnicima u onim dijelovima svijeta u kojima su nadnice niske, \u010dime ih se proletarizira.<\/p>\n

Ranije ste spomenuli da je financijska kriza kapitalu dala priliku da se nastavi \u0161iriti u javni sektor. Kako?<\/strong><\/p>\n

Budu\u0107i da su nacionalne vlasti bile primorane spa\u0161avati banke, to je stvorilo sna\u017ean imperativ da se re\u017eu prora\u010duni javnog sektora. A taj novi soj multinacionalki, koji svoju budu\u0107nost vidi nadasve u razvijanju tr\u017ei\u0161ta unutar polja javnog sektora, uvidio je da se radi o sjajnoj prilici zato \u0161to je razumio da \u0107e se pritisak na javne prora\u010dune u javnim politikama preto\u010diti u pritisak da se outsourcingom \u0161tede sredstva. Outsourcing se smatra na\u010dinom u\u0161tede sredstava, iako postoji mno\u0161tvo na\u010dina kako outsourcing ne \u0161tedi sredstva. Pojavila se retorika koja pretpostavlja da je privatni sektor u\u010dinkovitiji – toliko se usadila u shva\u0107anje ljudi kao neki novi common sense koji govori “uvijek \u0107e biti jeftinije ako neka aktivnost ode u outsourcing”. Tako da su to multinacionalke shvatile kao zlatnu priliku da dobiju puno, puno novih ugovora.<\/p>\n

Trebate imati na umu da je do 2007. outsourcing u javnom sektoru u Velikoj Britaniji ve\u0107 bio pozama\u0161na industrija, industrija koja je \u010dinila 6% BDP-a, \u010dime je bila ve\u0107a od, primjerice, prehrambene industrije ili industrije pi\u0107a. Ve\u0107 tada je to bio ogroman sektor, s visokom dodanom vrijedno\u0161\u0107u, koji je tra\u017eio prostor za ekspanziju. Pogledate li dokumente koji su nastali u razdoblju prije krize, tu je ve\u0107 postojao vrlo jasan konsenzus da je ulazak u tr\u017ei\u0161te javnog sektora na\u010din da se pro\u0161ire te kompanije koje se bave outsourcingom poslovnih usluga, ali isto tako kompanije koje podugovaraju radnu snagu poput Manpowera ili Addeca.<\/p>\n

Ne samo da je to bio glavni prostor ekspanzije, ve\u0107 su se te kompanije usmjerile na zdravstvo i obrazovanje kao dva podru\u010dja s naj\u0161irim potencijalom za ekspanziju. Stoga ne mislim da je bilo kakva slu\u010dajnost da smo, nezavisno od rezova, suo\u010deni i s inicijativama koje imaju cilj nasilno otvoriti vrata, recimo, prodoru ameri\u010dkih privatnih sveu\u010dili\u0161ta na britansko tr\u017ei\u0161te ili pak raznoraznim drugim oblicima privatnog pru\u017eanja usluga prije svega u zdravstvu ili obrazovanju, ali i u drugim sektorima. Postoji pozama\u0161an potencijal za kontinuiranu ekspanziju; 6% BDP-a mo\u017ee zvu\u010dati puno, ali javna potro\u0161nja, kada se sve uzme u obzir, \u010dini oko 47% BDP-a, tako da su prilike ogromne.<\/p>\n

Kakav je utjecaj ta komodifikacija imala na radnike?<\/strong><\/p>\n

Radnici u javnom sektoru bili su jedini preostali radnici koji su imali “pristojne” uvjete zaposlenja. To je, dakako, vrlo pojednostavljeno gledanje. Ali, u osnovi, radnici koje je zgnje\u010dila vlada Margaret Thatcher bili su radnici u privatnom sektoru (iako, dodu\u0161e, mo\u017eemo re\u0107i da su rudari bili u javnom sektoru, ali radilo se o radnicima u proizvodnji), do\u010dim su radnici u javnom sektoru ostali sna\u017eno sindikalno organizirani – primjerice, u svim zemljama EU osim Belgije postoji ve\u0107a zastupljenost sindikalnog \u010dlanstva u javnom sektoru nego li u privatnom sektoru. Radnici u javnom sektoru imaju du\u017ee godi\u0161nje odmore, ne nu\u017eno ve\u0107u pla\u0107u, ali bolje ugovore u pogledu ravnote\u017ee odnosa \u017eivot-rad, sporazume o jednakim mogu\u0107nostima. Imaju i sigurnost zaposlenja, imaju dobro postavljene procedure kolektivnog pregovaranja.<\/p>\n

Tako\u0111er, \u010desto imaju vi\u0161e autonomije: izgleda da je cilj standardizacije ograni\u010davanje autonomije, zar ne?<\/strong><\/p>\n

Apsolutno!<\/p>\n

I sva su ta radna prava postupno naru\u0161avana. Moraju raditi prema indikatorima izvedbe, procedure su manje-vi\u0161e postale standardizirane, sve vi\u0161e upravljanje i disciplinirane prema evaluacijskim tablicama i drugim numeri\u010dkim instrumentima.<\/p>\n

Na neki na\u010din te tendencije ne poga\u0111aju izravno samo radnike u javnom sektoru, ve\u0107 i sve ostale radnike jer su svi radnici imali koristi od standarda radnih prava koje su diktirali radnici u javnom sektoru. Nadalje, trenutne tendencije ne poga\u0111aju sve radnike kao radnike. One poga\u0111aju cjelokupnu radni\u010dku klasu kao radni\u010dku klasu. Jer ono \u0161to se komodificira jest kolektivna ste\u010devina radni\u010dke klase u formi tih socijalnih usluga za koje smo se svi borili. Tako da je to, ako ho\u0107ete, trostruki baksuz.<\/p>\n

Kako se Va\u0161a analiza odnosi prema suvremenoj politici ljevice?<\/strong><\/p>\n

Sada se otvara prilika za djelovanje koja ne\u0107e dugo trajati. U prvim stadijima, kada se radnike transferira u outsourcing kompanije, oni su jo\u0161 uvijek potrebni, njihove vje\u0161tine jo\u0161 nisu u potpunosti standardizirane. Jo\u0161 nisu unijeli svojih deset odgovora na naj\u010de\u0161\u0107e postavljana pitanja u bazu podataka kako bi bilo koji privremeni zaposlenik koji \u0107e ih zamijeniti mogao odgovoriti na te upite. Postoji proces kojim, \u010dak i nakon \u0161to je provedena privatizacija, oni jo\u0161 uvijek zadr\u017eavaju industrijsku snagu, utoliko \u0161to njihovo znanje jo\u0161 nije u potpunosti zabilje\u017eeno i kodificirano. U tom stadiju mnogi su jo\u0161 uvijek \u010dlanovi sindikata i poprili\u010dno su bijesni jer vi\u0161e nisu radnici u javnom sektoru, a do\u0161li su u javni sektor upravo zato \u0161to su \u017eeljeli biti radnici u javnom sektoru. \u017deljeli su raditi posao koji je koristan za dru\u0161tvo, a ne posao koji samo stvara bogatstvo za direktore kompanija. \u010cini mi se da bi sindikati sada trebali raditi upravo na tome da pokrenu veliku kampanju kako bi organizirali te radnike – trebamo se uhvatiti u ko\u0161tac s tim kompanijama.<\/p>\n

Ima u tome jedna egzistencijalna ironija. Starija generacija na britanskoj ljevici uglavnom su radnici u javnom sektoru – pogledamo li tko \u010dini klasnu bazu ljevice, to su u\u010ditelji, to su socijalni radnici. U 1970-ima svi su se oni o\u010dajno vezivali u uske krugove poku\u0161avaju\u0107i uvjeriti same sebe da su \u010dlanovi globalnog proletarijata. Argument je glasio: “idemo se konfrontirati s poslodavcima na radnom mjestu, uhvatiti se s kapitalom u njegovom srcu, tamo gdje imamo industrijsku snagu, tamo gdje mo\u017eemo uskratiti svoj rad i posti\u0107i ne\u0161to”. Ali sada su oni odjednom, kona\u010dno, zbilja i postali dijelom globalnog proletarijata. No, pritom su izgleda zaboravili taj sindikalisti\u010dki argument. To je kratkotrajna prilika za djelovanje bez povijesnog presedana, da se zapravo “radnici svih zemalja ujedinite se” stvarno provede u djelo i da se konfrontiramo s nekima od tih kompanija.<\/p>\n

Naravno, ljudi na ljevici su aktivni na raznorazne druge na\u010dine. Izme\u0111u ostalog, proklamacijama “ne rezovima”. Me\u0111utim, “ne rezovima” je krivi slogan po mom mi\u0161ljenju. Tvrditi da su problem rezovi zna\u010di proma\u0161iti poantu. To, naime, nema veze s veli\u010dinom prora\u010duna – iako evidentno ne mislim da prora\u010dun nije problem, ne \u017eelim re\u0107i da se ne treba boriti protiv rezova – jer samo kazati “sve \u0107e biti uredu ako se pove\u0107a prora\u010dun” zna\u010di posve proma\u0161iti poantu procesa koji se tu se odvija. Po mom mi\u0161ljenju slogan bi trebao barem glasiti “ne outsourcingu, ne rezovima”.<\/p>\n

Postoje veliki dijelovi kapitala kojima je u interesu da postoji veliki javni sektor. Ako pogledate izdanja granskih industrijskih organizacija, posve je jasno da su one zabrinute zbog rezova s obzirom da bi to moglo zna\u010diti manje ugovora, ali apsolutno im gode rezovi s obzirom da oni prisiljavaju dr\u017eavnu upravu da kriti\u010dki sagleda prora\u010dune i prona\u0111e na\u010dine kako u\u0161tediti sredstva i provesti outsourcing. One obo\u017eavaju svaki argument koji tvrdi da je outsourcing glavni na\u010din u\u0161tede sredstava. Do\u010dim ljudi na ljevici jo\u0161 nisu pokop\u010dali da su javne usluge sada postale dijelom pozama\u0161nog novog polja akumulacije globalnog kapitala.<\/p>\n

Dakle sla\u017eete se sa standardnim ljevi\u010darskim narativom da su rezovi klasni projekt za interese kapitala? Ima li poslovna klasa interesa za pove\u0107anim, ali komodificiranim javnim sektorom?<\/p>\n

Poslovna klasa ima interesa za pove\u0107anim javnim sektorom, ali samo ako taj pove\u0107ani javni sektor ima poslu\u0161nu radnu snagu koja je de facto dio novog, obespravljenog globalnog proletarijata. Radnici u javnom sektoru sada postaju dijelom tog novog, obespravljenog globalnog proletarijata te se kona\u010dno trebaju suo\u010diti s tom \u010dinjenicom, po\u010deti se organizirati kao proletarijat i prestati se zabavljati otkrivanjem na\u010dina kako organizirati ekonomiju u interesu kapitala. Mo\u017eda sam ja samo staromodna sindikalistica, ali doima se kao da su ljudi odustali od toga da poku\u0161aju ne\u0161to tako neposredno i evidentno kao \u0161to je konfrontacija s kapitalom na radnom mjestu.<\/p>\n

Razgovor vodio Ed Lewis, \u010dlan uredni\u0161tva New Left Project<\/em><\/p>\n

S engleskog preveo Tomislav Medak u povodu konferencije “Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija javnih dobara” (22.-24. studeni 2012.) na kojoj \u0107e sudjelovati i Ursula Huws<\/em><\/p>\n

Vi\u0161e mo\u017eete saznati na http:\/\/commons.mi2.hr\/<\/em><\/p>\n

Intervju preuze sa stranice New Left Projecta na kojoj je objavljen pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0.<\/em><\/p>\n

Novi filozofski<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Poslovna klasa ima interesa za pove\u0107anim javnim sektorom, ali samo ako taj pove\u0107ani javni sektor ima poslu\u0161nu radnu snagu koja je de facto dio novog, obespravljenog globalnog proletarijata, ka\u017ee Ursula Huws, direktorica konzultantskog poduze\u0107a za socijalna i ekonomska istra\u017eivanja Analytica.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-98701","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/98701","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=98701"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/98701\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=98701"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=98701"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=98701"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}