{"id":98171,"date":"2012-11-06T08:03:59","date_gmt":"2012-11-06T07:03:59","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=98171"},"modified":"2012-11-05T22:12:24","modified_gmt":"2012-11-05T21:12:24","slug":"napad-kapitalizma-na-nas-svakodnevni-zivot","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/11\/06\/napad-kapitalizma-na-nas-svakodnevni-zivot\/","title":{"rendered":"Napad kapitalizma na na\u0161 svakodnevni \u017eivot…"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Autorica: Lela Vujani\u0107<\/p>\n

Jodi Dean, ameri\u010dka profesorica politi\u010dkih znanosti i autorica nekolicine knjiga o suvremenom prostoru i mogu\u0107nosti politi\u010dkog, kao i utjecajnog bloga na kojem se nalaze i analize recentnih doga\u0111aja, u Hrvatskoj je gostovala ve\u0107 nekoliko puta. U organizaciji Multimedijalnog instituta govorila je o komunikacijskom kapitalizmu, a nedavno smo je ponovo imali prilike \u010duti na Zelenoj akademiji, gdje je odr\u017eala predavanje o Occupy pokretu. Nakon pomalo teatarskog predavanja koje je ponekad zbog brzine bilo te\u0161ko pratiti, Jodi se pokazala puno boljom u diskusiji koja se ticala otvorenih alata i vjerojatno bila jedan od najboljih trenutaka Zelene akademije. Izme\u0111u hakera i marksista, Jodi Dean svojim razumijevanjem komunikacijskog kapitalizma kao duboko depolitiziraju\u0107e snage, ovdje predstavlja sponu u razumijevanju suvremene ekonomsko-politi\u010dke formacije. Razgovarale smo na vi\u0161koj pla\u017ei, uz fijuk vjetra i zvonjavu crkve, pu\u0161e\u0107i \u0161vercane bosanske cigarete.<\/p>\n

Mo\u017eete li nam objasniti model komunikacijskog kapitalizma i specifi\u010dnu iluziju koju on proizvodi?<\/em><\/p>\n

Komunikacijski kapitalizam je oblik kasnog kapitalizma koji smatra da \u0107e se vrijednosti progla\u0161ene centralnim za demokraciju – ideali pristupa, inkluzije, diskusije – realizirati kroz ekspanziju i intenzitet globalnih komunikacija. Ta konvergencija koja ka\u017ee -imamo sada materijalne kapacitete da realiziramo ideale participacije u tehnologijama umre\u017eenih komunikacija – nije, me\u0111utim, omogu\u0107ila pravedniju raspodjelu i druga\u010dije modele \u017eivljenja ili pak aktivnije politi\u010dko organiziranje i odlu\u010divanje, ve\u0107 je zapravo osna\u017eila neoliberalni kapital.<\/p>\n

Da li je tome moralo biti tako obzirom na po\u010detni emancipatorski potencijal digitalnih mre\u017ea?<\/em><\/p>\n

To nije moralo biti tako, to nije nu\u017ean koncept, on je uvjetovan specifi\u010dnom povijesti kapitalizma u Sjedinjenim Dr\u017eavama i Velikoj Britaniji. Tvrdnja je da sada svi mo\u017eemo participirati, samo treba omogu\u0107iti pristup internetu i sva\u010diji glas se odmah \u010duje. Problem je u tome – da mi zaista imamo sve te mogu\u0107nosti da govorimo i izrazimo mi\u0161ljenja, ali nema stvarne politi\u010dke registracije ovih ideja. Ne postoji mjesto u politi\u010dkom sistemu gdje se sva komunikacija registrira. Umjesto toga, sva komunikacija omogu\u0107ava sve ve\u0107i napad kapitalizma na na\u0161 svakodnevni \u017eivot. Kada sam predavala digitalne medije svojim studentima, oni su znali re\u0107i – “Twitter postoji da bi Lady Gaga mogla razgovarati sa svojim fanovima”. I oni su zapravo u pravu – to je primarni na\u010din ekstenzije popularne kulture i komercijalno usmjerenog kapitalisti\u010dkog dru\u0161tva, a mnogo manje oru\u0111e za stvarno politi\u010dko neslaganje i politi\u010dki otpor. Ne mo\u017ee\u0161 imenovati neprijatelja i nema politi\u010dke registracije.<\/p>\n

Koja je uloga digitalnih korporacija u novoj preraspodjeli mo\u0107i?<\/em><\/p>\n

Ideolo\u0161ki ili politi\u010dki govoreno, uloga novih tipova korporacija je da izmje\u0161ta politi\u010dku energiju od stvarnog konflikta u okolinu u kojoj ona mo\u017ee biti komercijalizirana. Sav na\u0161 politi\u010dki govor postaje na\u010din za blogove da dobiju klikove, za Facebook i Twitter da raste i onda \u0107e mo\u017eda mainstream mediji preuzeti ne\u0161to od toga – ali zapravo taj na\u0161 govor postaje samo medijski sadr\u017eaj koji cirkulira uokolo. Dislocira i relocira politiku u medijski prostor, daleko od stvarnog podru\u010dja konfrontacije s mo\u0107i.<\/p>\n

Kako onda graditi dru\u0161tveni pokret koji je s jedne strane prisiljen komunicirati, a s druge biva uhva\u0107en u mre\u017eu komunikacijskog kapitalizma?<\/em><\/p>\n

Najva\u017enija stvar je da se dru\u0161tveni pokreti prestanu fokusirati na medije i da se fokusiraju na politi\u010dku volju i izgradnju te volje umjesto naglaska na informiranju ljudi. Na primjer, konflikt oko pitanja abortusa je velika politi\u010dka tema u SAD-u; ali tu nije stvar u tome da desni\u010dari nemaju dovoljno informacija, tu se radi o funadmentalno razli\u010ditom politi\u010dkom pogledu, a time se ne bavimo ako sva politika postaje medij. Ili drugi primjer – unutar Occupy Wall Streeta, mnogi su bili zainteresirani za razli\u010dite medijske platforme. Puno energije tro\u0161i se na proizvodnju medijskih platformi, ali to ne vodi nikamo – samo reproducira istu stvar u druga\u010dijem kontekstu. Diskusije koje se vode ne idu dalje od medija, ne idu u pravcu zahtijeva – sad postavljamo zahtjeve ili sad formiramo politi\u010dku stranku ili slamamo ne\u0161to. Ono \u0161to dobivamo je samo vi\u0161e razgovora, vi\u0161e blog postova – pa neki \u017eele novi sajt, drugi \u017eele agregirani web site – i sva politi\u010dka energija se mi\u010de od konflikta s kapitalom u diskusiju o tome \u0161to su na\u0161i mediji. To je fundamentalno mehanizam istiskivanja. I zato je to jako zanimljivo – za\u0161to je neoliberalni kapitalizam najekstremnija sila privatizacije i eksproprijacije ljudskih \u017eivota i sudbina? Kako je mogu\u0107e da se sve to desi ako imamo tako nevjerojatno demokrati\u010dan digitalni medijski aparat? Ako su obje ove stvari to\u010dne – za\u0161to se to doga\u0111a? Ja mislim da je to zato \u0161to medijski aparat istiskuje i mi\u010de politi\u010dku energiju dalje od konflikta kapitala.<\/p>\n

Jedna od va\u0161ih knjiga nosi naslov Demokracija i druge neoliberalne fantazije. Kakav je odnos demokracije i kapitalizma?<\/em><\/p>\n

Demokracija je u principu vladavina naroda. Kapitalizam je eksploatacija nekih za dobrobit nekolicine. Ova dva sistema su nekompatibilna jedan s drugim. Ako imate demokratski princip vladavine naroda, ne mo\u017eete imati kapitalizam jer to bi zna\u010dilo da je eksploatacija dozvoljena. Liberalno-demokratski sistemi kakve imamo su bazirani na la\u017ei i na iluziji da to nije veliki problem, kao da \u0107e glasanje ili zastupni\u010dka vlada rije\u0161iti sve. Ali Lenjin je tu bio u pravu – zastupni\u010dka vlada zapravo \u0161titi kapitalisti\u010dki ekonomski sistem, ona ne osigurava vladavinu naroda.<\/p>\n

Ako su liberalno-demokratski sistemu bazirani na la\u017ei, za \u0161to se vi zala\u017eete i koju vrstu dru\u0161tva pri\u017eeljkujete?<\/em><\/p>\n

Za komunizam. Ali mislim da nitko jo\u0161 ne zna kako to izgleda. Jedna od uzbudljivih stvari u novom intelektualnom povratku u komunizam je izazov da ponovo razmi\u0161ljamo o ovoj kategoriji i da prepoznamo da je postojao jedan set ekperimenata, stvari koje su bile uspje\u0161ne i stvari koje su bile proma\u0161aji. Izazov je u tome da sada te eksperimente popravimo. Volim razmi\u0161ljati o terminu suverenitet naroda, to je mo\u017eda suvremeniji na\u010din na koji razmi\u0161ljamo o diktaturi proletarijata. Razlog zbog kojeg koristim suverenitet, a ne diktaturu, jest \u0161to je diktatura proletarijata mi\u0161ljena tranzicijski i privremeno, a suverenitet trajno. A da bi komunizam funkcionirao, to mora biti trajna refleksija nas samih o tome kako – na pravedan i ravnopravan na\u010din – \u017eivimo i radimo zajedno. To nije kao da rje\u0161avate problem – to je po\u010detno opredjeljenje, a ne krajnji rezultat.<\/p>\n

\u0160to s onima koji ne prepoznaju te iste vrijednosti? Koji \u017eele bonuse, vile, jahte?<\/em><\/p>\n

Oni to mogu \u017eeljeti, ali ne mogu imati. Nadam se da bi se s vremenom te te\u017enje promijenile. Odgovaraju\u0107e obrazovanje bi tako\u0111er pomoglo.<\/p>\n

Ali mi smo imali odgovaraju\u0107e obrazovanje da bi u samo desetak godina neki drugi identiteti preuzeli vodstvo. Neovisno o tome kako \u0107emo tuma\u010diti ex-YU iskustvo, ono \u0161to je zanimljivo je potpuna promjena dru\u0161tvenog tijela i \u017eudnji u vrlo kratkom periodu – sada je OK komercijalizacija obrazovanja i privatni zdravstveni sustav.<\/em><\/p>\n

Ali takodjer ste imali snagu kapitalisti\u010dkog Zapada koji je konstantno vodio ideolo\u0161ki rat.<\/p>\n

Da li klase koje su sada pot\u010dinjene u kapitalizmu ka\u017eu: OK je nemati besplatno obrazovanje ili zdravstveni sustav? Ili su novo-privilegirani oni koji guraju tu ideologiju? Pored njih, uvijek \u0107ete imati ljude koji su zbunjeni, ili ljude koji vjeruju u lude stvari. Ali ja mislim da je dio ideolo\u0161ke borbe prepoznavanje toga. Jedan od lo\u0161ih na\u010dina na koji se ovo manifestira u Sjedinjenim Dr\u017eavama je da neki dijelovi srednje klase i ugro\u017eenog dijela radni\u010dke klase vide svoju djecu u u\u017easnim gradskim \u0161kolama i onda podr\u017eavaju oblik tr\u017ei\u0161nog pristupa obrazovanju – mi to zovemo vaucher sistemom – kombinacije poreza i privatnog prihoda. Misle da je to bolje od javnog obrazovanja, koje je lo\u0161e. Dakle, ljudi koji su zbilja potla\u010deni na\u0161im kapitalisti\u010dkim sistemom zapravo ga \u017eele dalje osna\u017eiti. Ali razlog tome je \u0161to je javni sistem progresivno napadan, osiroma\u0161en i prepu\u0161ten propadanju. Republikanci ka\u017eu: “Dr\u017eava je lo\u0161a, izaberite nas i mi \u0107emo vam pokazati koliko lo\u0161a”. Ali oni \u0107e je progresivno napraviti sve lo\u0161ijom. Tako da nije iznena\u0111uju\u0107e da neka tr\u017ei\u0161na rje\u0161enja izgledaju primaljivo.<\/p>\n

Koliko je va\u017eno svjedo\u010diti vlastitim primjerom ili kako \u017eivjeti unutar kapitalizma?<\/p>\n

Prvo, treba prepoznati da kada \u017eivite u potpuno kapitalisti\u010dkom sistemu, ne mo\u017eete \u017eivjeti kao komunist. To je jedna od stvari koje kapitalizam dobro \u010dini – on bri\u0161e sve druge opcije. I pogre\u0161no je misliti da, ako sam komunist, moram \u017eivjeti u komuni na nekom poljoprivrednom imanju i nikada dotaknuti ni\u0161ta drugo. To je pogre\u0161ka na koju nas navodi kapitalizam. Jer \u0161to bi zna\u010dilo \u017eivjeti kao komunist individualno u kapitalisti\u010dkom dru\u0161tvu? Prvi korak bi bio prepoznavati proizvodne odnose kojih ste dio. I pona\u0161ati se na na\u010din koji nije eksploatacijski. Ali ve\u0107 to je te\u0161ko. Uvijek gledati koja je pozicija eksplotiranih ljudi u odre\u0111enoj situaciji. Ali ne mislim da je rje\u0161enje u kupovanju ispravnih proizvoda, to je tako\u0111er komercijalni pristup. U kasnim \u0161ezdesetim i ranim sedamdesetim godinama postojao je pokret “povratka u tvornice”, koji je poslao razne vrste partijskih kadrova da \u017eive kao radnici, i to je bio proma\u0161aj; to zna\u010di da \u017eivite te\u017eak \u017eivot i da nemate vremena za politiku. Za mene je to ne\u0161to poput bur\u017eoaskog stava – evo, sad \u0107u se \u017ertvovati i \u017eivjeti na taj na\u010din, ali da li to zaista poma\u017ee ikome, da li je dobro da akademik uzme posao voza\u010da autobusa, ili on time uzima posao nekome tko nema izbor? Ovo nije jako dobar odgovor na pitanje osobnog, ali ne razmi\u0161ljam o komunizmu kao lifestyle politici. On se sada mora organizirati za preuzimanje dr\u017eavne mo\u0107i, kako bi mogao fundamentalno promijeniti odnose vlasni\u0161tva.<\/p>\n

Rad sve vi\u0161e, inetrnacionalno, postaje prekaran rad. Kakve su tu mogu\u0107nosti me\u0111u-sektorskih i globalnih perspektiva?<\/em><\/p>\n

Zbog mog socijalnog polo\u017eaja u akademskoj proizvodnji, ja \u010desto dolazim u doticaj s kulturnim i kognitivnim radnicima i tom vrstom prekarnog rada. Ali sada se s tom vrstom rada suo\u010dava sve ve\u0107i broj radnika u tvornicama u SAD-u – \u010desti su slu\u010dajevi restrukturiranja kompanija, npr. u automobilskoj industriji, kada svi radnici bivaju otpu\u0161teni, i onda ponovno primljeni na posao, ali pod drugim, gorim uvjetima. To je vrsta ponovljenog procesa. Radnici se otpu\u0161taju ili tvornica bankrotira, sindikati se raspu\u0161taju, a radnike se onda mo\u017eda ponovno zapo\u0161ljava jednog po jednog po specifi\u010dnim kratkotrajnim ugovorima. Prekarnost se \u0161iri preko razli\u010ditih sektora. Ima li smisla razmi\u0161ljati o na\u010dinima sindikaliziranja prekarnih radnika? Mo\u017eda, ali ne na na\u010din da imamo pregovore koje se trude oko malih ustupaka, ve\u0107 pregovore koji ka\u017eu da kao kolektivna snaga mo\u017eemo djelovati sna\u017eno u politi\u010dkom smislu. Nema smisla i\u0107i natrag u pravcu sindikalne svijesti za djelatnosti koje vi\u0161e ni ne postoje. Ali mora postojati na\u010din za prekarne radnike da se organiziraju i ujedine i osjete svoju kolektivnu snagu. Problem je u tome \u0161to se mnogi boje re\u0107i – “OK, mi ne\u0107emo vi\u0161e pisati tekstove pod dosada\u0161njim uvjetima” – jer postoji barem pet drugih ljudi koji ho\u0107e. Zato je dio s organiziranjem krucijalan u ovoj pri\u010di.<\/p>\n

Koja je mogu\u0107nost izgradnje potpuno internacionalnog pokreta i stvaranja globalnih rje\u0161enja?<\/em><\/p>\n

To nije vi\u0161e stvar izbora ili alternative. Jer sve je ve\u0107 internacionalno, kapital je internacionalan. Rastu\u0107a globalna opozicija kapitalu je internacionalna. Ono \u0161to je stra\u0161no uzbudljivo u trenutku u kojem smo mi sada je da internacionalni dio tako\u0111er dolazi odozdo. Ne postoji diktat organiziranog internacionalnog pokreta, ve\u0107 su uvjeti koje isku\u0161avamo pod kapitalizmom sli\u010dni, i onda ljudi odgovaraju na sli\u010dne na\u010dine i u\u010de od reakcija svih drugih. Kako u\u010dimo, tako donosimo sva ta iskustva i primjenjujemo ih u na\u0161em vlastitom kontekstu. Tu ih i mijenjamo jer – zakoni su druga\u010diji, druga\u010dija je kultura… Promjena dolazi u globalnu juhu, i to mo\u017ee tako\u0111er kreirati nove promjene drugdje. Tako da postoji vrsta reciprociteta koja prije nije bila zamisliva niti mogu\u0107a. Ovdje nam digitalni mediji zapravo poma\u017eu, ali samo zato \u0161to ve\u0107 postoji politi\u010dka akcija, akcija na ulicama i veze me\u0111u ljudima.<\/p>\n

Vezano za trenuta\u010dne ameri\u010dke izbore – glasate li vi? Koliko smisla ima glasanje u dvopartijskom, Wall Streetom financiranom sistemu?<\/em><\/p>\n

To je uvijek te\u0161ko pitanje. Glasanje je mali element politike i davanje tog jednog glasa nije toliko va\u017eno. Ali ja to mogu re\u0107i jer \u017eivim u dr\u017eavi New York. Ne trebam se brinuti da \u0107e moja dr\u017eava postati republikanska. I to mi daje puno slobode da glasam za tre\u0107e kandidate, poput kandidata zelene stranke ili kandidata socijalisti\u010dke stranke. Ali samo nekoliko dr\u017eava u SAD-u ima takozvani Fusion voting, \u0161to zna\u010di da ako npr. komunisti\u010dka partija podr\u017ei Obamu, \u0161to se za\u010dudo i dogodilo, onda netko mo\u017ee glasati za Obamu kao komunista, i to pokazuje da je ta stranka dala neke glasove. Nema parlamentarne reprezentacije, ali registrira stranku. Ali za ljude koji \u017eive u takozvanim swing dr\u017eavama (dr\u017eave u kojima nijedna stranka nema prevladavaju\u0107u podr\u0161ku)- ne znam, zaista sam podijeljena oko ovoga. Na jednoj strani brinem se da je neodgovorno riskirati da Republikanci pobijede, na drugoj strani, nedavno sam glasala za kandidata tre\u0107e stranke za Kongres i bio je to moj na\u010din da demokratskom kandidatu koji je bio blue dog demokrat i koji je glasao je desni\u010darski o svemu ka\u017eem – jebite se. I bila sam umorna od toga da demokrati izigravaju svoju lijevu i liberalnu bazu govore\u0107i – “Hej, mi nismo toliko lo\u0161i kao ovi drugi”. Dokle god budemo igrali tu igru, dobivat \u0107emo samo nekoga tko nije dovoljno lo\u0161. S druge strane, nedovoljno lo\u0161 je jo\u0161 uvijek bolje od potpuno lo\u0161ega. Ali glasanje po principu – glasam za najgorega da u\u010dinim sistem jo\u0161 gorim – mislim da je to riskantno i nedogovorno.<\/p>\n

Koja je uloga teoreti\u010dara u politi\u010dkim borbama?<\/em><\/p>\n

Najbolja uloga koju politi\u010dka teorija mo\u017ee zauzeti je osiguravanje oru\u017eja. Pru\u017eamo argumente i ideje koje, ako su korisne za aktiviste i ljude u dru\u0161tvenim pokretima – oni \u0107e ih preuzeti i iskoristiti za borbu. Ako nisu, one samo generiraju intelektualnu tvornicu. Ali u idealnom svijetu – mi pru\u017eamo oru\u017eje. Lo\u0161i momci tako\u0111er osiguravaju oru\u017eje. Neoliberalni teoreti\u010dari, konzervativni teoreti\u010dari, osiguravaju argumente koji se dalje preuzimaju u njihovim okru\u017eenjima. Postoje i ratovi ideja.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Autorica: Lela Vujani\u0107 Jodi Dean, ameri\u010dka profesorica politi\u010dkih znanosti i autorica nekolicine knjiga o suvremenom prostoru i mogu\u0107nosti politi\u010dkog, kao i utjecajnog bloga na kojem se nalaze i analize recentnih doga\u0111aja, u Hrvatskoj je gostovala ve\u0107 nekoliko puta. U organizaciji Multimedijalnog instituta govorila je o komunikacijskom kapitalizmu, a nedavno smo je ponovo imali prilike \u010duti […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-98171","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/98171","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=98171"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/98171\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=98171"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=98171"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=98171"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}