{"id":96866,"date":"2012-10-22T09:16:52","date_gmt":"2012-10-22T07:16:52","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=96866"},"modified":"2012-10-22T09:18:09","modified_gmt":"2012-10-22T07:18:09","slug":"balkanski-ratovi-1912-1913-zvuci-simfonije-ili-rekvijema","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/10\/22\/balkanski-ratovi-1912-1913-zvuci-simfonije-ili-rekvijema\/","title":{"rendered":"Balkanski ratovi 1912-1913: Zvuci simfonije ili rekvijema?"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Biljana Vankovska<\/p>\n

Protekli period je bio svjedok jednog akademskog karavana posve\u0107enom stogodi\u0161njici od Balkanskih ratova. Mo\u017eda \u0107e neko jednog dana napraviti analizu analiza, a posebno selekciju u\u010desnika na svakoj od ovih konferencija. Na primjer, na velikoj me\u0111unarodnoj konferenciji u Solunu nije bilo nikoga iz Makedonije, ali u Istanbulu su vrata bila \u0161irom otvorena. Neke od stranih zvijezdi (the usual suspects) su ve\u0107 bile rasprodate na vi\u0161e mjesta, pa su se ostali organizatori snalazili s onim \u0161to je preostalo.<\/p>\n

Kolko je meni poznato, kod nas jedino MANU planira konferenciju, i to u decembru, a u samom tekstu poziva za u\u010de\u0161\u0107e najvi\u0161e govori posljednja re\u010denica: \u201cRadni jezik \u0107e biti makedonski\u201c. Dakle, jo\u0161 jedan skup na kome \u0107emo sami sebi da pri\u010damo na\u0161u pri\u010du. I to uglavnom makedonsku, jer na\u0161i sugra\u0111ani Albanci imaju sasvim druga\u010diju. Oni su ve\u0107 godinu dana rastr\u010dani, \u0161to po regionu \u0161to po dijaspori, a doma\u0107e obilje\u017eavanje stogodi\u0161njice albanske dr\u017eave se odvija pod parolom \u201cDa slavimo zajedno\u201c. Malo ko ima dilemu oko toga ko je sve obuhva\u0107en onim \u201czajedno\u201c. Makedonci ne samo da ne vide razlog za obljele\u017eavanje, ne samo da im se bude reminiscencije na ono \u0161to oni vide kao najve\u0107u nacionalnu tragediju iz vremena kada je Makedonija bila ratni plijen. Ni komemoracija stradanja nije oslobo\u0111ena od samocenzure i straha da ih se ne vidi kao iredentiste, \u043a\u043eji sanjaju o nekakvoj \u201cvelikoj Makedoniji\u201c u njenim etni\u010dkim granicama. Politi\u010dka korektnost nala\u017ee pa\u017eljivo rukovanje patosom.<\/p>\n

Upravo sam se vratila sa konferencije u Oxfordu, gdje sam, izbjegavaju\u0107i zamku da upadnem u kvazi-istorisku analizu, od pozicije politologa i istra\u017eiva\u0107a mira i konflikata, poku\u017eala da izlo\u017eim percepcije, kolektivno sje\u0107anje i debate o tom dijelu makedonske istorije. Jo\u0161 prije no \u0161to sam krenula, neke strane kolege su me pitale \u0161to \u0107u ja tamo i u \u010dije \u0107u ime da govorim o Balkanskim ratovime u kojima Makedonija nije postojala kao zara\u0107ena strana, pa \u010dak ni Makedonaca nije bilo. Ustvari, njihovo je u\u010de\u0161\u0107e obavijeno ne samo velom zaborava, nego i negacije, pa i odricanja (zavisno od toga ko je kakvu uniformu nosio). \u010cak su i stradanja civilne populacije opisane kao ne-na\u0161e (kao glavno, bugarske). Sto godina i nije tako davno da ne bi ostala sje\u0107anja, bar u porodicama. Ipak, jedan vijek je vi\u0161e nego dovoljno da se utvrde nacionalni mitovi.<\/p>\n

\u041aada sam dobila poziv sa Oxforda, rekla sam sebi: evo mene, unuke Ugrina Vankovskog, vojnika nekoliko armija u to vrijeme, kako sada treba da govorim u njegovo ime i u ime mnogih sli\u010dnih njemu, ali sada sa pozicije univerzitetskog profesora iz zemlje koja se zove Republika Makedonija!<\/p>\n

Pri\u010da mog djede je nalik mnogim drugim koji su bili, naj\u010de\u0161\u0107e nasilno, regrutovani. Ona je interesantna samo zbog jednog detalja: moj djeda nije bio junak! Njegova je taktika pre\u017eivljavanja bila da namjerno zaostane na kraju kolone, kao da ve\u017ee obu\u0107u, ali on bi odmah izvadio bijelu maramicu da bi se predao nadolaze\u0107oj vojsci. Oni bi ga preobukli u njihovu uniformu i poslali bi ga ponovo na front. A on bi opet koristio istu \u201dfintu\u201c… Jednostavno, \u010dovjek nije video razloga za\u0161to bi ginuo za ne\u0161to \u0161to nije razumijevao. A bio je i \u010dovjek kome je dra\u017ea bila njegova ko\u017ea. Zahvaljuju\u0107i njegovom kukavi\u010dluku ili instinktu za pre\u017eivljavanje, evo mene, malo hrabrije da usred Oxforda progovorim o \u201cna\u0161izmu\u201c kao strategiji odolijevanja tu\u0111im asimilacijama u vrijeme kada je bilo opasno po \u017eivot izjasniti se oko etni\u010dke pripadnosti, zato \u0161to je horda popova i paravojski silom dokazivala da si \u201dnjihov\u201c.<\/p>\n

Mada mi je na vrh jezika bilo da citiram stihove Marka Cepenkova, stare oko sto godina, one o bludnici vavilonskoj, ali sam mojim sagovornicima ipak rekla stihove Nikole Mad\u017eirova da \u201covdje je ono tamo, gdje istorija nikada ne postaje pro\u0161lost\u201c. Iskoristila sam i repliku iz filma \u201cPrije ki\u0161e\u201c (pucaj, brate, pucaj), i besmrtnog \u201cPireja\u201c kroz shva\u0107anje sirovog ali prizemnog Jona da smo svi mi jedno isto g…\u043e, svi isto smrdimo. Poenta mi je bila da Makedonija zaista \u017eeli kraj, zavr\u0161nicu (closure) Balkanskih ratova, ali joj drugi ne daju. I danas susjedi tvrde da nema Makedonaca, ni kao nacije, a jo\u0161 manje kao nacionalne manjine u njihovim zemljama, tra\u017ee da se odreknemo na\u0161eg da bismo prihvatili njihovu nacionalnu imaginaciju kao svoju, ne priznaju jezik, niti crkvu.<\/p>\n

Ono \u0161to je nekada bilo poznato kao Velike sile, danas se zove Evropska unija (plus, naravno, SAD), a one se i dalje upli\u0107u u \u201drje\u0161avanje\u201c Makedonskog pitanja tako \u0161to ga nastoje prekrstiti\/preimenovati. Dubravka Stojanovi\u0107 je objavila sna\u017ean tekst o srpskoj nacionalnoj interpretaciji Balkanskih ratova pod naslovom \u201cSto godina fantazija\u201c. Nije da smo mi oslobo\u0111eni takvih fantazija, ali se meni za makedonsku verziju zgodniji \u010dini naziv \u201cSto godina samo\u0107e\u201c.<\/p>\n

Oxford je trebao pretstavljati veliku akademsku satisfakciju, ali me je ostavio razo\u010daranom. Dio britanskih i drugih zapadnih u\u010desnika sam vidjela kao ljude koji su ostali zarobljeni u vremenu, kao naratore, ali i kao nau\u010dnike koji su \u201doguglali\u201c, pa o ratovima i stradanjima drugih vi\u0161e vole da govore kroz sterilni jezik klasi\u010dne istoriografije (ko, kada, kako, s kim i za\u0161to).<\/p>\n

Nisam mogla vjerovati mojim u\u0161ima kada sam \u010dula kako je glavna predava\u010dica koja je otvorila konferenciju postavila ozbiljnu dilemu da lu su tada\u0161nje Velike sile bile vo\u0111ene logikom realne politike (svojim nacionalnim interesima) ili liberalnih ideja (humanizam, empatija za stradanja lokalnog \u017eivlja pod Otomanskom imperijom). Pa i crnogorski kralj Nikola je bio pametniji: u intervjuu sa danskim novinarem jo\u0161 u 1907. godini rekao je da su balkanski narodi samo nov\u010di\u0107 za potkusurivanje u transakcijama Velikih sila!<\/p>\n

Jo\u0161 vi\u0161e me se dojmilo to \u0161to je predava\u010dica za \u010ditav serijal de\u0161avanja (mirovnih konferencija i dogovora), koji je po\u010deo jo\u0161 od velike Isto\u010dne krize, upotrijebila metaforu \u201csimfonije u \u010detiri stava\u201c, pa je sve to kroz njene rije\u010di zvu\u010dalo kao kulturno-umetni\u010dki program. Meni su u glavi tutnjali ratni bubnjevi i zvuk vojnih truba, mar\u0161eva i rekvijema. Najljudskija je bila prezentacija jednog pametnog \u010dovjeka koji je izgledao kao da je pao s Marsa kada je izlo\u017eio medicinsku istoriju, t.j. istorijat i statistike masovnih pogibija zbog kolere i tifusa.<\/p>\n

Etni\u010dke diobe, otimanje i asimilacije se i danas opisuju kroz \u201dneutralnu\u201c terminologiju state-buildinga i nation-buildinga. Drugim rije\u010dima, kada su ve\u0107 podijelili plijen, tada\u0161nje dr\u017eave su \u201cmorale\u201c da stvore jedinstvene nacije od one mje\u0161avine, pa su sva sredstva i sve metode bile opravdane.<\/p>\n

Kroz anga\u017eman za REKOM znam kako je te\u0161ko utvrditi \u010dinjenice o tome ko je koga ubijao, proganjao i \u201c\u010distio\u201c, \u010dak i ako su doga\u0111aji od prije samo 20 godina. Nakon 100 godina, svako ima svoju \u201cistinu\u201c koja isklju\u010duje sve druge. Kao \u0161to ka\u017ee Ni\u010de, dr\u017eava nije nikada zainteresovana za istinu, osim ako od nje ima koristi. U toku sto godina ratne traume su se akumulirale, uz povremene periode primirja, \u0430 da pomirenje nije nikada bilo tema. Zato i sada \u017eivimo u svijetu stereotipa i nepovjerenja.<\/p>\n

I u Oxfordu je bila ponovljena ona fraza o Balkanu kao o regionu koji stvara vi\u0161e istoprije nego \u0161to je mo\u017ee konzumirati, bez da se pri tome ka\u017ee makar i rije\u010d o ulozi onih koji su iza scene pokretali konce. Lokalci su krivi za sve svinjarije, pa \u010dak i danas im je potrebno disciplinovanje, civilizovanje kroz evropeizaciju.<\/p>\n

Voljela bih da smo mogli nakon 100 godina govoriti o druga\u010dijem Balkanu, o Ni\u010deovom shvatanju zloupotrebe istorije i o potrebi \u201cplasti\u010dne mo\u0107i\u201c \u010dovjeka koji \u0107e biti oslobo\u0111en stega istorije. Ali danas Ni\u010deovski govore upravo zapadni politi\u010dari, kada poru\u010duju: gledajte samo naprijed u svijetlu budu\u0107nost, nemojte se okretati ka pro\u0161losti. Upravo tu je i zamka, jer prema mudrom filozofu velika je gre\u0161ka vjerovati da je pro\u0161lost ne\u0161to \u0161to je iza nas. Naprotiv, mi znamo \u0161ta se desilo i zato je pro\u0161lost ona koja je ispred nas, oko koje se sapli\u0107emo. Pro\u0161lost je poznata zemlja, a ono \u0161to ne znamo je budu\u0107nost, koja u mnogome zavisi od toga kako \u0107emo se odnositi prema pro\u0161losti.<\/p>\n

Na\u017ealost, i \u201cmoja\u201c konferencija je samo pokazala koliko je Hegel u pravu – istorija nas u\u010di da od nje ne mo\u017eemo nau\u010diti ni\u0161ta!<\/p>\n

Nova Makedonija<\/a><\/p>\n

Napomena: Prevod je autorkin<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Voljela bih da smo mogli nakon 100 godina govoriti o druga\u010dijem Balkanu, o Ni\u010deovom shvatanju zloupotrebe istorije i o potrebi \u201cplasti\u010dne mo\u0107i\u201c \u010dovjeka koji \u0107e biti oslobo\u0111en stega istorije<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-96866","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/96866","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=96866"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/96866\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=96866"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=96866"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=96866"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}