{"id":94393,"date":"2012-09-19T12:17:56","date_gmt":"2012-09-19T10:17:56","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=94393"},"modified":"2012-09-19T12:17:56","modified_gmt":"2012-09-19T10:17:56","slug":"kako-je-meho-usao-u-nastavni-program-hrvatske-knjizevnosti","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/09\/19\/kako-je-meho-usao-u-nastavni-program-hrvatske-knjizevnosti\/","title":{"rendered":"Kako je Meho u\u0161ao u nastavni program hrvatske knji\u017eevnosti"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Autor: Filip Mursel Begovi\u0107<\/p>\n

Nije me voljela, ta moja profesorica hrvatske knji\u017eevnosti, a silno sam joj se \u017eelio dopasti. Mo\u017eda bih u tome i uspio sa svim onim \u0161kolskim zada\u0107nicama punih epiteta i jezi\u010dnih perjanica, ali, ne\u0161to me je u na\u0161em odnosu tjeralo na revoluciju. Ono \u0161to sam odmah primijetio bilo je da njene kreativne ambicije nadma\u0161uju njen talent. Ja sam potajno pri\u017eeljkivao profesoricu muzu. \u017delio sam u\u017eivati u knji\u017eevnosti, dokazati se, i to bi bilo najljep\u0161e pred profesoricom s kojom bih bio u\u00a0 platonskoj vezi kao iz mladena\u010dkih romana. Ili, tko \u0107e znati uzjogunjenog mladca, mo\u017eda i ne\u0161to vi\u0161e, sa nekom zaista lijepom, pa da joj pro\u010ditam kakav stih, a ona da mi skine cvjetni uzorak sa svoje ljetne haljine.<\/p>\n

Ova je, pak, bila mlada, ali mala, neugledna, s izra\u017eenim prednjim zubima, kao hr\u010dak ili neka morska riba. Ma, da budem iskren, izgledala je kao kakav sporedni lik u jeftinim romanima strave i u\u017easa. Po svome izgledu ta je osoba ulijevala odre\u0111eno strahopo\u0161tovanje, ali prije toga, svakako, sa\u017ealjenje. Sirota \u017eena, pomislili bismo, ali ona je bila odista opaka i njen je izgled, na\u017ealost, potvr\u0111ivao njenu narav.<\/p>\n

U koli\u010dini pro\u010ditane literature davno sam nadma\u0161io svoje vr\u0161njake. Pro\u010ditao bih Omara Hajama, Prousta, Marqueza, Camusa, Tagorea, Ionesca ili \u0160imi\u0107a i mutio bi mi se vid, teturao bih naokolo, osje\u0107ao bih da nestajem s ovoga svijeta. Sje\u0107am se da je na televiziji voditelj izvje\u0161tavao o uspje\u0161noj akciji Hrvatske vojske u SAO Krajini, a ja sam na ljetovanju \u010ditao o toplim kola\u010di\u0107ima Madleine iz romana Marcela Prousta. Djed Ibrahim bi mi vikao: \u201eHandrman jedan, isti si k`o tvoj babo, samo ne\u0161to ma\u0161ta\u0161 i fata\u0161 muhe po zraku. \u010cita\u0161 te knjige pa ne\u0161to bunca\u0161. Nema ti od toga para. Knji\u017eevnost je dobra samo kao hobi, a ne kao zanimanje!\u201c Me\u0111utim, ja ga nisam \u010duo, jer ve\u0107 sam bio topla soba u kojoj ste mogli sjesti i popiti crni iranski \u010daj s Aladinom, Ljermontovim, Pu\u0161kinom, po\u010de\u0161ljati kosu Virginiji Wolf, a pretvarao sam se u rumeni plod kad bih pro\u010ditao Sijarevi\u0107evo \u201eKad djevojka spava, to je kao da miri\u0161u jabuke\u201c. Bio sam opijen literaturom. Kada sam otkrio Mannovog Tonia Kr\u00f6gera, u\u010dinilo mi se da sam dobio ne\u0161to sli\u010dno misti\u010dnim mo\u0107ima.<\/p>\n

Me\u0111utim, profesorica se nije osvrtala na moje nadahnute govore i komentare. Zada\u0107nice bi uvijek ocjenjivala s trojkom i govorila: \u00abMo\u017ee to i bolje, dje\u010dak!\u00bb Naglas bi \u010ditala i pohvaljivala radove djevoj\u010dica s ukosnicom Mickey Mouse ili Rave me baby, koje su\u00a0 pohotno grizle krafne za \u0161kolskim odmorom. To me je posebno pogodilo jer sam prezirao mladena\u010dke tri\u010davosti, izlaske u disko klubove, pijana ljubljenja po toaletima, gadio mi se \u017eivot koji nije dostojan da bude literaturom. \u010citao sam tada djelo \u201eGolubi\u010dina ogrlica\u201c \u2013 o ljubavi i zaljubljenima, Ibn Hazme, i nije me se ticala profesori\u010dina nastavna obrada Posljednjih Stipan\u010di\u0107evih Vjeceslava Novaka. Naravno, trudio sam se da na satovima profesorici budem kriti\u010dar i suparnik, jer, njezino poznavanje knji\u017eevnosti bilo je povr\u0161no. Ili, kako bi rekli sterilni profesori na fakultetu: \u201eKolega, dobar Vam je rad, ali niste konzultirali tercijarnu literaturu\u201c.<\/p>\n

Mlada profesorica naprosto nije mogla iza\u0107i na kraj sa mnom i crvenim o\u010dima me prijavila nastavni\u010dkom vije\u0107u. Ozbiljno se zalagala za moje isklju\u010denje, ta profesorica mog najdra\u017eeg predmeta. Spasio me bucmasti profesor koji se kasnije proslavio svojim pri\u010dama o strahovima od bolesti. Tko \u0107e ga znati? Traume iz djetinjstva, mo\u017eda? Rekao je, kako mi je kasnije objasnio, da mlade talente treba podr\u017eavati, a ne isklju\u010divati. Pro\u0161ao sam s ukorom i morao u\u0161utjeti. Revolucija nad nastavno obrazovnim procesom vi\u0161e nije bila mogu\u0107a. \u0160utio sam i radio svoje, a u njenim o\u010dima sjajila se pobjedni\u010dka krijesta.<\/p>\n

Mogla je \u0161to je htjela, komentirati pjesme, pri\u010de, romane, \u010ditavo nastavno gradivo, kako je to radila niz godina bez osporavatelja i protivnika. Knji\u017eevnost i ja bili smo podvrgnuti teroru. U to sam vrijeme otkrio Sa\u0161u Mer\u0161injaka, bradatog knji\u017eevnika sa \u0161e\u0161irom i hrapavim glasom koji je vodio Jutra poezije na Gornjem gradu. Tamo sam \u010ditao svoje pjesmuljke, kojih sam se ubrzo odrekao, pa bi me neki stariji tap\u0161ali po ramenu i upu\u0107ivali na pjesni\u010dke velikane. U po\u010detku mi je to imponiralo, ali ubrzo sam otkrio da je to pjesni\u010dko podzemlje, naprosto \u010disti amaterizam. Siroti ljudi, a vazda ih je golem broj, pogotovo danas kada zbog kompjuterizacije svi mogu objaviti pjesmu na Internetu i smatraju se pjesnicima. Mislim, kada bi se skupili svi knji\u017eevni amateri na jednoj strani i psihoti\u010dari na drugoj, vaga bi pokazala jednaku sumu zabrinjavaju\u0107e mase.<\/p>\n

Dolazili su sa svih strana, ti pjesnici, ne bi li pro\u010ditali neki svoj pjesmuljak. Mer\u0161injak bi uglavnom bio blagonaklon prema njima, ali jednom je zgodom nekom razbaru\u0161enom, crnomanjastom prido\u0161lici, koji je urlao \u010ditaju\u0107i svoje pjesme, objasnio, da bi mu umjesto pisanja poezije bolje bilo kiseliti krastavce. Garavi prido\u0161lica, posti\u0111en i uplakan, viknuo je: \u017eivot je magla – i nestao.<\/p>\n

Zvali su ga nadimkom Meho. Knji\u017eevnik Salih Ishak bi znao ispri\u010dati vic na njegov ra\u010dun. \u201ePitaju Mehu jel Hrvat il Srbin, a on odgovori: Jesam!\u201c Bilo mi ga je uvijek nekako \u017eao jer ipak je to bio moj Meho, koji je uz to \u0161to je bio nepopravljivi pjesnik amater bio i \u201emuji\u0107\u201c, \u201emuslimanec\u201c i naravno \u201ebalija\u201c, govorili su mu to iza le\u0111a, ali da \u010duje, pridonose\u0107i njegovim nacionalno-vjerskim frustracijama. Nisam ga vi\u0111ao sve do dana kada smo u \u010ditankama otvorili stranicu na kojoj je pisalo: Jesenjin. Na\u0161a profesorica nam je tada priop\u0107ila da ima za nas posebno iznena\u0111enje. Objasnila je da nastavna obrada Jesenjina, pjesnika tako tragi\u010dne sudbine, a tako velikoga talenta, zaslu\u017euje neke promjene u pristupu nastavnom gradivu i tako dalje. U tom mi se trenutku \u010dak i svidjela, bila je sva zanesena, iako je tu pojavu meni zabranila. Sjajila je od sre\u0107e i zadovoljstva. Rekla nam je da za\u017emirimo, a ona \u0107e dovesti svoj poklon. \u010culo se otvaranje vrata, neko poskakivanje i cijukanje. Sigurno sam prvi otvorio o\u010di, jer sam bio malo ljubomoran na njenu iznenadnu inventivnost. Tada se ispred nas, raznobojnog gimnazijskog auditorijuma, pojavio nitko drugi nego pjesnik Meho.<\/p>\n

\u010cinilo se da slavimo ne\u010diji ro\u0111endan dok je ovaj \u010ditao neke zdepaste metafore, a ona bi svaki srok popratila pljeskom. \u0160to je bilo za\u010du\u0111uju\u0107e, svima se svidio simpati\u010dni Meho koji misli da je \u017eivot magla. \u0160to je ushit vi\u0161e rastao, to su mene fakin\u010di\u0107i iz zadnje klupe vi\u0161e bockali: \u201eEvo stari, vidi\u0161 kaj je pjesnik, a ne ti bedak.\u201c Vrtilo mi se u glavi, osje\u0107ao sam slabost, neko strmoglavo propadanje u ponor i \u017eelio sam osvetu, odmazdu, bilo \u0161to, samo da prekinem ovaj monstruozni \u0161und. Pomislio sam tada iz stra\u0161ne srd\u017ebe, a dobro se toga sje\u0107am, da Mehu treba deportirati natrag u Bosnu. I to sam rekao, naglas: \u201eVrati se u Bosnu!\u201c To sam rekao ja, sin muslimana, hrvatskog pjesnika ro\u0111enog usred Zagreba, koji za to vrijeme nije mogao dobiti domovnicu.<\/p>\n

To sam rekao ja \u010diji narod su u tom trenutku deportirali, ubijali, klali, silovali, gazili… I to sve zbog proklete ta\u0161tine. Nastao je tajac, a jadni Meho shvatio je da i me\u0111u svojima ima status nacionalne manjine. Kada je napokon oti\u0161ao iz razreda, popra\u0107en burnim i gromoglasnim pljeskom srednjo\u0161kolske rulje, profesorica se lagano nagnula na prvu klupu i pro\u0161aptala: \u00abZnate, on i ja hodamo, da vam samo ispri\u010dam kako smo se romanti\u010dno upoznali.\u00bb Mene je prkosno pogledala, tek toliko, da mi navjesti moju mogu\u0107u deportaciju iz \u0161kole. Tako vam je to kada ljubi Bosanac.<\/p>\n

Neko vrijeme dr\u017eala ju je ekstaza, a potom vi\u0161e nikada nismo \u010duli o slavnom pjesniku. Meni je bilo napokon dosta. Ne\u0161to je trebalo poduzeti. Ne\u0161to tajno, ne\u0161to samo za moj ego, a da njen u tom slu\u010daju bude mali, ba\u0161 kao u pjesnika Mehe. Svakome stigne prilika iz velike \u017eelje, pa i meni. Jednu ve\u010der pod ruku mi je do\u0161la Borgesova knjiga \u201ePjesme i druga istra\u017eivanja\u201c. Najvi\u0161e su me se dojmile pjesme u prozi. Takvo \u0161to nisam do tada \u010ditao. Knjigu sam ponio u \u0161kolu, na \u010ditanje, na satovima kemije i matematike. Taj se dan na hrvatskom pisala zada\u0107nica na temu: \u201eSnovi u presjeku zrna pijeska\u201c. \u0160to da \u010dovjek s time radi? \u0160to da se pi\u0161e o tome? Ni\u0161ta, uglavnom. Mo\u017ee\u0161 graditi kule od pijeska, napola, mislio sam tada. Onda mi je sinulo! Borges, \u201ePrispodoba o dvorcu\u201c, bila je to pri\u010da iz snova na ovu temu. \u0160to je ne bih prepisao. Profa sigurno nije za nju \u010dula. Ako jest, nadrapao sam, a ako nije, dobiti \u0107u peticu i napokon pobijediti. \u0160to ona mo\u017ee protiv Borgesa s pseudonimom.<\/p>\n

Radilo se o nekome caru koji pjesnika vodi po svojemu najve\u0107em i najljep\u0161em carstvu i izaziva ga da stvori isto tako veliku gra\u0111evinu od rije\u010di. Ovaj napi\u0161e jednu pjesmu koja je bila ve\u0107a i ljep\u0161a od carstva, valjda Bo\u017eji prazvuk ili \u010dak Njegovo tajno ime, ali, car mu odrubi glavu jer nije mogao podnijeti da postoji ne\u0161to ljep\u0161e i ve\u0107e od materije, od gra\u0111evina njegova carstva. Kada su rezultati objavljeni, a ja o\u010dekivao svoje prvo priznanje, profa je hladno pro\u010ditala: \u201eBegovi\u0107 – tri!\u201c I ono standardno: \u201eMo\u017ee\u0161 ti i bolje.\u201c<\/p>\n

\u0160to sada bez fanfara, proglasiti pobjedu ili zabiti glavu u pijesak kao noj, tu\u017eiti ju inspektoru za hrvatski jezik pri Ministarstvu prosvjete, Uredu za nacionalna prava, uputiti pismo prosvjeda predsjedniku PEN-a ili Dru\u0161tva hrvatskih knji\u017eevnika, zaista nisam znao. Onda sam shvatio! U potpunosti sam je\u00a0 raskrinkao. Njenu jadovitost, njenu golemu zavist prema mojem trudu na satovima hrvatskog, usuprot njezinog potpunog netalenta u do\u017eivljajnosti i razumijevanju knji\u017eevnosti. \u010cak mi ju je bilo mal\u010dice i \u017eao, ali nakratko, jer otkako je dovela Mehu gledala me je ponosno i prkosno te me neprestano izazivala, a ja sam njen ponos odlu\u010dio dovesti do potpunog apsurda.<\/p>\n

Te sam godine i nadalje nemilosrdno prepisivao klasike suvremene knji\u017eevnosti, njoj, profesorici nao\u010digled.\u00a0 Doma\u0107e i strane autore. Tu su se na\u0161li i Dragojevi\u0107 i Mihali\u0107 i Sever i\u00a0 nobelovac Odisej Elitis, a da ne pri\u010dam o Borgesu koji mi je posudio \u010ditavu jednu knjigu. U\u017eivao sam u svojim podvalama, iako sam za sve uratke dobivao i nadalje trojke, a ponekad, zbog nekog zareza na krivom mjestu, i jedinice. Zamislite, ona se usudila iskri\u017eati retke jednoga Dragojevi\u0107a, hrvatskog pjesnika koji je imao naviku pomagati mladim pjesnicima prepravljaju\u0107i im i \u0161trihaju\u0107i \u010ditave knjige. Od ru\u017enoga bi stvarao lijepo. Kada sam prepisao njegov poetski mini esej iz knjige \u201eCvjetni trg\u201c, ona ga je i\u0161arala svojim primjedbama u stilu: \u201euozbilji se!\u201c, \u201epotpuno nelogi\u010dno!\u201c, \u201eovo je farsa\u201c, \u201eproma\u0161ena komparacija!\u201c, i sli\u010dno.<\/p>\n

Nobelovac Elitis joj je bio \u201epreu\u017easno pateti\u010dan\u201c,\u00a0 pjesme kultnog Josipa Severa bile su joj \u201eneprihvatljivo djetinjaste\u201c, a za Borgesa, spiritus movensa magi\u010dnog realizma, rekla je da su to besmislice te da\u00a0 hitno saberem misli. U jednom trenutku po\u010dela je sumnjati jer joj se ipak ne\u0161to pri\u010dinilo previ\u0161e filozofski za moj uzrast. \u010cinilo se da sam ipak malo pretjerao, jer sam prepisivao tekstove koje sam s naporom razumijevao. Nije bio problem s mojim de\u0161ifriranjem teksta knji\u017eevnih velikana, ve\u0107 s time da ona ama ba\u0161 ni\u0161ta nije shva\u0107ala.<\/p>\n

Odlu\u010dila je pozvati profesora filozofije u pomo\u0107. Tu sam se malko prepla\u0161io jer s njim nije bilo \u0161ale. Sve nas je zbunjivao svojim re\u010deni\u010dnim konstrukcijama, velikim mislima o sudbini i egzistenciji \u010dovje\u010danstva. Govorio bi da kuglu zemaljsku opsjeda i nagriza neki crv, kao jabuku, i da smo svi mi mo\u017eda ne\u010diji san. Potom bi se kroz prozor zagledao u daljinu i glade\u0107i bradicu zauzeo Aristotelovu pozu. Ukratko, za njega nije bilo bitka bez misaone bitke. Te sam iste profesorske poze prepoznavao i na fakultetu kod nei\u017eivljenih doktora znanosti koji su barili mlade studentice rije\u010dima: \u201eKolegice, vidite li vi ovu jabuku. Ima li ona bitak ili nadbitak. Mo\u017eete li kategori\u010dki tvrditi da ima ‘ja’ ili je skup ‘jaova'\u201c. Jao nama sa tim nedozrelim jabukama u prezrelom profesorskom me\u0111uno\u017eju.<\/p>\n

Dakle, imali smo sastanak s profesorom filozofije kojem sam morao objasniti \u0161to sam mislio dok sam pisao tako duboke misli. Taj pa\u017eljivo po\u010de\u0161ljani profesor na kraju je ispitivanja konstatirao da ili sam genije ili mi sastavke pi\u0161e starija sestra. Ja sam odgovorio da sam jedinac.<\/p>\n

Nakon nekog vremena vi\u0161e mi nije bilo dovoljno varati profesoricu bez njenog znanja. Moj ego se \u0161irio u eksploziju. Trebalo ju je otvoreno napasti i po mogu\u0107nosti\u00a0 poniziti. Ja sam to zami\u0161ljao kao neku otvorenu debatu o knji\u017eevnim temama. Mene u srebrnom oklopu Don Quijotea, a nju kao prepla\u0161enu \u010dinovnicu s lizalicom u ustima i \u0161mrkavim nosom. Bilo je druga\u010dije.<\/p>\n

Obra\u0111ivali smo Antigonu. Ja sam prona\u0161ao Prosvetino izdanje iz sedamdeset i neke, i to Frommov “Zaboravljeni jezik” gdje je on odabrane teme iz knji\u017eevnosti analizirao psiholo\u0161ko analiti\u010dkim putem. Nije bilo \u0161anse da prepozna to rijetko izdanje, tada ve\u0107 druge dr\u017eave. Tako sam razredu i profesorici u pet minuta objasnio Antigonu, sve o incestu, rodoskvrnu\u0107u, izdajstvu i ubojstvu. Bilo je to za nju ipak previ\u0161e… i profesorica se razbjesnila. Imala je slatku crvenu suknjicu i crvenu majicu sa srcem me\u0111u grudima, a ja sam se po\u010deo braniti. Fromm se u toj knjizi pozabavio i pri\u010dom o Crvenkapici, ali na sasvim neuobi\u010dajen na\u010din. Tada sam rekao da nitko ne zna kakve se veli\u010danstvene stvari doga\u0111aju u mojoj glavi, da ja imam novu teoriju koju oni ne poznaju…<\/p>\n

Profesorica u crvenom sa srcem na grudima pala je na moju udicu i upitala: \u201eA koju?\u201c. A ja tada rekoh: \u201eOvu! Radi se o nezreloj djevoj\u010dici, koja je dobila prvu mjese\u010dnicu i sada ulazi u svijet seksualnosti, zato je u crvenom, a vuk je u biti penis i…\u201c, jo\u0161 sam dodao da tu bajkovitu alegoriju poznaje i lik onog pjesnika kojega je dovela na sat. Profesorica je poludjela i dok je tr\u010dala ravnatelju u\u010dinilo se da za sobom ostavlja maglicu, crveni trag od ljutine. Po\u017eelio sam da se izgubi na onim stubama, na putu ravnatelju, kao Crvenkapica. Nastao je veliki skandal. Opet me spasio bucmasti profesor koji je ve\u0107 napisao prvu knjigu i dobio dobre kritike. \u010cuo sam da je otkrio neke nove bolesti koje su pristigle iz Konga pa se sav prepla\u0161en skrivao iza \u0161kolskog dnevnika i po kutovima grickao antibiotike, za svaki slu\u010daj. Ovaj put su me smirili, dobio sam ukor pred isklju\u010denje. Kao da su mi stavili brnjicu i obilje\u017eili kao najbezobraznijeg, samo stoga \u0161to sam \u017eelio spasiti nastavu knji\u017eevnosti od propasti i mrcvarenja\u00a0 profesorice u crvenom.<\/p>\n

Jadne na\u0161e male knji\u017eevnosti kada djela velikih pisaca, s tu\u0111im potpisom, postaju prosje\u010dni uradci koji prolaze s ocjenom tri, a ocjenjuje ih neka Crvenkapica. Profesorica je ubrzo oti\u0161la raditi na neku privatnu gimnaziju, a pritisak se nadamnom sti\u0161avao. Zavr\u0161io sam gimnaziju i upisao fakultet. Kada sam u\u0161ao u veliku dvoranu, takozvanu sedmicu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na prvi dan studija, na zajedni\u010dki sastanak studenata knji\u017eevnosti, sav pun nekog novog \u017eivota, zaprepastilo me koga sam tamo prepoznao.<\/p>\n

Neka od nasmije\u0161enih lica, puna idealisti\u010dkih pogleda na knji\u017eevnost i \u017eivot op\u0107enito, podsje\u0107ala su na profesoricu u crvenom. Ne izgledom, ve\u0107 grimasom. Oni su se pripremali da studiraju\u0107i knji\u017eevnost po\u010dnu prezirati sami sebe. Ne\u0107e, naravno, uz \u010dasne iznimke, nikada uspjeti prona\u0107i mala skrovita mjesta onkraj stvarnosti, tamo gdje \u017eivi rije\u010d, ve\u0107 \u0107e zbog nedostatka hrabrosti i istinoljubivosti zanemariti \u010daroliju i iskri\u017eati Borgesa, Dragojevi\u0107a, Elitisa,\u00a0 a potom i sebe. Ako jo\u0161 uz to nai\u0111e kakav pjesnik Meho, ne pi\u0161e nam se dobro.<\/p>\n

Sliku pjesnika Mehe i moje profesorice hrvatskog obnovio sam jednom prilikom u Dubrovniku kada sam promatrao bakrom izlivene reljefe na podno\u017eju spomenika pjesniku Ivanu Gunduli\u0107u. Tamo je kiparskom gestom nazna\u010den dolazak Turaka u hrvatske krajeve. Jasno su vidljivi predimenzionirani i stra\u0161ni Turci s dugim nosevima i gustim br\u010dinama koji pohotno otimaju mlade kr\u0161\u010danske djevojke i odvode ih u nepoznato. Tko je kome vuk, na\u017ealost, nekima je davno postalo jasno. Pretvaraju\u0107i umjetnost u erotski feti\u0161, kojim se pla\u0161i neuki narod, eto, do\u0161li smo i do Crvenkapice koja predaje hrvatski i pjesnika Mehe koji je bio vukom, ne zato \u0161to je znao re\u017eati ve\u0107 zato \u0161to nije znao pjevati. Na tu zagonetku je imao \u0161ta re\u0107i i danas preminuli knji\u017eevnik Sa\u0161a Mer\u0161injak. Jednom sam ga iz dokolice upitao: \u201e\u0160ta misli\u0161 o profesoricama knji\u017eevnosti?\u201c<\/p>\n

\u201eBome ni\u0161ta, treba ih sve pofukati, mo\u017eda do\u0111u pameti.\u201c, u svom stilu je odgovorio.<\/p>\n

Profesoricu sam ponovo sreo kod nekog semafora kao nadobudni student knji\u017eevnosti. Bila je ljubazna kao i ja. Ispri\u010dali smo se jedno drugome, jer ipak smo oboje upisali fakultet\u00a0 humanisti\u010dkih nauka, a onda me je upitala: \u201e\u0160to studira\u0161?\u201c<\/p>\n

\u201eKnji\u017eevnost, naravno!\u201c, odgovorih. Nikada mi nije zaboravila Crvenkapicu pa mi se je tom zgodom htjela osvetiti.<\/p>\n

\u201eZa\u0161to si to upisao? Od toga ti nema kruha. Do Filozofskog ti je Strojarski fakultet, to je za tebe, to je ono pravo!\u201c Nisam dugo \u010dekao s odgovorom ve\u0107 sam joj isprvice, sa zadovoljstvom odgovorio: \u201eZnate li kako je Paul Valery objasnio ovu situaciju? Knji\u017eevnost je kruh izabranih!\u201c<\/p>\n

I, pritom, va\u017eno je napomenuti da ista ova pri\u010da vrijedi i za profesorice bosanske, srpske, a bome i svih ostalih knji\u017eevnosti. Razlike su samo u akcentu, prijeglasu i, ta\u010dke na to\u010dku.<\/p>\n

6yka.com<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Zvali su ga nadimkom Meho. Knji\u017eevnik Salih Ishak bi znao ispri\u010dati vic na njegov ra\u010dun. \u201ePitaju Mehu jel Hrvat il Srbin, a on odgovori: Jesam!\u201c…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-94393","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/94393","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=94393"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/94393\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=94393"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=94393"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=94393"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}