{"id":92881,"date":"2012-09-01T08:54:15","date_gmt":"2012-09-01T06:54:15","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=92881"},"modified":"2012-09-01T08:54:15","modified_gmt":"2012-09-01T06:54:15","slug":"ljudi-tesko-uoce-tiraniju-u-vlastitim-zivotima","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/09\/01\/ljudi-tesko-uoce-tiraniju-u-vlastitim-zivotima\/","title":{"rendered":"Ljudi te\u0161ko uo\u010de tiraniju u vlastitim \u017eivotima"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Glenn Greenwald<\/p>\n

Nezavisni film \u201cCompliance\u201d iz 2012. godine istra\u017euje ljudsku potrebu za po\u0161tivanjem autoriteta.\u00a0 Zasnovan na stvarnim doga\u0111ajima koji su se desili 2004. godine u McDonaldsu u Kentakiju, film dramatizuje telefonski poziv u kojem se mu\u0161karac la\u017eno predstavlja kao policajac i manipuli\u0161e \u0161efom smjene, nagovaraju\u0107i ga da zlostavlja jednog od zaposlenih sa sve vi\u0161e okrutnosti i sadizma, \u0161to na kraju kulminira seksualnim zlostavljanjem \u2013 svo vrijeme insistiraju\u0107i da je zlostavljanje neophodno kako bi pomoglo policijskoj istrazi u vezi sa sitnim kra\u0111ama.<\/p>\n

To je samo jedan u nizu sli\u010dnih slu\u010dajeva prevare tokom perioda od 10 godina, gdje su zaposleni u restoranu izmanipulisani da poslu\u0161aju i\u0161\u010da\u0161ene naredbe istog \u010dovjeka koji se preko telefona pretvarao da je policajac.<\/p>\n

U svojoj kolumni za New York Times, Frank Bruni navodi glavno pitanje koje se ovdje postavlja: Na \u0161ta je sve mogu\u0107e nagovoriti ljude i koliko su ljudi spremni da poslu\u0161aju predstavnika vlasti koji je dovoljno ubjedljiv? Na to pitanje je odgovoreno prije 50 godina pomo\u0107u zloglasnog eksperimenta koji je sproveo psiholog Stanley Milgram, u kojem autoritativna osoba u laboratorijskom mantilu nare\u0111uje u\u010desnicima da daju, kako im je re\u010deno, sve ja\u010de elektro \u0161okove osobi u drugoj prostoriji, koju su mogli \u010duti, ali koju nisu mogli vidjeti. \u010cak i kada su jauci postajali glasniji i bolniji, dvije tre\u0107ine u\u010desnika bi pristajali da u potpunosti sara\u0111uju, daju\u0107i jo\u0161 ja\u010de elektro \u0161okove.<\/p>\n

Ono \u0161to najvi\u0161e zabrinjava jeste to \u0161to su mnogi, iako su izrazili zabrinutost i sumnju, nastavili da izvr\u0161avaju naredbe sve dok jauci ne bi prestali \u2013 pretpostavljalo se usljed smrti (u kasnijim eksperimentima dobijeni su isti rezultati). Kako je rekao Gregorio Billikopf, sa Kalifornijskog univerziteta, Milgramov eksperiment \u201cilustruje oklijevanje ljudi da se suprotstave onima koji zloupotrebljavaju vlast “, jer “su poslu\u0161ni ili iz straha ili iz \u017eelje da djeluju kooperativni \u2013 \u010dak i kada \u010dine ne\u0161to suprotno svom razumu i \u017eeljama “.<\/p>\n

Bruni povezuje sve ovo sa sada\u0161njom politi\u010dkom kulturom, primje\u0107uju\u0107i jedan zna\u010dajan faktor koji uslovljava ovakvo autoritarno pona\u0161anje: da je lak\u0161e i jednostavnije vjerovati vlastima nego biti skepti\u010dan prema njima. On pi\u0161e:<\/p>\n

Kako mi je Craig Zobel, scenarista i re\u017eiser filma ‘Compliance,’ kazao preko telefona u petak, ‘Ne mo\u017eemo stalno biti na oprezu. Da biste imali lijep \u017eivot, morate vjerovati da su ljudi oni za koje se predstavljaju. A kada biste sumnjali u sve \u0161to \u010dujete, nikada ne biste ni\u0161ta postigli.’ Daleko je efikasnije pratiti izabranog lidera i kora\u010dati skupa sa izabranim plemenom.<\/p>\n

On smatra da upravo to stoji iza bezrezervne partijske slo\u017enosti (“Ono \u0161to je najizra\u017eenije u vezi sa ovim predsjedni\u010dkim izborima i na\u0161om politi\u010dkom kulturom jeste kako toliki broj \u010dlanova jedne stranke bezrezervno podr\u017eava svaku izjavu i potez svoje strane”), kao i mnogobrojne politi\u010dke prevare. Ljudi rado prihvataju takve neargumentovane tvrdnje \u201djer je alternativa tome suprotstavljanje izravnim la\u017eima ina\u010de uva\u017eenih autoriteta, mijenjaju\u0107i time spokoj izvjesnosti za nespokoj sumnje.<\/p>\n

 <\/p>\n

O ovoj temi se mo\u017ee mnogo govoriti, jer je njena centralna uloga u oblikovanju individualnog i kolektivnog pona\u0161anja manje-vi\u0161e univerzalna. Ali \u017eelim naglasiti dvije va\u017ene stvari u svemu ovome:<\/p>\n

Prvo, postoje brojne institucije koje su tu zato da bi nas \u0161titile od nametanja slijepe poslu\u0161nosti od strane vlasti. Najo\u010diglednija je novinarstvo, koje, u svom najboljem izdanju, slu\u017ei da provjerava politi\u010dke vlasti preispituju\u0107i njihove izjave, i uop\u0161te djeluju\u0107i kao opozicija vlastima. Ali postoje i druge institucije koje mogu i koje bi trebalo da imaju sli\u010dnu ulogu.<\/p>\n

Jedna od njih je akademska zajednica, \u010diji \u010dlanovi bi trebalo da preispitaju svaku doktrinu vlasti. Sljede\u0107a je pravosu\u0111e, \u010diji zvani\u010dnici imaju mandat da, bez obzira na vladaju\u0107e raspolo\u017eenje, postave granice postupcima politi\u010dkih vlasti i da za\u0161tite one koji su odba\u010deni od dru\u0161tva i marginalizovani.<\/p>\n

Ali pogledajte koliko \u010desto ove institucije staju na stranu vlasti umjesto protiv nje, kako rado nude svoje profesionalne i intelektualne instrumente kako bi pravdali i glorifikovali poteze politi\u010dkih vlast, umjesto da ih preispitaju ili sprije\u010de. Oni povremeno zagrebu po povr\u0161ini zakonima, ali svoju energiju ula\u017eu u podr\u0161ku legitimitetu institucionalnih vlasti i, u skladu s tim, preziru one koji su marginalizovani ili koji su na meti vlasti.<\/p>\n

Njihov kolektivni instinkt po bilo kojem pitanju jeste da se \u0161to br\u017ee priklone prevladavaju\u0107em raspolo\u017eenju u elitnim krugovima mo\u0107i. Ve\u0107ina \u010dlanova ovog kolektiva bi te\u0161ko mogla navesti ijedan primjer kada su podr\u017eali neke ciljeve ili ljude koji nisu popularni u tim krugovima. Oni sude o svojoj ispravnosti \u2013 dobijaju svoju potvrdu \u2013 po tome koliko \u010desto su na strani elitnih institucija i koliko su uskla\u0111eni sa doktrinama koje prevladavaju u njima, a ne po tome koliko \u010desto ih dovode u pitanje ili im se suprotstavljaju.<\/p>\n

Te\u0161ko je preuveli\u010dati posljedice ovakvog podani\u010dkog pona\u0161anja upravo onih institucija koje postoje kako bi bile opozicija vlastima. Kako Zobel, scenarista i re\u017eiser filma Compliance, primje\u0107uje, ve\u0107ina ljudi je isuvi\u0161e zauzeta svojim \u017eivotom da bi na\u0161li vremena i energije da preispituju vladaju\u0107e doktrine i vlasti koje ih propagiraju. Kada institucije koje su u poziciji da provjere te doktrine to ne u\u010dine, te doktrine, kao i vlasti, vladaju bez opozicije ili preispitivanja, bez obzira koliko su mo\u017eda la\u017ene i korumpirane.<\/p>\n

Ovdje su institucije podbacile, \u0161to obja\u0161njava sve debakle posljednje decenije. Ne postoji protute\u017ea ljudskoj \u017eelji da po\u0161tuje autoritet, jer institucije koje su uspostavljene da bi pru\u017eale to protute\u017eu \u2013 mediji, akademska zajednica, sudovi \u2013 rade upravo suprotno: oni su najodanije sluge ovih centara mo\u0107i.<\/p>\n

Drugo, ljudi veoma lako uo\u010de represiju i tiraniju u dalekim mjestima, ali veoma je te\u0161ko navesti ih da je vide u vlastitim \u017eivotima (“Kako se usu\u0111uje\u0161 porediti moju zemlju sa Tiranijom X; mi smo slobodni, a oni nisu “). To se dijelom obja\u0161njava na\u010dinom na koji \u017eelja oblikuje percepciju. Prirodno je da ljudi \u017eele vjerovati da je represija ne\u0161to \u0161to se de\u0161ava negdje drugdje jer se onda dobro osje\u0107aju u vezi sa svojom situacijom (“Ja sam slobodan, za razliku od onih jadnih ljudi u tim drugim mjestima “). Takvo razmi\u0161ljanje tako\u0111e razrje\u0161ava ljude od obaveze da djeluju: oni koji vjeruju da su slobodni od represije ne osje\u0107aju pritisak da zauzmu zahtjevan i rizi\u010dan stav protiv iste.<\/p>\n

Ali jo\u0161 zna\u010dajniji faktor je \u0161to ljudi mogu lako ostati po\u0161te\u0111eni \u010dak i najintenzivnije politi\u010dke represije tako \u0161to \u0107e dati svoje povjerenje institucijama vlasti. Ljudi koji pristanu da budu zadovoljni pona\u0161anjem institucija mo\u0107i, ili koji barem ve\u0107im dijelom prihvate legitimitet vlasti, gotovo nikada nisu objekat bilo kakve represije, \u010dak ni u najgorim tiranijama.<\/p>\n

Za\u0161to bi bili? Represija se uvodi da bi prisilila na poslu\u0161nost i pot\u010dinjavanje vlastima. Oni koje se dobrovoljno stavljaju u takav polo\u017eaj \u2013 vjeruju\u0107i da su njihove institucije vlasti pravedne i dobre i da ih treba slu\u0161ati a ne podrivati \u2013 \u010dine represiju, suvi\u0161nom, nepotrebnom.<\/p>\n

Naravno da ljudi koji razmi\u0161ljaju i pona\u0161aju se na ovaj na\u010din ne nailaze na represiju. To je njihova nagrada za dobro, podani\u010dko pona\u0161anje. Kao \u0161to je Rosa Luxemburg rekla: “Oni koji se ne kre\u0107u, ne primje\u0107uju svoje lance.” Institucije mo\u0107i ih ostavljaju na miru jer oni pristaju na \u017eeljeno pona\u0161anje zadovoljni i poslu\u0161ni bez dalje prisile.<\/p>\n

Ali \u010dinjenica da dobri, poslu\u0161ni gra\u0111ani ne vide represiju ne zna\u010di da ona ne postoji. Da li je jedno dru\u0161tvo slobodno vidi se ne iz tretiranja samozadovoljnih, poslu\u0161nih gra\u0111ana \u2013 takve ljude vlasti nikada ne zlostavljaju \u2013 ve\u0107 iz tretiranja disidenata i marginalizovanih manjina.<\/p>\n

U Sjedinjenim Dr\u017eavama, to su ljudi koje zadr\u017eavaju na aerodromima i oduzimaju im laptope i bilje\u017enice bez naloga, zbog filmova koje su snimili ili zbog politi\u010dkog aktivizma u kojem u\u010destvuju; ili oni koji su podvrgnuti masovnom, invazivnom dr\u017eavnom nadzoru, uprkos nepostojanju dokaza o krivi\u010dnim djelima; ili oni kojima se sudi i koji dobijaju dugogodi\u0161nje zatvorske kazne \u2013 ili \u010dak bivaju pogubljeni bez pravi\u010dnog sudskog procesa \u2013 zbog izra\u017eavanja politi\u010dkog ili vjerskog mi\u0161ljenja koje vlada smatra opasnim.<\/p>\n

Ljudi koji se opiru prirodnoj ljudskoj te\u017enji da po\u0161tuju, obo\u017eavaju i slu\u0161aju vlasti imaju mnogo druga\u010dije mi\u0161ljenje o tome koliko je njihovo dru\u0161tvo reresivno nego oni koji se prepuste tim nagonima. Najdragocjenija iskustva za odre\u0111ivanje koliko je jedno dru\u0161tvo slobodno jesu iskustva najve\u0107ih disidenata, a ne zadovoljnih i poslu\u0161nih gra\u0111ana. Oni koji su mar\u0161irali protiv Mubaraka su bili ti koji su zatvarani, mu\u010deni i ubijani, a ne oni koji su podr\u017eavali njegov re\u017eim. To je univerzalni \u0161ablon autokratske represije.<\/p>\n

Potreba ljudi da se pot\u010dine autoritetu, koju film Complience istra\u017euje, odr\u017eava autoritarnu kulturu, pretvaraju\u0107i njene vode\u0107e institucije u sluge mo\u0107i, a ne u njene kontrolore. Ali ono \u0161to je jo\u0161 gore, ta potreba prikriva postojanje represije, osigurav\u0161i da ve\u0107ina gra\u0111ana, koji su izabrali da vjeruju vlastima i da ih slu\u0161aju, li\u010dno ne iskuse represiju, zbog \u010dega ne vjeruju \u2013 ili odbijaju da povjeruju – da ona zaista postoji.<\/p>\n

Tekst\u00a0 sa Guardiana za BUKU prevela i prilagodila Milica Plav\u0161i\u0107<\/p>\n

Buka<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Ljudi veoma lako uo\u010de represiju i tiraniju u dalekim mjestima, ali veoma je te\u0161ko navesti ih da je vide u vlastitim \u017eivotima …<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-92881","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/92881","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=92881"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/92881\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=92881"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=92881"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=92881"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}