{"id":87686,"date":"2012-07-01T12:39:04","date_gmt":"2012-07-01T10:39:04","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=87686"},"modified":"2012-07-01T12:39:04","modified_gmt":"2012-07-01T10:39:04","slug":"o-pasosu-i-putovnici","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/07\/01\/o-pasosu-i-putovnici\/","title":{"rendered":"O paso\u0161u i putovnici"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Vladimir Arsenijevi\u0107<\/p>\n

Mi, Arsenijevi\u0107i, naime, zbog prirode o\u010deve slu\u017ebe (oficir JRM), \u010desto smo se selili. Tako smo, tokom prvih sedam godina mog \u017eivota – od 1965. do 1972. godine – promijenili tri grada (Pula, Split, Beograd) u dvije, je li, hm, socijalisti\u010dke republike, SR Hrvatskoj i SR Srbiji. Ta \u010desta suo\u010davanja s \u010ditavom mre\u017eom zbunjuju\u0107ih (malih) razlika koje je valjalo brzo savladati poradi \u0161to uspje\u0161nije socijalizacije, proizvela su kod mene jedan samo prividan paradoks \u2013 da mi je danas, od svih identiteta kojima raspola\u017eem, upravo do tih, izvana nametnutih (a me\u0111u njima posebno izdvajam onaj nacionalni), intimno ponajmanje stalo.<\/p>\n

Druge stvari su za mene predstavljale, a predstavljaju i dan danas, samu osnovu osobnog identitetskog obrasca. Za stasavanje u ovo \u0161to sam sad, neusporedivo va\u017enijim od bilo kog srpstva ili hrvatstva ovog svijeta smatram glazbu koju sam slu\u0161ao, knjige koje sam \u010ditao, filmove koje sam gledao, zemlje i gradove kojima sam proputovao i one u kojima sam \u017eivio, kao i dobre ljude koje sam posvuda sretao. Mogao bih, eventualno, pripadati skupini onih \u0161to su, poput mene, stasavali u sli\u010dno vrijeme i na sli\u010dnim vrijednostima koje su slobodno odabirali iz globalne identitetske ponude. Me\u0111utim, kako jo\u0161 nitko nije prona\u0161ao na\u010din da u\u010dini suverenim bilo koji teritorij osim onih fizi\u010dkih, koje tako nedvosmisleno pripadaju svim tim (nacionalnim, dvonacionalnim ili multinacionalnim, premda nikad \u2013 nenacionalnim) dr\u017eavama, ja i nemam izbora nego prihvatiti ta dva slu\u017ebena identiteta \u2013 srpski i hrvatski – a time i oba svoja putna dokumenta.<\/p>\n

Imam, dakle, ka\u017eem, onaj crveni (srpski) paso\u0161 s dvoglavim orlom i krstom s ocilima, a imam i plavu (hrvatsku) putovnicu sa \u0161ahovnicom. \u010cak sam nau\u010dio smatrati se relativno sretnim zbog toga. Dva je, po meni, i dalje bolje od jednog, kad ih ve\u0107 ne mogu imati sve. U prostranom, slabo naseljenom vakuumu koji se \u0161iri izme\u0111u ta dva identiteta, kao i izme\u0111u svakog srpstva i hrvatstva ovog svijeta, ja se osobno osje\u0107am najslobodnije. Vjerujem da je to razlog zbog kog mi je oduvijek bilo znatno lak\u0161e identificirati se kao Jugoslaven. I to ne zato \u0161to sam bog zna kako vjerovao u ideologiju te dr\u017eavne zajednice zasnovanu koliko na bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti toliko i na apsolutizmu i narcisoidnosti jednog bogolikog vladara, ve\u0107 stoga \u0161to je taj \u2013 specifi\u010dno jugoslavenski – nadnacionalni i metaetni\u010dki identitet bio i ostao \u010ditavih milijun svjetlosnih godina ispred svih sku\u010denih identifikacija kakvima raspola\u017eemo danas, kad smo napokon dr\u017eavotvorni i nezavisni, oslobo\u0111eni te stra\u0161ne tamnice naroda koja nas je toliko \u017euljala i kad smo do te mjere svoji na svome da to nije normalno.<\/p>\n

Zapravo i nije nikakvo \u010dudo to \u0161to smo sebi i svima drugima dokazali da smo jedino uspjeli biti slo\u017eni kad je sve ono \u0161to su prethodne generacije nekako formirale valjalo razvaliti \u2013 i to krajnje indiskriminativno, dobro zajedno s lo\u0161im – kako bismo kona\u010dno napravili te na\u0161e korake unazad za kojima smo toliko \u017eudjeli. Jugoslavija nam se \u010dinila tijesnom ku\u0107om koja o\u010dito nije prijala nijednom od njenih doma\u0107ina pa smo ju morali ru\u0161iti i pregra\u0111ivati sve dok nismo dobili ovo u \u010demu danas egzistiramo. Jedan podijeljeni, uni\u0161teni svet \u010diji su torovi koliko se god to moglo o\u010di\u0161\u0107eni od kojekakvih mje\u0161anaca i bastarda (u koje slobodno ubrajam i sebe samoga). Tako pripremljeni, zauzeli smo nove pozicije, proglasili dane dr\u017eavnosti, dane nezavisnosti i razne druge blagdane i praznike, da sa\u010dekamo svijetlu (nacionalnu) budu\u0107nost. A ona, budu\u0107nost, sa\u010dekala nas je iza ugla, anacionalna kao me\u0111unarodna korporacija, i oporo nam se nasmijala u lice.<\/p>\n

Danas, kad iz Beograda u kom \u017eivim putujem u Zagreb i druge hrvatske gradove, obavezno ponesem i svoju crvenu ili svoju plavu knji\u017eicu, sasvim svejedno. Bez jedne od njih dve nikako ne ide. Tako to biva kad se va\u0161 prostor, ono \u0161to smatrate vlastitom jedinom mogu\u0107om domovinom – a za mene su to oduvijek bile sve zemlje koje su \u010dinile Jugoslaviju zajedno i ba\u0161 nijedna od njih zasebno – tako nepovratno raskomada da vas na svakih sat ili dva vo\u017enje sa\u010deka po neki grani\u010dni prijelaz na kom se ponosno \u0161epure pripadnici grani\u010dnih policija i carinskih slu\u017ebi u svojim (nacionalnim) uniformama. Sami prijelazi su ogromni i skupi, rekao bi \u010dovjek da se nalaze izme\u0111u nekakvih ozbiljnih, \u010dvrsto utemeljenih dr\u017eava, a ne ovih trusnih balkanskih dominiona. Na tim prijelazima, u obrnutoj proporciji s neznatno\u0161\u0107u dr\u017eava koje dijele, sve pr\u0161ti od silne (nacionalne i dr\u017eavotvorne) ozbiljnosti. Tu se vijore zastave, isti\u010du grbovi, me\u0111utim, grani\u010dni slu\u017ebenici na njima svoj posao rade s takvom dosadom da bi \u010dovjek vjerojatno \u017eivog slona mogao pro\u0161vercati pred njihovim o\u010dima. I \u2013 nikom ni\u0161ta.<\/p>\n

A osje\u0107aj neugode, pa i tuge, koji vas hvata kad nakon du\u017eeg boravka i putovanja po \u0161irom otvorenim evropskim zemljama dospijete do svakojakim grani\u010dnim prijelazima ponosito ispresijecanog Balkana prpo\u0161nog od svojih bijednih, sitni\u010davih identitetskih boli, nenadma\u0161an je i nesavladiv. Granice, mi to danas veoma dobro znamo, izazivaju depresiju.<\/p>\n

Prije nekog vremena ministar unutra\u0161njih poslova Srbije Ivica Da\u010di\u0107 izjavio je da za Srbiju ne postoji prepreka da s Hrvatskom potpi\u0161e sporazum o prijelazu granice samo s osobnim iskaznicama, \u010dime bi se zna\u010dajno pospje\u0161ila komunikacija ove dvije zemlje, a pone\u0161to valjda i u\u0161tedjelo. Me\u0111utim, dodao je brzo, naredni potez je na zapadnom susjedu.<\/p>\n

Bilo je to, dodu\u0161e, prije ovih svibanjskih izbora u Srbiji kad se \u0161to\u0161ta promijenilo premda je zapravo, kako to u Srbiji ina\u010de biva, sve ostalo isto. Pitam se bi li ista osoba i danas dala istu izjavu. Ne znam, tako\u0111er, kakav je na\u010delni stav po tom pitanju u Hrvatskoj. Me\u0111utim, rekao bih da je rije\u010d o nasu\u0161noj potrebi. Dvadeset i vi\u0161e godina pro\u0161lo je od ustanovljenja svih na\u0161ih nezavisnosti. Danas imamo svoje zastave, svoje grbove, svoje uni\u0161tene, rasprodate ekonomije, svoje saveznike i svoje neprijatelje, imamo svoja brda i doline, svoje himne, najljep\u0161e djevojke, svoje uvijek najbolje i najbr\u017ee sporta\u0161e, svoje ohole tajkune i magnate, svoje glupave, korumpirane politi\u010dare. Imamo najljep\u0161e more, imamo najdu\u017ee rijeke, imamo prirodna bogatstva, rude i minerale, imamo sve \u0161to nam treba, pa ne moramo svakako imati i te proklete grani\u010dne prijelaze.<\/p>\n

Stoga se nadam da \u0107e se uskoro na\u0107i neko s obje strane moje domovine koja to nije tko \u0107e kona\u010dno istupiti iz granicama opsjednutog zanosa i osloboditi nas barem jednog dijela svog nepodno\u0161ljivog dr\u017eavotvornog terora.<\/p>\n

\u0160to se mene ti\u010de, sve dotad \u010duvat \u0107u svoj paso\u0161, a i putovnicu. \u017divot je uz ove dvije knji\u017eice svakako lak\u0161i. Iako bih, kada bih samo mogao birati, najradije \u017eivio u svijetu u kom mi ne bi trebala ni jedna ni druga.<\/p>\n

T-portal<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Imam paso\u0161, a imam i putovnicu. Dr\u017eavljanin sam i Srbije i Hrvatske. Ta okolnost \u010dini mi se va\u017enom jedino kao krajnja posljedica \u010dinjenice da mi je jo\u0161 od najranijih dana odrastanja u tada\u0161njoj SFRJ, za koju se tih \u0161ezdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a \u010dinilo da \u0107e trajati vje\u010dno, ispostavljena jedna specifi\u010dna identitetska zavrzlama da se njome nosim kako god znam i umijem<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-87686","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/87686","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=87686"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/87686\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=87686"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=87686"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=87686"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}