{"id":86052,"date":"2012-06-12T10:53:03","date_gmt":"2012-06-12T08:53:03","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=86052"},"modified":"2012-06-12T10:53:03","modified_gmt":"2012-06-12T08:53:03","slug":"cijena-nejednakosti","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/06\/12\/cijena-nejednakosti\/","title":{"rendered":"Cijena nejednakosti"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, osvrnuo se u intervjuu za nezavisnu emisiju Democracy Now! na sve ve\u0107u nejednakost izme\u0111u bogatih i siroma\u0161nih, ukazuju\u0107i pritom na razloge koji su doveli do dana\u0161nje socijalne slike ameri\u010dkog, odnosno zapadnog dru\u0161tva, a koji su u ve\u0107ini slu\u010dajeva “prirodna” posljedica neoliberalnog kapitalizma. Stiglitza su intervjuirali Nermeen Shaikh i Amy Goodman<\/em><\/p>\n

Nekoliko mjeseci prije Occupy Wall Streeta, ekonomist Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade i profesor na sveu\u010dili\u0161tu Columbia, napisao je \u010dlanak za Vanity Fair pod naslovom “Iz 1%, za 1%, od 1%”. Toj se temi vra\u0107a u svojoj novoj knjizi “Cijena nejednakosti: Kako dana\u0161nje podijeljeno dru\u0161tvo ugro\u017eava na\u0161u budu\u0107nost” u kojoj razmatra \u010dinjenicu da je nejednakost u Sjedinjenim Dr\u017eavama danas ve\u0107a nego u bilo kojoj drugoj industrijaliziranoj naciji. Primje\u0107uje da \u0161estero nasljednika Wal-Martova bogatstva ima u rukama imetak jednak onome u donjih 30% ameri\u010dkog dru\u0161tva. “To govori mnogo i o bogatstvu onih na vrhu i o siroma\u0161tvu onih na dnu”, ka\u017ee Stiglitz. “To je uistinu pokazatelj podjele koja se znatno pogor\u0161ala u na\u0161em dru\u0161tvu.” Bloomberg News izvijestio je u utorak 5. svibnja da su pla\u0107e predsjednika uprave na Wall Streetu pro\u0161le godine narasle za vi\u0161e od 20%. Istodobno, imovinski cenzus pokazuje da je gotovo svaki drugi Amerikanac, ili 150 milijuna ljudi, osiroma\u0161io ili se mo\u017ee svrstati u ni\u017ei prihodovni razred. “Sjedinjene Dr\u017eave zemlja su s najvi\u0161om razinom nejednakosti [od svih naprednih industrijskih zemalja] u svijetu i to se pogor\u0161ava”, ka\u017ee Stiglitz. “Jo\u0161 vi\u0161e uznemirava to \u0161to smo [tako\u0111er] postali zemlja s najmanjom jednako\u0161\u0107u \u017eivotnih prilika.”<\/em><\/p>\n

NERMEEN SHAIKH: Sada se okre\u0107emo pitanju koje je pro\u0161le godine dospjelo u prvi plan: rastu\u0107oj nejednakosti u Sjedinjenim Dr\u017eavama i jazu izme\u0111u 1% najbogatijih i ostatka zemlje. Bloomberg News objavio je u utorak da su pla\u0107e predsjednika uprave na Wall Streetu pro\u0161le godine narasle za vi\u0161e od 20%. \u010clanak se temelji na analizi podataka dostavljenih Komisiji za vrijednosnice i burzu i otkriva da zna\u010dajan porast slijedi nakon 26%-tnog skoka u pla\u0107ama predsjednika uprave 2010. godine. Istodobno, imovinski cenzus pokazuje da je gotovo svaki drugi Amerikanac, ili 150 milijuna ljudi, osiroma\u0161io ili se mo\u017ee svrstati u ni\u017ei prihodovni razred. 38% afroameri\u010dke djece i 35% hispanoameri\u010dke djece \u017eivi u siroma\u0161tvu.<\/p>\n

AMY GOODMAN: Na\u0161 sljede\u0107i gost pomogao je u popularizaciji izraza “jedan posto” i iznio na vidjelo uzroke iza rastu\u0107e nejednakosti u Sjedinjenim Dr\u017eavama. Joseph Stiglitz dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju. Tijekom Clintonove administracije od 1993. do 1997. godine radio je u Vije\u0107u ekonomskih savjetnika. Njegov \u010dlanak u Vanity Fairu iz svibnja 2011. “Iz 1%, za 1%, od 1%” osnova je njegove nove knjige “Cijena nejednakosti: Kako dana\u0161nje podijeljeno dru\u0161tvo ugro\u017eava na\u0161u budu\u0107nost”. Joseph Stiglitz predaje na sveu\u010dili\u0161tu Columbia. Na osmoj stranici svoje knjige navodite jedan konkretan broj kada ka\u017eete: “Uzmimo obitelj Walton: \u0161estero nasljednika carstva Wal-Mart upravljaju bogatstvom od 69.7 milijardi dolara, \u0161to je ekvivalent imetku donjih 30% ameri\u010dkog dru\u0161tva.”<\/p>\n

JOSEPH STIGLITZ: To govori mnogo i o bogatstvu onih na vrhu i o siroma\u0161tvu onih na dnu. I uistinu je pokazatelj podjele koja se znatno pogor\u0161ala u na\u0161em dru\u0161tvu. Jedna od stvari koju sam poku\u0161ao dokazati u knjizi jest da ni\u0161ta od toga nije neizbje\u017eno. Nije rije\u010d samo o tr\u017ei\u0161nim silama. Sjedinjene Dr\u017eave zemlja su s najvi\u0161om razinom nejednakosti u svijetu i to se pogor\u0161ava.<\/p>\n

AMY GOODMAN: Najvi\u0161om razinom?<\/p>\n

JOSEPH STIGLITZ: Najvi\u0161om razinom od svih naprednih industrijskih zemalja. Ono \u0161to mene osobno jo\u0161 vi\u0161e uznemirava jest \u0161to smo postali zemlja s najmanjom jednako\u0161\u0107u \u017eivotnih prilika od svih naprednih industrijskih zemalja o kojima postoje podaci. Mi mislimo o sebi kao o zemlji mogu\u0107nosti, znate, ameri\u010dki san. I znamo za primjere ljudi koji su uspjeli – imigranti i drugi ljudi koji su se popeli do vrha. Ali ono \u0161to je va\u017eno su brojevi, izgledi. Kakvi su vam \u017eivotni izgledi ako ste imali nesre\u0107u roditi se u siroma\u0161noj obitelji ili ako vam roditelji nisu obrazovani? Kakve su vam \u0161anse da se uspnete s dna u sredinu ili s dna na vrh? One su ni\u017ee u Sjedinjenim Dr\u017eavama nego u drugim naprednim industrijskim zemljama.<\/p>\n

NERMEEN SHAIKH: Zapanjuju\u0107a je \u010dinjenica, koju u svojoj knjizi spominjete u nekoliko navrata, da danas u staroj Europi ima vi\u0161e klasne mobilnosti nego u SAD-u. A mi ovdje, naravno, uvijek mislimo o Europi kao o klasno izrazito krutom dru\u0161tvu.<\/p>\n

JOSEPH STIGLITZ: Tako je. I to se u brojnim pogledima promijenilo. Jo\u0161 jedna od stvari koje sam nastojao naglasiti u knjizi je da to ima posljedice. Ima posljedice za na\u0161 osje\u0107aj identiteta, onoga \u0161to jesmo, ali ima i, moglo bi se re\u0107i, u\u017ee ekonomske posljedice jer zna\u010di da, pogrije\u0161ite li i izaberete pogre\u0161ne roditelje, ne\u0107ete do\u017eivjeti ostvarenje svojih potencijala. U tom smislu mi rasipamo svoju najvredniju imovinu: na\u0161e ljudske resurse.<\/p>\n

NERMEEN SHAIKH: Tako\u0111er ka\u017eete da \u0107e bogati naposljetku platiti izuzetno visoku cijenu te nejednakosti. Kako to?<\/p>\n

JOSEPH STIGLITZ: Svi smo na istom brodu. Mnogo je ljudi koji su vrlo bistri, koji naporno rade u zemljama u razvoju, na rastu\u0107im tr\u017ei\u0161tima, a imaju vrlo niske prihode. Stvar je u tome da svi profitiramo od na\u0161eg obrazovnog sustava, pravnog sustava, na\u010dina na koji funkcionira cijelo dru\u0161tvo. U dijelovima svijeta gdje postoji velik jaz, uglavnom na rastu\u0107im tr\u017ei\u0161tima, u zemljama u razvoju gdje postoji velik jaz, dru\u0161tva se raspadaju. Dolazi do politi\u010dkih, dru\u0161tvenih i ekonomskih previranja. U tom kontekstu \u010dak ni 1% ne mo\u017ee dobro pro\u0107i.<\/p>\n

AMY GOODMAN: Htjela sam vas pitati o ljudima koje cijenimo i onima koje ne cijenimo. Iznosite zadivljuju\u0107 niz primjera. Ka\u017eete: “Gledaju\u0107i one na vrhu raspodjele bogatstva, mo\u017eemo ste\u0107i dojam o prirodi tog aspekta ameri\u010dke nejednakosti. Malobrojni su me\u0111u njima izumitelji koji su preobrazili tehnologiju ili znanstvenici koji su preobrazili na\u0161e razumijevanje zakona prirode. Recimo, Alan Turing, genij koji nam je dao matematiku koja je temelj modernih ra\u010dunala. Ili Einstein. Ili izumitelji lasera (u \u010demu je Charles Townes odigrao sredi\u0161nju ulogu) ili John Bardeen, Walter Brattain i William Shockley, izumitelji tranzistora. Ili Watson i Crick, koji su razotkrili tajne DNK na kojima po\u010diva toliki dio moderne [medicine]. Nitko od njih, koji su dali tako velik doprinos na\u0161oj dobrobiti, nije me\u0111u onima koje na\u0161 ekonomski sustav najvi\u0161e nagra\u0111uje.” Tu su vrlo raznolika imena povezana s tim takozvanim izumima, poput interneta.<\/p>\n

JOSEPH STIGLITZ: Tako je. A stvar je u tome \u0161to je teorija razvijena u 19. stolje\u0107u da bi se opravdala nejednakost koja se razvijala s kapitalizmom bila teorija marginalne produktivnosti. Bio je to stav da \u0107e oni koji najvi\u0161e doprinose dru\u0161tvu dobiti ve\u0107e nagrade. Bio je to osje\u0107aj, moglo bi se re\u0107i, moralne opravdanosti, ali i argument za ekonomsku u\u010dinkovitost. Sada shva\u0107amo da pojedinci koji su dali najva\u017enije doprinose nisu oni na vrhu. Mnogi ljudi na vrhu su, primjerice, oni financija\u0161i koji su doveli svijet na rub propasti. Trenutak Velike recesije bio je, mislim, uistinu znakovit trenutak za na\u0161e promi\u0161ljanje onoga \u0161to se doga\u0111a. Svi smo shvatili da ne\u0161to nije u redu. Ali u toj krizi vidjeli smo tolike bankare koji su doveli svijet na rub propasti, koji su doveli svoje kompanije na rub propasti, kako odlaze s milijunima dolara pla\u0107e, i postalo je vrlo jasno da postoji raskid izme\u0111u privatnih nagrada i dru\u0161tvenih dobitaka koji ozbiljno potkopava teoriju koja je slu\u017eila kao temelj opravdanja nejednakosti u na\u0161em dru\u0161tvu.<\/p>\n

 <\/p>\n

NERMEEN SHAIKH: Ali kada su financija\u0161i stekli toliku mo\u0107?<\/p>\n

JOSEPH STIGLITZ: Radilo se o evoluciji. Mislim da je uistinu znakovita promjena bilo ukidanje zakona Glass-Steagall, kada smo rekli bankama: “Nemojte se baviti onime \u010dime biste se trebali baviti, a to je davanje kredita novim poduze\u0107ima kako bi \u0161irila poslovanje.” Spojili smo komercijalne banke, koje su bile temelj razboritog pozajmljivanja, i investicijske banke koje su se kockale novcem bogata\u0161a. I povezali smo ih. Stvorili smo financijske institucije koje su bile prevelike da propadnu. A rezultat je bio da su one rasle i rasle i da je njima dominirao rizik, kockanje i \u0161pekulacija umjesto davanja zajmova koje je osnova rastu\u0107e, produktivne ekonomije.<\/p>\n

Ali u izvjesnom je smislu evolucija na\u0161e ekonomije, op\u0107enitije, zapo\u010dela oko 1980. godine. Tada su – tu je, rekao bih, ta to\u010dka podjele – predsjednici uprava po\u010deli shva\u0107ati da mogu uzimati sve ve\u0107i i ve\u0107i dio korporativnog prihoda. Shvatili su da su na\u0161i zakoni o korporativnom upravljanju manjkavi. Nisu zahtijevali da imamo pravo glasa u odlu\u010divanju o pla\u0107ama. Nisu zahtijevali – dioni\u010dari bi trebali posjedovati tvrtke, ali dioni\u010dari nisu imali pravo glasa oko pla\u0107a u kompanijama – od menad\u017eera kompanija da ujedno budu i vlasnici. Vrlo neobi\u010dna situacija. Ho\u0107u re\u0107i, ako netko radi za vas, reklo bi se da biste trebali biti u stanju odlu\u010divati o njegovoj pla\u0107i. Rezultat toga je da su uzimali sve ve\u0107i i ve\u0107i udio. A pogledate li one na vrhu – kao \u0161to rekoh, to nisu Watsoni i Crickovi, ljudi koji su na\u010dinili sve te velike promjene; to su predsjednici uprava.<\/p>\n

AMY GOODMAN: Tko je Berners-Lee?<\/p>\n

JOSEPH STIGLITZ: To su ti ljudi koji su stvorili internet, ljudi koji…<\/p>\n

AMY GOODMAN: Ali mi mislimo na Marka Zuckerberga. Mislimo na Gatesa i Jobsa.<\/p>\n

JOSEPH STIGLITZ: Svi su oni odigali va\u017enu ulogu. Ne bismo smjeli podcjenjivati njihovu va\u017enost. Ali svi oni po\u010divaju na jednom temelju, a taj temelj uvelike je javno omogu\u0107en, javno financiran. Ne mo\u017eete imati program ako nemate kompjuter. A nemate kompjuter ako nemate matemati\u010dko istra\u017eivanje koje vam je dalo temelj. To je bio Turing.<\/p>\n

AMY GOODMAN: Alan Turing.<\/p>\n

JOSEPH STIGLITZ: To je bio Alan Turing. Ne mo\u017eete imati internetske programe ako nemate internet. A to je bilo ne\u0161to u \u010dijem je razvoju pomogla ameri\u010dka vlada i svi drugi ljudi koji su pomogli u razvoju svjetske ra\u010dunalne mre\u017ee. Ironija je u tome \u0161to ljudi koji su stvorili temelj na kojem le\u017ei cijela na\u0161a moderna ekonomija nisu ljudi koji su se obogatili.<\/p>\n

NERMEEN SHAIKH: \u017delim vas upitati o predsjedni\u010dkoj utrci i dosjeu republikanskog kandidata Mitta Romneyja. Gradona\u010delnik Newarka Cory Booker, pristalica predsjednika Obame, pro\u0161li je mjesec izazvao kontroverzu brane\u0107i Romneyjevu biv\u0161u kompaniju Bain Capital. Booker je gostovao u TV emisiji “Meet the Press”, gdje je kazao: “Moram samo re\u0107i, s vrlo osobnog gledi\u0161ta, da ne namjeravam sjediti ovdje i osu\u0111ivati privatne investicijske fondove. Po mom mi\u0161ljenju, radi se o tome da smo u Americi gotovo dosegli jednu apsurdnu to\u010dku. \u017divim u dr\u017eavi gdje mirovinski fondovi, sindikati i drugi ula\u017eu u kompanije poput Bain Capitala. Pogledate li cijeli dosje Bain Capitala, oni su u\u010dinili mnogo za podr\u017eavanje i razvoj poslovanja. Zbog toga se osje\u0107am vrlo neugodno.”<\/p>\n

NERMEEN SHAIKH: Joseph Stiglitz, koji su va\u0161i komentari o ulozi privatnih investicijskih fondova i osobito Bain Capitala?<\/p>\n

JOSEPH STIGLITZ: Prvo bih rekao da je financijski sektor vrlo va\u017ean. Nijedna ekonomija ne mo\u017ee funkcionirati bez djelotvornog financijskog sektora. Problem sa Sjedinjenim Dr\u017eavama je \u0161to na\u0161 financijski sektor ne radi ono \u0161to bi trebao. Trebao bi osiguravati sredstva za stvaranje poslova, a ne uni\u0161tavati poslove. Trebao bi dijeliti kapital, upravljati rizikom.<\/p>\n

Zabrinutost oko Bain Capitala je dvojaka. S jedne strane, oni su se uglavnom bavili financijskim restrukturiranjem, \u0161to zna\u010di da nisu stvarali poslove, ve\u0107 su uzimali novac kompanijama i stavljali ih u vrlo ranjiv polo\u017eaj te bi ove nakon nekoliko godina posrnule i radna mjesta bi bila uni\u0161tena. Dakle, va\u017eno je restrukturirati tvrtke kako bi one postale odr\u017eive, u\u010dinkovite. Ali to nije bio slu\u010daj s mnogim poduze\u0107ima s kojima su oni poslovali.<\/p>\n

Drugi problem koji mnoge ljude, mislim, jako uznemirava je \u0161to imamo porezni zakon koji ka\u017ee da oni koji rade na takvom restrukturiranju – \u0161to je va\u017ena djelatnost ako se obavlja kako treba i stvara ve\u0107u produktivnost, vi\u0161e poslova – za\u0161to bi ti ljudi pla\u0107ali tako niske poreze? Pogledamo li gornjih 1%, njihova prosje\u010dna porezna stopa je oko 15%. Oporezujemo \u0161pekulante po ni\u017eoj stopi nego \u0161to oporezujemo ljude koji rade za \u017eivot. To nema smisla.<\/p>\n

AMY GOODMAN: Na gradona\u010delnika Bookera sasulo se drvlje i kamenje jer je rekao, otprilike: “Okanite se Baina”. Ali to su rekli i mnogi demokrati, a u Obaminoj se administraciji trenutno vodi rat. Napadate li Romneyja zbog Baina, kompanije na koju se oslanja u utrci vi\u0161e nego na \u010dinjenicu da je bio guverner Massachusettsa? I mnogi demokrati povezani su s Bainom ili imaju podr\u0161ku ljudi iz Baina i sli\u010dnih kompanija. Va\u0161 predsjednik Bill Clinton – bili ste njegov glavni ekonomski savjetnik – rekao je: “Okanite se Baina”. I vidite da se vodi bitka, dodu\u0161e ne samo oko Baina, i da se izbjegava razgovor o Bainu i da se govori o onome \u0161to ste upravo spomenuli, ali i o njegovim prekomorskim ulaganjima, prekomorskim bankovnim ra\u010dunima, njegovim i njegove kompanije. Mo\u017eete li re\u0107i ne\u0161to o tome i o \u010dinjenici da je Clinton bio jedan od prvih koji su rekli: “Nemojmo o tome. On je dobar biznismen”.<\/p>\n

JOSEPH STIGLITZ: Da. Prvo, trebamo shvatiti da se Romney utrkuje pod parolom: bilo bi dobro da biznismen upravlja Bijelom ku\u0107om; mi to radimo bolje. Na\u0161 posljednji predsjednik s diplomom iz menad\u017ementa bio je George Bush i mislim da nitko ne mo\u017ee re\u0107i da se ekonomijom dobro upravljalo u tih osam godina. Deficiti su se nagomilali i ekonomija je kona\u010dno pala preko ruba Velike recesije. Tako da ta kvalifikacija kojom se on hvali, magistar menad\u017ementa s Harvarda, nisam siguran da je to tip stru\u010dne osobe koju bih htio vidjeti na \u010delu zemlje. Morate razumjeti javnu politiku, ne samo kako zara\u0111ivati novac za sebe, \u0161to njima dobro ide, ali to nije preduvjet za vo\u0111enje zemlje.<\/p>\n

Donekle imam razumijevanja i ka\u017eem, ne \u017eelim od toga raditi osobni obra\u010dun. Neka to ostane na razini osnovnih na\u010dela. A osnovna na\u010dela relativno su jednostavna: ljudi bi trebali pla\u0107ati svoj dio poreza. A pla\u0107ati svoj dio poreza zna\u010di da ne pla\u0107ate ratu upola manju od ljudi koji rade na \u017eivot. Zna\u010di da ne koristite prekomorske lokacije da biste izbjegli poreze. Za\u0161to se toliko bankarstva odvija na Kajmanskim otocima? Nije to zato \u0161to je klima tamo osobito povoljna za elektroni\u010dke transfere i upravljanje bankama. Samo je jedan razlog za to: izbjegavanje regulacije, izbjegavanje oporezivanja, potkopavanje osnovnih na\u010dela na\u0161e ekonomije. Nije u redu da netko tko se poku\u0161ava kandidirati za predsjednika, tko bi trebao simbolizirati po\u0161teno preuzimanje odgovornosti, koristi prekomorske ra\u010dune kako bi izbjegao poreze i regulaciju.<\/p>\n

Druga je stvar \u0161to bi biznisi trebali stvarati vrijednost, stvarati poslove u Americi i novi ameri\u010dki biznis. Mi imamo iskrivljeni porezni sustav. Ali kada se natje\u010dete za predsjednika, trebali biste javno re\u0107i da ne \u017eelite iskrivljeni porezni sustav koji poti\u010de selidbu poslova u inozemstvo i daje prednost \u0161pekulaciji nad stvaranjem pravog bogatstva. Da je istupio i rekao da po njemu nije u redu da Warren Buffett pla\u0107a manji porez od svoje tajnice, da je istupio i rekao da je pogre\u0161no imati poreznu strukturu koja poti\u010de selidbu poslova u inozemstvo, mo\u017eda bih imao malo vi\u0161e razumijevanja. Ali to zasad nisam \u010duo.<\/p>\n

AMY GOODMAN: Ed Conard, biv\u0161i generalni direktor Bain Capitala koji je donirao novac Romneyju, daje savjete Romneyju i otvoreno se zala\u017ee za udvostru\u010denje nejednakosti u prihodima.<\/p>\n

JOSEPH STIGLITZ: Da. Smatram to zapanjuju\u0107im. U stvari, ju\u010der sam raspravljao s njim. Stvar je u tome \u0161to on vjeruje u “ekonomiju kapanja”, prema kojoj treba baciti mnogo novca na vrh i svima \u0107e biti mnogo bolje zbog te inovacije. S obzirom na razmjere nejednakosti u Sjedinjenim Dr\u017eavama, \u017eelio bih da je to istina jer da jest, svima bi nam bilo jako dobro. Ali obilje je dokaza protiv toga. Imamo rast na vrhu, ali \u0161to se doga\u0111a s prosje\u010dnim Amerikancima? Njima ba\u0161 i ne ide dobro. Ve\u0107ini Amerikanaca danas je lo\u0161ije nego prije 15 godina, a ljudima na dnu jo\u0161 je gore. Pogledate li, recimo, mu\u0161ke radnike s punim radnim vremenom, ljude koji rade za \u017eivot, tipi\u010dan prosje\u010dni dohodak mu\u0161kog radnika danas je ni\u017ei nego \u0161to je bio 1968. godine, prije gotovo pola stolje\u0107a. Ameri\u010dka ekonomija, dakle, donijela je uspjeh ljudima na samom vrhu, ali ne i ve\u0107ini Amerikanaca. Podaci vam to kazuju i iz druge perspektive. U razdobljima poput onoga nakon Drugog svjetskog rata rasli smo zajedno, nejednakost se smanjivala i rasli smo mnogo br\u017ee nego nakon 1980., kada se rast razdvojio. Stoga je stav da ve\u0107a nejednakost dovodi do ve\u0107eg rasta, da budem posve iskren, glupost.<\/p>\n

Nacional<\/a>\/Democracy Now<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, osvrnuo se u intervjuu za nezavisnu emisiju Democracy Now! na sve ve\u0107u nejednakost izme\u0111u bogatih i siroma\u0161nih, ukazuju\u0107i pritom na razloge koji su doveli do dana\u0161nje socijalne slike ameri\u010dkog, odnosno zapadnog dru\u0161tva, a koji su u ve\u0107ini slu\u010dajeva “prirodna” posljedica neoliberalnog kapitalizma. Stiglitza su intervjuirali Nermeen Shaikh i […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-86052","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/86052","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=86052"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/86052\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=86052"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=86052"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=86052"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}