{"id":85957,"date":"2012-06-11T09:32:34","date_gmt":"2012-06-11T07:32:34","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=85957"},"modified":"2012-06-11T09:34:49","modified_gmt":"2012-06-11T07:34:49","slug":"odakle-dolazimo-ko-smo-kuda-idemo","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/06\/11\/odakle-dolazimo-ko-smo-kuda-idemo\/","title":{"rendered":"Odakle dolazimo, ko smo, kuda idemo?"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Beqe CUFAJ<\/p>\n

30. januara 2012. godine se u kosovskom gradu Prizrenu pred jednim trgova\u010dkim centrom jedan gra\u0111anin albanske nacionalnosti polio benzinom i poku\u0161ao da se zapali. Na sre\u0107u se me\u0111u mnogobrojnim prolaznicima na\u0161ao policajac koji je, iako nije bio na du\u017enosti, energi\u010dno intervenisao i nezadovoljniku spasio \u017eivot.<\/p>\n

Ovaj doga\u0111aj je utoliko vrijedan pomena \u0161to se tako\u0111er jednog januara, naime 14. januara 1968. godine, na Vencelovom trgu u Pragu, iz protesta protiv upada sovjetskih trupa, spalio \u010de\u0161ki student Jan Palah i time isprovocirao lanac protesta u \u010ditavom komunisti\u010dkom bloku. \u201ePra\u0161ko prolje\u0107e\u201c spada me\u0111u najzna\u010dajnije doga\u0111aje novije historije \u010dovje\u010danstva. A prije ne\u0161to vi\u0161e od godinu dana, 4. januara 2011. zapo\u010deo je tuni\u017eanski trgovac povr\u0107em, Mohamed Bouazizi, svojim samospaljivanjem u gradu Sidi seriju protesta koji su promijenili \u010ditav pojas sjeverne Afrike, \u0161to je danas poznato kao \u201eArapsko prolje\u0107e\u201c.<\/p>\n

Bilo bi, naravno, naivno da se nasre\u0107u osuje\u0107eni poku\u0161aj spaljivanja prizrenskog gra\u0111anina stavi u red spomenutih historijskih doga\u0111aja. Krajnje je upitno da li bi ovaj \u010din, da je i uspio, izazvao masovne proteste u Prizrenu, Pri\u0161tini i ostalim gradovima i selima Kosova i da li bi to na taj na\u010din bio po\u010detak nekog \u201ealbanskog prolje\u0107a\u201c s eventualnim efektom na podru\u010dje \u010ditavog Balkana. Ovako je on ostao samo novinska vijest.<\/p>\n

Tek prije sedmicu dana, 17. februara, slavila je Republika Kosovo, ta najmla\u0111a dr\u017eava Evrope, \u010detvrtu godinu svog postojanja. Ovom su prethodile decenije i vjekovi u kojima su Albanci uop\u0107e, a prije svega Albanci Kosova, ako bismo to htjeli izraziti pomalo pateti\u010dno, \u017eivjeli u ropstvu, pru\u017eali otpor, borili se za svoju slobodu i, da ka\u017eemo, za jedno normalno mjesto u evropskoj porodici naroda. Utoliko se oni gotovo i ne razlikuju od svojih susjeda.<\/p>\n

Upadljivo je dodu\u0161e dramati\u010dno zaka\u0161njenje kojim su ova nastojanja krunisana. Uzroci le\u017ee u dalekoj pro\u0161losti i treba ih tra\u017eiti u proizvoljnom novo-poretku politi\u010dke geografije Jugoisto\u010dne Evrope na po\u010detku pro\u0161log vijeka, kada su propale obje one do tada dominantne sile, osmanska i austro-ugarska. Ostala su opasna \u017eari\u0161ta zbog kojih je Balkan nekoliko decenija kasnije prolio mnogo krvi. Me\u0111u najve\u0107e \u017ertve spadaju upravo kosovski Albanci, koji su sticajem okolnosti gurnuti u jedan duboki konflikt sa Srbima.<\/p>\n

Iako to albanski politi\u010dki i kulturni krugovi ne \u017eele priznati, Albanci su se za vrijeme svoje vjekovne zavisnosti o Osmanskom carstvu, ali donekle i za vrijeme srpske kolonizacije tokom posljednjih osamdeset godina proteklog vijeka umjeli, bilo sami od sebe ili \u010dak svojevoljno, tim re\u017eimima donekle prilagoditi. Vjerovatno je njihovo pre\u017eivljavanje zavisilo od pretpostavki da prihvate islamsku vjeroispovijest kao i pozama\u0161ni dio mitologije, tradicije, jezika i kulture svojih osmanskih i slavenskih gospodara. Etni\u010dki samosvojni Albanci su sebi sa svojim izvornim jezikom i svojom kulturom, kao i sa svojim sna\u017eno o\u010duvanim patrijarhalnim ustrojstvom na principu plemenske zajednice upravo u kr\u0161evitim i te\u0161ko pristupa\u010dnim planinskim predjelima na sjeveru o\u010duvali jedno sna\u017eno jezgro oporbenog potencijala.<\/p>\n

Nakon Prvog svjetskog rata Albanija je zapo\u010dela svoj prili\u010dno nekonsekventni razvoj u samostalnu dr\u017eavu koji je bio popra\u0107en mnogobrojnim neuspjesima i fazama nazadovanja, dok su kosovski Albanci, koji su se zahvaljuju\u0107i Londonskoj ambasadorskoj konferenciji velikih sila na\u0161li potpuno skrajnuti od ostalih dijelova Evrope, morali nastojati da u okviru Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca odolijevaju slavenskoj dominaciji. Kao najzaostalija regija ju\u017enoslavenske dr\u017eavne zajednice Kosovo je, izlo\u017eeno osim toga i neprestanim pritiscima, napredovalo sporo i mukotrpno. Dvadesetih i tridesetih godina proteklog vijeka se spaljivanje mnogobrojnih albanskih naselja na Kosovu tretiralo kao legalan akt dr\u017eavnog nasilja. Otuda se mo\u017ee objasniti \u017ealosna \u010dinjenica da je za veliki broj kosovskih Albanaca osvajanje Balkana od strane trupa nacisti\u010dke Njema\u010dke bilo neka vrsta dobitka, po\u0161to su se oni ponadali da \u0107e im ono omogu\u0107iti uspostavljanje nacionalnog jedinstva u okviru ne\u010dega \u0161to je do dana dana\u0161njeg poznato pod zastra\u0161uju\u0107im pojmom Velika Albanija.<\/p>\n

Osveta je bila stra\u0161na. Pobjedom komunista nakon protjerivanja nacisti\u010dke armije s Balkana jugoslavensku monarhiju je zamijenila socijalisti\u010dka dr\u017eava, na \u010dijem je \u010delu bio Josip Broz Tito. Kosovo je dobilo status socijalisti\u010dke autonomne pokrajine u okviru Republike Srbije i u okviru jugoslovenske federacije.<\/p>\n

Prije svega tokom prvih dvadeset godina Titove vladavine Kosovo je bilo jednozna\u010dno najsiroma\u0161nija regija jugoslovenske dr\u017eave s njenih 20.000.000 stanovnika i kao takva ova je prolazila kroz brojne neda\u0107e. O tome svjedo\u010di \u010dinjenica da je 1945.godine devedeset posto kosovskih Albanaca bilo potpuno nepismeno. Velike te\u0161ko\u0107e i socijalne drame odigravale su se na ovom podru\u010dju nakon \u0161to se raspr\u0161io san o ujedinjenju s Albanijom, koja je u me\u0111uvremenu tako\u0111er postala komunisti\u010dka zemlja. Jugoslovenska policija i vojska su s lako\u0107om savladavale sporadi\u010dne i samo na pojedina podru\u010dja ograni\u010dene pobune 50-ih godina. Zato su se Albanci Kosova po\u010deli postepeno navikavati na neizbje\u017enost da se bar djelimi\u010dno prilagode Titovom re\u017eimu, a da se pritom ipak nikada nisu smatrali normalnim dijelom dr\u017eavne zajednice.<\/p>\n

Za vrijeme Titove vladavine se i Beograd u odnosu prema Albancima po\u010deo pona\u0161ati druga\u010dije od predratne monarhije. Nastojanje integracije Albanaca u \u0161kolski sistem nije bio bez uspjeha. Djeca i omladina su smjeli da se \u0161koluju na svom maternjem jeziku, a poslije toga su mogli studirati u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani ili u Skoplju. Po povratku u Pri\u0161tinu radili su uglavnom kao ljekari, novinari, pisci, re\u017eiseri, ili \u010dak i kao politi\u010dari. Prve novine na albanskom jeziku, ideolo\u0161ki strogo na liniji komunisti\u010dke partije Jugoslavije, pojavile su se ve\u0107 1945.godine, dok je prvi albanski knji\u017eevni \u010dasopis Jeta e Re (Novi \u017eivot) krenuo 1949. Za vrijeme velikih studentskih demonstracija u Evropi, 18. novembra 1969. godine u Pri\u0161tini je osnovan Univerzitet s nastavom na albanskom jeziku. U o\u0161trom kontrastu prema napretku na podru\u010dju obrazovanja i kulture vr\u0161ene su politi\u010dke represalije tog vremena, masovna protjerivanja albanskih muslimana u Tursku, interniranje i hap\u0161enje mladih albanskih intelektualaca tog vremena po nare\u0111enju Aleksandra Rankovi\u0107a, \u0161efa zloglasne jugoslovenske tajne policije OZNE odnosno UDBE, koji je bio najbli\u017ei saradnik mar\u0161ala Tita. Taj period koji je trajao vi\u0161e od dvadeset godina pokazao je dvije stvari: iako su Srbi slovili kao najsvesrdniji borci za socijalisti\u010dku ravnopravnost, kada je rije\u010d o Albancima, oni se toga nisu dr\u017eali, dok je to za Albance bila potvrda njihovog uvjerenja da su Srbi bez obzira na svoje politi\u010dko opredjeljenje jednostavno okupatori i kolonizatori. Ni do danas nije razja\u0161njeno, nije li mo\u017eda Kosovo i tla\u010denje albanskog stanovni\u0161tva bio razlog Titovog razlaza s Rankovi\u0107em.<\/p>\n

\u010cinjenica je u svakom slu\u010daju da je krajem \u0161ezdesetih a naro\u010dito tokom sedamdesetih godina pro\u0161log vijeka autonomija Kosova u okviru jugoslovenske federacije bila pro\u0161irena. Albanci ne samo da su imali sopstvene novine, televizijske stanice, visoke \u0161kole, novinare i pisce, re\u017eisere i pozori\u0161ta, ve\u0107 su i u federaciji imali svoje sopstvene zastupnike, a ti su dolazili iz redova albanskih politi\u010dara, koji su bili vjerni re\u017eimu, vladaju\u0107oj ideologiji i mar\u0161alu Titu.<\/p>\n

Tako je do\u0161lo i do prvog opreznog otvaranja granice izme\u0111u Kosova i Albanije. Studenti i nau\u010dnici, umjetnici i kulturni djelatnici obje ove zemlje ostvaruju prve kontakte, razmjenjuju se filmovi i knjige tako da su sad albanski pisci Kosova kona\u010dno ponosno mogli re\u0107i da se njihove knjige objavljuju i u \u201emati\u010dnoj dr\u017eavi\u201c. Re\u017eim Envera Hod\u017ee u Tirani uklju\u010dio je u proces standardizacije albanskog jezika i kosovske nau\u010dnike. Ovo oprezno pribli\u017eavanje dviju zemalja, koje su se nakon Drugog svjetskog rata prvo zagrlile a zatim posva\u0111ale, trajalo je sve do smrti Josipa Broza Tita (4. maj 1980.).<\/p>\n

Ubrzo zatim po\u010delo je jedno novo poglavlje u me\u0111usobnim odnosima slavenskih naroda jugoslovenske dr\u017eave. Albanci Kosova, Makedonije, Crne Gore i ju\u017ene Srbije zajedno, iako ozna\u010deni kao manjina, bili su po svojoj brojnosti tre\u0107a nacionalna skupina poslije Srba i Hrvata, a brojniji od Slovenaca, Crnogoraca, bosanskih Muslimana i Makedonaca. Razlozi masovnih protesta albanskih studenata u Pri\u0161tini u martu 1981. do dana\u0161njeg dana nisu potpuno rasvijetljeni, ali jo\u0161 uvijek je u \u017eivom sje\u0107anju parola s kojom su demonstranti tada i\u0161li ulicama: \u201eKosovo \u2013 Republika!\u201c<\/p>\n

Rezultat je bio poo\u0161travanje politike Beograda prema Pri\u0161tini i Albancima. Nomenklatura albanskih politi\u010dara, koja je ostala iz Titovog vremena, zalagala se za izmirenje interesa Saveza komunista i te\u017enji albanskog stanovni\u0161tva Kosova. Dr\u017eavno rukovodstvo Albanije, oslabljeno i destabilizirano bole\u0161\u0107u, a kona\u010dno i smr\u0107u Envera Hod\u017ee, zatvorilo je granicu i odbilo dati podr\u0161ku pobunjenicima protiv zamrznutog trenuta\u010dnog stanja na Kosovu. To je i\u0161lo u prilog komunistima Jugoslavije koji su u otvaranju prema Albaniji vidjeli glavni uzrok pomenutih nemira. Male marksisti\u010dko-lenjinisti\u010dki orijentirane \u0107elije i lijevo opredijeljene grupe u me\u0111uvremenu su u Pri\u0161tini i u kosovsko-albanskoj dijaspori Njema\u010dke, \u0160vajcarske i Austrije otvoreno istupale protiv jugoslovenskog re\u017eima i \u0161irile ideju ujedinjenja svih albanskih podru\u010dja na Balkanu. Ugledni albanski novinar i publicista, pisac Jusuf G\u00ebrvalla, koji je jo\u0161 prije demonstracija, 1979. pobjegao u Njema\u010dku, ubijen je zajedno sa svojim bratom Bardoshom i jednim od svojih saradnika, Kadri Zekom, u gradi\u0107u Untergruppenbach u Ju\u017enoj Njema\u010dkoj. Iako ovo umorstvo ni do danas nije razja\u0161njeno, niko ne sumnja da je to po\u010dinila jugoslovenska tajna slu\u017eba, koja je prije toga ve\u0107 likvidirala \u010ditav niz hrvatskih politi\u010dkih emigranata. G\u00ebrvallilno umorstvo je Pri\u0161tini dalo do znanja da nema povratka na staro. Slobode \u201esocijalisti\u010dkog samoupravljanja\u201c iz vremena prije 1981. zamijenjene su, po diktatu Beograda, klimom napetosti i me\u0111usobnih denuncijacija Albanaca. Sve se kontrolisalo: \u0161tampa, umjetnost, pozori\u0161te i film, a naravno i literatura.<\/p>\n

U dr\u017eavi, u kojoj se sve vi\u0161e osje\u0107alo odsustvo Tita, raslo je i nezadovoljstvo i kod Srba i kod Hrvata. Niko se vi\u0161e nije osvrtao na kosovske Albance koji su sedamdesetih i osamdesetih godina postigli vidljiv napredak na polju infrastrukture, privrede i kulture i koji su postepeno napu\u0161tali patrijarhalne strukture i \u017eivot u unutar velike porodice, jer su se konflikti jednostavno prenijeli na drugu stranu. Nacionalizam Srba, broj\u010dano najve\u0107eg i najmo\u0107nijeg naroda u Jugoslaviji, u me\u0111uvremenu je s neba mitologije i religije si\u0161ao u politiku Beograda. Jo\u0161 je i danas te\u0161ko prihvatiti \u010dinjenicu da su se upravo predstavnici kulture, knji\u017eevnosti, publicistike, pozori\u0161ta i filma kao prvi priklju\u010dili nacionalisti\u010dkoj kampanji i pateti\u010dno jadikovali nad navodnim \u017ertvovanjem Srba u periodu poslije Drugog svjetskog rata i to upravo pod komunisti\u010dkim vodstvom Tita, koga su jednom denuncirali kao Hrvata a drugi put kao Slovenca. Takvoj zlohudoj atmosferi valja pripisati da su u jednom vremenu, kada su se ve\u0107 po\u010deli ljuljati i ru\u0161iti fundamenti crvene imperije Isto\u010dne Evrope, politi\u010dke elite Jugoslavije krenule putem nacionalisti\u010dke mr\u017enje, \u0161ovinizma i rata.<\/p>\n

Naravno da je prva \u017ertva opet postalo Kosovo.<\/p>\n

Prema ozlogla\u0161enom Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, koji je tra\u017eio zadovolj\u0161tinu i obe\u0161te\u0107enje za Srbe, po\u0161to su se ovi osje\u0107ali \u017ertvom, kao i uspostavljanje vlasti na politi\u010dkom i religioznom planu na svakom pedlju zemlje, na kojem se nalazi jedan jedini srpski grob, na politi\u010dku scenu stupa jedan komunisti\u010dki aparat\u010dik po imenu Slobodan Milo\u0161evi\u0107 koji je, po\u0161to je dao da se ubije njegov politi\u010dki mentor Ivan Stamboli\u0107, unutar najkra\u0107eg vremena zaposjeo politi\u010dki tron Beograda, da bi se veoma brzo pretvorio u najstra\u0161nijeg diktatora koga je Evropa poslije Drugog svjetskog rata upoznala.<\/p>\n

Ubrzo i bez oklijevanja je ukinuta autonomija Kosova, na \u0161to su slijedili protesti Albanaca i ubistva, mu\u010denja i hap\u0161enja vi\u0161e stotina mladih ljudi. Milo\u0161evi\u0107 je \u010ditav politi\u010dki i vojni aparat kolji je naslijedio od Tita uveo u \u017eestoku krvavu kampanju, koja se posmatrana s dana\u0161nje ta\u010dke gledi\u0161ta \u010dini upravo tako nepodno\u0161ljiva, jer se u me\u0111uvremenu jasno i nedvosmisleno pokazalo koliko je ona bila besmislena. Neuspjeh pregovora o mirnom razlazu republika biv\u0161e Jugoslavije dovelo je do krvavih ratova, \u010dije su \u017ertve prije svega bili civili. Po\u010delo je u Sloveniji i Hrvatskoj, ali tek izuzetna surovost doga\u0111aja u Bosni i Hercegovini dovela je na kraju do uvjerenja da se mir ne bi mogao posti\u0107i bez vojne intervencije NATO-a. Slike kolona izbjeglica kao i snimci iz devastiranog Sarajeva, te \u201emasovne grobnice\u201c Vukovar ili Srebrenica rezultirale su otvorenim zahtjevom za vojnom intervencijom protiv Milo\u0161evi\u0107evih regularnih i iregularnih trupa.<\/p>\n

Albanci Kosova su u to vrijeme pod vodstvom pacifisti\u010dki orijentisanog pisca Ibrahima Rugove formirali paralelne institucije, kako bi se suprotstavili srpskim poku\u0161ajima da ih nasilno inkorporiraju. Pozitivne su u ovoj \u201edr\u017eavi u dr\u017eavi\u201c bile dvije stvari: odr\u017eavanje obrazovnog sistema na albanskom jeziku u privatnim zgradama i prostorijama, kao i upozoravanje svjetske javnosti na tla\u010denje Albanaca u okviru Milo\u0161evi\u0107evog re\u017eima. Krajem devedesetih godina 20. vijeka usred Evrope je uz potporu policije i vojske jedva deset posto stanovni\u0161tva srpske nacionalne manjine Kosova vladalo i haralo nad \u010ditavim jednim narodom. Albanci Kosova su od 1989. bili fakti\u010dki isklju\u010deni iz administrativne dr\u017eavne uprave, \u0161kolskog sistema, politi\u010dkih struktura, medija, privrede, zdravstvenog sistema i kulturnih zbivanja dr\u017eave kojoj su zapravo pripadali, pa su na taj na\u010din bili upu\u0107eni na paralelnu organizaciju istog ili ta\u010dnije re\u010deno, na puku improvizaciju. Na hiljade mladih ljudi oba spola napu\u0161talo je u toj situaciji zemlju i potra\u017eilo pribje\u017ei\u0161te u Njema\u010dkoj, \u0160vajcarskoj, Austriji, Americi… A relativno zadovoljavaju\u0107e funkcionisanje ove \u201eparalelne dr\u017eave\u201c omogu\u0107avali su financijski prilozi nove dijaspore. \u201eVlada\u201c i politi\u010dke partije raspolagale su znatnim sredstvima kako bi svoje zastupnike mogle slati u inostranstvo, a ovi su trebali da \u201ejavno mnijenje svijeta\u201c upozore na probleme Kosova. Dr. Rugova i njegovi sljedbenici zaista su se sami sebi mogli u\u010diniti kao \u201edr\u017eavnici\u201c. \u010cinjenica da su na putu i prilikom svog povratka na granicama morali pokazivati svoje srpske paso\u0161e, nije umanjivalo njihov osje\u0107aj sopstvenog zna\u010daja. Parlament Kosova je kona\u010dno jo\u0161 1991. proglasio Republiku Kosovo, koju me\u0111utim niko nije priznavao, osim Albanije \u2013 a ta se je u to vrijeme, kormilare\u0107i kroz divlje bujice demokratije i sama tek poku\u0161avala odr\u017eati na povr\u0161ini. Takva jedna virtuelna dr\u017eavna tvorevina nije u Evropi nikada ranije postojala.<\/p>\n

Sjedinjene Ameri\u010dke Dr\u017eave i zapadnoevropske dr\u017eave, koje su stvarno vjerovale da \u0107e Daytonskim sporazumom biti mogu\u0107e obustaviti krvoproli\u0107e u nekada\u0161njoj Jugoslaviji i rije\u0161iti kosovsko pitanje, spoznale su najkasnije nakon demonstracija srpske opozicije 1997. godine da za Milo\u0161evi\u0107a postoji samo jedna mogu\u0107nost da se odr\u017ei na vlasti, naime da se vrati tamo gdje je deceniju ranije i zapo\u010deo svoju politi\u010dku karijeru: na Kosovo.<\/p>\n

Tamo je pacifisti\u010dki pokret dr. Rugove po\u010deo postepeno gubiti povjerenje naroda. Odlazak vi\u0161e hiljada mladih Albanaca s Kosova, koji su u zemljama u koje su emigrirali upoznali sasvim druga\u010dije prilike, a pritom i mogu\u0107nost satelitskog prijema ameri\u010dkih, engleskih, njema\u010dkih, \u0161vajcarskih ili austrijskih televizijskih programa, \u0161to im je predo\u010dilo ne samo prividni karakter sopstvene \u201eRepublike\u201c, ve\u0107 je kod Albanaca probudilo nadu da Zapad ne\u0107e gledati skr\u0161tenih ruku, kako ih kand\u017ee srpskog tigra razdiru u parampar\u010dad; jer ovome je naime bilo stalo samo do toga da \u0161to prije izazove novi konflikt, kako bi se \u0161to vi\u0161e distancirao od opozicije, koju je energi\u010dno predvodio Zoran \u0110in\u0111i\u0107.<\/p>\n

I tajming je i\u0161ao u prilog toku doga\u0111aja. Istovremeno su se mladi Albanci s Kosova, koji su u emigraciji stekli ne\u0161to maraka i ameri\u010dkih dolara, okupljali u Albaniji, koja se pod autokratskim re\u017eimom dr. Sali Berishe 1997. godine na\u0161la na rubu gra\u0111anskog rata. Formirana je \u201eOslobodila\u010dka armija Kosova\u201c (nazvana U-\u010ce-Ka) i jo\u0161 iste godine ona je u razli\u010ditim dijelovima Kosova osnovala svoja upori\u0161ta i krizna \u017eari\u0161ta.<\/p>\n

Milo\u0161evi\u0107eva vojna ma\u0161inerija odgovorila je svom \u017eestinom. Po\u010deo je jo\u0161 jedan novi rat na Balkanu, ali ovaj put je to bio zadnji, jer je brutalna intervencija Milo\u0161evi\u0107eve vojske i paravojnih jedinica u selima Drenice i Dukadjini isprovocirala Zapad da posreduje me\u0111u zara\u0107enim stranama. Konferencija u Ramboilletu u Francuskoj, gdje se na\u0161ao \u010ditav spektar kosovskih Albanaca s Milo\u0161evi\u0107evim izaslanicima, nije donijela apsolutno ni\u0161ta. Zapadu nije preostalo ni\u0161ta drugo ve\u0107 da zra\u010dnom intervencijom protiv Milo\u0161evi\u0107evih trupa u Srbiji i na Kosovu potpomogne svoje zalaganje za mir. Tako je Evropa u posljednjoj godini 20. vijeka zapala u jedan novi rat koji je uzbu\u0111ivao duhove, raspolu\u0107ivao javno mnijenje, a iznad svega izazvao ogromna stradanja. \u010cuveni njema\u010dki filozof J\u00fcrgen Habermas je u \u017eestokom javnom istupu govorio o intervenciji NATO-a kao o \u201eme\u0111unarodno-pravno legitimnoj pomo\u0107i iz nu\u017ede\u201c. Milo\u0161evi\u0107eva odmazda se sastojala u protjerivanju milion Albanaca s Kosova; a vi\u0161e od 10.000 ljudi albanske narodnosti je ubijeno. Zapad se smatrao pozvanim da ovu tragediju prekine. Nakon 78 dana zra\u010dnih napada Milo\u0161evi\u0107 je postao svjestan svog poraza, pa je povukao srbijanske trupe sa Kosova. Njihovom povla\u010denju priklju\u010dili su se mnogobrojni kosovski Srbi i pripadnici drugih nacionalnih manjina, jer su strahovali od osvete Albanaca koji su se 1999. godine vratili na slobodno Kosovo.<\/p>\n

Strah srpske i ostalih nacionalnih manjina nije bio bez razloga. Albanske akcije osvete bile su vi\u0161e nego brutalne. Vojnici NATO-trupa stacionirani na Kosovu (KFOR) i pripadnici UNMIK-a \u2013 oznaka za najve\u0107u mirovnu misiju u historiji Ujedinjenih nacija, koja je bila pokrenuta na osnovu Rezolucije 1244 \u2013 na\u0161li su se izme\u0111u dvije vatre: Albanci su slavili svoju pobjedu, a Srbe optu\u017eivali kao okupatore. Pripadnici me\u0111unarodnih snaga su imali zadatak da vrate protjerane i da osiguraju obnovu i izgradnju zemlje, ali da istovremeno \u0161tite i prava Srba i ostalih nacionalnih manjina.<\/p>\n

Kosovo je u prvim poratnim mjesecima i godinama moralo savladati mnogobrojne traumatske doga\u0111aje. Na stotine humanitarnih organizacija je dolazilo u zemlju da pomogne, po\u010dev od udru\u017eenja za za\u0161titu \u017eivotinja do organizacija za tehni\u010dku pomo\u0107 i udru\u017eenja za tra\u017eenje nestalih pa sve do specijalizovanih organizacija za deminiranje zemlji\u0161ta. Na ovom mjestu se ne smije pre\u0161utjeti ni to da su pripadnici \u201eOslobodila\u010dke armije Kosova\u201c, koji su se nakon dolaska NATO-trupa u zemlju spustili s planina i zavladali gradovima, a svoju nekada\u0161nju parolu \u201eSpremni smo umrijeti za otad\u017ebinu\u201c zamijenili lozinkom \u201eKradi i zgr\u0107i koliko mo\u017ee\u0161\u201c. To je dovelo do toga da su partije proiza\u0161le iz pomenutih vojnih formacija na prvim slobodnim izborima na Kosovu do\u017eivjele poraz, dok je pacifista dr. Rugova, koga su u me\u0111uvremenu mnogi od njegovih evropskih prijatelja ve\u0107 smatrali politi\u010dki mrtvim, do\u017eivio neku vrstu uskrsnu\u0107a. Demokratska liga Rugove pozvana je da uz potporu misije Ujedinjenih nacija uspostavi neku vrstu provizornih institucija vlade, koja je krenuv\u0161i od nule zapo\u010dela obnovu zemlje. Ili ta\u010dnije re\u010deno, ona je nakon decenijskog vakuma \u010dak krenula od pozicije u minusu. Rugovina partija imala je devedesetih godina neku vrstu \u201eparalelne\u201c dr\u017eavne mo\u0107i, a korupcija za nju nije bila nepoznat pojam. Ako se tome jo\u0161 doda i pustolovni pristup u povezanosti s ignorantskim odnosom misionara UN-a i ostalih internacionalnih organizacija prema prilikama u zemlji, ne\u0107emo se za\u010duditi \u0161to su pronevjere i nevjerovatne zloupotrebe zapadnih humanitarnih fondova za ogroman broj stranih pomaga\u010da i kosovskih politi\u010dara postale njihov zajedni\u010dki upra\u017enjavan sport.<\/p>\n

Da to ne bi bilo tako o\u010digledno, kosovska politika je na spektakularan na\u010din i s puno patosa gajila i uzdizala kult juna\u010dkog oslobodila\u010dkog rata. Albanski politi\u010dari su gladno stanovni\u0161tvo umjesto hranom hranili njenim medijskim surogatom: Glavno da ste zahvaljuju\u0107i na\u0161im herojskim naporima pre\u017eivjeli i da ste koliko-toliko slobodni, ostalo \u0107e ve\u0107 do\u0107i na svoje mjesto! \u010covjeku padaju na pamet re\u010denice Thomasa Bernharda: \u201eNema ni\u0161ta da se hvali, ni\u0161ta da se proklinje, ni\u0161ta da se optu\u017euje,ali je mnogo toga smije\u0161no, sve je smije\u0161no, ako \u010dovjek pomisli na smrt!\u201c<\/p>\n

Masovni dolazak pomaga\u010da UN-a, Evropske inije i predstavnika svih mogu\u0107ih nevladinih organa i organizacija izazvao je na Kosovu pravi kulturni \u0161ok, koji ni do danas jo\u0161 nije prevladan. S druge strane pak velike tragedije svijeta \u2013 11. septembar, Afganistan, Irak \u2013 nisu mogle ni\u0161ta promijeniti u \u010dinjenici da u jugoisto\u010dnom dijelu Evrope jo\u0161 uvijek postoji strah od daljih mogu\u0107ih konflikata. Albanska ve\u0107ina Kosova bila je u me\u0111uvremenu vi\u0161e puta u situaciji da o\u010dajava nad svojom novo osvojenom slobodom, kao \u0161to se to ve\u0107 de\u0161avalo i drugim narodima. Razo\u010darenje je naro\u010dito bolno jer je dvostruko: Me\u0111unarodna zajednica, koja je potro\u0161ila ogromne sume novca i pokrenula jato misionara, nije \u010dak u stanju da doma\u0107instva opskrbi dovoljnom koli\u010dinom elektri\u010dne energije, a da se o drugim potrebama i ne govori. Od doma\u0107ih politi\u010dara se u tom smislu ne mo\u017ee uop\u0107e ni\u0161ta o\u010dekivati. Sve je to bilo plodno tlo za ono \u0161to je u historiju u\u0161lo pod nazivom \u201emartovski protesti 2004\u201c. Jedva pet godina poslije oslobo\u0111enja Kosovo je ponovo plamtjelo, a najve\u0107e \u017ertve su ovaj puta bili pripadnici nacionalnih manjina, prije svega kosovski Srbi. Me\u0111unarodna zajednica je dodu\u0161e izvr\u0161ila pritisak na Pri\u0161tinu i Beograd, poku\u0161avaju\u0107i da ih dovede za pregovara\u010dki stol i da pokrene pregovore o statusu Kosova. Milo\u0161evi\u0107 je u me\u0111uvremenu ve\u0107 bio pred ha\u0161kim sudom, \u0110in\u0111i\u0107 je zbog svoje otvorene politike prema Zapadu i susjednim zemljama bio brutalno ubijen, no \u0161to se ti\u010de pregovara\u010dkih pozicija u okviru albansko-srpskih razgovora, promijenilo se nije ni\u0161ta. U Be\u010du su uz posredstvo nekada\u0161njeg finskog predsjednika Martija Ahtisarija i diplomate i izuzetnog poznavaoca balkanskih prilika, Alberta Rohana, pune dvije godine vo\u0111eni maratonski pregovori izme\u0111u Pri\u0161tine i Beograda, \u010diji je jedini mogu\u0107i rezultat na prijedlog predsjednika Ahtisarija mogla da bude nezavisnost Kosova. Iako je on za Srbe predvidio razgranati internacionalni nadzor kao i velika prava samouprave i autonomije, Albanci su ovaj kompromis na kraju prihvatili samo kao preduslov me\u0111unarodno sankcionisanog odvajanja od Srbije.<\/p>\n

Tako je Skup\u0161tina u Pri\u0161tini jedne nedjelje, 17. februara 2008. u dogovoru s Evropskom unijom i Sjedinjenim Dr\u017eavama Amerike proglasila nezavisnu Republiku Kosovo, \u010dime je okon\u010dan jedan od najkrvavijih sukoba u Evropi. Srbija nije priznala nezavisnost Kosova i ona svoj stav ne\u0107e ni promijeniti. Srpsko-kosovski problemi se najo\u0161trije i dalje ispoljavaju na sjeveru zemlje, a pregovori izme\u0111u Pri\u0161tine i Beograda uz posredstvo Evropske unije se nastavljaju. Nada u rje\u0161enje jo\u0161 uvijek nije pokopana, ali biti \u0107e potreban pritisak kako bi se republikama Srbiji i Kosovu ukazalo na \u010dinjenicu da dio evropske porodice mo\u017ee postati samo onaj ko ispunjava za to neophodne demokratske kriterije. Paradoks se sastoji u insistiranju politi\u010dkih krugova obje zemlje na konfliktu oko granice. Lak\u0161e je srpsko i albansko stanovni\u0161tvo opskrbiti zamrznutim konfliktima nego li jednom sposobnom vladom!<\/p>\n

Nakon \u010detiri godine nezavisnosti Kosovo je jo\u0161 uvijek daleko od ispunjenja zadatih kriterija. Iako ona u zajednici s internacionalnim prijateljima poku\u0161ava da se sa svojim korakom u nezavisnost nosi na najbolji mogu\u0107i na\u010din, mlada je dr\u017eava upala u kand\u017ee korupcije i organizovanog kriminala, krivotvorenja izbornih rezultata, lo\u0161e ekonomije i sli\u010dnih stvari, \u0161to ne silazi s dnevnog reda.<\/p>\n

Uprkos EULEX-u Kosova, toj najve\u0107oj dr\u017eavnopravnoj misiji Evropske unije, Kosovo i dalje slovi kao problemati\u010dna zona, pravosu\u0111e je nerazvijeno i optere\u0107eno korupcijom i uticajem politike. Gra\u0111ani Kosova su jedini balkanski narod kojima se ne dozvoljava da bez vize putuju u zemlje Evrope. Nema \u0161ta da se uljep\u0161ava. Obje posljednje decenije proteklog vijeka su bile te\u0161ko podno\u0161ljive, deset godina anga\u017emana Ujedinjenih nacija bile su haos, ali od progla\u0161enja nezavisnosti kosovski Albanci tek stoje pred jo\u0161 jednom ve\u0107om dilemom. Vrijeme je da se kona\u010dno suo\u010de sami sa sobom i realnim prilikama. Da bi postali dostojan \u010dlan zapadne porodice naroda, morali bi se prethodno osloboditi politi\u010dkog, privrednog i kulturnog klijentelizma, ali tu se jo\u0161 ni\u0161ta ne pomi\u010de. O\u010digledno siroma\u0161tvo (dru\u0161tveni brutoprodukt na Kosovu jedva da dosti\u017ee prosje\u010dnu vrijednost istog u Africi), korupcija koja je ovladala svim dru\u0161tvenim slojevima, katastrofalni imid\u017e njihove dr\u017eave u Evropi i svuda u svijetu ne dopu\u0161taju veliki optimizam.<\/p>\n

Gra\u0111ani Kosova i dalje \u017eive u nekoj vrsti virtualne realnosti, koju odr\u017eava televizija, internet, \u0161tampa i njihov pomalo iskrivljen san o pripadnosti Evropi. Nezadovoljstvo je ogromno, pa ipak se ne mo\u017ee primijetiti bilo kakav otpor protiv potkupljivih politi\u010dkih struktura na koje me\u0111unarodna zajednica vr\u0161i pritisak da odr\u017ee stabilnost, ali ih ujedno i podr\u017eava.<\/p>\n

Da se jo\u0161 jednom vratimo na onaj po\u010detno pomenuti poku\u0161aj samospaljivanja u Prizrenu kako bismo objasnili razlog za taj dramati\u010dni \u010din: trgova\u010dki centar je odbio da primi plazma-televizor koji je \u010dovjek nekoliko dana ranije kupio. Njegovo nezadovoljstvo i srd\u017eba zbog toga su bili tako veliki da je on svoj protest skoro dotjerao do tragedije.<\/p>\n

Presudno pitanje, pred kojim se nalazi Kosovo, je sljede\u0107e: \u0160ta \u0107e se dogoditi kada albansko stanovni\u0161tvo jednog dana shvati da je pomenuta virtuelna realnost puko (samo)zavaravanje, koje osnovne \u017eivotne potrebe ostavlja jednako neispunjene kao i \u017eelju da i ono pripadne zapadnoj civilizaciji i mentalitetu?<\/p>\n

Sarajevske Sveske<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Gra\u0111ani Kosova i dalje \u017eive u nekoj vrsti virtualne realnosti, koju odr\u017eava televizija, internet, \u0161tampa i njihov pomalo iskrivljen san o pripadnosti Evropi.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":85958,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-85957","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/85957","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=85957"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/85957\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/85958"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=85957"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=85957"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=85957"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}