{"id":84954,"date":"2012-05-29T23:10:53","date_gmt":"2012-05-29T21:10:53","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=84954"},"modified":"2012-05-29T23:10:53","modified_gmt":"2012-05-29T21:10:53","slug":"kapitalizam-je-ljude-ispunio-autodestrukcijom","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/05\/29\/kapitalizam-je-ljude-ispunio-autodestrukcijom\/","title":{"rendered":"Kapitalizam je ljude ispunio autodestrukcijom"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Dragan Grozdani\u0107<\/p>\n

Povod za razgovor s Renatom Salecl, sociologinjom, filozofkinjom, teoreti\u010darkom psihoanalize i istra\u017eiva\u010dicom na Institutu za kriminologiju Pravnog fakulteta u Ljubljani te gostuju\u0107om profesoricom na London School of Economics i njujor\u0161kom Benjamin N. Cardozo School of Law, bilo je njezino gostovanje na netom zavr\u0161enom Subversive festivalu u Zagrebu, na kojem je predstavila i svoju novu knjigu \u201cTiranija izbora\u201d (u izdanju nakladni\u010dke ku\u0107e Fraktura). U razgovoru za \u201cNovosti\u201d govori o na\u010dinu na koji kapitalizam, pod krinkom poticaja \u201cbudi svoj\u201d, dovodi do sve ve\u0107eg nezadovoljstva pojedinca i kako takva navodna sloboda izbora mo\u017ee onemogu\u0107iti dru\u0161tvenu promjenu. Progovara i o novim identifikacijama ljevice, mogu\u0107em kraju kapitalizma te budu\u0107nosti Balkana i Europske unije.<\/p>\n

U knjizi stojite pri tezi da izbor nije jednostavan i da u ve\u0107ini slu\u010dajeva nije racionalan. O kakvom je izboru, na kojem ustrajava dana\u0161nje kapitalisti\u010dko dru\u0161tvo, rije\u010d i je li doista, u tom kontekstu, dru\u0161tvena promjena nemogu\u0107a?<\/em><\/p>\n

Ideja \u201cTiranije izbora\u201d bila je pokazati kako izbor nije uvijek individualan \u010din u kojem racionalno odlu\u010dujemo. Jer, uvijek smo pod utjecajem dru\u0161tva, odnosno onoga \u0161to drugi percipiraju kao dobar izbor ili onoga \u0161to je dru\u0161tveno percipirano kao idealan ili po\u017eeljan izbor. U tom kontekstu, \u0161to god u\u010dinili, uvijek \u0107emo imati osje\u0107aj da negdje grije\u0161imo i da nismo bili dovoljno dobri. Za sve u \u017eivotu krivimo sebe, a ponajvi\u0161e za svoju ekonomsku isklju\u010denost i neuspjeh. Na tome po\u010diva kapitalisti\u010dka ideologija. Dakle, ako si siroma\u0161an ti \u0107e\u0161 prvo kriviti sebe, iako \u017eivimo u dru\u0161tvu u kojem je tako velik broj nezaposlenih lumpenproletera nu\u017enost. Teza je moje knjige da je ideologija izbora jedna perfektna ideologija koja omogu\u0107ava kapitalizmu postindustrijskog doba da jo\u0161 funkcionira. Ljudi su internalizirali da su oni krivi za svoj neuspjeh i da svatko ima mogu\u0107nost da ne\u0161to uradi od svoga \u017eivota te imaju sliku o sebi kao o nekom nedostatku koji jo\u0161 trebaju pobolj\u0161ati.<\/p>\n

Autokrati sami sebi<\/strong><\/p>\n

Dakle, i privatno, unutar \u010detiri zida, \u017eivimo na tr\u017ei\u0161ni, kapitalisti\u010dki na\u010din?<\/em><\/p>\n

Paradoks je da se teorija racionalnog izbora, koja je do\u0161la iz ekonomije, uselila u sve druge razine ljudskog \u017eivota. Na na\u0161 osobni \u017eivot, ljubav, emocije, gledamo kao na ne\u0161to \u010dime racionalno mo\u017eemo upravljati, manipulirati na\u0161im osje\u0107ajima i osje\u0107ajima drugih. Subjekt koji je sada u toj ideologiji izbora propagiran je, na neki na\u010din, kao manipulator. Ako \u010ditate priru\u010dnike za samopomo\u0107 s podru\u010dja ljubavi ili poduzetni\u0161tva, svi percipiraju subjekt kao nekoga kime mo\u017ee\u0161 manipulirati. Pa ti nude na\u010din na koji se treba\u0161 pona\u0161ati da, primjerice, na\u0111e\u0161 momka, zadr\u017ei\u0161 ga i sli\u010dno.<\/p>\n

Kako se oduprijeti ideologiji koja nam pod krinkom izbora daje samo privid slobode?<\/em><\/p>\n

Prvo je da izbor ne do\u017eivimo samo kao individualan \u010din, nego da insistiramo na \u010dinjenici da postoji i dru\u0161tveni izbor. Umjesto individualnih dobara, izbor bi trebalo usmjeriti prema razvoju dru\u0161tva. O takvom izboru danas ne razmi\u0161ljamo. Mi smo cini\u010dni i oko politi\u010dkih izbora, malo im vremena posve\u0107ujemo ili mislimo da je svejedno u kojem se smjeru odlu\u010duje. Francuski filozof Louis Althusser kazao je da ideologija funkcionira tako da ne\u0161to po\u010dinjemo do\u017eivljavati kao uobi\u010dajeno, \u0161to je samo po sebi takvo. Mogu\u0107nost izbora ima samo onaj tko ima novac. Subjekt koji mo\u017ee praviti neke apstraktne izbore je subjekt potro\u0161a\u010dkog dru\u0161tva. To nije vi\u0161e subjekt ljudskih prava, gdje pretpostavljamo da je subjekt kao takav izvan nekih determinanti spola i novca i da ga treba za\u0161tititi. Zbog toga insistiram da se oko pitanja izbora otvori dru\u0161tvena konotacija. Kritiziram tu dominantnu individualisti\u010dku teoriju izbora, kao i izbor na individualnoj razini koji smatramo racionalnim aktom.<\/p>\n

\u010cini se da nedostaje vi\u0161e javne kritike oko pitanja izbora. Na koncu ispada da nam vi\u0161e ne trebaju moderni tirani, jer nas je kapitalizam sam po sebi doveo u situaciju da \u017eivimo u iluziji?<\/em><\/p>\n

Doveo nas je u situaciju da smo uvijek kriti\u010dni prema sebi. Mi smo autokrati sami sebi. Pogledajmo \u017eene, one su same sebi najve\u0107i tirani. Toliko smo internalizirali ideju da imamo potpunu vlast nad svojim tijelom, izgledom, \u017eivotom, djecom. Neka \u017eena srednjih godina, majka, ne samo da radi \u010ditav dan na poslu, nego je, kada do\u0111e ku\u0107i, puna krivnje \u0161to jo\u0161 nije radila na sebi, ku\u0107i, djetetu\u2026 S druge strane, mo\u017ee\u0161 privatno biti kriti\u010dan koliko ho\u0107e\u0161, ali dok nisi javno kriti\u010dan \u2013 malo \u0161to se mijenja. Isto mi se \u010dini i oko ideologije izbora: mi smo privatno kriti\u010dni ili barem sumnjamo u tu ideologiju, ali jako je malo javne kritike. Evo vam jo\u0161 jedan primjer: imate ideologiju da seks treba biti ne\u0161to fantasti\u010dno, dok je u stvarnim \u017eivotima seks ne\u0161to prili\u010dno obi\u010dno, dakle ni\u0161ta sli\u010dno onome o \u010demu mo\u017eete \u010ditati u \u010dasopisima poput \u201cCosmopolitana\u201d. A kada se javno ne suprotstavljamo takvoj ideologiji, ona ima puno ve\u0107u snagu nego \u0161to bi je ina\u010de imala.<\/p>\n

Strast za neznanjem<\/strong><\/p>\n

Referirate se i na nuklearnu katastrofu u Fukushimi: ka\u017eete da mnogi mladi i obrazovani Japanci, iako svjesni problema, ignoriraju posljedice katastrofe i kupuju ozra\u010deno povr\u0107e i vo\u0107e. Nazivate ih subjektima ignorancije, pozivaju\u0107i se na poznatu maksimu francuskog psihoanaliti\u010dara Jacquesa Lacana koji je rekao da danas ne prevladava strast za znanjem, nego strast za neznanjem. Mo\u017eete li to objasniti?<\/em><\/p>\n

To \u0161to se dogodilo u Fukushimi, doga\u0111a se svima nama. Pogledamo li ovda\u0161nje kapitalisti\u010dko dru\u0161tvo, vidimo da je strast za neznanjem svugdje prisutna. Kada ljudi zapadnu u jako te\u0161ku situaciju, u ignoranciji prona\u0111u neko rje\u0161enje. Iz Fukushime se mnogi ljudi nemaju kamo odseliti, pri \u010demu ih vlada jako lo\u0161e informira. A kako se ne mogu odseliti, ignorancija je jedini na\u010din da ondje pre\u017eive. Usporedila bih to s konfliktom traumati\u010dnim poput rata; u po\u010detku imate veliku tjeskobu, a potom va\u0161i mehanizmi pre\u017eivljavanja ignoriraju mogu\u0107nost da svaki moment mo\u017eete izgubiti \u017eivot. To su mehanizmi samoodr\u017eanja, koji uvijek funkcioniraju s nekom dozom ignorancije. U medicini imamo primjere da neki jako bolesni ljudi po\u017eive dulje uz neku dozu ignorancije. Paradoksalno je da u nekim slu\u010dajevima to mo\u017ee vi\u0161e koristiti subjektu, ali to je uvijek jako individualno.<\/p>\n

Imamo li stoga opravdanje za to \u0161to se ne bunimo vi\u0161e i \u017ee\u0161\u0107e radi nepravedne raspodjele bogatstva? Za\u0161to se, primjerice, s ve\u0107im entuzijazmom ne podr\u017eavaju vi\u0161i porezi za bogate?<\/em><\/p>\n

Rije\u010d je opet o paradoksu, pri \u010demu je upravo ideologija izbora bila klju\u010dna. Ljudi su usvojili ideju da svatko mo\u017ee uspjeti. Logika da \u0107e se otvoriti neka mogu\u0107nost implicira da sada rade stvari protiv svog dobra. Ignorancija najbolje omogu\u0107uje kapitalizmu da funkcionira. Primjerice, u jakoj smo ekonomskoj krizi ve\u0107 godinama, ali ni\u0161ta se nije promijenilo \u2013 ignorancija je u najvi\u0161im e\u0161alonima dru\u0161tva, jo\u0161 imamo taj kazino financijski kapital i potpuno kriminalno pona\u0161anje.<\/p>\n

Vodi li tiranija izbora nu\u017eno u nasilje, ako iz nje proizlaze tjeskoba, nervoza i frustracije?<\/em><\/p>\n

Kapitalizam je uspio u tome da ljude ispuni samoagresijom, autodestrukcijom, a tu su i anoreksija, alkoholizam, droge i druga nasilja prema sebi. Tako kapitalizam funkcionira. Lacan je kazao da kapitalizam ide sve br\u017ee i br\u017ee, \u0161to zna\u010di da ne samo da sve vi\u0161e radimo i da smo postali hiperaktivni u svemu, nego i da brzo tro\u0161imo novac, za \u0161to izdvajamo previ\u0161e vremena, kao i na odr\u017eavanje svoga tijela, te na nekoj to\u010dki po\u010dinjemo pro\u017edirati sami sebe. Ideologija maskira tu autodestrukciju i prikazuje je kao neki izbor i podru\u010dje mogu\u0107nosti, promjene i sli\u010dno. Toliko je jaka diskrepancija kada je \u010dovjek uvjetovan nekim re\u017eimom koji ga uni\u0161tava, pa po\u010dne uni\u0161tavati samoga sebe i jo\u0161 vjeruje u iluziju o mogu\u0107nosti promjene, idealne budu\u0107nosti i ideologije da svatko mo\u017ee ne\u0161to uraditi i iza\u0107i iz tih okova.<\/p>\n

Kako se osloboditi tih okova?<\/em><\/p>\n

Pojedinac bi, ako je to mogu\u0107e, trebao nekako istupiti izvan sebe, pogledati ideologiju koja ga u tom smjeru gura i re\u0107i da su izbori koje je uradio ne\u0161to \u0161to se ne mo\u017ee uvijek kontrolirati, da je on produkt toga i da je u tome uvijek neki gubitak. Mi smo subjekti nesvjesnoga, ne znamo uvijek racionalno \u0161to nas sili u jednom ili drugom smjeru, i najvi\u0161e \u0161to mo\u017eemo uraditi jest da izbor ne uzmemo suvi\u0161e ozbiljno. Potrebno je napraviti malu distancu od sebe i malo vi\u0161e gledati dru\u0161tvo kao strukturu u kojoj smo se na\u0161li.<\/p>\n

Europa izlazi iz Europe<\/strong><\/p>\n

Slavoj \u017di\u017eek, i ne samo on, najavio je skora\u0161nji kraj kapitalizma. Koliko je to realno o\u010dekivati?<\/em><\/p>\n

Mislim da se kapitalizam nalazi u permanentnoj krizi i da mu se ne pi\u0161e dobro, iako \u0107e se najvjerojatnije na razne na\u010dine poku\u0161ati odr\u017eati na \u017eivotu. Osim velike podjele na bogate i siroma\u0161ne, imamo sve vi\u0161e zadu\u017eenih, koji su toliko u kreditima da ne mogu funkcionirati kao potro\u0161a\u010di, \u0161to zna\u010di da je kapitalizam do\u0161ao do to\u010dke da sve manje treba ljude koji ne\u0161to proizvode, ali je i sve manje onih koji mogu ne\u0161to kupiti. Imamo svega previ\u0161e u razvijenom dru\u0161tvu gadgeta i drugih obi\u010dnih produkata, a kapitalizam poku\u0161ava na\u0107i na\u010din kako bi i najsiroma\u0161niji slojevi dobili novac da ga i dalje mogu podupirati. Primjerice, u Brazilu je velik uspjeh do\u017eivio program \u201cBolsa Familia\u201d, socijalni program vlade s logikom da najsiroma\u0161niji dobiju dodatni novac, \u0161to omogu\u0107uje potro\u0161a\u010dkom dru\u0161tvu da se dalje razvija.<\/p>\n

Mo\u017ee li u kasnom kapitalizmu ljevica otvoriti neke nove kanale identifikacije?<\/em><\/p>\n

Osnovno je pitanje gdje je ljevica: puno je tzv. lijevih politi\u010dkih opcija prebrzo prihvatilo neki neoliberalni model kapitalizma. Tek su nova gibanja, poput pokreta Occupy, po\u010dela otvarati nova vrata za neku novu lijevu opciju. Mislim da je problem ljevice kako na\u0107i punktove identifikacije, kojima bi kod ljudi probudila emocije. Desne su opcije puno bolje u provociranju emocija, zato su teme oko homoseksualnosti, abortusa, kraja \u017eivota, \u017eena i seksualnosti dominantne u njihovu diskursu. U Sloveniji smo izgubili na va\u017enom referendumu oko pitanja obiteljskoga prava, oko kompleksa zakona koji bi puno pomogao ljudima da bolje reguliraju neke obiteljske stvari. U paketu tog prijedloga postojala je i mogu\u0107nost da homoseksualci posvoje djecu i upravo je to bio punkt oko kojeg su se crkva i desnica tako anga\u017eirale i manipulirale da je \u010ditav zakon propao. Neke su emocije, dakle, bile potpaljene, ali stvar je ipak ostala prekrivena maglom.<\/p>\n

Koliko su bitni protesti i pokreti kojima svjedo\u010dimo u Europi, pa i u Hrvatskoj, unato\u010d tome \u0161to su nacionalizam i konzervatizam jo\u0161 postojani na Balkanu?<\/em><\/p>\n

Ti su pokreti klju\u010dni, jer ne otvaraju samo pitanje Europe, nego i pitanje kapitalizma kao takvog. Stoga mislim da \u0107e iz njih izrasti ne\u0161to vi\u0161e. U Americi su pokreti Occupy jako puno u\u010dinili, jer su sprije\u010dili da najsiroma\u0161nijim gra\u0111anima banke uzmu ku\u0107e. To su mo\u017eda mali pokreti, ali otvaraju vrata novima i mislim da \u0107e u Europi oko njih nastati nove debate.<\/p>\n

Kako vidite proces balkanizacije unutar Europske unije i istodobnu europeizaciju Balkana, iako u dubokoj krizi i pod kriti\u010dkim preispitivanjem?<\/em><\/p>\n

Pitanje je gdje je danas Balkan, tko jo\u0161 sebe do\u017eivljava Balkanom ili samo druge do\u017eivljavamo kao Balkan. Mo\u017eda sve ide u neku mediteranizaciju, dr\u017eave koje, prema njema\u010dkom modelu, previ\u0161e u\u017eivaju, tro\u0161e i premalo rade. Bojim se da Europi ne\u0107e biti lako odr\u017eati koheziju i to zbog birokratskih struktura, uskog gledanja na ekonomiju i neke bezvezne dirigirane financijske paktove. Strah me je da se ne otvore vrata za neko novo fa\u0161isti\u010dko dru\u0161tvo, jer se neki konflikti ve\u0107 formuliraju onako kako se to doga\u0111alo tridesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a, a nema puno refleksije oko toga. Svaki narod gleda na drugi kao na nekog tko dovoljno ne radi i puno tro\u0161i, a tu je i odnos prema islamu i imigrantima. Nije samo pitanje ho\u0107e li Gr\u010dka iza\u0107i iz eurozone, puno je va\u017enije ho\u0107e li u budu\u0107nosti iza\u0107i velika sila poput Njema\u010dke. Eto, Hrvatska ulazi u Europu, a Europa izlazi iz Europe.<\/p>\n

Drago mi je zbog izbora za \u017eenu godine<\/strong><\/p>\n

Lani ste u \u010dasopisu \u010diji je izdava\u010d medijska ku\u0107a Delo progla\u0161eni \u017eenom godine u Sloveniji. Koliko vam to zna\u010di i kakav je polo\u017eaj \u017eena u Sloveniji danas?<\/em><\/p>\n

Vlada je zatvorila ured za jednakost spolova, imamo samo jednu ministricu i tek ne\u0161to vi\u0161e \u017eena u parlamentu. Ne mogu kazati da smo u fazi gdje bi se jednakost spolova izjedna\u010dila s ozbiljnom \u017eeljom da se ne\u0161to pomakne. To \u0161to sam kao teoreti\u010darka bila progla\u0161ena \u017eenom godine svojevrstan je paradoks, zbog kojeg mi je drago. Prikazuju li neki \u010dasopisi i one \u017eene koje nisu samo pjeva\u010dice i modeli, otvaraju pozitivnu identifikaciju \u017eena. Osim toga, time sam dobila neku \u0161iru platformu i ve\u0107u mogu\u0107nost komunikacije.<\/p>\n

Novossti<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pogledamo li ovda\u0161nje kapitalisti\u010dko dru\u0161tvo, vidimo da je strast za neznanjem svugdje prisutna, ka\u017ee Renata Salecl, slovena\u010dka sociolo\u0161kinja, filozofkinja, teoreti\u010darka psihoanalize…<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-84954","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/84954","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=84954"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/84954\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=84954"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=84954"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=84954"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}