{"id":82830,"date":"2012-05-03T16:20:57","date_gmt":"2012-05-03T14:20:57","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=82830"},"modified":"2012-05-03T16:20:57","modified_gmt":"2012-05-03T14:20:57","slug":"cetiri-zapovijesti-slobodnog-novinara","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2012\/05\/03\/cetiri-zapovijesti-slobodnog-novinara\/","title":{"rendered":"\u010cetiri zapovijesti slobodnog novinara"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Albert Camus<\/p>\n

Te\u0161ko je danas spominjati slobodu \u0161tampe a da vas ne optu\u017ee za neumjerenost ili da ste Mata Hari ili da vas ne uvjeravaju kako ste Staljinov ro\u0111ak. Me\u0111utim ta je sloboda jedno od lica uop\u0161te i treba razumjeti na\u0161u ustrajnost u njenoj odbrani ako priznamo da ne postoji nijedan drugi na\u010din da se zaista pobijedi u ratu.<\/p>\n

Naravno, svaka sloboda ima svoje granice. Jo\u0161 bi ih samo trebalo slobodno prepoznati. Uostalom, o preprekama koje danas stoje pred slobodom mi\u0161ljenja, rekli smo sve \u0161to smo mogli re\u0107i i govorit \u0107emo jo\u0161, sve \u0161to budemo mogli, do zasi\u0107enja. Naprimjer, nikad se ne\u0107emo prestati \u010duditi kako je, jednom kad je na\u010delo cenzure nametnuto, preno\u0161enje tekstova objavljenih u Francuskoj koje su tamo\u0161nji cenzori odobrili zabranjeno u Le Soir Reublicain\u00a0 (dnevna novina koja je objavljivana u Al\u017eiru , \u010diji su urednici bili Albert Camus i Pascal Pia). \u010cinjenica da u tom pogledu jedan list zavisi od raspolo\u017eenja ili kompetencije jednog \u010dovjeka ukazuje bolje nego bilo \u0161ta na stepen neosvije\u0161tenosti u kojem smo se danas na\u0161li.<\/p>\n

Jedno od dobrih pravila filozofije dostojne da je tako nazivamo, jest nikad se ne rasipati u suvi\u0161nim jadikovkama pred stanjem stvari koja se vi\u0161e ne mo\u017ee izbje\u0107i. U Francuskoj danas vi\u0161e nije pitanje kako sa\u010duvati slobodu \u0161tampe, nego kako u tome novinar, pred ukidanjem tih sloboda, mo\u017ee ostati slobodan. Problem se ne odnosi vi\u0161e na kolektiv. On se ti\u010de pojedinca. A upravo bismo ovdje htjeli odrediti uslove i metode preko kojih se sloboda mo\u017ee i usred rata i njegovog su\u017eanjstva, ne samo sa\u010duvati nego i izraziti.<\/p>\n

Postoje \u010detiri te metode: Lucidnost, odbijanje, ironija i ustrajnost.<\/p>\n

Lucidnost pretpostavlja otpor zanosima mr\u017enje i kultu fatalnosti. Prema na\u0161em iskustvu svijeta, sigurno je da se sve mo\u017ee izbje\u0107i. Sam rat, koji je ljudski fenomen, mo\u0107e se u svakom trenutku izbje\u0107i ili zaustaviti ljudskim sredstvima. Dovoljno je poznavati istoriju evropske politike posljednjih godina da bismo bili sigurni da rat, kakav god on bio, ima jasne uzorke. Taj bistri pogled na stvari isklju\u010duje slijepu mr\u017enju i bezna\u0111e ostavljeno bez nadzora.<\/p>\n

U 1939. slobodni novinar ne o\u010dajava i bori se za ono \u0161to vjeruje da je istinito kao da njegovo djelovanje mo\u017ee uticati na tok doga\u0111aja. Ne objavljuje ni\u0161ta \u0161to bi moglo potaknuti na mr\u017enju ili izazvati o\u010daj. Sve je to u njegovoj mo\u0107i. Pred nadiru\u0107om plimom gluposti, nu\u017eno je isto tako suprostaviti nekoliko odbijanja. Sve prisile ovog svijeta ne mogu nagnati imalo \u010destit duh da prihvati nepo\u0161tenje. Dakle, a i prema onome koliko poznajemo mehanizam kru\u017eenja informacija, lako se mo\u017eemo uvjeriti u autenti\u010dnost neke vijesti.<\/p>\n

Upravo tome slobodni novinar mora pru\u017eiti svu svoju pa\u017enju. Jer, ako ne mo\u017ee re\u0107i sve ono \u0161to misli, mo\u017ee ne re\u0107i ono \u0161to ne misli ili \u0161to smatra da je pogre\u0161no. Prema tome jedan list se mjeri, kako prema onome \u0161to ka\u017ee, tako i prema onome \u0161to ne ka\u017ee. Ta potpuno negativna sloboda bez daljnjeg je najva\u017enija od svih, ako je znamo odr\u017eati. Jer ona priprema dolazak prave slobode. Prema tome, nezavisni list objelodanjuje porijeklo svojih informacija, poma\u017ee \u010ditateljima u njihovoj procjeni, odbija propagandu, ukida uvrede, prikriva uniformisanost informacija komentarima, te, ukratko, slu\u017ei istini u ljudskoj mjeri svojih snaga. Ta mjera, koliko god da je relativna, dopu\u0161ta mu barem da odbije ono na \u0161to ga nijedna sila na svijetu ne bi mogla prisiliti: slu\u017eiti la\u017ei.<\/p>\n

Sti\u017eemo tako do ironije. Mo\u017eemo na\u010delno pretpostaviti da je duh koji ima naklonosti i sredstva za nametanje prisila neprobojan na ironiju. Ne vidimo ba\u0161 da bi se Hitler, da se poslu\u017eimo samo jednim od brojnih primjera, slu\u017eio sokratovskom ironijom. Jednako je istina, dakle, da je ironija jedinstveno oru\u017eje protiv mo\u0107nika. Ona upotpunjuje odbijanje utoliko \u0161to dozvoljava ne da bi se odbacilo ono \u0161to je la\u017eno, ve\u0107 da bi se \u010desto govorilo ono \u0161to je istinito. U 1939. slobodni novinar ne gaji previ\u0161e iluzija o pameti onih koji ga ugnjetavaju. Pesimist je \u0161to se ti\u010de \u010dovjeka. Istina, izre\u010dena dogmatskim tonom, cenzurira se devet od deset puta. Ista ta istina, izre\u010dena u \u0161ali, cenzurira se tek pet od deset puta.<\/p>\n

Taj raspored poprili\u010dno ta\u010dno predstavlja sposobnosti \u010dovjekove inteligencije. Obja\u0161njava za\u0161to francuski listovi poput Le Merlea ili Le Canard enchainea ( francuski satiri\u010dni listovi) mogu redovno objavljivati hrabre \u010dlanke kakve poznajemo. U 1939. slobodni novinar je, dakle, nu\u017eno ironi\u010dan, iako nerijetko protiv svoje volje. Ali istina i sloboda su zahtjevne \u201ekonkubine\u201cbudu\u0107i da imaju malo ljubavnika. Nakon, \u0161to smo ukratko opisali to stanje duha, jasno je da se ono ne mo\u017ee uspje\u0161no odr\u017eati bez minimalne doze ustrajnosti.<\/p>\n

Niz prepreka stoji na putu slobodi izra\u017eavanja. Ali nisu najo\u0161trije prepreke te koje bi mogle obeshrabriti duh. Jer prijetnje, obustave i gonjenja uglavnom u Francuskoj dovode do suprotnog efekta od onog koji se htio. Ali treba priznati da postoje obeshrabruju\u0107e prepreke: Postojanost u gluposti, ustrojena mlitavost, agresivna ograni\u010denost, da spomenemo samo neke. Tu se nalazi velika prepreka koju treba savladati. Ustrajnost je u ovom slu\u010daju kardinalna vrlina. Kroz zanimljiv, ali i o\u010digledan paradoks, stavlja se u slu\u017ebu objektivnosti i tolerancije.<\/p>\n

To je, dakle, sklop pravila za o\u010duvanje slobode sve do sr\u017ei ropstva. A poslije?, re\u0107i \u0107ete. Poslije? Ne \u017eurimo previ\u0161e. Kada bi samo svaki Francuz htio u svom okru\u017eenju zadr\u017eati ono \u0161to smatra istinitim i pravednim, kada bi svojim malim udjelom htio pomo\u0107i u odr\u017eavanju slobode, kada bi se odbio prepustiti i htio istaknuti vlastitu volju, tad i tek tad bismo dobili ovaj rat, u punom smislu te rije\u010di.<\/p>\n

Da, slobodni duh ovog vijeka \u010desto pribjegava ironiji protiv svoje volje. Ali kako prona\u0107i bilo \u0161ta \u0161aljivo u ovom razdra\u017eenom svijetu? Vrlina \u010dovjeka jest da se odr\u017ei pred svim \u0161to ga pori\u010de. Niko ne \u017eeli za dvadeset pet godina ponovo zapo\u010deti dvostruko iskustvo iz 1914. i 1939. Treba dakle poku\u0161ati s potpuno novim metodama pravde i velikodu\u0161nosti. Ali one se iskazuju samo u ve\u0107 slobodnim srcima i u jo\u0161 pronicljivom duhu. Oblikovati ta srca i taj duh , ili ih mo\u017eda samo probuditi, zadatak je istovremeno skroman i preuzetan koji zapada svakog nezavisnog \u010dovjeka. Treba ga se dr\u017eati i ne gledati vi\u0161e naprijed. Istorija \u0107e ove napore uva\u017eiti, a mo\u017eda i ne\u0107e. Ali, oni su u\u010dinjeni.<\/p>\n

6yka.com<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

U 1939. slobodni novinar ne o\u010dajava i bori se za ono \u0161to vjeruje da je istinito kao da njegovo djelovanje mo\u017ee uticati na tok doga\u0111aja. Ne objavljuje ni\u0161ta \u0161to bi moglo potaknuti na mr\u017enju ili izazvati o\u010daj. Sve je to u njegovoj mo\u0107i.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-82830","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/82830","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=82830"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/82830\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=82830"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=82830"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=82830"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}