{"id":71556,"date":"2011-12-30T10:02:02","date_gmt":"2011-12-30T09:02:02","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=71556"},"modified":"2011-12-30T10:02:02","modified_gmt":"2011-12-30T09:02:02","slug":"zena-je-u-popularnoj-kulturi-redovito-objekt-a-muskarac-je-junak","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2011\/12\/30\/zena-je-u-popularnoj-kulturi-redovito-objekt-a-muskarac-je-junak\/","title":{"rendered":"\u017dena je u popularnoj kulturi redovito objekt, a mu\u0161karac je junak!"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>U dru\u0161tvu u kojemu je inertnost standard, mlada Lana Pukani\u0107<\/strong> poku\u0161ala je jedan od svojih brojnih identiteta (“ja sam feministkinja”) promovirati svojim diplomskim radom “Cur(k)e II \u2013 pregovaranje s kulturom” i na svojevrstan na\u010din natjerati druge djevojke na razmi\u0161ljanje o kulturi u kojoj \u017eive, ali i ukazati kako su adolescentice gotovo pa zanemarena demografska skupina iz perspektive samih \u017eenskih studija. Tim je vrlo zanimljivim radom osvojila prvu nagradu Centra za \u017eenske studije za najbolji studentski rad na temu \u017eena, odnosno rodne problematike.<\/p>\n

Svoj rad opisuje\u0161 kao tekst nastao iz svijesti obojane feminizmom. Od trinaeste se godine izja\u0161njava\u0161 kao feministkinja, iako priznaje\u0161 da je za tebe ta rije\u010d do danas jako promijenila svoje konotacije. Otkud zanimanje za feminizam jo\u0161 u tinejd\u017eerskim danima jer su tvoje ankete u trima zagreba\u010dkim srednjim \u0161kolama pokazale kako dana\u0161anje tinejd\u017eerice ili uop\u0107e nisu \u010dule za taj termin ili jako malo znaju o njemu.<\/p>\n

Uvijek sam mislila da je to samo od sebe do\u0161lo jer nitko oko mene nije govorio o tome, ali ba\u0161 sam u zadnje vrijeme razmi\u0161ljala koliko puno veze ima s obitelji, odgojem, okru\u017eenjem, liberalnim stavovima. Uvijek mi se \u010dinilo da neke stvari nisu fer i onda su se stvari nekako po\u010dele artikulirati nakon \u0161to sam kao trinaestogodi\u0161njakinja tamo u Vodnikovoj vidjela grafite “Ne zna\u010di ne! Ja imam pravo odbiti” i “Ne \u017eelim provesti svoj \u017eivot peru\u0107i tvoje prljave ga\u0107e” pa sam kasnije nai\u0161la na tekst o tim grafitima i skupini Luna koja ih je napravila, i na njihov manifest. Nakon toga je krenulo \u010ditanje na tu temu, kupovala sam feministi\u010dki \u010dasopis Kruh i ru\u017ee i jednostavno mi se \u010dinilo bitnim time baviti.<\/p>\n

Tvoj se rad bavi adolescenticama i kulturom te na\u010dinom na koji se izgra\u0111uju djevoja\u010dki identitet i stereotipi pod utjecajem popularne kulture.<\/em><\/strong><\/p>\n

Prvi dio mog rada bavi se patrijarhatom, jer u takvoj kulturi \u017eivimo, i njegovom konstrukcijom djevojke. Na svakom koraku – preko reklama, billboarda, medija \u2013 svima nam se name\u0107u ideje toga \u0161to djevojka mora biti. Tu analiziram stereotipe o djevoja\u0161tvu i njihovo odr\u017eavanje putem stereotipnih slika djevojke koje se perpetuiraju. U drugom dijelu bavim se stvarnim djevojkama i njihovim aktivnostima. Htjela sam pokazati kako se djevojke bore s tim modelima djevoja\u0161tva i kako im se, naj\u010de\u0161\u0107e, predaju i pona\u0161aju onako kako se od njih o\u010dekuje, ali i kako im se opiru. Za to mi je va\u017ena bila anketa koje sam provela u trima zagreba\u010dkim srednjim \u0161kolama. A u tre\u0107em se dijelu bavim modom i ljepotom na primjeru blogerice Tavi Gevinson.<\/p>\n

Nagla\u0161ava\u0161 kako su adolescentice marginalizirana skupina, \u010dak i u okviru feministi\u010dke teorije.<\/em><\/strong><\/p>\n

Zanimljivo je kako feminizam, koji se kao politika bavi svim \u017eenama i omogu\u0107avanjem kanala za artikulaciju njihovih glasova i prava, zanemaruje curu i uvijek ju koristi kao nekakav antipod zrele \u017eene. “Cura” je prijelazno, kratkotrajno razdoblje i zato je, kao, nebitno. Jako se \u010desto tinejd\u017eerstvo predstavlja kao \u017eivotna faza koje se sje\u0107amo sa sramom ili koje bismo se trebali sramiti, a \u010dinjenica je i da \u0107e\u0161 nekoga koga \u017eeli\u0161 omalova\u017eiti ili za koga \u017eeli\u0161 re\u0107i da se pona\u0161a blesavo uvijek usporediti s tinejd\u017eerkom. Me\u0111utim, ja smatram da je to, dijelom ba\u0161 zato, vrlo bitno i zanimljivo razdoblje i tema.<\/p>\n

Koja je uloga zagrade u rije\u010di “cur(k)e”?<\/em><\/strong><\/p>\n

S jedne strane, rije\u010d “curke” mi je izraz bliskosti me\u0111u curama, i kad se cure me\u0111usobno zovu “curke” nagla\u0161ava se \u017eenska prisnost. A s druge strane, postoji i to ru\u017eno zna\u010denje, kad za djevojku ka\u017eete da je “curka” i mislite na to da je tipi\u010dna, stereotipna i obi\u010dna. Kada sam prije pet-\u0161est godina smislila to kao naslov, zagrade su za mene bile izraz distanciranosti od tinejd\u017eerskog mentaliteta, \u0161to mi se danas \u010dini totalno blesavo jer sam tada imala devetnaest godina i jako sam naivno vjerovala da vi\u0161e ne spadam u tu skupinu. Nejasna je ta granica zavr\u0161etka adolescencije, danas se cure mojih godina bave skoro istim problemima kao tinejd\u017eerke.<\/p>\n

Zanimljiva je \u010dinjenica kako postoje \u010dasopisi za tinejd\u017eerice kao \u0161to su Teen i OK!, ali za de\u010dke tinejd\u017eere ne postoji ni jedan. Djevojkama je potreban svojevrstan priru\u010dnik za \u017eivot kako bi znale kako se pona\u0161ati i ispunjavati \u0161to se od njih o\u010dekuje, ali de\u010dkima to nije potrebno jer \u0107e se oni znati sna\u0107i.<\/em><\/strong><\/p>\n

\u010casopisi za mu\u0161karce zabavni su i le\u017eerni, dok se u \u017eenskim \u010dasopisima, bez obzira na dob ciljane skupine, uvijek agresivno nagla\u0161ava prostor za samopobolj\u0161anje – kako (p)ostati mr\u0161ava, kako super izgledati, kako biti uspje\u0161na na poslu, kako biti u dobrim odnosima s prijateljicama, kako zadovoljiti svog mu\u0161karca ili zadr\u017eati svog de\u010dka. Iz \u010dega proizlazi da curu ili \u017eenu treba stalno savjetovati, stalno joj pomagati, ali mu\u0161karac jednostavno \u017eivi i kako god napravi – dobro je. O\u010dito je da je to podru\u010dje me\u0111uljudskih odnosa i dalje rezervirano za \u017eene, samo se \u017eene njime trebaju baviti pod normalno, ali zato \u0107e se u diskursima koji su vezani za mo\u0107 uvijek oslovljavati mu\u0161karca. Razli\u010dit tretman dobro se vidi i u reklamama, posebno za higijenske proizvode. U onima koje su namijenjene \u017eenama redovito je prisutna retorika upozoravanja, opreza, zastra\u0161ivanja, a reklame za mu\u0161karce jednostavno su opu\u0161tene ili smije\u0161ne.<\/p>\n

I to sve dovodi do toga da je mu\u0161karcima uvijek izlika za pogre\u0161ku izjava “ja sam takav”, a \u017eene to ne\u0107e re\u0107i jer se uvijek trude pobolj\u0161ati i korigirati svoju osobnost i pona\u0161anje.<\/em><\/strong><\/p>\n

\u017dene to ne\u0107e re\u0107i. Tu se radi o kulturi mazohizma, o odgajanju u jednom duhu u kojem joj je stalno na pameti korigiranje svog pona\u0161anja. Neprestano preispituje sebe, neprestano sumnja u sebe i okrivljava sebe, jer ju kultura na svoj sadisti\u010dki na\u010din stalno upu\u0107uje na pobolj\u0161avanje. Posljedica je sustavno ubijanje samopouzdanja i samopo\u0161tovanja djevojaka. Naravno, i de\u010dki su \u017ertve sustava, na drugi na\u010din. Cure se odgaja da svoje samopozdanje crpe iz odnosa s drugima i da njihova vrijednost ovisi o tu\u0111oj procjeni, a mu\u0161karce se odgaja da na silu budu neovisni, normativna je mu\u0161kost agresivna, asertivna, samopouzdana, i tako dalje.<\/p>\n

Biolo\u0161ka razlika izme\u0111u spolova neosporna je, ali nas dru\u0161tvo i kultura u\u010de rodnim razlikama. Citirala si Cordeliu Fine koja je odli\u010dno zaklju\u010dila da: “na\u0161i umovi, dru\u0161tvo i neuroseksizam zajedno stvaraju rod. On nije fiksan i neslomljiv; savitljiv je, fleksibilan, promjenjiv.”<\/em><\/strong><\/p>\n

Primjer koji ilustrira dosta toga dolazi iz pri\u010de jednih roditelja koji su svoje dijete odgajali u gender-neutral duhu, tako da ne postoje boje ili igra\u010dke koje ozna\u010davaju ili su svojstvene jednom spolu. Taj je de\u010dko odrastao svjestan \u010dinjenice da je mu\u0161ko samo zbog vidljive biolo\u0161ke razlike i to je bila jedina bitna razlika, vjerovao je da mu\u0161karci i \u017eene mogu raditi iste stvari i da su po svemu drugome jednaki, i bilo mu je sasvim normalno da nosi rozu \u0161pangicu za kosu na glavi. U jednoj ga je situaciji drugi de\u010dko uvjeravao da je curica jer nosi \u0161pangu na glavi, a to nose samo curice, a ovaj mu je odgovarao da je de\u010dko jer ima mu\u0161ki spolni organ. Na kraju je i skinuo ga\u0107e da to doka\u017ee, a taj mu je de\u010dko rekao “Ti nema\u0161 pojma, svi imaju pi\u0161u, ali samo curice nose \u0161pange”. To mi je super. A preispitivanje znanstvenih tvrdnji o neurolo\u0161kim razlikama izme\u0111u spolova \u010dini mi se u\u017easno va\u017enim, i svima \u017eivima preporu\u010dujem tu knjigu Cordelije Fine.<\/p>\n

Bullying od strane cura prema drugim curama sve je u\u010destalija pojava. U svom radu si se osvrnula na Lyn Mikel Brown koja tvrdi kako je “u seksisti\u010dkoj klimi djevojkama jednostavno lak\u0161e i sigurnije te, naposljetku, profitabilnije iskaliti svoje strahove, brige i ljutnju na drugim djevojkama nego na de\u010dkima ili kulturi koja poni\u017eava, idealizira ili erotizira kvalitete povezane sa \u017eensko\u0161\u0107u”.<\/em><\/strong><\/p>\n

Mislim da se lak\u0161e iskaliti na drugoj curi. Curama je neisplativo napadati figure mo\u0107i, a u patrijarhatu mo\u0107 predstavlja mu\u0161ki spol. A i nisu svjesne tih seksisti\u010dkih mehanizama. Kad ti se ne\u0161to predstavlja kao normalno i prirodno, te\u0161ko je shvatiti da je izmi\u0161ljeno. Recimo, “\u017eenski jal” nije ne\u0161to prirodno, nego ne\u0161to \u0161to se uzgaja. Kad se cure stalno upu\u0107uje na to da budu mazohistkinje, da se stalno ka\u017enjavaju, preispituju jesu li dovoljlno dobre, fizi\u010dki i psihi\u010dki, i uvijek se uspore\u0111uju s nekom drugom koja predstavlja ono \u0161to bi \u017eena trebala biti, naravno da se stvara frustracija, i naravno da je usmjerena na druge cure, jer su joj one konkurencija.Tako su postavljene stvari. Ali Brown lijepo pi\u0161e da je \u017eena je \u017eeni istovremeno konkurentica, ali i iskrena saveznica koja zna kroz \u0161to to\u010dno prolazi, i nagla\u0161ava vrijednost \u017eenskih prijateljstava. Agresija me\u0111u curama nije tako jednostavna i nisam se time detaljno bavila. U\u00a0 slu\u010daju kojim se bavim, cure na Ribnjaku su se tukle i gurale jedna drugu u fontanu jer su se mla\u0111e cure usudile tamo do\u0107i i biti pijane i glasne, \u0161to je smetalo starijima. Jer nisu pokazale respekt. Ali ja mislim da su svojom glasno\u0107om pokazale preveliko samopouzdanje. A cure se osje\u0107aju ugro\u017eeno od samopouzdanih cura, o \u010demu pi\u0161e i Rachel Simmons.<\/p>\n

Ipak, postoje i pozitivni primjeri poticanja \u017eenske kreativnosti, \u017eenskog dru\u017eenja. U nekim primjerima koje si navela u radu, sitnice poput fotografije ili pjesme promijenile su nekim \u017eenama \u017eivot.<\/em><\/strong><\/p>\n

Slala sam mailove nekim curama u kojima sam ispitivala jesu li nai\u0161le na neku sliku neke \u017eene ili \u017eenske aktivnosti koja je utjecala na njihov \u017eivot i dobila sam dosta zanimljivih odgovora. \u017dena je u popularnoj kulturi redovito objekt, a mu\u0161karac je junak. Skoro uvijek mora\u0161 i\u0107i u nekakvu alternativnu kulturu, a ne u mainstream da bi na\u0161ao te pri\u010de u kojima su \u017eene (nestereotipne) junakinje i te trenutke koji te mogu inspirirati. Te sitnice stvarno mogu nekome nevjerojatno utjecati na \u017eivot, kao \u0161to primjeri u radu pokazuju. Recimo, ja se sje\u0107am da sam s negdje trinaest \u010ditala pjesmu Sylvije Plath “Mirror”, koja uop\u0107e nema veze s feminizmom, ali ta autenti\u010dnost \u017eenskog glasa sna\u017eno je utjecala na mene. Moj zaklju\u010dak je ba\u0161 to da je sve va\u017eno, da su sve sitnice bitne, i te koje nas inspiriraju na neki oblik otpora, ali i one koje smo skloni odbaciti kao nebitne, poput reklama, a koje su i \u0161tetne i opasne,\u00a0 i da se o svemu tome treba razmi\u0161ljati i raspravljati.<\/p>\n

I za kraj, problemati\u010dnost roza boje. Tinejd\u017eerska modna blogerica Tavi Gevinsom objavila je jednu sliku u kojoj je cijela u roza boji i te\u0161ko je doku\u010diti radi li se samo o ironiji ili u\u017eiva li ona zaista u tom izdanju?<\/em><\/strong><\/p>\n

To je stvarno zanimljiva tema. Imamo girlie feminizam koji po\u010detkom dvijetisu\u0107itih poziva na to da \u017eene ne bi trebale odbaciti \u0161tikle, \u0161minku i ostale simbole podre\u0111enosti koje neki feminizmi tra\u017ee da se odbace. Prema girlie feminizmu, \u017eene trebaju prigrliti svoju \u017eenskost i \u017eenstvenost, cure ne treba instruirati nego ih pustiti da vole to \u0161to vole, dakle barbike, rozu boju i sli\u010dno. Ali problem je \u0161to one to i nisu izabrale voljeti, odmalena su zatrpane rozom, a onda je negdje na po\u010detku adolescencije vrlo \u010desto odbacuju. Kad Tavi nosi tu rozu boju – i gadi joj se, a istovremeno u\u017eiva u njoj – to je toliko komplicirano. Koje su implikacije te boje? Za\u0161to izaziva te ambivalentne osje\u0107aje? Mala djevoj\u010dica u rozoj odje\u0107i je preslatka, dok je odrasla \u017eena sva u rozom \u010dudna slika. Kad mu\u0161karac ili dje\u010dak nosi plavo, nosi plavo, nema tu toliko tih zna\u010denja, niti \u0107e to itko primijetiti. \u017densko je iskustvo odrastanja stra\u0161no kompleksno, a vrti se oko rigidnih patrijarhalnih modela \u017eenskosti. Postoji toliko kodova \u017eenskosti kojih mi mo\u017eda nismo ni svjesne, a svejedno ih upra\u017eanjavmo u razli\u010ditim trenucima i prebacujemo se iz jednog u drugi. Kad, kako, s kojim ciljem, to su sve pitanja koja se trebamo pitati. Va\u017eno je to osvje\u0161tavati.<\/p>\n

Kristina Vlaovi\u0107
\nLibela<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Lana Pukani\u0107: “Postoji toliko modela \u017eenskosti kojih mi mo\u017eda \u010dak nismo ni svjesni, a svejedno ih upra\u017eanjavmo u razli\u010ditim trenucima i prebacujemo se iz jednog u drugi”<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-71556","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/71556","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=71556"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/71556\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=71556"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=71556"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=71556"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}