{"id":69657,"date":"2011-12-08T23:27:07","date_gmt":"2011-12-08T22:27:07","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=69657"},"modified":"2011-12-08T23:29:01","modified_gmt":"2011-12-08T22:29:01","slug":"tacke-ignorisanja-u-sjecanjima-u-bh-medijima-banjalucka-dzamija-ferhadija-i-zlocin-na-sarajevskim-kazanima","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2011\/12\/08\/tacke-ignorisanja-u-sjecanjima-u-bh-medijima-banjalucka-dzamija-ferhadija-i-zlocin-na-sarajevskim-kazanima\/","title":{"rendered":"Ta\u010dke ignorisanja u sje\u0107anjima u bh medijima (Banjalu\u010dka d\u017eamija Ferhadija i zlo\u010din na sarajevskim Kazanima)"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161u:\u00a0 <\/strong>Uglje\u0161a Vukovi\u0107 i <\/strong>Belma Buljuba\u0161i\u0107*<\/strong><\/p>\n

U ova dva eseja naslovljena Ta\u010dke ignorisanja u sje\u0107anjima u bh medijima<\/em> htjeli smo da prika\u017eemo kako se mediji u Bosni i Hercegovini odnose prema odre\u0111enim mjestima iz pro\u0161losti koji se ukazuju kao nepo\u017eeljne istine u javnosti. Jedan esej je pisan iz perspetkive posmatranja medija u Federaciji Bosne i Hercegovine, a drugi se odnosi na Republiku Srpsku. S obzirom na \u010dinjenicu da se uticajni mediji u na\u0161em dru\u0161tvu razli\u010dito \u00a0odnose prema pro\u0161losti, u zavisnosti od toga iz kog su eniteta, ovim esejima htjeli smo predo\u010diti kako izgleda ta podjela rada<\/em> ukazuju\u0107i na njene posljedice, izvjesne zakonomjernosti i na zarobljenost u okvirima politike \u0161to medije su\u0161tinski onemogu\u0107ava da po\u0161tuju svoje profesionalne standarde. U dana\u0161njoj BiH slu\u017eenje tzv. svojim istinima o minulim konflktima stvara i sna\u017ene ta\u010dke ignorisanje skrivaju\u0107i ih u upadljivo odsustvo. Ignorisanje doga\u0111aja iz pro\u0161losti predstavlja najgoru uvredu za \u017ertve i onemogu\u0107ava funkcionisanje bosanskohercegova\u010dkog dru\u0161tva u cjelini. O doga\u0111ajima iz pro\u0161log rata potrebno je javno govoriti na osnovu \u010dinjenica.<\/p>\n

Ovim zajedni\u010dkim radom od dva eseja (jedan obra\u0111uje temu i medije u FBiH, drugi iz RS) namjera nam je da otkrijemo ta\u010dke ignorisanja i predo\u010dimo izgled medijske zavjese \u0161to ih vje\u0161to prikriva.\u00a0
\n<\/strong><\/p>\n

U postkonfliktinim podru\u010djima postoje odre\u0111eni prostori, teme i doga\u0111aji kojima se u medijima pristupa sa naro\u010ditom obazrivo\u0161\u0107u, a da to nije profesionalni oprez i skepsa, ve\u0107 nedvosmisleno podr\u017eavanje odre\u0111ene politike koju odlikuje namjera da se konfliktna \u017eari\u0161ta zaborave, sakriju, ne istra\u017ee, ostave u tami koja krije po\u010dinioce i razloge nastanka, a sve zbog toga \u0161to aktuelna politika nije u stanju idejno se suprostaviti politici sukoba koja je vladala ili zbog toga \u0161to se oslanja na (ne)vidljivi kontinuitet sa tom politikom. Medijska slika od koje se o\u010dekuje da zna\u010dajno uti\u010de na oblikovanje stvarnosti, javnog mnjenja i pitanja koja se u njima postavljaju, ako i nema odlu\u010duju\u0107i u\u010dinak u kreiranju politi\u010dke podobne stvarnosti, ima zasigurno zna\u010dajan uticaj.<\/p>\n

Mjesto na kojem se taj uticaj jasno vidi jeste upravo tabu prostor zlo\u010dina, strati\u0161ta i razaranja iz konfliktnog doba po\u010dinjenih od strane pripadnika tzv. svoje vojske, policije ili tzv. svojih sunarodnika. Uspostavlja se o\u010digledna, opipljiva i veoma duga\u010dka spirala ti\u0161ine \u0161to obuhvata cijelokupnu mejnstrim medijsku scenu u svrhu uporne ignorancije koja \u0107e svojim ignorisanjem uzdignuti se \u010dak i iznad poricanja jer ne\u0107e uop\u0161te problematizovati sporne doga\u0111aje iz pro\u0161losti, ve\u0107 \u0107e ih sigurno prenebregnuti ti\u0161inom, odnosno nespominjanjem. O\u010dit i govorljiv je primjer banjalu\u010dke d\u017eamije Ferhadije sru\u0161ene 1993. od strane navodnih nepoznatih po\u010dinilaca (nikad otkrivenih) u okolnostima koje su nesumljivo ukazivale na spregu zvani\u010dne vlasti sa vandalskim ru\u0161enjem kojim je poslata jasna poruka nepo\u017eeljnosti banjalu\u010dkim Bo\u0161njacima. Po\u010dinioci nikad nisu prona\u0111eni, prostor na kojem se Ferhadija nalazila je \u201eo\u010di\u0161\u0107en\u201c bacanjem ostataka na smetlji\u0161te, vlasti nisu dopu\u0161tale njenu rekonstrukciju neposredno nakon sukoba.<\/p>\n

Ferhadija je kulturni i istorijski spomenik Bosne i Hercegovine i svijeta jer stavljena je pod za\u0161titu UNESCO-a, nalazila se u centru grada, bila je nezaobilazni spomenik i ponos grada, smatrala se va\u017enim arhitektonskim poduhvatom iz otomanskog perioda i jednom od najlje\u0161ih i najneobi\u010dnijih d\u017eamija u okru\u017eenju. Njena bitnost je neupitna, kako u kulturolo\u0161kom smislu, tako i kontekstu Banjaluke jer ovaj vjerski spomenik prije rata bio je ucrtan u fizonomiju grada kao nezaobilazna urbana ta\u010dka, prevashodno samom \u010dinjenicom o svojoj kulturolo\u0161koj bitnosti, ali i \u010dinjenicom da je u sredi\u0161tu grada pozicionirana kao vidljivo mjesto okupljanja urezano u panoramu grada. Dakle, njena nepobitna bitnost \u010dini je nedvosmisleno medijski nezaobilaznom, a posebno s obzirom na varvarsko ru\u0161enje, te je u postkonflitkom periodu nespominjanje \u010dinjenice da je uop\u0161te sru\u0161ena najve\u0107a banjalu\u010dka d\u017eamija stvoreni tabu sa jasnom politi\u010dkom namjerom. Mediji u Republici Srpskoj se kao po zadatku nisu bavili ovom temom, \u010dak ni na golom, \u010dinjeni\u010dnom planu. Gradski, kulturni, vjerski spomenik izbrisan je prvo fizi\u010dki iz stvarnosti, sa ciljem da se pospje\u0161i etni\u010dko \u010di\u0161\u0107enje i otklanjanje ne\u017eeljenih kulturnih tekovina otomanskog nasle\u0111a, a potom je medijski ovjeren potpunim otklonom iz pro\u0161losti koju rekonstrui\u0161u mediji. To je u\u010dinjeno sasvim tiho i o\u010digledno. Ferhadija je medijski bila izbrisana do te mjere da se ni u kratkim kulturnim podsjetnicima nije mogla prona\u0107i crtica o njenom postojanju. Upravo na tom mjestu je mo\u017eda bilo i najuzaludnije je tra\u017eiti jer nespominjanje je bilo sveobuhvatno i za\u010depilo je svaku vidnu rupu odakle se istina mogla saznati.<\/p>\n

Bitno je spomenuti da u postjugoslovenskim zajednicima nisu rijetki osvrti medija na konfliktnu pro\u0161lost, ali samo u kontekstu op\u0161teprihva\u0107ene istine koja naj\u0107e\u0161\u0107e podrazumijeva izvje\u0161taje o borbi (u prvom periodu nakon konflikta), a potom i izvje\u0161taje i op\u0161irne pri\u010de o stradanju na tzv. svojoj strani od one tzv. druge strane. U ovim medijskim konstrukcijama o\u010digledna je nadogradnja povi\u0161enog pijeteta, nagla\u0161ene empatije \u0161to naprosto \u0161tr\u010di iz ocrtanih intenzivnih emocija i \u0161to je u nepodno\u0161ljivoj nesrazmjeri sa \u0107utnjom o stradanjima na onoj tzv. drugoj strani. Mejnstrim medijska slika je uspostavila jasnu podjelu na strane, a potom je inputirala u te strane svoje kvalifikacije: na\u0161i su \u017ertve, njihovi su zlo\u010dinci, ru\u0161itelji, paliku\u0107e. Podjela na strane u svojoj je osnovi odredila daljni smisao jer njeno prihva\u0107eno zna\u010denje onemogu\u0107ava medijske radnike da po\u0161tuju pravila svoje profesije i potragu za istinom. Istina je na strani, onoj tvojoj<\/em>, onoj na\u0161oj<\/em>.<\/p>\n

Vremenom je pro\u0161lost izgubila prvotni smisao i potrebu stalnog repetovanja jer istina o stranama i njihovim vrijednostima u sje\u0107anjima je obilje\u017eena dovoljno sna\u017eno, te trivijalizacija koja je u tranzcionim medijima nastupila nikad nije o\u0161tetila nau\u010denu istinu emotivno obojenu u sje\u0107anjima u kojima su mediji slikama, tekstovima ili samom ti\u0161inom imali nemali udio.<\/p>\n

Tako je i Ferhadija nakon okon\u010danja konflitka bila u sigurnom medijskom mraku Republike Srpske. Njeno nespominjanje bilo je u sprezi sa odbijanjem ljudi da o njoj misle i govore i te\u0161ko je razaznati koliko su mediji uticali na takvo pona\u0161anje ili su, zapravo, ljudi svojom ve\u0107inskom voljom i pona\u0161anjem (pa i shodno tome izabranom politikom) odredili sebi odgovaraju\u0107e medije koji ne govore o varvarskom \u010dinu ru\u0161enja onoliko koliko ljudi ne primje\u0107uju upadljivo odsustvo Ferhadije, koliko je vi\u0161e u intimnim, svakodnevnim razgovorima usputno ne spomenu kao drago mjesto sastanka ili mjesto iz vlastite pro\u0161losti. Nakon prvog perioda potpune, gluve medijske i ljudske ti\u0161ine, uslijedila je faza nu\u017enog spominjanja jer su gradske vlasti pod pritiskom me\u0111unarodne zajednice morale dopustiti obnovu Ferhadije. Sam \u010din ru\u0161enja se uglavnom nije navodio i medijski navodi su bili upravljeni na tzv. raspravu o razlozima za i protiv rekonstrukcije. I dalje je bilo upadljivo odusustvo opisa samog \u010dina ru\u0161enja koji bi eventualno bilo kratko spomenut sa neodre\u0111enom i u op\u0161toj intonaciji benignosti zagubljenom formulacijom: sru\u0161ena od stane nepoznatih po\u010dinilaca. Naravno, nisu se spominjale \u010dinjenice i okolnosti \u0161to su ukazivale na spregu zvani\u010dne vlasti i ru\u0161itelja, kao \u0161to se nije spominjala ni op\u0161ta atmosfera koja je pogodovala protjerivanju nesrpskog stanovni\u0161tva koje je uslijedilo. \u010cin ru\u0161enja glavne gradske d\u017eamije (uz ru\u0161enje svih ostalih d\u017eamija u gradu) u ve\u0107ini medija u Srpskoj nikada nije problematizovan kao sporno, zlo\u010dina\u010dko djelo koje je doprinijelo protjerivanju nesrpskog stanovni\u0161tva zastra\u0161ivanjem u vidu jasno odaslate poruke.<\/p>\n

Kada je 2001. godine postavljanje kamena temeljca okon\u010dano incidentom, u kojem je jedna starija osoba umrla od posljedica povrijeda zadobijenih taj dan, mediji su nastavili sa svojom pristrasnim prikazima problematizuju\u0107i sam \u010din postavljanja kamena temeljca nazivaju\u0107i ga neprimjerenim ili provokacijom (!). Ukupna intonacija incidenta \u0161to je okon\u010dan nasiljem prema okupljenim vjernicima upravila se na dokazivanje mi\u0161ljenja prema kojem je preuranjeno bilo ozvani\u010diti rekonstrukciju i tako se pa\u017enja i krivica sa nasilnika i neodgovaraju\u0107e reakcije vlasti usmjerila na organizatore i njihovu \u201eproblemati\u010dnu\u201c odluku da organizuju podizanje kamena temeljca.<\/p>\n

Zanimljivo je da je Ferhadija ostala mjesto uporne ti\u0161ine i ignorisanja u mejnstrim medijima i danas, skoro dvadeset godina od njenog varvarskog ru\u0161enja koje se i dalje obilje\u017eava uop\u0161tenom i skrajnutom formulacijom kojoj se pridaje bezna\u010dajnost: (ako se uop\u0161te i navede ta \u201ebezna\u010dajnost\u201c) sru\u0161ena od strane nepoznatih po\u010dinilaca.<\/p>\n

Iz ove \u010dinjenice \u0161to je zadr\u017eala postojanost mogle bi se izvu\u0107i pretpostavke o vladaju\u0107oj politici i javnom mnjenju \u0161to uslovljavaju i odre\u0111uju izgled i kakvo\u0107u uticajnih medija. Tabu koji je napravljen o Ferhadiji govori o postkonfliktonoj politici u Srpskoj koja je na tragovima odr\u017eanja kontinuiteta sa politikom koja je dopustila ru\u0161enje svih d\u017eamija u Banjaluci i organizovala etni\u010dko \u010di\u0161\u0107enje nesrpskog stanovni\u0161tva, ali i o raspolo\u017eenju u javnosti koje svojim htijenjima o\u010digledno ne postavlja vrijednosno druga\u010dije zahtjeve pred medije jer ni sama nije spremna na iskren razgovor, odnosno istinit <\/em>razgovor.
\n<\/em><\/p>\n

Zlo\u010dini koji su se dogodili na Kazanima ostavili su, kako to mediji nazivaju, tamnu mrlju na odbranu glavnog grada Bosne i Hercegovine. Kazani, mjesto koje se nalazi iznad sarajevskog naselja Bistrik, u javnosti je poznato kao mjesto zlo\u010dina koje nad civilima, me\u0111u kojima je bilo najvi\u0161e pripadnika srpske nacionalnosti. Odgovornost za ovaj zlo\u010din pripada 10. brdskoj brigadi Armije Bosne i Hercegovine, koja je bila pod komandom Mu\u0161ana Topalovi\u0107a Cace. Caco je u opkoljenom Sarajevu bio poznat<\/em> po odvo\u0111enju ljudi na kopanje rovova koji su se nalazili na prvim borbenim linijama. U razgovoru za BH Dane, prvi ratni komandant Armije BiH, Sefer Halilovi\u0107 je 1997. godine izjavio da je sa Cacom imao samo nekoliko kratkih susreta, te da su ga njegovi borci veoma po\u0161tovali i voljeli. Kako je izjavio Halilovi\u0107, Caco je za njega postao slu\u010daj\u00a0 tek kada se po\u010delo pri\u010dati o odvo\u0111enju na kopanje. Topalovi\u0107 je prema njegovim tvrdnjama to pravdao nepravdom prema borcima, koji su gladni i u rovovima, dok pojedini slobodno \u0161etaju gradom i ne rade ni\u0161ta. Veliki broj ljudi koje su Cacini vojnici odveli na kopanje, nisu se nikada vratili ku\u0107i.\u00a0 Zlo\u010dini na Kazanima su se de\u0161avali 1992. i 1993. godine. Mediji i javnost u to vrijeme nisu znali \u0161ta se de\u0161ava, dok je vojni i politi\u010dki vrh Bosne i Hercegovine, prema jednim izvorima imao odre\u0111ena saznanja o ovom zlo\u010dinu. Drugi izvori tvrde da su sve vrijeme u potpunosti znali \u0161ta se de\u0161ava. \u201eZa zlo\u010dine po\u010dinjene na Kazanima znali su najvi\u0161i vojni, policijski i dr\u017eavni du\u017enosnici. Na isti na\u010din na koji se o Kazanima \u0161utilo u vrijeme privo\u0111enja civila, klanja i ubijanja-tajna o zlo\u010dinima kasnije je \u010duvana u strogo skrivanim dossierima.\u201c[1]<\/a><\/p>\n

Okru\u017eni vojni sud u Sarajevu je u decembru 1994. godine osudio u\u010desnike ovih gnusnih zlo\u010dina, a izre\u010dene kazne su iznosile od 10 mjeseci do 6 godina. \u010citaju\u0107i dosije koji su objavili BH Dani 1997. godine, a koji sadr\u017ei\u00a0 iskaze u\u010desnika ovog zlo\u010dina, odmah je vidljivo da su ovakve kazne preblage, jer se radilo o ubijanju civila na najsvirepije na\u010dine. Za zlo\u010din su\u00a0 osu\u0111eni: Zijo Kubat, Refik \u010colak, Esad Tucakovi\u0107 i Mevludin Selak na po 6 godina zatvora, Armin Hod\u017ei\u0107 na 5 godina i 8 mjeseci, Omer Tend\u017eo i Akid Aliba\u0161i\u0107 na po 4 godine i 4 mjeseca, Sead Kadi\u0107 na 4 godine, i Senad Hasi\u0107, Samir Seferovi\u0107, Sabahudin \u017diga, Samir Ljubovi\u0107, Esad Raoni\u0107 i Senad Hara\u010di\u0107 na po 10 mjeseci. U novembru 1995. \u010dlanovi Udru\u017eenje logora\u0161a Srba,\u00a0 predali su glavnom tu\u017eiocu Ha\u0161kog tribunala Richardu Goldstoneu obimnu dokumentaciju o stradanju Srba, a izjave su dali i ljudi koji su pre\u017eivjeli torturu Cacinih vojnika, a kasnije su razmijenjeni. Sva de\u0161avanja su dala povod medijskim \u0161pekulacijama. Srpski<\/em> mediji su izvje\u0161tavali o nekoliko hiljada \u017ertava, neki mediji su pisali o nekoliko stotina \u017ertava, dok su mediji u Federaciji uglavnom \u0161utili o ovom doga\u0111aju. Za veliki broj medija nije bilo prihvatljivo pisati o zlo\u010dinima koji su se desili na njihovoj strani. <\/em>Izuzetak su bili BH Dani koji su objavili ve\u0107 pomenuti dosije i poslije nastavili redovno istra\u017eivati i izvje\u0161tavati o ovom doga\u0111aju, kao i sedmi\u010dni politi\u010dki magazin Slobodna Bosna i magazin Svijet. Poznati sarajevski novinar Gojko Beri\u0107 je u\u00a0 tekstu Zaglu\u0161uju\u0107a \u0161utnja<\/em> upozorio da Bo\u0161njaci \u201ene smiju zatvarati o\u010di pred zlonamjernom \u010dinjenicom da i me\u0111u njima ima ubica, paliku\u0107a i razbojnika\u201c[2]<\/a>, te da je bolna \u010dinjenica da nijedan od tada\u0161nja tri sarajevska dnevnika ne pi\u0161e o ovim zlo\u010dinima i na taj na\u010din zatvara o\u010di pred nepravdom koja se de\u0161avala tih godina. \u201e\u0160ute pjesnici i vjerski autoriteti. Kao da su se prvi potro\u0161ili u depresiji svojih pjesama, a drugi u uzaludnosti svojih molitvi\u201c, napisao je tada Gojko Beri\u0107 u svom tekstu.<\/p>\n

Mu\u0161an Topalovi\u0107 Caco nije do\u010dekao su\u0111enje za zlo\u010dine na Kazanima. Ubijen je 26. oktobra 1993. godine u akciji Trebevi\u0107 2 koji su izveli pripadnici Armije i MUP-a BiH.Ova akcija trebala je predstavljati obra\u010dun sa kriminalom i odmentnutim pripadnicima Armije BiH koji su u to vrijeme provodili samovolju i nisu \u017eeljeli biti dio sistema. U ovoj akciji za koju su poslije govorili da je bila lo\u0161e organizovana poginulo je 14 pripadnika Armije BiH i MUP-a. Nakon hap\u0161enja, Mu\u0161an Topalovi\u0107 je ubijen i mediji su javili da je ubijen u poku\u0161aju bijega. Detalji oko Cacinog ubistva su i danas misterija. Ovaj ratni zlo\u010dinac je le\u017eao u humki sa oznakama N.N., sve do 26. novembra 1997. godine, kada je organizovana spektakularna d\u017eenaza na kojoj se okupilo 12.000 ljudi da isprati velikog bosanskog patriotu.<\/em>Mu\u0161an Topalovi\u0107 Caco sahranjen je na \u0161ehidskom groblju Kova\u010di. Topalovi\u0107 je \u201eslavodobitno prenet od Careve d\u017eamije do Memorijalnog centra Kova\u010di, gdje je sahranjen. Danas njegovo tijelo le\u017ei u prvom redu, naspram turbeta Alije Izetbegovi\u0107a\u201d.[3]<\/a><\/p>\n

Zbog nedostatka dokaza, Ha\u0161ki tribunal je slu\u010daj Kazani proslijedio doma\u0107em tu\u017eila\u0161tvu.\u00a0 Trenutno je u toku ponovljeno su\u0111enje Samiru Bejti\u0107u koji se tereti za ubistvo tri osobe i ratni zlo\u010din po\u010dinjen protiv civilnog stanovni\u0161tva. Ina\u010de, Bejti\u0107 je prethodno osu\u0111en na 14 i pol godina zatvora, ali je presuda ukinuta, te je na drugom su\u0111eju oslobo\u0111en optu\u017ebi. Ova presuda je tako\u0111er ukinuta i u toku je tre\u0107e su\u0111enje za ovaj zlo\u010din. Ostali vojnici koji su osu\u0111eni za ovaj zlo\u010din nikada nisu procesuirani kao ratni zlo\u010dinci. Oni su osu\u0111eni za ubistva. Samir Bejti\u0107 je jedini pripadnik 10.brdske brigade kojem se sudi za ratne zlo\u010dine na sarajevskim Kazanima. O sarajevskim Kazanima i danas postoje brojne medijske \u0161pekulacije. Srpska strana <\/em>govori o \u010dak nekoliko hiljada ubijenih, nude\u0107i kao dokaz spiskove na kojima se mogu na\u0107i \u010dak i ljudi koji su umrli prirodnom smr\u0107u. Tako\u0111er, \u010desto se u javnosti govori da Kazani nikada nisu do kraja iskopani, jer su ubijani civili bacani u jamu, posipani kre\u010dom, te da postoji nekoliko slojeva koji nikada nisu iskopani do kraja. Prema podacima Istra\u017eiva\u010dko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, u Sarajevu je za vrijeme opsade ubijeno 934 srpskih civila, dok se jo\u0161 290 civila vode kao nestali. U ovu brojku su uklju\u010deni i civili koji su stradali od srpskih snajepera i granata. U sarajevskom IDC-u se nalaze imena ubijenih na Kazanima, i ne radi se ni o stotinama ni hiljadama srpskih civila, ali govoriti o brojkama u kontekstu ratnih zlo\u010dina nije primjeren \u010din. Svaka nevina \u017ertva je \u017ertva, a ratni zlo\u010din je zlo\u010din.Nezainteresovanost medija za ovaj zlo\u010din ostavlja prostor raznim \u0161pekulacijama, a propaganda koja \u017eeli dodati broj \u017ertava vrije\u0111a ubijene, jer na taj na\u010din manipuli\u0161e njihovom tragi\u010dnom smr\u0107u.<\/p>\n

Bolna je \u010dinjenica da odre\u0111eni broj Sarajlija, Cacu slavi kao heroja a Zelene beretke mu na svaku godi\u0161njicu organizuju posjete mezaru, jer ga smatraju istinskim patriotom.<\/p>\n

O Kazanima se treba govoriti javno, potrebno je istra\u017eiti sve \u010dinjenice i osuditi ovaj slu\u010daj kao najte\u017ei ratni zlo\u010din. Tragi\u010dno je da ni nakon 18 godina javnost nije do kraja upoznata sa ovim tragi\u010dnim doga\u0111ajima. Mu\u0161an Topalovi\u0107 i njegovi vojnici ubijali su i\u00a0 srpske i hrvatske i bo\u0161nja\u010dke civile. Slaviti ovog zlo\u010dinca kao ratnog heroja predstavlja uvredu svim \u017ertvama i njihovim porodicama, al ii ljudima koji su branili Sarajevo.<\/p>\n

* Esej je pisan u sklopu u\u010de\u0161\u0107a na 4. Post-jugoslavenskoj Mirovnoj akademiji.<\/a> Esej je s kursa \u201cMediji i sje\u0107anje\u201d<\/em><\/p>\n

————————————–<\/p>\n
\n

[1]<\/a> Dosie: Kazani (klanje Srba u Sarajevu)m priredili: Senad Pe\u0107anin i Vildana Selimbegovi\u0107, BH Dani, br.62, novembar 1997.godine<\/p>\n<\/div>\n

\n

[2]<\/a> Tekst objavljen u politi\u010dkom magazinu BH Dani, 24. Novembra 1997.godine<\/p>\n<\/div>\n

\n

[3]<\/a> Vuk Ba\u010danovi\u0107, Mu\u0161an Topalovi\u0107 Caco i sarajevska kultura sje\u0107anja, <\/em>tekst objavljen na portalu<\/p>\n

radiosarajevo.ba, 26. Oktobra 2010. godine<\/p>\n<\/div>\n<\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Esej je pisan u sklopu u\u010de\u0161\u0107a na 4. Post-jugoslavenskoj Mirovnoj akademiji.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[3],"tags":[],"class_list":["post-69657","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-analize-i-misljenja"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/69657","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=69657"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/69657\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=69657"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=69657"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=69657"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}