{"id":69546,"date":"2011-12-08T09:00:14","date_gmt":"2011-12-08T08:00:14","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=69546"},"modified":"2011-12-08T09:00:14","modified_gmt":"2011-12-08T08:00:14","slug":"psiholoski-eksperiment","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2011\/12\/08\/psiholoski-eksperiment\/","title":{"rendered":"Psiholo\u0161ki eksperiment"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Zamislite da ste skretni\u010dar na \u017eeljeznici koji je ugledao kako vagon bez kontrole juri niz \u0161ine koje popravljaju petorica radnika. Radnici ne mogu da se spase, osim ako vi vagon ne usmjerite na drugi kolosijek. Ali na tom, drugom kolosijeku se tako\u0111e nalazi jedan radnik. Imate pet sekundi da odlu\u010dite: ho\u0107ete li pustiti da poginu petorica, ili \u0107ete ubiti jednog? \u0160ta biste vi uradili?<\/p>\n

Ova dilema je stari filozofski problem bez savr\u0161enog rje\u0161enja. Sada mu je, me\u0111utim, tim istra\u017eiva\u010da sa Odjeljenja za psihologiju Dr\u017eavnog univerziteta u Michiganu udahnuo novi \u017eivot upotrebom virtuelne realnosti da bi testirali kako ljudi psiholo\u0161ki i fiziolo\u0161ki zaista reaguju kada se suo\u010de s takvim problemom, prenosi Blic.<\/p>\n

Dva suprotna filozofska pristupa ovom problemu su: utilitarni (ubiti jednog da bi se spasilo vi\u0161e njih) i pristup nenano\u0161enja \u0161tete (pustiti Boga i prirodu da \u010dine svoje, ali ne \u010diniti aktivni izbor da se ubije druga osoba).<\/p>\n

Tokom mnogih godina istra\u017eivanja, velika ve\u0107ina ljudi – oko 90 posto – birala je da ubije jednog da bi spasila petoricu. Ali sve do sada nije bilo istra\u017eivanja koje bi pokazalao kako bi ljudi reagovali suo\u010deni sa okolnostima koje do\u010daravaju realnost, i potencijalnim \u017ertvama koje realno izgledaju.<\/p>\n

U studiji o kojoj je rije\u010d, 147 u\u010desnika je svoj izbor pravilo sa ure\u0111ajem za projektovanje virtuelne realnosti koji su nosili na glavi. Ure\u0111aj je projektovao avatare osoba koje bi mogle da poginu. Jezivu okolnost testa predstavljalo je i to \u0161to su virtuelne \u017ertve vri\u0161tale dok im se vagon pribli\u017eava.<\/p>\n

Reuzultat testiranja je ponovo bio da bi 90 posto nas ubilo jednog da bi spasilo petoricu. Zanimljivo je, me\u0111utim, da su oni koji su tokom simulacije bili vi\u0161e uzbu\u0111eni – \u0161to je utvr\u0111eno mjerenjem elekti\u010dne provodljivosti njihove ko\u017ee – bili manje skloni da ubiju jednu osobu, dok bi je oni hladnokrvniji pregazili \u0161to br\u017ee mogu.<\/p>\n

Ukratko, ve\u0107a je vjerovatno\u0107a da \u0107e oni koji bolje kontroli\u0161u emocije ubiti manji broj ljudi kako bi spasili ve\u0107i, ali ova studija, naravno ima ograni\u010denje. Kao prvo, virtuelna realnost je ipak samo virtuelna: ubistvo avatara ne povla\u010di zakonske posljedice.<\/p>\n

Ljudi ne \u017eele da “uprljaju ruke”<\/strong><\/p>\n

S druge strane, na pitanje da li bi li\u010dno, svojim rukama, gurnuli jednog \u010dovjeka pod voz kako bi spasili petoricu, potvrdno je odgovorila samo polovina ispitanika – \u0161to se tuma\u010di \u010dinjenicom da ljudi ne \u017eele da uprljaju svoje ruke tu\u0111om krvlju.<\/p>\n

\u010cemu nas sve to u\u010di kada je rije\u010d o ljudskoj prirodi? Da nas je evolucija otvrdnula i u\u010dinila brutalnim i sebi\u010dnim bi\u0107ima koja u djeli\u0107u sekunde prave ra\u010dunicu za ubistvo – osim ako se ne radi o \u017eivotu \u010dlanova na\u0161e porodice?<\/p>\n

*Ako bi osoba koju morate da ubijete da biste spasili petero drugih bila va\u0161e dijete, roditelj, brat ili sestra, samo oko tre\u0107ina ispitanika bi odabrala da spasi ve\u0107i broj ljudi (podatak iz istra\u017eivanja objavljenog 2010).<\/p>\n

Ali, upitajte se sami: \u0161ta biste vi uradili?<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Da li biste ubili jednu osobu da bi spasili pet? <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":69547,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[8],"tags":[],"class_list":["post-69546","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-svastara"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/69546","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=69546"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/69546\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/69547"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=69546"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=69546"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=69546"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}