{"id":66479,"date":"2011-11-11T09:46:27","date_gmt":"2011-11-11T07:46:27","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=66479"},"modified":"2011-11-11T15:20:04","modified_gmt":"2011-11-11T13:20:04","slug":"vjecni-fasizam","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2011\/11\/11\/vjecni-fasizam\/","title":{"rendered":"Vje\u010dni fa\u0161izam"},"content":{"rendered":"

\"\"<\/a>Pi\u0161e: Umberto EKO<\/strong><\/p>\n

Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezuju\u0107em takmi\u010denju za mlade italijanske fa\u0161iste, \u0161to \u0107e re\u0107i \u2013 za svakog mladog Italijana. Retori\u010dki vje\u0161to elaborirao sam na temu \u201eTrebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije\u201d. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dje\u010dak.<\/p>\n

Proveo sam svoje dvije rane godine me\u0111u fa\u0161istima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam nau\u010dio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vje\u017eba.<\/p>\n

U aprilu 1945. partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije do\u0161li su u gradi\u0107 u kojem sam tada \u017eivio. Bio je to trenutak radosti. Glavni trg je bio pun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivaju\u0107i Mima, regionalnog partizanskog \u00a0vo\u0111u. Kao negda\u0161nji maresciallo Carabiniera, Mimo se pridru\u017eio prista\u0161ama generala Badoglia, Mussolinijevog nasljednika, i izgubio nogu u jednom od prvih okr\u0161aja s preostalim Mussolinijevim trupama. Mimo se pojavio na balkonu gradske vije\u0107nice, blijed, oslonjen na \u0161taku i ma\u0161u\u0107i rukom poku\u0161ao umiriti okupljenu masu. Ja sam \u010dekao govor, jer je cijelo moje djetinjstvo bilo obilje\u017eeno velikim i historijskim Mussolinijevim govorima, \u010dije smo najznakovitije odlomke u\u010dili napamet u \u0161koli. Ti\u0161ina. Mimo je govorio promuklim, jedva \u010dujnim glasom. Rekao je: \u201eGra\u0111ani, prijatelji. Nakon toliko bolnih \u017ertava\u2026 tu smo. Slava onima koji su pali za slobodu.\u201d I to je bilo to. Vratio se unutra. Gra\u0111ani su vikali, a partizani su podigli svoje pu\u0161ke i sve\u010darski zapucali. Mi djeca po\u017eurili smo skupljati \u010dahure, dragocjene stvar\u010dice, no ipak sam imao vremena nau\u010diti da sloboda govora zna\u010di oslobo\u0111enje od retorike.<\/p>\n

Nekoliko dana kasnije vidio sam ameri\u010dke vojnike. Bili su to Afroamerikanci. Prvi Yankee kojeg sam upoznao bio je crnac, Joseph, koji me u uveo u svijet \u010duda Dicka Traceyja i Li'la Abnera. Njegovi jarko obojeni stripovi lijepo su mirisali.<\/p>\n

Jedan oficir (kapetan ili major Muddy) bio je gost u vili porodice, \u010dija k\u0107erka je bila moja \u0161kolska kolegica. Upoznao sam ga u njihovom vrtu, gdje su neke dame, okru\u017euju\u0107i kapetana Muddyija, pri\u010dale zavodljivi francuski. Kapetan Muddy znao je ne\u0161to francuskog, tako\u0111er. Moja prva slika ameri\u010dkih oslobodilaca bila je \u2013 nakon toliko bijelaca u crnim ko\u0161uljama \u2013 slika kultiviranog crnog \u010dovjeka u \u017euto-zelenoj uniformi, koji govori: Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j'aime le champagne\u2026 Na\u017ealost, nije bilo \u0161ampanjca, ali sam od kapetana Muddyija dobio svoj prvi Wrigley Spearmint, koji sam \u017evakao po cijele dane. Uve\u010der sam svoju \u017evaku stavljao u \u010da\u0161u vode kako bi sutradan bila svje\u017ea.<\/p>\n

U maju smo \u010duli da je rat zavr\u0161en. Mir je za mene bio zanimljiva senzacija. Bilo mi je re\u010deno da je permanentno ratovanje prirodno stanje za jednog mladog Italijana. U narednim mjesecima sam otkrio da Otpor nije bio samo lokalni nego evropski fenomen. Nau\u010dio sam nove, zanimljive rije\u010di poput: r\u00e9seau, maquis, arm\u00e9e secr\u00e8te, Rote Kapelle, var\u0161avski geto. Vidio sam prve fotografije holokausta, iako sam zna\u010denje razumio prije nego sam nau\u010dio samu rije\u010d. Shvatio sam od \u010dega smo bili oslobo\u0111eni.<\/p>\n

U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji se pitaju da li je Pokret otpora uop\u0161te imao realnog vojnog utjecaja na tok i ishod rata. Za moju je generaciju ovo pitanje irelevantno: mi smo neposredno razumjeli moral i psiholo\u0161ki zna\u010daj Otpora. Za nas je predmet ponosa bilo znati da mi Evropljani nismo pasivno \u010dekali na oslobo\u0111enje. A za mlade Amerikance koji su svojom krvlju pla\u0107ali na\u0161u slobodu ipak je ne\u0161to zna\u010dilo znati da su tamo iza linija fronta bili neki Evropljani koji su unaprijed otpla\u0107ivali svoj dug.<\/p>\n

U mojoj zemlji danas postoje oni koji govore da je mit o Otporu bio komunisti\u010dka la\u017e. Istina je da su komunisti Otpor eksploatirali kao da je njihovo li\u010dno vlasni\u0161tvo, jer su igrali glavnu ulogu u njemu, no ja se sje\u0107am i partizana s maramama razli\u010ditih boja. No\u0107i i no\u0107i sam proveo prilijepljen uz radio i slu\u0161ao poruke partizanima oda\u0161iljane preko Voice of London. Bile su to istovremeno \u0161ifrirane i poeti\u010dne poruke (The sun also rises, The roses will bloom), a ve\u0107ina od njih bile su \u201emessaggi per la Franchi\u201d. Neko mi je do\u0161apnuo da je Franchi, \u010dovjek legendarne hrabrosti, bio vo\u0111a najja\u010de ilegalne mre\u017ee u sjeverozapadnoj Italiji. Franchi je postao moj heroj. Franchi (\u010dije je pravo ime bilo Edgardo Sogno) je bio monarhista i takav antikomunista da se odmah poslije rata pridru\u017eio ultradesni\u010darskim grupama, a potom bio optu\u017een za kolaboraciju u projektu reakcionarnog dr\u017eavnog udara. Koga briga? Sogno je i dalje bajni heroj mog djetinjstva. Oslobo\u0111enje je bilo zajedni\u010dki \u010din ljudi razli\u010ditih boja.<\/p>\n

U mojoj zemlji danas postoje oni koji ka\u017eu da je oslobodila\u010dki rat bio tragi\u010dno vrijeme podjela i da je sve \u0161to trebamo nacionalno pomirenje. Pam\u0107enje tih stra\u0161nih godina trebalo bi biti potisnuto, refoul\u00e9e, verdr\u00e4ngt. Ali Verdr\u00e4ngung izaziva neurozu. Ako pomirenje zna\u010di suosje\u0107anje i po\u0161tovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu \u010dak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu re\u0107i \u201eOkej, vrati se i uradi to opet\u201d. Tu smo da se sjetimo \u0161ta se desilo i sve\u010dano ka\u017eemo da \u201eOni\u201d to ne smiju opet napraviti.<\/p>\n

Ali, ko su Oni?<\/p>\n

Ako jo\u0161 uvijek mislimo na totalitaristi\u010dke vlade koje su vladale Evropom prije Drugog svjetskog rata, onda nam je lako re\u0107i da se one ne mogu ponovno javiti u istom obliku u druk\u010dijim historijskim okolnostima. Ako je Mussolinijev fa\u0161izam bio zasnovan na ideji karizmati\u010dnog vo\u0111e, na korporativizmu, na utopiji imperijalne sudbine Rima, na imperijalisti\u010dkoj volji za osvajanjem novih teritorija, na razjarenom nacionalizmu, na idealu cijele nacije uniformirane u crne ko\u0161ulje, na odbacivanju parlamentarne demokratije, na antisemitizmu\u2026 onda bez ikakvih te\u0161ko\u0107a mogu potvrditi da dana\u0161nja italijanska Alleanza Nazionale, nastala iz post-ratne fa\u0161isti\u010dke stranke MSI, a sada desni\u010darska politi\u010dka stranka, ima, za sada, veoma malo sli\u010dnosti sa starim fa\u0161izmom. Na istoj liniji, premda jesam zabrinut zbog raznih nacoidnih pokreta koji se javljaju tu i tamo u Evropi, \u0161to uklju\u010duje i Rusiju, ne mislim da \u0107e se nacizam u svom originalnom obliku nanovo javiti kao svenarodni pokret.<\/p>\n

Me\u0111utim, iako politi\u010dki re\u017eimi mogu biti sru\u0161eni, iako se ideologije mogu kritizirati i mo\u017ee ih se odricati, ipak iza re\u017eima i njegove ideologije uvijek postoji na\u010din mi\u0161ljenja i osje\u0107anja, mje\u0161avina kulturnih navika, opskurnih instinkata i nedoku\u010divih nagona. Postoji li jo\u0161 uvijek neki drugi duh koji se \u0161unja Evropom (o drugim dijelovima svijeta da ne govorim)?<\/p>\n

Ionesco je jednom rekao \u2013 ra\u010dunaju se tek rije\u010di, sve ostalo je puko brbljanje. Lingvisti\u010dke navike \u010desto su va\u017eni simptomi dubinskih osje\u0107anja. Shodno tome, vrijedi upitati se za\u0161to su ne samo Otpor nego i cijeli Drugi svjetski rat generalno diljem svijeta (bili) definirani kao borba protiv fa\u0161izma. Ako nanovo pro\u010ditate Hemingwayov roman Za kim zvona zvone, primijetit \u0107ete da Robert Jordan svoje neprijatelje imenuje \u201efa\u0161istima\u201d, \u010dak i onda kada misli na \u0161panske falangiste. A Roosevelt je rekao: \u201ePobjeda ameri\u010dkog naroda i njegovih saveznika bi\u0107e pobjeda nad fa\u0161izmom i mrtvom rukom despotizma kojeg predstavlja.\u201d<\/p>\n

Tokom Drugog svjetskog rata, Amerikance koji su odlazili u \u0161panski gra\u0111anski rat nazivali su \u201eprenagljenim antifa\u0161istima\u201d, \u0161to \u0107e re\u0107i da je borba protiv Hitlera u 40-tim godinama bila moralna du\u017enost za svakog Amerikanca, a borba protiv Franca, malo ranije, u 30-tima, s druge strane, zaudarala je, jer su je uglavnom vodili komunisti i drugi ljevi\u010dari\u2026 Za\u0161to su ameri\u010dki radikali trideset godina kasnije koristili izraz fa\u0161isti\u010dka svinja govore\u0107i o policajcu koji ne odobrava njihove pu\u0161a\u010dke navike? Za\u0161to nisu govorili cagoulardska svinja ili falangisti\u010dka svinja ili usta\u0161ka svinja ili nacisti\u010dka svinja?<\/p>\n

Mein Kampf je manifest kompletnog politi\u010dkog programa. Nacizam je sadr\u017eavao rasisti\u010dku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za mo\u0107 i filozofiju \u00dcbermenscha. Nacizam je bio striktno antikr\u0161\u0107anski i neopaganisti\u010dki, dok je Staljinov Diamat (zvani\u010dna verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalisti\u010dki i ateisti\u010dki. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki re\u017eim koji svaki \u010din pojedinca i pojedinca samog podre\u0111uje dr\u017eavi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristi\u010dki re\u017eimi.<\/p>\n

Italijanski fa\u0161izam je zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitarizam, ne zbog svoje blagosti, ve\u0107 zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot uop\u0161tenom mi\u0161ljenju, italijanski fa\u0161izam nije imao posebne filozofije. \u010clanak o fa\u0161izmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileem i reflektira kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj i eti\u010dkoj dr\u017eavi, \u0161to Mussolini nikada nije realizirao. Mussolini nije imao nikakvu filozofiju; imao je samo retoriku. Na po\u010detku je bio militantni ateista, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagosiljali fa\u0161isti\u010dke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, u nekom govoru koji je po svemu sude\u0107i legenda, jednom je zatra\u017eio od Boga da ga udari ravno u lice, ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini \u010desto spominjao ime Bo\u017eije u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju \u010dovjekom Provi\u0111enja.<\/p>\n

Italijanski fa\u0161izam bio je prva desni\u010darska diktatura koja je zavladala jednom evropskom zemljom, a svi kasniji sli\u010dni pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevom re\u017eimu. Italijanski fa\u0161izam je prvi zasnovao vojnu liturgiju i folklor, pa \u010dak i na\u010din odijevanja sa svojim crnim ko\u0161uljama, daleko utjecajniji nego li \u0107e Armani, Benetton ili Versace ikada biti. Upravo u tridesetim godinama pojavili su se fa\u0161isti\u010dki re\u017eimi, s Mosleyom u Velikoj Britanij, pa u Latviji, Estoniji, Litvaniji, Poljskoj, Ma\u0111arskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Gr\u010dkoj, Jugoslaviji, \u0160paniji, Portugalu, Norve\u0161koj, pa \u010dak i u Ju\u017enoj Americi. Upravo je italijanski fa\u0161izam uvjerio mnoge evropske liberalne vo\u0111e da novi re\u017eim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu revolucionarnu alternativu komunisti\u010dkoj prijetnji.<\/p>\n

Ipak, historijsko pravo mi se ne \u010dini dovoljnim argumentom da objasnim za\u0161to je rije\u010d fa\u0161izam postala sinegdoha, odnosno rije\u010d koja se upotrebljava za razli\u010dite totalitaristi\u010dke pokrete. Sigurno ne zbog toga \u0161to je fa\u0161izam mo\u017eda sadr\u017eavao, u svom kvintesencijalnom stanju, sve elemente bilo kojeg kasnije oblika totalitarizma. Naprotiv, fa\u0161izam nije imao kvintesenciju. Fa\u0161izam je bio uzburkan i zbrkan totalitarizam, kola\u017e razli\u010ditih filozofskih i politi\u010dkih ideja, ko\u0161nica razlika. Je li mogu\u0107e pojmiti istinski totalitarizam koji je bio u stanju kombinirati monarhiju s revolucijom, Kraljevsku vojsku s Mussolinijevom miliziom, davanje privilegija Crkvi s dr\u017eavnim obrazovanjem koje je slavilo nasilje, apsolutnu dr\u017eavnu kontrolu sa slobodnim tr\u017ei\u0161tem? Fa\u0161isti\u010dka partija rodila se hvali\u0161u\u0107i se da je donijela revolucionarno novi poredak, a finansirali su je najkonzervativniji zemljoposjednici koju su od nje o\u010dekivali da bude kontrarevolucionarna. U po\u010detku je fa\u0161izam bio i republikanski, a ipak je pre\u017eivio dvadeset godina javno ispoljavaju\u0107i svoju odanost kraljevskoj porodici, dok je Duce i\u0161ao ruku pod ruku s Kraljem, kojem je \u010dak nudio i titulu cara. Ali kad je Kralj otpustio Mussolinija 1943, partija se ponovo javila dva mjeseca kasnije, s podr\u0161kom Njema\u010dke, sa zahtjevom za \u201esocijalnu\u201d republiku, recikliraju\u0107i svoju staru revolucionarnu skriptu, oboga\u0107enu skoro pa jakobinskim nadtonovima.<\/p>\n

Postojala je samo jedna jedina nacisti\u010dka arhitektura i nacisti\u010dka umjetnost. Ako je nacisti\u010dki arhitekta bio Albert Speer, onda nije bilo mjesta za Miesa van der Rohea. Isto tako, pod Staljinovom vla\u0161\u0107u, ako je prihva\u0107en Lamarck, onda nije bilo mjesta za Darwina. U Italiji su postojali izvjesni fa\u0161isti\u010dki arhitekti, ali tik do njihovih pseudokoloseuma stajale su gra\u0111evina inspirirane modernim racionalizmom Gropiusa.<\/p>\n

Nije bilo fa\u0161isti\u010dkog \u017ddanova koji bi zadao jasan i striktan kulturni pravac. U Italiji su tada postojale dvije va\u017ene umjetni\u010dke nagrade. Premio Cermonu je kontrolirao fanati\u010dni fa\u0161ista Roberto Farinacci, koji je podr\u017eavao umjetnost kao propagandu. (Mogu se prisjetiti slika kao \u0161to su \u201eSlu\u0161anje Duceovog govora na radiju\u201d ili \u201eStanja svijesti stvorena fa\u0161izmom\u201d). Premio Bergamo sponzorirao je kultivirani i razumni fa\u0161ista Giuseppe Bottai koji je \u0161titio koncept umjetnosti radi umjetnosti same, ali i mnoge avangardne koncepte koji su u Njema\u010dkoj progla\u0161eni izopa\u010denim i kriptokomunisti\u010dkim.<\/p>\n

Nacionalni pjesnik bio je D'Annunzio, boem kojeg bi u Njema\u010dkoj ili Rusiji poslali pred strelja\u010dki odred. Progla\u0161en je re\u017eimskim bardom zbog svog nacionalizma i kulta herojstva, koji je ustvari bio dobrano izmije\u0161an s utjecajima francuske fin de siecle dekadencije.<\/p>\n

Uzmimo futurizam. Olako se da re\u0107i da je i on bio jedno stanje degenerirane umjetnosti, kao \u0161to su to bili ekspresionizam, kubizam i nadrealizam. Ali rani italijanski futuristi bili su nacionalisti, podr\u017eavali su ideju u\u010de\u0161\u0107a Italije u Prvom svjetskom ratu iz estetskih razloga; slavili su brzinu, nasilje i izazov, a sve to lako je povezati s fa\u0161isti\u010dkim kultom mladosti. Dok se fa\u0161izam samoidentificirao s Rimskim carstvom i nanovo otkrivenim ruralnim tradicijama, Marinetti (koji je tvrdio da je automobil ljep\u0161i od Nike sa Samotrake, pa \u010dak i mjese\u010dinu \u017eelio ubiti) progla\u0161en je u me\u0111uvremenu \u010dlanom Italijanske akademije, u kojoj se na mjese\u010dinu gledalo s velikim po\u0161tovanjem.<\/p>\n

Mnogi budu\u0107i partizani i mnogi budu\u0107i intelektualci Komunisti\u010dke partije \u0161kolovali su se na GUF-u, fa\u0161isti\u010dkoj organizaciji studenata, koja je bila kolijevka nove fa\u0161isti\u010dke kulture. Ovi klubovi bili su svojevrsni kipu\u0107i lonci u kojima su cirkulirale nove ideje bez ikakve stvarne ideolo\u0161ke kontrole. To ne zna\u010di, ipak, da su partijski ljudi bili tolerantni prema radikalnom mi\u0161ljenju, no neki od njih ipak nisu koristili sredstva za kontrolu.<\/p>\n

Tokom ovih dvadeset godina, poezija Montalea i drugih pjesnika okupljenih oko grupe \u201eErmetici\u201d, bila je, zapravo, reakcija na bombasti\u010dni stil re\u017eima, a ovim pjesnicima bilo je dozvoljeno razvijati svoj literarni protest iz svojih, kako je tada vi\u0111eno, bjelokosnih kula. Raspolo\u017eenje poezije iz \u201eErmetici\u201d grupe bilo je potpuno suprotno heroizmu i optimizmu re\u017eima. Re\u017eim je tolerirao njihovo nesumnjivo, mada dru\u0161tveno nevidljivo, disidentstvo, jer fa\u0161isti naprosto nisu obra\u0107ali pa\u017enju na tako hermeti\u010dne jezike.<\/p>\n

Sve ovo ne zna\u010di da je italijanski re\u017eim gajio toleranciju. Gramsci je dr\u017ean u zatvoru sve do smrti, opozicioni lideri Giacomo Matteotti i bra\u0107a Rosselli su ubijeni, ukinuta je sloboda \u0161tampe, raspu\u0161teni su sindikati, a politi\u010dki disidenti su odaslani na daleka ostrva. Zakonodavna vlast je bila poprili\u010dno fikcionalna, pri \u010demu je izvr\u0161na vlast, koja je na sebe preuzela i ovlasti pravosu\u0111a, sama donosila nove zakone, me\u0111u kojima i one o za\u0161titi rase (\u0161to je formalna gesta italijanske podr\u0161ke onome \u0161to je postalo holokaust).<\/p>\n

Kontradiktorna slika koju opisujem nije rezultat tolerancije, nego politi\u010dke i ideolo\u0161ke neuravnote\u017eenosti i raspr\u0161enosti. Ali, treba naglasiti, bila je to rigidna raspr\u0161enost, strukturirana konfuzija. Fa\u0161izam filozofski nije, zapravo, postojao, ali je emocionalno bio \u010dvrsto privezan za neke arhetipske podloge.<\/p>\n

Tako sti\u017eemo do druge va\u017ene ta\u010dke. Nije postojao sam jedan nacizam. Ne mo\u017eemo Francov hiperkatoli\u010dki falangizam ozna\u010diti kao nacizam, jer je nacizam u su\u0161tini paganski, politeisti\u010dki i antikr\u0161\u0107anski. No, fa\u0161isti\u010dka igra mo\u017ee se igrati na mnogo na\u010dina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fa\u0161izma ovdje nije druk\u010diji nego Wittgensteinov pojam igre. Igra mo\u017ee biti natjecateljska ili ne, mo\u017ee zahtijevati neke posebne vje\u0161tine ili ne, mo\u017ee podrazumijevati novac, ali i ne mora. Igre su razli\u010dite aktivnosti koje pokazuju jednu istu \u201eporodi\u010dnu sli\u010dnost\u201d, kako ka\u017ee Wittgenstein. Uzmimo sljede\u0107u sekvencu:<\/p>\n

1\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 2\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 3\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0 4<\/p>\n

abc bcd cde def<\/p>\n

Zamislimo niz politi\u010dkih grupa u kojem prvu grupu karakterizira element \u201eabc\u201d, drugu grupu \u201ebcd\u201d, tre\u0107u \u201ecde\u201d, i tako dalje. Prva i druga grupa su sli\u010dne, jer imaju dva zajedni\u010dka elementa; na istoj osnovi su sli\u010dne druga i tre\u0107a grupa. Obratimo pa\u017enju na to da je tre\u0107a grupa sli\u010dna prvoj, jer imaju \u201ec\u201d kao zajedni\u010dki element. No, najzanimljivija je zasigurno \u010detvrta grupa, koja je sli\u010dna drugoj i tre\u0107oj, ali nema ni\u0161ta zajedni\u010dko s prvom grupom. Ipak, zahvaljuju\u0107i neprekinutom nizu opadaju\u0107ih sli\u010dnosti od prve do \u010detvrte grupe, ostaje, kao neka vrsta iluzorne tranzitivnosti, porodi\u010dna sli\u010dnost izme\u0111u prve i \u010detvrte grupe.<\/p>\n

Fa\u0161izam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fa\u0161isti\u010dkog re\u017eima mo\u017ee ukloniti jedan ili vi\u0161e elemenata, a on \u0107e i dalje biti prepoznatljiv kao fa\u0161isti\u010dki. Oduzmite imperijalizam od fa\u0161izma i opet \u0107ete imati Franca i Salazara. Oduzmite mu kolonijalizam, opet \u0107ete imati balkanski fa\u0161izam usta\u0161a. Dodajte italijanskom fa\u0161izmu radikalni antikapitalizam (koji Mussolinija nikada nije impresionirao) i dobit \u0107ete Ezru Pounda. Dodajte kult keltske mitologije i misticizam Svetog Grala (koji je potpuno stran zvani\u010dnom fa\u0161izmu) i dobit \u0107ete jednog od najcjenjenijih gurua fa\u0161izma \u2013 Juliusa Evolu.<\/p>\n

Ali uprkos cijeloj ovoj zbrci, ipak mislim da je mogu\u0107e skicirati listu elemenata tipi\u010dnih za ono \u0161to nazivam ur-fa\u0161izmom ili vje\u010dnim fa\u0161izmom. Ovi elementi ne mogu sa\u010dinjavati sistem, mnogi od njih su me\u0111usobno kontradiktorni i tipi\u010dni su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma. No, dovoljan je jedan od njih da otvori prostor fa\u0161izmu koji \u0107e se oko njega zgru\u0161ati.<\/p>\n

1. Kult tradicije<\/p>\n

Prvi element ur-fa\u0161izma je kult tradicije. Tradicionalizam je, naravno, mnogo stariji od fa\u0161izma. Nije on tipi\u010dan samo za kontrarevolucionarnu katoli\u010dku misao nakon Francuske revolucije, nego je ro\u0111en u kasnom helenisti\u010dkom periodu kao reakcija na klasi\u010dni gr\u010dki racionalizam. U Mediteranskom bazenu narodi razli\u010ditih religija (od kojih je ve\u0107inu prihvatio rimski Panteon) po\u010deli su sanjati o otkrovenju odaslanom u praskozorje ljudske historije. Ovo otkrovenje, prema tradicionalisti\u010dkoj mistici, dugo je bilo skriveno ispod vela zaboravljenih jezika: u egipatskim hijeroglifima, u keltskim runama, u savitcima malo poznatih religija Azije.<\/p>\n

Ta nova kultura trebala bi biti sinkreti\u010dka.<\/p>\n

Sinkretizam nije, kako to rje\u010dnik tvrdi, tek \u201ekombinacija razli\u010ditih oblika vjerovanja i praksi\u201d, jer takva kombinacija mora tolerirati odre\u0111ene kontradikcije. Svaka izvorna poruka nosi bljesak mudrosti, i kad se \u010dini da svaka od njih govori druk\u010dije i nespojive stvari, to se samo \u010dini, jer svaka od njih aludira, alegori\u010dki, na jednu te istu iskonsku istinu.<\/p>\n

Posljedica tome je da u\u010denje ne donosi nikakvu korist. Istina je izre\u010dena jednom za svagda, a mi tek mo\u017eemo interpretirati njenu zakukuljenu i neshvatljivu poruku.<\/p>\n

Dovoljno je samo pogledati program bilo kojeg fa\u0161isti\u010dkog pokreta kako bi se prona\u0161li glavni fa\u0161isti\u010dki mislioci. Nacisti\u010dki gnosis hranjen je tradicionalisti\u010dkim, sinkretisti\u010dkim, okultnim elementima. Najuticajniji teoreti\u010dar savremene italijanske desnice, Julius Evola, spojio je Sveti Gral s Protokolima Sionskih mudraca, alhemiju sa svetim Rimskim i Njema\u010dkim carstvom. \u010cinjenica da je savremena italijanska desnica, s ciljem da poka\u017ee svoju otvorenost, nedavno pro\u0161irila svoj program uklju\u010divanjem radova i ideja De Maistrea, Guenona i Gramscija, \u010disti je dokaz sinkretizma.<\/p>\n

Ako u ameri\u010dkim knji\u017earama istra\u017eujete police koje su ozna\u010dene kao \u201eNew Age\u201d, na\u0107i \u0107ete tamo \u010dak i Svetog Augustina, koji, koliko ja znam, nije bio fa\u0161ista. Ali, kombiniranje Svetog Augustina i Stonehengea \u2013 to je simptom ur-fa\u0161izma.<\/p>\n

2. Odbacivanje modernizma<\/p>\n

Tradicionalizam podrazumijeva odbacivanje modernizma. I fa\u0161isti i nacisti su obo\u017eavali tehnologiju, dok su je tradicionalisti obi\u010dno odbacivali kao negaciju tradicionalnih vrijednosti. Me\u0111utim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignu\u0107a, njegova pohvala modernizmu bila je tek povr\u0161ina ideologije zasnovane na krvi i tlu (Blut und Boden). Odbacivanje modernog svijeta bilo je zamaskirano odbijanjem kapitalisti\u010dkog na\u010dina \u017eivota, ali je u biti podrazumijevalo odbacivanje Duha 1789. (i 1776., naravno). Prosvjetiteljstvo, odnosno Doba razuma, vi\u0111eno je kao po\u010detak moderne izopa\u010denosti. U svojoj se su\u0161tini ur-fa\u0161izam mo\u017ee definirati kao iracionalizam.<\/p>\n

3. Iracionalizam<\/p>\n

Iracionalizam, tako\u0111er, opstoji na kultu \u010dina zarad \u010dina samog. \u010cin lijep sam po sebi mora biti preduzet prije ili bez bilo kakvog razmi\u0161ljanja. Mi\u0161ljenje je oblik kastriranosti. Tako kultura postaje sumnjiva \u010dim se poistovjeti sa kriti\u010dkim stavovima. Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je bio simptom ur-fa\u0161izma, od navodne Goeringove izjave \u201eKada \u010dujem rije\u010d kultura, latim se pi\u0161tolja\u201d, do u\u010destalih izraza kakvi su \u201edegenerirani intelektualci\u201d, \u201e\u0161treber\u010dine i pametnjakovi\u0107i\u201d, \u201ejalovi snobovi\u201d ili \u201euniverziteti su legla crvenih\u201d. Zvani\u010dni fa\u0161isti\u010dki intelektualci uglavnom su bili zadu\u017eeni za napade na modernu kulturu i liberalnu inteligenciju koja je, navodno, izdala tradicionalne vrijednosti.<\/p>\n

4. Neslaganje kao izdaja<\/p>\n

Nijedno sinkretisti\u010dko vjerovanje ne mo\u017ee podnijeti analiti\u010dki kritiku. Kriti\u010dki duh izvodi razlike, a uvi\u0111anje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi nau\u010dna zajednica cijeni neslaganje kao na\u010din unaprje\u0111enja znanja. Za ur-fa\u0161izam neslaganje je izdaja.<\/p>\n

5. Strah od razlike<\/p>\n

Nadalje, neslaganje je znak raznolikosti. Ur-fa\u0161izam oja\u010dava i pridobiva podr\u0161ku time \u0161to iskori\u0161tava i raspiruje prirodni strah od razlike. Prvi znak jednog fa\u0161isti\u010dkog ili predfa\u0161isti\u010dkog pokreta upravo je strah od do\u0161ljaka. Ur-fa\u0161izam je tako, po definiciji, rasisti\u010dki.<\/p>\n

6. Individualna ili socijalna frustracija<\/p>\n

Fa\u0161izam potje\u010de iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipi\u010dnih elemenata povijesnog fa\u0161izma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osje\u0107aja politi\u010dkog poni\u017eenja, upla\u0161ena pritiskom ni\u017eih socijalnih grupa. U na\u0161e vrijeme, kada su stari proleteri postali malogra\u0111anima (a lumpenproleteri uglavnom odstranjeni s politi\u010dke scene), fa\u0161izam sutra\u0161njice svoju \u0107e publiku prona\u0107i u ovoj novoj ve\u0107ini.<\/p>\n

7. Opsesija zavjerom<\/p>\n

Ljudima koji osje\u0107aju da im je oduzet njihov dru\u0161tveni identitet, ur-fa\u0161izam kao jedinu privilegiju dodjeljuje \u010dinjenicu da su ro\u0111eni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji narodu mogu priu\u0161titi njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima ur-fa\u0161isti\u010dke psihologije le\u017ei opsesija zavjerom, po mogu\u0107nosti me\u0111unarodnom. Prista\u0161e se moraju osje\u0107ati opkoljenim. Najlak\u0161i na\u010din rje\u0161avanja problema zavjere jeste poziv na ksenofobiju. No, zavjera tako\u0111er mora dolaziti i iznutra: Jevreji su uglavnom najbolja meta, jer donose tu prednost da su istovremeno i vani i unutra. U SAD-u \u0107emo najo\u010ditiju pojavu opsesije zavjerom prona\u0107i u The New World Order Pata Robinsona, ali, kao \u0161to smo ve\u0107 vidjeli, ima i mnogo drugih.<\/p>\n

8. Osje\u0107aj poni\u017eenja zbog mo\u0107i neprijatelja<\/p>\n

Prista\u0161e se moraju osje\u0107ati poni\u017eenima zbog o\u010diglednog bogatstva i mo\u0107i svojih neprijatelja. Dok sam bio dje\u010dak, nau\u010dili su me da Engleze vidim kao narod pet dnevnih obroka. Oni su jeli \u010de\u0161\u0107e nego li siroma\u0161ni, ali smjerni Italijani. Jevreji su bogati i jedni drugima poma\u017eu kroz mre\u017eu uzajamne podr\u0161ke. Prista\u0161e, me\u0111utim, moraju biti uvjereni da mogu savladati neprijatelje. Neprestanim mijenjanjem retori\u010dkog fokusa neprijatelji su \u010das slabi \u010das jaki. Fa\u0161isti\u010dke vlade osu\u0111ene su na ratne poraze, jer su ustavno nesposobne ta\u010dno procijeniti snage neprijatelja.<\/p>\n

9. \u017divot je permanentno ratovanje<\/p>\n

U ur-fa\u0161izmu nema borbe za \u017eivot nego se, prije \u0107e biti, \u017eivi da bi se borilo. Otuda je pacifizam trgovina s neprijateljem. Pacifizam je lo\u0161, jer \u017eivot je permanentno ratovanje. Ovo, me\u0111utim, dovodi do kompleksa Armagedona. Ako neprijatelji moraju biti pora\u017eeni, onda mora postojati i posljednja bitka, nakon koje \u0107e pokret imati potpunu kontrolu nad svijetom. No, takvo \u201ekona\u010dno rje\u0161enje\u201d podrazumijeva neki du\u017ei period mira, Zlatno doba, \u0161to se suprotstavlja principu permanentnog rata. Nijedan fa\u0161isti\u010dki vo\u0111a nije uspio rije\u0161iti ovaj problem.<\/p>\n

10. Prezir prema slabijem<\/p>\n

Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipi\u010dan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristi\u010dki elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fa\u0161izam mo\u017ee zagovarati samo pu\u010dki elitizam. Svaki gra\u0111anin pripada najboljem narodu na svijetu, \u010dlanovi partije najbolji su me\u0111u svim gra\u0111anima, a svaki gra\u0111anin mo\u017ee (ili bi morao) pristupiti partiji. Ali patriciji ne mogu postojati bez plebejaca. U stvari, Vo\u0111a, koji zna da mu mo\u0107 nije demokratski data nego je silom uzeta, tako\u0111er zna i da je njegova snaga osnovana na slabosti masa, koje su toliko slabe da zaslu\u017euju gospodara. Kako je grupa hijerarhijski organizirana (prema vojnom modelu), svaki od podre\u0111enih vo\u0111a prezire svoje pot\u010dinjene, a svaki od njih, nadalje, prezire one koji su njemu pot\u010dinjeni. Upravo to poja\u010dava svijest o masovnom elitizmu.<\/p>\n

11. Kult heroizma i herojska smrt<\/p>\n

U takvoj perspektivi svakoga se obrazuje da postane heroj. U svakoj mitologiji heroj je iznimno bi\u0107e, a ur-fa\u0161izam herojstvo postavlja kao normu. Ovaj kult heroizma tijesno je povezan s kultom smrti. Nije slu\u010dajno parola falangista bila Viva la Muerte (\u017eivjela smrt). U nefa\u0161isti\u010dkim dru\u0161tvima, \u0161iroj javnosti govori se da je smrt neugodna, ali da se s njom mora suo\u010diti dostojanstveno, a vjernicima se ka\u017ee da je smrt bolan na\u010din dosezanja nadnaravne sre\u0107e. Nasuprot tome, ur-fa\u0161isti\u010dki heroj \u017eudi za herojskom smr\u0107u, koja se reklamira kao najbolja nagradu za herojski \u017eivot. Ur-fa\u0161isti\u010dki heroj nestrpljivo \u010deka smrt. U svojoj nestrpljivosti \u010desto druge ljude \u0161alje u smrt.<\/p>\n

12. Machizam<\/p>\n

Kako su i permanentni rat i heroizam te\u0161ke igre, ur-fa\u0161ista svoju volju za mo\u0107 prenosi na seksualni nivo. Ovo je izvor machizma, koji podrazumijeva i prezir prema \u017eenama i osudu neuobi\u010dajenih seksualnih navika, od \u010dednosti do homoseksualnosti. Kako je \u010dak i seks te\u0161ka igra, ur-fa\u0161isti\u010dki heroj se radije igra oru\u017ejem, \u0161to je surogat falusnog prakticiranja.<\/p>\n

13. Selektivni\/kvalitativni populizam<\/p>\n

Ur-fa\u0161izam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takore\u0107i, kvalitativnom populizmu. U demokratiji gra\u0111ani imaju individualna prava, ali gra\u0111ani u cjelini imaju politi\u010dki utjecaj samo s koli\u010dinskog aspekta, jer pojedinac se mora povinovati odlukama ve\u0107ine. Za ur-fa\u0161izam individue kao individue nemaju prava, a Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izra\u017eava Zajedni\u010dku Volju. Kako niti jedna velika koli\u010dina ljudskih bi\u0107a ne mo\u017ee imati zajedni\u010dku volju, Vo\u0111a se nadaje kao njihov tuma\u010d. Izgubiv\u0161i mo\u0107 demokratskog delegiranja, gra\u0111ani ne djeluju nego se od njih tra\u017ei da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ni\u0161ta drugo do teatralna izmi\u0161ljotina. Kao dobar primjer kvalitativnog populizma ne moramo vi\u0161e uzimati Piazza Veneziju u Rimu ili Nurnber\u0161ki stadion, jer nas u budu\u0107nosti \u010deka svojevrstan TV-populizam ili internetski populizam u kojem \u0107e emocionalna reakcija odre\u0111ene odabrane grupe biti predstavljena i prihva\u0107ena kao glas Naroda.<\/p>\n

Zbog svog kvalitativnog populizma ur-fa\u0161izam se mora usprotiviti \u201etrulim\u201d parlamentarnim vlastima. Jedna od prvih Mussolinijevih re\u010denica u Italijanskom parlamentu glasila je: \u201eMogao bih ovo gluho i \u017ealosno mjesto pretvoriti u kamp za moje manipule.\u201d (Manipule su vojne jedinice u rimskim legijama.) Smjesta je, ustvari, prona\u0161ao bolje mjesto za svoje manipule, ali je malo kasnije ipak uni\u0161tio Parlament. Gdje god politi\u010dar iskazuje sumnju u legitimnost parlamenta jer, tobo\u017ee, vi\u0161e ne predstavlja glas Naroda, tu se mo\u017ee namirisati ur-fa\u0161izam.<\/p>\n

14. Ur-fa\u0161izam govori novogovorom<\/p>\n

Novogovor je izmislio Orwell u 1984, kao zvani\u010dni jezik Ingsoca, engleskog socijalizma. No, elementi ur-fa\u0161izma zajedni\u010dki su razli\u010ditim oblicima diktature. Svi nacisti\u010dki ili fa\u0161isti\u010dki ud\u017ebenici slu\u017eili su se osiroma\u0161enim vokabularom i elementarnom sintaksom, s ciljem da ograni\u010de sredstva za kompleksno i kriti\u010dko razmi\u0161ljanje. Moramo biti spremni prepoznati nove forme novogovora, \u010dak i kad se pojavljuju u potpuno nevinom obliku talk showa.<\/p>\n

***<\/p>\n

Ujutro 27.7.1943. saznao sam preko radija da je fa\u0161izam pao i da je Mussolini uhap\u0161en. Kada me je mati poslala da kupim novine, otkrio sam na najbli\u017eem kiosku da novine imaju razli\u010dite naslove. \u0160tavi\u0161e, nakon pregledavanja svih naslova shvatio sam da u svakim novinama pi\u0161e ne\u0161to drugo. Kupio sam jedne, naslijepo, i na prvoj stranici vidio proglas koji je potpisalo pet-\u0161est politi\u010dkih partija, me\u0111u kojima i Komunisti\u010dka partija, Socijalisti\u010dka partija i Liberalna partija.<\/p>\n

Dotada sam vjerovao da u svakoj zemlji postoji jedna partija, a da se u Italiji ona zove Partito Nazionale Fascista. Sada sam otkrivao da u mojoj zemlji mo\u017ee istovremeno postojati nekoliko partija. Kako sam bio bistar dje\u010dak, shvatio sam da one nisu mogle preko no\u0107i nastati i da su neko vrijeme djelovale ilegalno.<\/p>\n

Poruka na naslovnoj stranici slavila je kraj diktature i povratak slobode: slobode govora, slobode \u0161tampe i slobode politi\u010dkih organizacija. \u201eSloboda\u201d, \u201ediktatura\u201d, \u201eprava\u201d… tada sam prvi put \u010duo za te rije\u010di. Nanovo sam se, uz te rije\u010di, rodio kao slobodan \u010dovjek Zapada.<\/p>\n

Moramo paziti da smisao ovih rije\u010di nikada ponovo ne bude zaboravljen. Ur-fa\u0161izam je jo\u0161 uvijek oko nas, \u010desto neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lak\u0161e bi nam bilo kada bi se danas pojavio neko ko bi javno govorio \u201eHo\u0107u ponovo otvoriti Auschwitz\u201d, \u201eHo\u0107u da Italijom ponovo paradiraju crne ko\u0161ulje\u201d, ali \u017eivot nije tako jednostavan. Ur-fa\u0161izam se mo\u017ee vratiti pod najnevinijim maskama.<\/p>\n

Na\u0161a je du\u017enost da ga razotkrijemo i poka\u017eemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobo\u0111enje zadaci su kojima nikada nema kraja.<\/p>\n

*Tekst je prvobitno objavljen 22. juna 1995. u \u201eNew York Review of Books\u201d, a potom i u \u201eUtne Reader\u201d u decembru iste godine. Ovaj prijevod napravljen je prema oba izdanja, pri \u010demu se razlike ogledaju samo u tome \u0161to drugo izdanje ima podnaslove.<\/em><\/p>\n

Buka<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Na\u0161a je du\u017enost da ga razotkrijemo i poka\u017eemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-66479","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/66479","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=66479"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/66479\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=66479"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=66479"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=66479"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}