{"id":58460,"date":"2011-08-18T10:04:19","date_gmt":"2011-08-18T08:04:19","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=58460"},"modified":"2011-08-18T10:04:19","modified_gmt":"2011-08-18T08:04:19","slug":"sveto-ime-kapital","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2011\/08\/18\/sveto-ime-kapital\/","title":{"rendered":"Sveto ime Kapital"},"content":{"rendered":"

Pi\u0161e Marko LEDERER<\/strong><\/p>\n

\"\"<\/a>Kapitalisti\u010dke demokracije danas nam se name\u0107u kao nezaobilazne tvorevine. One se smatraju jedinim sistemom koji mo\u017ee omogu\u0107iti kvalitetan \u017eivotni standard. Za alternativu nam nedostaje hrabrosti. \u010cak i oni koji su iz o\u010daja iza\u0161li na ceste diljem Europe ne bore se da bi promijenili sustav, nego kako bi izborili pravo u njemu sudjelovati.<\/p>\n

Kapital, konzumiranje i privatno vlasni\u0161tvo postali su najve\u0107e svetinje, najve\u0107e moralne jedinice, kako za one koji posjeduju kapital tako i za pobunjene na ulicama europskih gradova. Pa nisu u Gr\u010dkoj, \u0160panjolskoj ili Velikoj Britaniji iza\u0161li na ceste da protestiraju protiv srozavanja obiteljskih i dru\u0161tvenih vrijednosti ili pak korumpiranih politi\u010dara.\u00a0 Oni su na ulicama zato \u0161to se njima ne dozvoljava da budu korumpirani, zato sto ih dr\u017eava zakida za lovu u obliku socijalnih davanja, to jest za kapital, zato \u0161to su bez perspektive da ikada u \u017eivotu i pribli\u017eno dosegnu nekakav status i nekakvu sigurnost kroz vlastito privatno vlasni\u0161tvo. Ne bore se oni da bi promijenili sustav, nego kako bi izborili pravo u njemu sudjelovati.<\/p>\n

Ostatak \u0161irokog sloja dru\u0161tva pak, koji jo\u0161 nekako i sastavlja kraj s krajem ili koji se je sasvim dobro uhljebio u ovome sistemu, \u017eivi u tolikom strahu od siroma\u0161tva, da mu uop\u0107e ne pada na pamet mijenjati sistem. I to je uspjeh kapitalizma. On se postavio kao jedini sistem koji mo\u017ee osigurati na\u0161e socijalno i materijalno pre\u017eivljavanje; iz \u010distog straha od neima\u0161tine ve\u0107ina niti ne poku\u0161ava promijeniti ovaj bolesni sustav. Mi, ta ve\u0107ina, smo kao \u017eabe koje plivaju u toploj vodi i prekasno primje\u0107ujemo da zapravo sjedimo u loncu za kuhanje, kako opisuje situaciju francuska aktivistkinja Oph\u00e9lie Latil na njema\u010dkoj radio stanici Deutschlandfunk. Negdje duboko u na\u0161oj svijesti usa\u0111en je strah da ru\u0161enjem kapitalizma ru\u0161imo i na\u0161e blagostanje.<\/p>\n

To \u0107e u neoliberalnim i od politi\u010dkih stranaka legitimiranim oligarhijama koje same sebi tepaju “zapadna demokracija” funkcionirati onoliko dugo, dokle iz globalnog protoka kapitala za srednji sloj dru\u0161tva i one na dnu procuri dovoljno za kakav takav \u017eivotni standard. Samo, eto, oni koji su iza\u0161li na ceste vrlo dobro znaju da im se vi\u0161e ne isplati niti sanjati. Oni se osje\u0107aju toliko besperspektivno, da ih snovi o boljem sutra, o materijalnom blagostanju samo bacaju u jo\u0161 ve\u0107e frustracije. To mo\u017eda manje va\u017ei za prosvjednike u ju\u017enoj Europi, ali tim vi\u0161e za prosvjednike u Velikoj Britaniji.<\/p>\n

Ma sigurno i me\u0111u njima postoje oni koji jo\u0161 uvijek \u017eele promijeniti svijet na bolje ili uop\u0107e promijeniti svijet. No ti ne shva\u0107aju da se dru\u0161tvo u \u201ezapadnim demokracijama” ve\u0107 odavno promijenilo. Da su ga danas privilegirani \u0161ezdesetih i sedamdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a prilagodili svojim potrebama. \u0160ezdesetosma\u0161i su se izborili za maksimum kulturnih sloboda. Oni su dru\u0161tvo u zapadnim \u201ezrelim” demokracijama oslobodili od kulturnih sprega toliko da je pojedinac danas u toj mjeri slobodan, da mo\u017ee sve ostaviti iza sebe pa tako i odgovornost za druge, ka\u017ee Oph\u00e9lie Latil. Ali njihova revolucija nije izvr\u0161ena do kraja. Oni dru\u0161tvo nisu oslobodili od pohlepe, od izrabljivanja od boga\u0107enja na le\u0111ima drugih, od nepravednog privrednog sistema. Ta nedovr\u0161enost u kombinaciji s maksimom individualne slobode bez osvrtanja i odgovornosti za druge danas se ne obija o glavu samo mla\u0111im generacijama. Sve vi\u0161e se dovodi u pitanje i sigurnost penzija. Produ\u017euje se radni vijek. Takve \u201ereforme” doti\u010du i starije generacije. \u010cak i slobode za koje su se izborili, vlast potkopava gdje god stigne: Gra\u0111anska prava suzavcem i \u0161mrkovima na ulicama, privatnost policijskim nadzorom komunikacijskih kanala i javnog prostora.<\/p>\n

pobuna-2.jpg<\/p>\n

 <\/p>\n

Na kraju su tako\u0111er i \u0161ezdesetosma\u0161i upali u klopku kapitala uhljebljuju\u0107i se u maksimalnom materijalnom blagostanju u dru\u0161tvu koje poznaje jo\u0161 samo individualnost i ostvarivanje individualnih sloboda. I oni su svoju revoluciju zamijenili za imovinsku sigurnost. Time su izgubili vjerodostojnost prema nadolaze\u0107im generacijama. Naspram svojoj djeci i unu\u010dadi za koje su mo\u017eda zapo\u010deli revoluciju koju nikada nisu dovr\u0161ili. Danas nam ostavljaju posljedice svojeg blagostanja i nedovr\u0161enih revolucija. Bile one devastirani monetarni sustav ili pak devastirani, izrabljeni i zaga\u0111en okoli\u0161. I ono, mo\u017eda najgore od svega, jest da je najva\u017eniji normativ koji nam ostaje privatno vlasni\u0161tvo i za\u0161tita kapitala. Konzervativne ali i socijalne vrijednosti su sve manje va\u017ene. Bile to obitelj, uzajamna solidarnost i socijalna dr\u017eava. Te norme nestaju. Neoliberalizam ih marginalizira u korist individue kojoj je potro\u0161nja pre\u010da nego pomo\u0107 bli\u017enjemu, kojoj je karijera va\u017enija od obiteljskog su\u017eivota. Sve to sve vi\u0161e vrijedi podjednako za \u017eene i mu\u0161karce i sve je to na kraju krajeva u slu\u017ebi maksimiranja profita, u slu\u017ebi kapitala.<\/p>\n

Ali krivnja ne pada samo na generacije pedeset plus. I u nama, njihovoj djeci njihovim unukama i unucima vlada strah od socijalne neima\u0161tine. I nama manjka hrabrosti i ma\u0161te zamisliti druga\u010diji svijet, a kamoli osloboditi se kapitala i \u017eivjeti svijet na druga\u010diji na\u010din. Mlade generacije su \u010dak izgubile sposobnost promijeniti dru\u0161tvo, oblikovati ga po vlastitim \u017eeljama. Mi \u017eelimo imati udio upravo u ovom i ovakvom materijalnom sistemu kroz sigurno zaposlenje, dobru pla\u0107u i financijsku perspektivu. \u010citave vojske mladih u Europi nemaju materijalnu perspektivu, a bez nje se u kapitalizmu gubi kulturna i socijalna perspektiva. U onolikoj mjeri koliko su stariji ovisni o mladima koji upla\u0107uju u penzijske fondove i fondove socijalne skrbi, toliko su mladi ovisni o starijima, koji svoje potrebe moraju svesti na minimum, kako bi pak mladi mogli zadovoljiti svoje minimalne potrebe. Relativno blagostanje i socijalna sigurnost za sve nisu mogu\u0107e dokle god se iz dr\u017eavnih prora\u010duna i novim zadu\u017eenjima maksimalno ula\u017ee u truli bankarski i privredni sustav.<\/p>\n

Danas se sve mjeri po posljedicama za kapital i za one koji se bore da kapitalisti\u010dke demokracije opstanu kao tvorevine bez alternative. Ne pita se, primjerice, \u0161to prijelaz na alternativne izvore energije zna\u010di za nadolaze\u0107e generacije, nego koliko \u0107e nas to ko\u0161tati i mo\u017eemo li si to priu\u0161titi naspram ove krize. Ne pita se koliko bi pomo\u0107 za isto\u010dnu Afriku spasila ljudskih \u017eivota, nego koliko je novca potrebno da se ta pomo\u0107 pokrene, te se konstatira da bi besplatna pomo\u0107 poremetila globalno tr\u017ei\u0161te prehrambenih proizvoda i da zato ne dolazi u obzir. S druge strane politi\u010dke elite zadu\u017euju dr\u017eavne prora\u010dune i pumpaju stotine milijardi eura i dolara u korumpiran kapitalisti\u010dki sustav, kojemu, o\u010dito nema pomo\u0107i i koji di\u0161e svoje zadnje uzdahe. Dr\u017eave stenju pod dugovima od milijarda i milijarda eura, koje niti teoretski ne mogu otplatiti. Prema svim zakonima zadu\u017eivanja i otpla\u0107ivanja dugova koji vrijede za pojedince, dr\u017eave su zapravo ve\u0107 odavno bankrotirale. Na \u017eivotu se dr\u017ee jo\u0161 samo kroz nova zadu\u017eenja, hara\u010dem i rezanjem socijalnih davanja. I opet sve na teret nadolaze\u0107ih generacija koje \u0107e morati otpla\u0107ivati taj dug, upla\u0107ivati u penzijske fondove i u ostatke socijalne skrbi.<\/p>\n

Politika djeluje na taj na\u010din iz straha od gubitka vlasti, iz straha od raspada sistema. Jedinog koji nam navodno mo\u017ee osigurati blagostanje. A zapravo uop\u0107e nije pitanje mo\u017ee li nam sustav u kojemu \u017eivimo osigurati blagostanje, nego postoji li politi\u010dka volja da se resurse, kojih ima dovoljno, raspodjele pravedno i s odgovorno\u0161\u0107u prema nadolaze\u0107im generacijama. No takva volja, niti politi\u010dka niti dru\u0161tvena, nije na vidiku. Vidljiva je samo volja da se resurse raspodjeli tako da kapital raste, bez obzira \u0161to od tog rasta vi\u0161e zaista nitko nema ni\u0161ta. Oni koji krupni kapital dr\u017ee u rukama niti teoretski ga ne mogu potro\u0161iti, a oni kojima je pristup kapitalu nemogu\u0107 niti mogu sanjati o potro\u0161nji. Negdje izme\u0111u ta dva ekstrema se na zapadu melje srednji gra\u0111anski dru\u0161tveni sloj i postaje sve tanji. Melju se i \u0161ezdesetosma\u0161i koji se nogama i rukama grebu za svoje materijalne privilegije, kao \u0161to su sigurna radna mjesta, kakve takve osigurane penzije i zdravstvena skrb. Bore se oni za ta svoja socijalna prava i poku\u0161avaju odr\u017eati svoje blagostanje upravo onim moralom koji se je izrodio kao vrhunac njihove revolucije. A taj moral jest ostvarivanje individualnih sloboda i prava bez obzira na druge, prije svega bez obzira na mlade generacije.\u00a0 Pri tome smo svi skupa, \u010dini se, zaboravili da je druga\u010diji svijet ipak mogu\u0107.<\/p>\n

H-alter<\/a><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Kapitalisti\u010dke demokracije danas nam se name\u0107u kao nezaobilazne tvorevine. One se smatraju jedinim sistemom koji mo\u017ee omogu\u0107iti kvalitetan \u017eivotni standard. Za alternativu nam nedostaje hrabrosti. <\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[5],"tags":[],"class_list":["post-58460","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-drugi-pisu"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/58460","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=58460"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/58460\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=58460"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=58460"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=58460"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}