{"id":56957,"date":"2009-06-22T20:04:06","date_gmt":"2009-06-22T20:04:06","guid":{"rendered":"http:\/\/www.pcnen.com\/portal\/?p=56957"},"modified":"2021-08-03T17:21:35","modified_gmt":"2021-08-03T15:21:35","slug":"od-gusinja-do-podgorice-na-vlastiti-pogon","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/2009\/06\/22\/od-gusinja-do-podgorice-na-vlastiti-pogon\/","title":{"rendered":"Od Gusinja do Podgorice na vlastiti pogon"},"content":{"rendered":"

Bila je to jebeno uzbudljiva tura!<\/p>\n

Mogao sam, da prostite :), tragati i za druga\u010dijom po\u010detnom re\u010denicom, ali ona ne bi izrazila moje neprosijane impresije.<\/p>\n

Ideja o vo\u017enji biciklima vrletima sjeverne Albanije je Borisova (Raoni\u0107), jednog iz kvarteta freebikers koji su na dva to\u010dka obigrala Durmitor prije dva ljeta<\/a>. Pro\u0161le godine nam je sezona izmakla, ali smo se, zato, ove godine ozbiljno motivisali.<\/p>\n

Prvi problem je bio potpuno nepoznavanje puta i mogu\u0107nost gubljenja orijentacije kada su i glavni i sporedni putevi istog kvaliteta (makadam), a saobra\u0107ajna signalizacija lo\u0161a ili nikakva, na \u0161ta sam, barem ja, blagonaklono upozoravan. Google Earth osmatranje me je vi\u0161e zbunjivalo nego \u0161to mi je pomagalo da shvatim kuda \u0107emo da idemo. Zumiram i zagubim se u nepoznatom reljefu. Kad sam prijatelju koji je od Gusinja do Skadra i\u0161ao kolima dva-tri puta pomenuo kuda \u0107emo da vozimo, sumnji\u010davo je vrtio glavom i govorio o lo\u0161em putu i usponima kroz \u0161umu. Uzvra\u0107ao sam da je perspektiva free bikera potpuno druga\u010dija, i da ono \u0161to korisniku konjskih snaga izgleda stra\u0161no ne mora tako biti do\u017eivljeno od onoga koji se kre\u0107e na vlastiti pogon.<\/p>\n

 <\/p>\n

Od prijatelja iz Gusinja sam saznao da je jedan njihov lokalni biciklisti\u010dki junak projezdio do Skadra i nazad, i to ne jednom. O tome sam prona\u0161ao i tekst, objavljen u dnevniku Dan<\/em><\/a>. Sahid Saljo Hot je bio raspolo\u017een da nam pravi dru\u0161tvo i li\u0161i brige o izboru pogre\u0161nog puta. Prihvatili smo njegov predlog ture: Gusinje-Grn\u010dar-Tamara-Cijevna Zatrijeba\u010dka -Dino\u0161a-Podgorica.<\/p>\n

Ne\u0107u vas zamarati problemima kako na jedno auto \u010dvrsto oka\u010diti \u010detiri bicikla (na kraju smo moje obezto\u010dkili i ubacili u gepek), \u0161to je uslovilo kasniji dolazak u Gusinje i kompletiranje ekipe. (Boris Raoni\u0107, Mijo Erakovi\u0107, Damir Krpuljevi\u0107, Du\u0161ko Vukovi\u0107 i Saljo Hot<\/em>). Put granice sa Albanijom krenuli smo poslije 11.00 lo\u0161im, ali kakvim – takvim asfaltom, pra\u0107eni, s lijeve ruke, pogledima vrhova Prokletija. Rijeka Grn\u010dar nam je dolazila u susret. Istu rijeku na albanskoj strani zovu Vrmo\u0161a, informisao nas je na\u0161 novi drug, gusinjski biciklista Saljo.<\/p>\n

Krenuli smo, dakle, dijelom nekada va\u017ene rimske karavanske saobra\u0107ajnice, koja je polazila od Nerona (Metkovi\u0107), a zavr\u0161avala u Konstatinopolju (Istambul). Ta saobra\u0107ajnica je,\u00a0nakon drugog svjetskog rata, prekinuta \u010dvrstom dr\u017eavnom granicom koja je odvajala FNRJ od NR Albanije. O prirodi toga razdvajanja mogu da pri\u010daju betonski bunkeri sa albanske strane, dok\u00a0o prirodi nekog novog komuniciranja svjedo\u010di zajedni\u010dka inicijativa<\/a> o spajanju Gusinja sa Podgoricom preko Albanije.<\/p>\n

 <\/p>\n

Bunkeri su ve\u0107 op\u0161te mjesto kada se o Albaniji pri\u010da i oni nikoga vi\u0161e ne impresioniraju. Mene je impresionirao susret sa albanskim govedima, koja su pasla pored puta. Bila su tako mala, vjerovatno neka od posljednjih primjeraka autohtonog balkanskog gove\u010deta zvanog bu\u0161a<\/a>.<\/p>\n

Zapazio sam jo\u0161 ne\u0161to kad je o \u017eivotinjama rije\u010d. Du\u017e cijelog puta, sve dok se nijesmo ponovo primakli na\u00a0pu\u0161komet hoda crnogorskoj granici, nijesam \u010duo lave\u017e, niti nas je ijedno pseto pojurilo. Jedno smo, ipak, vidjeli, ali to je bilo u dvori\u0161tu jedne od dvije kafane na prevoju \u0106afa Prdelec, gdje smo odmorili noge i pripunili stomake.<\/p>\n

 <\/p>\n

Ispred kafane \u010diji smo bili kratkotrajni gosti, i u kojoj se mo\u017ee popiti i Nik\u0161i\u0107ko pivo<\/em> (na\u0161e pivopije su se, ipak, latile Tirane<\/em>), lepr\u0161ala je zastava Socijalisti\u010dke partije Albanije Fatosa Nanoa. Pred drugom, smje\u0161tenom u strani pod \u0161umom, vijorio se barjak Demokratske stranke Salija Beri\u0161e. Dje\u010dak ‘demokrata’ nije mogao odoljeti, pa je do\u0161ao da od gostiju ‘socijalista’ izmoli jednu vo\u017enju bicikljetom.<\/p>\n

Ne\u0161to ranije, vide\u0107i nas kako pra\u0161imo drumom, jedan drugi dje\u010dak je tr\u010dao dobrih stotinak metara da bi se sreo sa nama. Po\u0161to mu, osim ‘Mirdita’ (Dobar dan), ni\u0161ta smisleno nijesam na njegovom maternjem znao re\u0107i, latio sam se ranca i izvadio dvije bon\u017eite. Pokazivao je prema grupi kojoj je pripadao i govorio prstima da ih ima \u010detvoro. Po\u0161to se biciklisti ne odri\u010du lako dragocjene materije, savjetovali smo dje\u010daku da prepolovi darove.<\/p>\n

Za one koje bi ovaj blog mogao podsta\u0107i da krenu \u0161arama na\u0161ih to\u010dkova, du\u017ean sam re\u0107i da se do malo prije pomenute \u0106afe Prdelec makadamski drum uglavnom penje. Kad bi podloga bila \u010dvrsta ili, da\u0107e Bog, asfaltna, ti usponi ne bi predstavljali ve\u0107i problem. Voziti \u0161oderom uzastranu je ve\u0107 druga pjesma, pa je, ponegdje, pametnije sjahati i kora\u010dati, jer se tako snaga pri\u0161tedi.<\/p>\n

Pravo uzbu\u0111enje po\u010dinje kad se razmine prevoj na kome su lepr\u0161ali partijski barjaci. Drum, uglavnom, ide nani\u017ee, a okolo, bli\u017ee ili dalje, stra\u017eare litice. To nani\u017ee je ponegdje toliko strmo da biciklistu baci u dilemu – je li bolje sjahati ili i dalje jahati? Nagib strmijim \u010dini kvalitet puta, koji na dosta mjesta podsje\u0107a na korito presahle rijeke. Nije \u0161ala takvom podlogom voziti i ravnim, a kamo li strminom. Mala nepa\u017enja, lo\u0161e ko\u010denje i …. Da, da – pada se. Upravo se to meni desilo. Izgubio sam kontrolu nad biciklom, tresnuo na desnu stranu i otklizao \u0161oderom. Odro sam koljeno, lakat malo manje i polomio dispay na mobitelu. Damir je, kasnije, pro\u0161ao sli\u010dno iskustvo, a Mijo se zamalo pobo na glavu. \u201eZadnji to\u010dak mi je bio iznad glave”, opisao je on kriti\u010dni momenat prije nego se ukopao nogama u nesigurno tlo.<\/p>\n

Koliko me sje\u0107anje slu\u017ei, skoro da nas niko nije preticao, ali su nas, iako ne pre\u010desto, mimoilazili d\u017eipovi, stari modeli mercedesa, kombiji, kamioni. Pri takvom susretu je pametnije stati i dati prednost ma\u0161ini. Jo\u0161 ima\u0161 vremena da se lijepo javi\u0161 ljudima i da vidi\u0161 kako te oni pozdravljaju.<\/p>\n

Na prilazu Tamari, jedinoj ve\u0107oj ljudskoj naseobini kroz koju smo pro\u0161li, pejsa\u017e je kao sa nenastanjene planete. Gle\u010derska dolina posuta krupnijim i sitnijim kamenjem, a u sred kamenja, s desne strane puta, otelo se navi\u0161e i u \u0161irinu drvo murve, oki\u0107eno slatkim plodovima.<\/p>\n

 <\/p>\n

Kroz Tamaru sam pro\u0161ao sam. Saljo je jezdio ispred, ne haju\u0107i mnogo za nas novajlije na ovom tlu, a trojka je zaostala iza\u00a0radi fotografisanja. Centar sela ili varo\u0161ice je vrvio od mu\u0161karaca, koji su \u017eivo o ne\u010demu raspravljali. (Po\u0161to \u0107e uskoro u Albaniji izbori, vjerovatno sam banuo tamo neposredno nakon ili uo\u010di nekog politi\u010dkog skupa.) Onima koji su mi bili najbli\u017ei nazvao sam Mirdita i bio iznena\u0111en da mi se jedan od njih, mladi\u0107 prijatne spolja\u0161njosti, obratio na mome maternjem i pozvao me da stanem. \u201eEto ti ga sad, \u0161ta \u0107e ovi”, pomislio sam. Uslijedio je kratak, ljubazan razgovor, iz koga sam ukapirao da je prethodnica, Saljo, najavio dolazak ostalih.<\/p>\n

\u201eSre\u0107an put”, rekao je moj novi poznanik, \u010dije ime nijesam zapamtio.<\/p>\n

\u201eFaljiminderi”, rekao sam ja.<\/p>\n

Poslije Tamare ulazi se u Kanjon Cijevne (Cemi), rijeke koja je zajedni\u010dno albansko-crnogorsko dobro. Tu negdje treba da skrenemo sa puta, ako ne\u0107emo da produ\u017eimo\u00a0prema Skadru. I kad nam je najpotrebiji, Salja nigdje na vidiku. Daleko ispod, na zaravni pored usamljene ku\u0107e, boljevide\u0107i uo\u010davaju Saljovu \u017eutu majicu i \u010dujemo glas koji nas doziva. Treba da skrenemo desno, puti\u0107em kojim se jo\u0161 malo mo\u017ee pedalati, a onda preko presu\u0161enog potoka i stijena sti\u017eemo do ograde dvori\u0161ta, u kome nas, ispred ku\u0107e, Saljo \u010deka sa svojim starim poznanicima. Pored Salja su dvojica plavokosih mladi\u0107a, a nekoliko koraka dalje, sredovje\u010dna \u017eena i djevojka. Svi su ustali da nas pozdrave.Nakon pozdravljanja, mladi\u0107i su ponovo sjeli, a \u017eenska \u010deljad su nastavila\u00a0da stoje sve dok smo se osvje\u017eavali vodom i punili na\u0161e sudove.<\/p>\n

Kad smo se, poslije pje\u0161a\u010denja i guranja bicikla kroz kamenjar i \u0161umu, domogli asfalta, znali smo da je blizu crnogorska granica. Gume ljube \u010dvrstu podlogu pro\u0161aranu\u00a0brabonjcima pre\u017eivara, i ve\u0107 smo na crnogorskoj grani\u010dnoj postaji, (na albanskoj strani takve nema), a tu iskrsava novi problem.<\/p>\n

U\u0161li smo ilegalno na teritoriju vlastite dr\u017eave i, po zakonu, trebalo bi da zavr\u0161imo u pritvoru. Da smo se najavili, bilo bi druga\u010dije. Policajac je slu\u017ebeno zvani\u010dan, ali ljubazan. Zvao je nekoga nadre\u0111enog i, po\u0161to je procijenio da nijesmo kriminalci, uzeo podatke iz li\u010dnih karata i paso\u0161a, pustio nas da se, solidnim asfaltom, skotrljamo, prate\u0107i Cijevnu, do Dino\u0161e, gdje smo zajedno popili pi\u0107e i – kud koji mili moji.<\/p>\n

Damir je izra\u010dunao da smo iz Gusinja do Podgorice u subotu 20. juna 2009. godine pre\u0161li 77,76 kilometara, da smo vozili \u0161est sati i 10 minuta, a da je prosje\u010dna brzina iznosila12,6 km\/h.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Pi\u0161e: Du\u0161ko Vukovi\u0107<\/p>\n","protected":false},"author":8,"featured_media":232277,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[17],"tags":[],"class_list":["post-56957","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-blogovi"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/56957","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/8"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=56957"}],"version-history":[{"count":3,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/56957\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":324811,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/56957\/revisions\/324811"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media\/232277"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=56957"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=56957"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=56957"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}