\u010cini se da vje\u017ebanje i nema toliko va\u017enu ulogu u mršavljenju koliko u odr\u017eavanju te\u017eine, to\u010dnije tjelesne mase. No, prije nego što odbacite svoje sprave za vje\u017ebanje, pri\u010dekajte još malo. Ne treba odbaciti vje\u017ebanje kao metodu mršavljenja, ali trebalo bi shvatiti kakav utjecaj vje\u017ebanje ima na vaše tijelo, u \u010demu vam mo\u017ee ili ne mo\u017ee pomo\u0107i.<\/p>\n
Novija istra\u017eivanja sve uspješnije razrješavaju neke još uvijek skrivene tajne utjecaja vje\u017ebanja na metabolizam, apetit i, op\u0107enito, naše tijelo. Tako se, primjerice, metaboli\u010dki utjecaji vje\u017ebanja razlikuju kod muškaraca i \u017eena.<\/p>\n
Nema velike „filozofije" oko toga kako smršaviti. Sagorjeti više kalorija nego što ih unesemo u tijelo. Manje jesti ili više vje\u017ebati. Ili, najbolje, oboje. No, nije to baš tako jednostavno i lako jer proces ote\u017eavaju za\u010dkoljice u obliku naših hormona.<\/p>\n
Vje\u017ebanjem se mijenjaju razine hormona u tijelu vezanih za apetit kao što su acilirani grelin, koji poja\u010dava našu \u017eelju za hranom, te inzulin i leptin koji imaju utjecaj na na\u010din kojim tijelo sagorijeva kalorije. <\/p>\n
Tako je prošle godine na konferenciji American College of Sports Medicine predstavljeno istra\u017eivanje u kojemu su mladi muškarci 90 minuta vje\u017ebali poprili\u010dno visokim intenzitetom, nakon \u010dega im je zabilje\u017een pad koncentracije aciliranog grelina u krvi pa tako i \u017eelja za hranom ostatak tog dana. Vje\u017ebanje je oslabilo njihov apetit.<\/p>\n
No, druga\u010dije je sa \u017eenskim tijelom. Ako se sagorijeva više kalorija nego što unesete, pove\u0107ava se razina aciliranog grelina u krvi, smanjuje se koncentracija inzulina, što zna\u010di da vas vaše tijelo, drage dame, „zove" da nadoknadite sve one kalorije koje ste vje\u017ebanjem izgubile. \u017divot nije fer, sada je i znanstveno dokazano. Dakle, fiziološki gledano, \u017eene imaju mehanizme kojima se bolje \u010duva masno\u0107a u tijelu, što evolucijski objašnjavamo potrebom da skladištimo energiju u uvijek mogu\u0107e reproduktivne svrhe.<\/p>\n
No, kada \u017eene uspiju skinuti kilograme, \u010dest je slu\u010daj da se tijekom vremena kilogrami vrate nazad. A tu se vje\u017ebanje pokazuje klju\u010dnim.<\/p>\n
U istra\u017eivanju objavljenom prošli mjesec u \u010dasopisu American Medical Association, znanstvenici sa Sveu\u010dilišta u Harvardu istra\u017eili su podatke o 34.000 \u017eena. Istra\u017eivanje je zapo\u010delo kada su \u017eene imale prosje\u010dno 54 godine i pratilo ih je sljede\u0107ih 13 godina. Tijekom tog vremena \u017eene su prosje\u010dno dobile nešto manje od tri kilograma. Neke su dobile puno više, a \u017eene \u010dija je te\u017eina ostala nepromijenjena izjavile su kako su skoro svaki dan vje\u017ebale oko sat vremena. Treba napomenuti kako se nije radilo o naporom vje\u017ebanju nego o intenzitetu vje\u017ebanja jednakom otprilike \u017eustrijem hodanju.<\/p>\n
Usu\u0111ujem se zaklju\u010diti kako nam znanost govori da mršavljenje ne mora biti tako mu\u010dan proces. Izgladnjivati se, „ubijati" na pokretnim trakama tr\u010de\u0107i, dizati utege i onda se boriti protiv ve\u010dere zaista nema smisla.<\/p>\n
Za po\u010detak je dovoljno, što \u010deš\u0107e mo\u017eete, odbaciti stolice.<\/p>\n