Ljubitelji kubanskih cigara dobro znaju šta su Montekristo i Romeo i \u0110ulijeta. Manje je, me\u0111utim, poznato kako su nadeleko \u010duvene kubanske cigare dobile nazive po delima Aleksandra Dime i Vilijema Šekspira. <\/p>\n
Nazvane su tako zahvaljuju\u0107i tradiciji \u010ditanja knjiga u fabrikama cigara, koja datira još iz 1860. godine. Tada je knjige naglas \u010ditao jedan od "uvija\u010da cigara", onaj koji je bio pismen i imao dobar glas. Obi\u010daj se zadr\u017eao, te i sada postoji zanimanje "\u010dita\u010d". <\/p>\n
U fabrici cigara u Havani i danas se ose\u0107a slatkasto-opori miris duvana. Vazduh je vreo i vla\u017ean. Nema klima ure\u0111aja jer bi isušili dragocene listove. <\/p>\n
U glavnoj duga\u010dkoj hali, jedan do drugog, na drvenim klupama sede radnici – desetine muškaraca i \u017eena koji zavijaju cigaru za cigarom.<\/p>\n
Uprkos padu prodaje zbog svetske recesije, Kuba je i dalje najve\u0107i svetski proizvo\u0111a\u010d cigara. <\/p>\n
Ru\u010dno pravljenje kubanskih cigara zahteva veliko majstorstvo, ali je prili\u010dno monotono. Da bi ispunili normu, radnici nemaju vremena da razgovaraju. <\/p>\n
Zato je fabrika, da bi pomogla radnicima da zadr\u017ee koncentraciju i prebrode radni dan, unajmila \u010dita\u010da, odnosno \u010dita\u010dicu Griselu Valdes-Lombiljo. <\/p>\n
U prostoriji u kojoj radnici zavijaju cigare je platforma na kojoj, ispred mikrofona, sedi Grisela i ujutru najpre glasno \u010dita zvani\u010dne dr\u017eavne novine Granma, dok popodne prelazi na romane. <\/p>\n
Ta nekadašnja nastavnica, zaposlena je kao zvani\u010dni \u010dita\u010d ve\u0107 20 godina. Ka\u017ee da joj posao predstavlja pravo zadovoljstvo i da se nikada ne umori od njega. <\/p>\n
"Ose\u0107am se korisno, prenosim drugima deli\u0107 znanja i kulture. Ovi radnici u meni vide kulturnog savetnika, nekoga ko se razume u pravo, psihologiju i ljubav", pri\u010da Grisela. <\/p>\n
Radnici sami izra\u017eavaju \u017eelje koje bi romane voleli da slušaju, od modernih poput "Da Vin\u010dijevog koda" Dena Brauna, do klasika kao što je "Grof Monte Kristo", od Aleksandra Dime koji je odavno omiljen roman proizvo\u0111a\u010da cigara. <\/p>\n
Direktor havanskog Muzeja cigara ka\u017ee za BBC da je nekada svaki radnik izdvajao deo plate za \u010dita\u010da. "Tih godina, radnici bi izabrali izme\u0111u sebe nekoga sa dobrim glasom i dikcijom. Voleli su one sa izra\u017eajnim glasovima, koji su mogli da dramatiziju štivo". <\/p>\n
Godinama su radnici u fabrikama cigara, zahvaljuju\u0107i \u010dita\u010dima, va\u017eili za obrazovanije i politi\u010dki aktivne. <\/p>\n
Na neko vreme praksa \u010dita\u010da u fabrikama cigara prenela se i u Meksiko i Španiju, ali danas je ta tradicija pre\u017eivela samo na Kubi, gde je širom ostrva zvani\u010dno zaposleno 250 \u010dita\u010da. <\/p>\n
Jedan od radnika, Rafael En\u010demendija, smatra da slušanje vesti ili romana svakome poma\u017ee da se koncentriše na ono što radi. <\/p>\n
"Mo\u017eete da zavijate cigaru dok slušate i da ipak uradite posao i zaradite za \u017eivot. Tako\u0111e, to je veoma dobro, jer u\u010dite dok radite, saznajete šta se dešava u svetu i na Kubi", ka\u017ee En\u010demendija. <\/p>\n
Jarima, tako\u0111e radnica, priznaje da nije pro\u010ditala nijednu knjigu dok se nije zaposlila u fabrici duvana. Sada ve\u0107 zna za mnoga knji\u017eevna dela. <\/p>\n
Ne \u010dudi otuda što je ljubav prema romanima iskazana i u nazivima najpoznatijih kubanskih cigara – Montekristo i Romeo i \u0110ulijeta. <\/p>\n
BBC\/Beta<\/em><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Ljubitelji kubanskih cigara dobro znaju šta su Montekristo i Romeo i \u0110ulijeta. Manje je, me\u0111utim, poznato kako su nadeleko \u010duvene kubanske cigare dobile nazive po delima Aleksandra Dime i Vilijema Šekspira. Nazvane su tako zahvaljuju\u0107i tradiciji \u010ditanja knjiga u fabrikama cigara, koja datira još iz 1860. godine. Tada je knjige naglas \u010ditao jedan od "uvija\u010da […]<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_seopress_robots_primary_cat":"","_seopress_titles_title":"","_seopress_titles_desc":"","_seopress_robots_index":"","_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","inline_featured_image":false,"footnotes":""},"categories":[8],"tags":[],"class_list":["post-50059","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-svastara"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/50059","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=50059"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/50059\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=50059"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=50059"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/www.pcnen.com\/portal\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=50059"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}